Zdravko Gavran: Propisuje se uporaba „hrvatskoga standardnog jezika“ – a bez njegova normiranja!

Vrijeme:10 min, 50 sec

 

Predloženi Zakon inzistira, dakle, na primjeni hrvatskoga standardnog jezika u službenoj i javnoj uporabi, a pritom niti definira jezični standard odnosno normu niti ikomu daje izričite ovlasti niti propisuje postupke na planu njegove standardizacije i normizacije, bez koje nije realno očekivati ni jezičnu pravilnost ni ujednačenost nazivlja ni izbjegavanje zbrke u praksi. Imat ćemo nov propis koji jedva da išta sadržajno propisuje. A kako s takvim substancijalno ’šupljim’ zakonom hrvatski jezik u cijelosti normirati i standardizirati, tko će to činiti, s kojim ovlastima i sredstvima, na to bi pitanje morali odgovoriti oni koji su ga ’skuhali’ i oni koji će ga u Hrvatskom saboru prihvatiti, a i Vlada i ostali koji će ga službeno provoditi.

 

U kolovozu je  održano službeno javno e-savjetovanje o Nacrtu prijedloga Zakona o hrvatskom jeziku, koje se moglo pratiti na mrežnoj stranici za to postavljenoj. Istodobno i u nastavku održano je i službeno ne-javno odnosno interno savjetovanje o tom istom Nacrtu između nadležnog ministarstva i nepoznatog broja subjekata i savjetnika, koje se nije moglo pratiti ni na mrežnoj stranici ni na neki drugi način. Jedno i drugo naposljetku je našlo svoj ponešto preoblikovani i dooblikovani izričaj u tekstu upravo objavljenog Prijedloga Zakona o hrvatskom jeziku, koji je poslan Hrvatskom saboru na daljnje postupanje.

Obvezatni standardni jezik bez definiranoga i propisanoga standarda!

I o toj najnovijoj inačici moglo bi se mnogo toga primijetiti, a njezine ionako odveć budničke i ujedno odveć nedorečene, neegzaktne i fluidne formulacije daju obilje ’štofa’ za kritičke raščlambe. No ulaženjem u sve detalje, potankosti, formulacije i strukturne suodnose nema više smisla zamarati hrvatsku stručnu i najširu javnost – ako javnost u strogom smislu te riječi kod nas više uopće i postoji kao samosvjestan, odgovoran i ozbiljan čimbenik u zakonodavstvu, a i inače.

Ovdje ćemo se samo ograničiti na jedno pitanje, koje je u substancijalnom smislu bitno i ključno,  a to je pitanje određivanja što uopće jest jezični standard i kako bi se određivala njegova norma.

Akademik Stjepan Damjanović i profesor Mario Grčević

U obrazloženju koje prethodi samom tekstu Prijedloga Zakona, u glavi II.  Hrvatski standardni jezik sustav je uređen normom na svim jezičnim razinama. Norma bi dakle bila temeljna i propisana paradigma za ukupno uređivanje onoga što se naziva „hrvatski standardni jezik“, dakle i njegove forme i pravila i njegovi sadržaji i rasponi, i svakako djela odnosno priručnici u kojima bi bilo sve što je potrebno za ’znanje i ravnanje’. Nevjerojatno ali istinito, taj ključni pojam „norma“ jezika, kojem je posvećen čitav budući zakon, u samom Prijedlogu Zakona nigdje se i ne spominje! A kamoli da bi ju se razradilo.

Imamo dakle „hrvatski standardni jezik“ – temeljni pojam Zakona i njegovih regulacija – za koji je u obrazloženju, koje nije niti će biti dio Zakona!, istaknuto da je on „sustav (…) uređen normom na svim jezičnim razinama“. No u Zakonu nema ni spomena o kojoj bi to normi bila uopće riječ, što bi ona sadržavala, čime je ona određena ni tko bi ju i na koji način propisivao i mjerodavno održavao te u praksi nadzirao.

