A. Bagdasarov/Jezični zakon Hrvatskoj je potreban, zabrinjava me samo minimalizam

„Smatram da su taj jezični zakon mnogi Hrvati već dugo iščekivali i on je Hrvatskoj potreban, ne ću to ponavljati. Zabrinjava me samo minimalizam o kojem je pisao kolumnist Nenad Piskač na portalu ’Hrvatsko nebo’“, istaknuo je u razgovoru s Irenom Šupuković, objavljenom na portalu hkv.hr, poznati kroatist iz Moskve Artur Bagdasarov. Razgovor je, pod naslovom Jezična bi se pitanja trebala rješavati na jezičnoj, a ne na političkoj ili ideološkoj ravni, obavljen „u iščekivanju objave izvješća Ministarstva znanosti i obrazovanja o provedenom javnom savjetovanju u svezi s Nacrtom prijedloga Zakona o hrvatskom jeziku, o jezičnom zakonu, jezičnoj politici i drugim temama“.

Jezični zakon

Prof. Bagdasarov, kažu da se čovjek treba odmaknuti od onoga što želi jasnije sagledati pa smo odlučili zamoliti Vas, inozemnoga kroatista, da nam, „iz drugoga kuta“, pokušate odgovoriti na pitanja koja nas trenutačno zaokupljaju. Polako se sabiru dojmovi o Zakonu o hrvatskom jeziku, iščekujemo objavu MZO-ova izvješća o provedenom javnom savjetovanju. Što nam Vi možete reći o Zakonu i o njegovoj trenutačnoj inačici?  

Ponajprije bih htio reći da podupirem Zakon o hrvatskom jeziku i o tom sam pisao nekoliko puta i na Portalu HKV-a i u hrvatskim jezikoslovnim  časopisima. Smatram da su taj jezični zakon mnogi Hrvati već dugo iščekivali i on je Hrvatskoj potreban, ne ću to ponavljati. Zabrinjava me samo minimalizam o kojem je pisao kolumnist Nenad Piskač na portalu „Hrvatsko nebo“. Je li to neka bojazan da Sabor ne će usvojiti jezični zakon? Stvara se dojam da su sastavljači toga zakona bili u nekom zadanom, određenom sklopu i nisu mogli izraziti sve što su htjeli. Nije također jasno kakva je bila prva inačica toga zakona i je li možda bilo kakvih intervencija u njem. Javnost, a poglavito struka mora znati što je bilo u praizvoru.

Predloženi Zakon o hrvatskome jeziku klasičan je primjer hrvatskog minimalizma

Imate pravo, ne znamo kako je izgledala prva inačica Zakona, no znamo da je ona – nakon što ju je Matica hrvatska predala Ministarstvu znanosti i obrazovanja – izmjenjivana i dopunjivana. Zapravo, dojam je kao da su posljednje izmjene učinjene u velikoj brzini pa su nastale neke sadržajne nejasnoće i jezične pogrješke (nespretnosti) za koje je teško pomisliti da bi ih načinila Matičina radna skupina. Unatoč tomu, nije se baš mnogo jezičnih stručnjaka uključilo u javno savjetovanje. Kako to objašnjavate?

Kad već spominjete nejasnoće i, rekao bih, moguće dodatke i ispravke, htio bih dodati da, na žalost, u članku 1. toga jezičnoga zakona ništa nije rečeno o hrvatskom jeziku u vašim susjednim zemljama koje nisu članice EU-a. Spomenuto je nešto u Ocjeni stanja, ali ne i u članku 1. gdje bih dodao o postojanju hrvatskoga jezika i izvan EU-a. Hrvatski jezik postoji ne samo diljem Hrvatske i u EU-u nego i izvan tih područja pa to treba napose naglasiti upravo u članku jezičnoga zakona. Trebalo bi zakonski tekst malo urediti i u određivanju pojedinih pojmova jer, primjerice, na jednom mjestu u rečenici možemo pročitati da je idiom opći naziv za svaki oblik jezika, a na drugom mjestu hrvatski standardni jezik luče od drugih oblika idioma. Slično je i s pojmovima hrvatski jezik i oblicima pisma u članku 2. stavku 1. Primjerice, glagoljica, bosančica i latinica oblici su pisma, a ne hrvatski jezik u navedenim oblicima. Hrvatski jezik i staroslavenski jezik u različitim redakcijama na inačicama glagoljice ili bosančice npr. nisu jedno te isto. Oprostite, možda nisam shvatio što je što. Dodao bih još da je hrvatski jezik državotvorni jezik u Republici Hrvatskoj. Tu nema dvojbe.

