Osvrt na knjigu Sveta zemlja Hrvatska – Zbornik dokumenata
Vrijeme:11 min, 55 sec
Sveta zemlja Hrvatska – Zbornik dokumenata
Sveta zemlja Hrvatska – Zbornik dokumenata, Nova Hrvatska, Zagreb, 2023.
[dropGRG]UG] Hrvatskom tjedniku zapazio sam oglas knjige naslova Sveta zemlja Hrvatska koju se može kupiti za 50 eura + troškovi dostave. U samom oglasu bilo je toliko nevjerojatnih podataka da sam odmah pomislio ‘evo još 
jedan nebeski narod’. A da se uvjerim o čemu je riječ, jer nisam sklon predrasudama znajući da je neznanje majka zla, odlučio sam doći do knjige.
Knjiga je vrlo sadržajna, lijepog izgleda, na stražnjim je koricama prekrasna fotografija Edenskog vrta ispod visokog Ararata, no osim izdavača i nakladnika (Nova Hrvatska) te urednika (Vuk Vukobratović), izostavljena su imena autora knjige. Izdavač i urednik su mi nepoznati. Premda se u tekstu knjige spominju izvori – bilježaka (na dnu stranica ili na kraju knjige), kao ni popisa korištene literature – na kraju knjige nema, što otežava provjeru sadržaja knjige. Ipak, autor(i) su u knjizi uokvirili važnije tekstove ili podebljali važnije riječi i rečenice. Tu i tamo se naleti na poneku tiskarsku pogrješku (a koja ih knjiga nema?), no to ne umanjuje vrijednost sadržaja knjige, već upućuje na financijska ograničenja izdavača i nakladnika. Također ponekad se na primjer kaže da se nešto nalazi na 137. stranici, a zapravo se nalazi na 146. stranici i slično, no to su sve sporedne primjedbe jer pretpostavljam da izdavač i autori nisu imali znatnu (financijsku) potporu pri izradi knjige.
Sadržaj oglasa iz Hrvatskog tjednika (na primjer od 10. kolovoza 2023.) može se naći u knjizi na str. 5. u kojem se govori o sadržaju knjige, a to je o prisutnosti Hrvata na starom Orijentu i u Bibliji (vidi D. Primorac: Gotovo polovina Hrvata potječe s Bliskog istoka).
Kako sam imao prilike posjetiti mnoge muzeje širom svijeta i vidjeti neka svjetska arheološka mjesta i osjetiti povijest koju ne možete doživjeti kroz knjige, predavanja, TV i internet, zbog sadržaja knjige izdvojio bih onaj u Kairu (vidi The National Museum of Egyptian civilization). Hoću reći da onaj tko ne posjeduje osnovno znanje iz dijela povijesti koju tretira knjiga, teško će pratiti složen, no ipak interesantan sadržaj knjige. Dok sam čitao knjigu moj je osnovni problem bio taj što nisam dobar poznavatelj kompleksnog sadržaja knjige tako da nisam bio osposobljen stručno, a s obzirom na vremenska ograničenja ni provjeriti mnogo toga, pa bih taj zadatak ostavio dokazanim znanstvenicima koji su kompetentni za stručnu ocjenu sadržaja knjige. Mišljenje o knjizi može iznijeti svatko tko ju pročita, no relevantno mišljenje samo je ono koje dolazi od ozbiljne osobe koja je kroz svoj znanstveni rad dokazala da poznaje sadržaj knjige (područje egiptologije, biblijske arheologije, povijest drevnog istoka itd.). A poznavanje pisama i jezika starog Orijenta je, kako sam(i) autor(i) kažu ‘conditio sine qua non’ (str. 329,) za ocjenu sadržaja ove knjige. Kako ta osoba ja nisam, ovom bih prilikom izdvojio i komentirao samo neke detalje koje sam zapazio iz sadržaja knjige, a koji mogu biti zanimljivi budućim čitateljima. Koliko je sadržaj knjige zahtjevan, procjenjujem da bi mi trebale barem tri godine da potvrdim ili osporim sadržaj knjige, no to nema smisla kad vjerojatno već postoje osobe s predispozicijama koje mogu, pretpostavljam, u roku od tri mjeseca nakon pročitane knjige donijeti mjerodavno mišljenje (recenziju) o knjizi. A da bih mogao napisati ovaj osvrt morao sam utrošiti više vremena nego na čitanje same knjige. Primjera radi, vezano uz ime rijeke Oront, arapski Nahr Al-Asi, engleski Orontes River koja izvire u Libanonu, a ide neobično čudnim tokom (vijuganjem i pravcima) prema sjeveru kroz Siriju i zatim zapadno kroz Tursku te se izlijeva u Mediteransko more pored grada Samandagi, znatiželjniji mogu pročitati sljedeći tekst na relaciji Oront – Neretva: Il tema idronimico mediterraneo *Orontio , a za upoznavanje s Neretljanima iz 13. stoljeća prije Krista, spasiteljima Egipta, pročitati: Battle of Qadesh. Tko su bili Kanaanci pročitajte ovdje: Tko su bili Kanaanci? itd. Znači, krenuo sam sa zbirkom knjiga ‘Velika ilustrirana povijest svijeta’, pa na raznim zemljovidima identificirao važnija mjesta spominjana u knjizi i kad sam bio sposoban orijentirati se, pokušao sam shvatiti sadržaj knjige čitanjem iz drugih izvora.