Općenito bi se o cijelom tekstu moglo reći da ima razmjerno malo toga što propisuje, osim u tehničkom smislu. No kako je moguće napisati Prijedlog Zakona o hrvatskom jeziku, pri čemu je jezik njegove službene i javne uporabe definiran kao „standardni hrvatski jezik“ – za koji se u Čl. 2. navodi da se „tradicionalno zove i hrvatskim književnim jezikom i hrvatskim jezikom“, a da se pritom nigdje ne definira što bi to bila njegova norma, kako se prepoznaje ili određuje što jest njegov standard ni kojim bi to normativnim i provedbenim aktima taj standard bio ili jest propisan.

Nema propisujućih odredaba koje bi određivale sadržaje „standardnog jezika“

Dobit ćemo dakle najviši zakonski propis (ako Ustav smatramo nečim višim od Zakona, za državu doduše temeljnim, ali aktom sui generis) u kojem se ni na koji način, ni izričito ni implicite, ne određuje predmet, sadržaj i opseg onoga što će taj budući zakonski propis u smislu svoga bitnog sadržaja propisivati kao obvezu pri službenoj i javnoj uporabi u Hrvatskoj – a ne propisuje se ni koji bi subjekt u državi to određivao, tko bi za to uopće bio nadležan.

Kako možete zakonskim putem učiniti uporabu „hrvatskoga standardnog jezika“ obveznom za sve u državi na njezinu cijelom teritoriju i u svim relevantnim aspektima ’uporabe’ jezika ako niste definirali kojega se to standarda i koje se to norme svi moraju pri takvoj uporabi jezika pridržavati? Ni gdje je ta norma u cjelini i u svakom detalju opisana i propisana.

Zna se što sve mora obuhvaćati norma kojom se normira jezični, a i bilo koji drugi standard. Ne ćemo sada ulaziti u lingvističko teoretiziranje, nego se zadržati na samo ponekom praktičkom aspektu i dimenziji. Budući zakon propisao bi da se uvedu lektori kao kontrolori jezika u njegovoj praktičkoj uporabi u tijelima državne, područne i lokalne vlasti i u javnim službama. To na prvi pogled izgleda vrlo hrabro i pohvalno. No kada se pomnije razmotri što će oni raditi i kakve će ovlasti imati, vidjet će se da su njihove ovlasti vrlo skučene. Uočit će se da se njihova mjerodavnost odnosi praktički samo na provjeru i usklađivanje nazivlja, terminologije, i to poglavito nazivlja u sferi zakonodavstva povezanoga s europskim pravom odnosno s onim što proistječe iz dvaju (temeljnih) ugovora o Europskoj uniji odnosno iz cjelokupne pravne stečevine EU-a.

(Što je previše, zaista je previše! Taj hrvatski EU-centrizam i pan-EU-izam prešao je sve razumne granice, pa tako i pri derivaciji takva -izma u strukturi ovoga Prijedloga. No pustimo sada to da ne odlutamo od glavne teme.)

Bez čega dakle nije ni moguć ni zamisliv nikakav jezični standard, nikakva jezična norma i nikakva standardiziranost i normiranost u praksi? Nije moguć ni zamisliv bez sadržajno preskriptivnih, dakle bez propisujućih odnosno zapovjednih odredaba koje bi određivale sadržaje „standardnog jezika“. Njih u ovom Prijedlogu uopće nema. Ima ih samo u akcidentalnim i proceduralnim aspektima, ali ne i u substancijalnom aspektu.

Tko će propisati ili preporučiti kojeg se pravopisa svi trebaju pridržavati?

Hoće li se dakle u standardnomu hrvatskomu jeziku pisati substancijalan (da se vidi latinski korijen izraza nastaloga od sub-stantia) ili će se pisati supstancijalan (pa će nekoga asocijacije odvući do bijelih supova, a nekoga do bivših sekretarijata unutrašnjih poslovaSUP-ova), to može i mora odrediti jedino obvezujući pravopis hrvatskoga jezika, kojega bi se svi uporabitelji hrvatskoga službenog jezika na koje se ovaj Zakon odnosi općenito morali držati. Koji je to pravopis? Postoji li već ili će tek biti načinjen? Tko će ga načiniti, tko će njegovu obvezujuću uporabu propisati ili preporučiti? Tko će ga po potrebi provjeravati i dotjerivati? Tko će dvojbena rješenja razriješiti, a tko izmijeniti ono što se u novim jezičnim situacijama pokaže kao neprikladno? – Zakon o tomu ne kaže ništa! On imenuje razne subjekte, od Vlade i nadležnog ministarstva do Vijeća za hrvatski jezik i Instituta za hrvatski jezik, ali nikomu od njih ne daje u ovlast određivanje koji će to pravopis hrvatskoga jezika biti obvezujući odnosno tko će ga izraditi, proglasiti ili na neki od postojećih uputiti kao na onaj kojega se treba držati.