Zašto je većina jezičnih stručnjaka šutjela tijekom javnoga savjetovanja, a napose zašto su javno šutjeli oni koji se spominju u tom zakonu – pojedine strukovne ustanove, odbori ili odsjeci kao što su Institut za hrvatski jezik, Odbor za normu hrvatskoga standardnog jezika, Odsjek za kroatistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i dr., doista mi nije jasno jer ako stvarno radite na boljitak vlastite etnolingvokulture, onda morate biti što otvoreniji, stručniji i aktivniji. Nitko namjesto vas ne će bolje izgraditi općehrvatski obiteljski jezični dom. No možda su i iznijeli neke svoje prijedloge, ali javnost o tom, na veliku žalost, ništa ne zna.

Nisam Vas razumjela, mislite li da su njihovi prijedlozi već uklopljeni u trenutačnu zakonsku inačicu pa se zato poslije nisu javljali? Šutnja je svakako neobična kad znamo da će oni biti članovi budućega Vijeća za hrvatski jezik. Što mislite o uspostavi Vijeća za hrvatski jezik?

Pisao sam u znanstvenim člancima i na Portalu HKV-a o potrebi uspostave ugušenoga Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika. Mislio sam da ste namjesto njega stvorili Odbor za normu hrvatskoga standardnog jezika pri HAZU-u, ali vidim da novi zakon predviđa i Vijeće za hrvatski jezik, sastavljeno od predsjednika i četrnaest stručnjaka za hrvatski jezik. Što se tiče Vijeća za hrvatski jezik, trebalo bi jasnije odrediti čime će se ono baviti jer se trenutačno cilj i zadaće Vijeća i Odbora podudaraju. I Odbor i buduće Vijeće trebali bi voditi stručnu skrb o hrvatskom standardnom jeziku, promicati etnolingvokulturnu baštinu hrvatskoga jezika u službenoj i javnoj porabi, raspravljati o otvorenim pitanjima jezika, reagirati na moguće napade i izazove i sl.

Uz Odbor i Vijeće, tu je i Institut za hrvatski jezik sa sličnim zadaćama… Dio odgovornosti Zakon prenosi i na lektore, koji bi se u svojem radu trebali dogovarati s Vijećem i Institutom. Je li Vas iznenadilo koliko se neki boje lektora?

Ima ljudi u Hrvatskoj koji izražavaju bojazan ili uznemirenost što se tiče stvaranja lektorskih služba i usluga. Lektori u svojem poslu trebaju se ponajprije voditi odredbama norma hrvatskoga standardnoga jezika i ništa više, a ako možda što ne znaju, neka pitaju drugoga profesionalnoga strukovnjaka, što oni često ili djelomice i danas čine. Govori se o nazivoslovnoj  (terminološkoj) ujednačenosti, a što ćemo s ujednačenošću u drugim područjima jezika? Zašto se tolika pozornost u Zakonu posvećuju lektorskim uslugama i da lektori moraju sustavno izvješćivati ustanove baš o nazivoslovnim nedoumicama ili leksičkim prazninama u hrvatskom jeziku? I tko će sve to pratiti i nadzirati i na koji način ako zakonskim putem ne može nikomu ništa naložiti? Ispada da je netko baš za to jako zainteresiran.

Nemam odgovor na Vaša pitanja, no imate pravo da nije dovoljno ujednačiti samo nazivlje. Ostaje pitanje kojim će se normativnim priručnicima lektori koristiti u svojem radu.

Pisao sam već da u jezičnom zakonu normu suvremenoga hrvatskoga standardnoga jezika pri njegovoj porabi kao državotvornoga jezika Republike Hrvatske mora određivati Vlada Republike Hrvatske. U sklopu Odbora za normu HAZU-a ili budućega Vijeća za hrvatski jezik moglo bi postojati i povremeno povjerenstvo za prihvaćanje i izradbu osnovnih normativnih priručnika, po potrebi. Ministarstvo znanosti i obrazovanja RH u suradnji s Odborom ili Vijećem moglo bi odrediti raščlambu normativnih gramatika, pravopisa i rječnika koji bi sadržavali norme suvremenoga hrvatskoga standardnoga jezika. Nakon provedbe raščlambe, u kojoj bi sudjelovale sve važne (relevantne) ovlaštene strukovne ustanove, Ministarstvo bi odredilo popis osnovnih normativnih priručnika koje bi regulirao budući jezični zakon. U cilju zaštite i potpore državnoga hrvatskoga jezika, tijela državne vlasti u sklopu svoje ovlasti moraju ostvarivati nadzor za poštivanje hrvatskoga zakonodavstva. Razradio bih i objavio u sklopu Odbora ili Vijeća teoriju i metodologiju standardnoga hrvatskoga jezika i dijalekata na svim razinama jezičnoga ustroja (strukture). Teorija bi na neki način mogla ukloniti određene jezične razmirice između pojedinih subjekata jezične politike.