Osim pravopisa, normirati bi se morao i pravogovor, koji ovaj Prijedlog doduše spominje, ali isto tako glede njega ništa ne propisuje niti se na koji normativni priručnik poziva. Tako da ćemo, kako sada stvari stoje, i dalje imati veliko šarenilo u izgovaranju riječi i redovito narušavanje novoštokavskoga akcenatskog sustava, odnosno bilo kojega drugog još nepropisanog sustava naglasaka i naglašavanja u svim mogućim situacijama.

U Članku 13., stavak četiri Prijedloga zakona stoji:

Nastavni predmet Hrvatski jezik u osnovnoškolskom i srednjoškolskom odgoju i obrazovanju ostvaruje se tako da je u svakom razredu (svake školske godine) barem polovina njegova sadržaja izravno usmjerena na jezične teme, primjerice: na usmeno i pismeno izražavanje (slušanje i govorenje i pravogovor, čitanje i pisanje uključujući pravopis) na hrvatskom standardnom jeziku, na njegov rječnik, gramatiku i pravopis, funkcionalne stilove, povijest, narječne idiome, književnu uporabu i prevođenje.

Kojega će se to rječnika hrvaskog jezika, gramatike i ostaloga držati učitelji, učenici i svi ostali, tko će to proglasiti i propisati?

’Gordo’ to zvuči, kak bi takvu koncentraciju ’moćnih’ izraza nekoć nazval ’napredni’ ruski pisac Maksim Gorki. No kojega će se to rječnika, gramatike i ostaloga u obrazovanju držati učitelji, učenici i svi ostali, tko će to proglasiti, time se ni ovaj Prijedlog, unatoč u međuvremenu u javnosti iznesenim kritičkim primjedbama i prijedlozima, ne bavi. Propisuju se nedefinirani pravogovor i pravopis, rječnik i gramatika, i ostalo, ali se  ni na koji način ne određuje u čijoj je ovlasti normiranje govorenja i pisanja, nazivlja, gramatičkih i ostalih pravila. Niti se upućuje na dovoljno sveobuhvatan katalog odnosno bazu jezičnoga blaga i znanja koja bi svima služila pri službenoj i javno uporabi te za njegovanje i obogaćivanje vlastitoga jezika.

Hoćemo li pisati i govoriti Moldova i Bjelarus, za što se kao službene nazive prije 15-20 godina odlučilo Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, ili Moldavija i Bjelorusija, kako je to rašireno u općoj praksi, o tomu mora netko mjerodavno jednom odlučiti i to propisati ako želi imati ne ’šaren’, nego standardiziran odnosno normiran jezik u sferi nazivlja. Isto vrijedi i za niz drugih naziva kod kojih se u praksi susrećemo s različitim izborom: Banja Luka/Banjaluka, Belgijac/Belgijanac, Šved/Šveđanin, Turčin/Turak, Holanđanin/Holandez, Maltanac/Maltežanin, Skopje/Skoplje, Obala Bjelokosti/Bjelokosna Obala, Solomonski Otoci/Salomonski Otoci/Salomonovi Otoci, Peking/Beijing, Južnokinesko more/Južno kinesko more, Južnoafrička Republika/Republika Južna Afrika/Južna Afrika, Shanghai/Šangaj, Dnjepar/Dnipar, Kijev/Kijiv, Warszava/Varšava, Krakow/Krakov, Bruxelles/Bruselj/Brisel itd., da se zadržimo samo na zemljopisnom nazivlju onoga što se nalazi izvan Hrvatske. Da sada ne idemo razvijati problem dalje, u smislu koji je standardizirani izraz za stanovnika Krakova, Berlina, Bruxellesa, Banje Luke ili Pojasa Gaze, itd.