Jezična politika

Spominjete jezičnu politiku, a u Hrvatskoj je sam spomen (hrvatske) jezične politike problematičan. Uz to odmah dolaze primjedbe o jezičnom nacionalizmu. Koji su Vaši pogledi na to?

Osobno nisam ljubitelj nasilja u jeziku, ali nije jasno zašto ne biste mogli normirati jezik na osnovi vlastitih jezičnih kriterija. Zašto u tom procesu ili postupku nemate pravo stvarati vlastite norme standardnoga jezika?  Norma je uvijek ili često izbor između inačica. Zašto druge zemlje to čine, a vi morate stalno misliti hoće li to tko protumačiti kao nacionalizam? Nacionalizam prema vlastitomu narodu? Svaka država bira svoj put standardizacije i kodifikacije jezika. Stvarate jezični zakon, nacionalnu jezičnu politiku, vijeće za hrvatski jezik… Mnoge europske i ne samo europske države to čine, uz poštivanje drugih naroda koji žive i rade u njima.

Uz Vaš odgovor ponovno se vraćamo na prethodna (otvorena) pitanja. Kojoj bi to vrhovnoj ustanovi, kojemu tijelu trebalo povjeriti vodstvo nacionalne jezične politike? Ne bi li jezična politika trebala biti čvrsta, jasno zacrtana, postojana? Ako svoj jezik smatramo temeljem identiteta, jezična se politika ne bi trebala mijenjati u skladu sa svakom političkom promjenom. Slažete li se?

Državna nacionalna politika povezana je s jezičnom politikom jer je jezik jedno od važnih sredstava nacionalnoga poistovjećivanja. Sa svoje strane, jezična je politika ciljana djelatnost tijela državne vlasti, političkih institucija ili inih subjekata društvenih odnosa, koja je usmjerena na reguliranje, funkcioniranje, razvoj i uzajamno djelovanje jezika u društvu. Jezična bi se pitanja u toj politici trebala rješavati na jezičnoj, a ne na političkoj ili ideološkoj ravni.

Sad ovako, sad onako

Trenutačni prijedlog jezičnoga zakona veliku ulogu daje Institutu za hrvatski jezik u kojem bi, među ostalim, trebalo biti administrativno, stručno, tehničko i pravno sjedište Vijeća za hrvatski jezik. Dio javnosti pak upozorava na neke nedosljednosti u Institutovim izjavama i radu. Kako u tom svjetlu gledate na ulogu koja je dodijeljena toj ustanovi?

Na veliku žalost mnogi ljudi u javnosti kažu jedno, a čine sasvim drugo. Sjećamo se što je bilo s izradbom Institutova Hrvatskoga pravopisa, koji je najavljivan kao neautorski (poslije su sastavljači bili potpisani, a priručnik uvrštavali u svoje znanstvene životopise) i besplatan (poslije je bio prodavan). Bivši je ministar pri tom rekao da je objavljen „bez ijedne kune troška“ (v. OVDJE), a dobro se zna uz pomoć javnosti, pa i službenih ministarskih isprava, koliko su konkretno novca na njem zaradili. No čak nije stvar u tom koliko su zaradili, neka zarađuju što više, stvar je u tom što se tvrdi jedno, a onda nešto sasvim drugo.

Jednako se dogodilo i u svezi s jezičnim zakonom. Isprva su u javnosti izražavali želju izraditi jezični zakon, a nakon određenoga vremena počeli su mu se protiviti. S druge pak strane, njihov je predstavnik uključen u buduće Vijeće za hrvatski jezik koje će, prema postojećemu zakonskomu prijedlogu, administrativno biti smješteno u Institutu. Ako se ne slažu sa Zakonom i izražavaju sumnju u sastavljače toga Zakona, neka svatko sam odgovori trebaju li imati tako veliku ulogu u njem.

Politika i jezik 

Utječe li politika na rad stručnih jezikoslovnih ustanova i pojedinih kroatista?

Navest ću Vam nekoliko primjera, a nakon toga možete zaključiti. Institutov pravopis primjerice ima preporučene (neću, pogreška i sl.) i dopuštene (ne ću, pogrješka i sl.) inačice ili istovrijednice kao određeni kompromis između institutskih pravopisaca i članova Razreda za filološke znanosti HAZU.  Međutim, u novijim priručnicima, nakon izlaska Institutova pravopisa, imaju samo preporučene inačice. Usporedite kako se pravopisne inačice prebacuju amo-tamo u tiskanom izdanju Školskoga rječnika hrvatskoga jezika i u mrežnom izdanju toga rječnika. Podsjetit ću Vas što je naglasio bivši ministar o tom još prije objavljivanja Institutova pravopisa: „… kako se u školstvu, upravi i drugdje neće koristiti dopuštena, nego samo preporučena pravopisna rješenja“ (v. OVDJE). Isto to tiče se npr. i riječi šport/sport u institutskim priručnicima. U tiskanom izdanju Školskoga rječnika hrvatskoga jezika IHJJ i ŠK iz 2012. na­lazimo u rječničkom članku natuknicu sport v. šport (Školski rječnik hrvatskoga jezika, 2012.: 726.), u mrežnom izdanju toga rječnika iz 2019. obratno – šport v. sport (v. OVDJE), a kad otvorite Institutov pravopis iz 2013., naći ćete – šport i sport, športski i sportski (Hrvatski pravopis, 2013.: 436.). U jednom priručniku možemo naći jedno normativno rješenje, u drugom drugo, a u trećem i jedno i drugo, tj. sad ovako, sad onako. Još u prosincu 2011. na izborima ministar je izjavio da će biti ministar obrazovanja, znanosti i posebno naglasio sporta namjesto športa. Ne podsjeća li Vas to na ono što je 2005. godine u Osnovnoj školi „Nikola Tesla“ u Zagrebu izjavio bivši predsjednik Vlade prigodom predstavljanja hrvatskoga sustava za e-učenje: „Ja osobno nastavit ću pisati neću zajedno“? Istodobno se govorilo da se politika ne će i ne smije miješati struci u rad. Odredite i odgovorite samostalno, utječe li politika na rad pojedinih jezikoslovnih ustanova i pojedinaca ili je to podudarnost slučajeva?

Knjige

Za odgovore je katkad (vratimo se na početak i simbolično zatvorimo krug) potreban pogled „iz drugoga kuta“. Ta je sveza i u naslovu Vaše posljednje knjige koju ste objavili u Hrvatskoj, potvrđujući se iznova ne samo kao promicatelj hrvatskoga jezika u inozemstvu nego i u našoj zemlji. Koliko ste knjiga objavili u Hrvatskoj? 

U Hrvatskoj sam objavio nekoliko knjiga na hrvatskom jeziku: Hrvatski književni jezik i njegova norma (Rijeka, 2010.); Pogled iz Rusije (Rijeka, 2014.); Armenija – domovina svetoga Vlaha (Dubrovnik, 2015., u suautorstvu s Vinicijem B. Lupisom); Armenske poslovice (Split, 2016.); Armenija – Noina zemlja: kultura i povijest (Zagreb, 2018.); Armenska Katolička Crkva. Kratki pregled (Zagreb, 2021.); Hrvatski iz drugoga kuta (Zagreb, 2023.). Jednu sam knjigu Hrvatski jezik. Pogled iz Rusije objavio u Moskvi na hrvatskom jeziku kao i nekoliko izdanja dvojezičnika i drugih priručnika iz hrvatskoga jezika.

Prof. Bagdasarov, zahvaljujem Vam na razgovoru!

Nadam se da će naša subesjeda (razgovor) hrvatskomu čitatelju biti na boljitak i ugodu, a možda i na korist. Bog bio s Vama i svima Vašima!

Povezano:

Nenad Piskač: Zakon o hrvatskom jeziku ide stopama sudbine zakona o lustraciji

Anto Periša: Zakon o hrvatskom jeziku mora biti sveobuhvatan

Reagiranje PHB-a na objavu Nacrta prijedloga Zakona o hrvatskom jeziku

Zdravko Gavran/Predloženi Zakon o hrvatskom jeziku – nesumnjivo potreban, ali i loš!

hkv.hr / Hrvatsko nebo