Posebno područje u sferi leksika jesu brojne i svakovrsne natruhe u hrvatskom jeziku kojima se uporno i ustrajno služimo, tuđice koje često više i ne osjećamo kao tuđice, a za koje možda imamo dobre i potvrđene riječi hrvatskog korijena, ili ih možemo imati. Pravi odabir i tvorba novih riječi sastavnica je svih jezika i bez njih je nemoguće zamisliti njihov razvoj i ujedno stalno osustavljivanje. Oni koji to znaju podsjećaju prigodice na mnoštvo vrijednih, ali potisnutih i zaboravljenih hrvatskih riječi. Spomenimo ovdje samo jednu takvu: bridnik umjesto stranoga prizma. U kojem bi se to rječniku mogli pronaći svi potvrđeni hrvatski izrazi kao sinonimi ili zamjene za one tuđice koje su se zaslugom svakojakih okolnosti nepotrebno uvriježile.

Ima još nebrojeno toga što u jezičnoj praksi odnosno u nastojanju da se standardizira i normira sve ono što bi bilo dobro ili bi se moralo normirati ili se u hrvatskom jeziku osvježiti i u nj se ubuduće uvoditi. U smislu afirmacije najprije onoga što je doista u jezičnom smislu izvorno potvrđeno kao hrvatsko, a što je zatrpano i zagušeno tijekom novijega razvoja hrvatskoga književnog i ostalog jezika, koji se odvijao u jezikoslovnim i političkim okolnostima predugo pod stranim vlastima ili u duhu srbo-hrvatstva i jugoslavenstva odnosno „zajedničkog jezika“. Imali bismo tu pune ruka posla i s leksikom i sa sintagmatikom i s frazeologijom i sa stilistikom. A tek s potrebnim traženjem odnosno stvaranjem hrvatskih istoznačnica za nove strane riječi koje svakodnevno nadiru sa svih strana – ne samo za potrebe zakonodavnog i stručnog nazivlja EU-a, nego mnogo šire i mnogo trajnije i mnogo dalekosežnije od njega!

Tko je dužan odgovoriti na sva ta pitanja?

Zakon nikomu ne daje izričite ovlasti na području normiranja, a ni preporučivanja onoga što je u jeziku bolje od čega drugoga, osim na području EU-nazivlja. Predviđeno „Vijeće za hrvatski jezik“ svodi se na ulogu savjetodavca samo u konkretnim pitanjima koja mu budu postavljena. No tko će određivati cjelokupan standard, tko će razmatrati i propisivati čitav sustav, tko definirati normu, tko će izraditi ili na neki drugi način odrediti sveobuhvatan rječnik hrvatskoga jezika kojega bi se svi trebali držati u službenoj i javnoj uporabi? Tko će meritorno propisivati kako pisati i govoriti, tko će sve konkretizirati u sferi leksika, sintakse, frazeologije, akcentologije…? Tko će voditi sustavnu brigu o svakako potrebnoj re-kroatizaciji hrvatskoga jezika te o zamjenjivanju novonastajućih engleskih izraza hrvatskima (koliko je god moguće, kao što se iz petnih žila trude u, recimo, Njemačkoj ili Francuskoj, a i u susjednoj nam Sloveniji) – o tomu se u tekstu novog propisa ne kaže ništa.

Predloženi Zakon inzistira, dakle, na primjeni hrvatskoga standardnog jezika u službenoj i javnoj uporabi, a pritom niti definira jezični standard odnosno normu niti ikomu daje izričite ovlasti niti propisuje postupke na planu njegove standardizacije i normizacije, bez koje nije realno očekivati ni jezičnu pravilnost ni ujednačenost nazivlja ni izbjegavanje zbrke u praksi. Imat ćemo nov propis koji jedva da išta sadržajno propisuje. A kako s takvim substancijalno ’šupljim’ zakonom hrvatski jezik u cijelosti normirati i standardizirati, tko će to činiti, s kojim ovlastima i sredstvima, na to bi pitanje morali odgovoriti oni koji su ga ’skuhali’ i oni koji će ga u Hrvatskom saboru prihvatiti, a i Vlada i ostali koji će ga službeno provoditi.

 

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo

Odgovori