O podrijetlu Hrvata nisam znao gotovo ništa izvan nametnute ‘Slavenske’ opcije (vidi The emergence of Croatia (c. 700–1102). No kad sam o iranskom podrijetlu Hrvata prvi put čuo iz knjige Mirka Vidovića Hrvatski iranski korijeni kad 
je tiskana 1991., sa sadržajem knjige sam toliko bio oduševljen da sam otkucao na jednom listu papira svoj sažetak sadržaja i podijelio ga mnogima po Hrvatskoj. Inače iransko podrijetlo Hrvata nema nikakvu dodirnu točku s islamom koji se pojavio tisućama godina kasnije (vidi Identity of Croatians in Ancient Iran). I nakon toliko godina kasnije još uvijek nisam siguran o podrijetlu Hrvata (vidi Enciklopedija: Hrvati).
Naši su predci najvjerojatnije došli sa svih strana svijeta (odasvuda), pa su zbog toga svi u pravu kad iznose svoje teze. No odakle je došao najveći dio Hrvata (nazovimo to ‘hrvatski gen’)? Odgovor na to pitanje je još uvijek u fazi mitološkog vjerovanja, s naznakama ozbiljnog pristupa u traženju odgovora. A da bi čitatelji znali o čemu govorim, evo nekoliko tekstova za razmišljanje:
Postoje dokazi da Hrvati nisu Slaveni, već jedini narod koji je svoje korijene sačuvao 6500 godina
PODRIJETLO HRVATA – nova knjiga I. Jurića o genetičkim dokazima autohtonosti
“Sunčev narod” – Drevna povijest Hrvata od Veda i sanskrita do starohrvatske mitologije
itd.
Korisno je pročitati i istraživanje doktora Primorca i ostalih pod naslovom Y kromosom i genetsko podrijetlo Hrvata. Moglo bi se još nabrojiti mnoge autore poput Ivana Mužića, no to nije sad tema ovog osvrta.
U traženju hrvatskog podrijetla na str. 97. u knjizi spominje se doktor Josip Mikoci-Blumental koji je krajem 18. stoljeća doktorirao s temom ‘Hrvati rodom Slaveni potekli od Sarmata potomaka Medijaca, došli u Dalmaciju oko 630. godine s dopuštenjem cara Heraklija, i oteli ju od Avara’. Latinski izvornik ove disertacije nije nikad preveden na hrvatski i izgubio mu se svaki trag (vidi Josip Mikoczy – ‘Hrvati su došli na današnje hrvatske prostore putem od Medije preko Ukrajine’ – dokument nestao iz Arhiva JAZU u Zagrebu!). Inače Sarmati (vidi Enciklopedija: Sarmati i The Fierce Warriors of the Steppes: Who Were the Sarmatians?), vrlo stari narod kojemu je zapovijedao Šar-matan (str. 84), je svoju geometrijsku umjetnost (troplete, kocke-kvadrate, tj. kockaste grbove, te ravne linije i posebnu istočnjačku simboliku boja – četiri strane svijeta) proširio Europom.
Knjiga je presadržajna za obradu u kratkom tekstu, tako da ću iz knjige izdvojiti tu i tamo ponešto. Na primjer, zemljovid (str. 92.) i slika Moravskog misala (str. 94.) zavrjeđuju pozornost znanstvenika, kao i prvi spomen imena Hrvat na europskom tlu (str. 188.), itd. Str. 245. trebalo bi uokviriti (ako je potrebno i upotpuniti na primjer slikom Edena podno Ararata) i potaknuti nastavnike osnovnih i srednjih škola na razmišljanje. Tijekom nekoliko 
tisućljeća kroz različita pisma i uz probleme izgovora sama lingvistika (jezikoslovlje) ne može dati odgovore na pitanje ‘Tko su Hrvati?’, jer na primjer prije samo tisuću godina za hrvatsko su se ime koristili sljedeći nazivi: Horoathos (grčki), Horiti (biblijski, židovski Hiviti), Croati (latinski), itd. (str. 264.). No uz pomoć ostalih znanosti, da. Neupućen u ovu jezičnu problematiku može upitati; ‘A što to zajedničko imaju riječi Horiti i Hrvati?’ Odgovor na to je protu-pitanje: ‘A koju sličnost imaju riječi Allemagne i Deutschland?’ Inače tursko ime za Hrvatsku je Hirvatistan (Harvatistan) itd.
Što su Kikaš (koji plete dugu kosu) i Matani (nebeski kočijaši i sinovi neba) znali o konjima i brojevima, pročitati na stranici 317. itd. Lijepo je čuti da Matani nose najstarije narodno ime na svijetu (str. 331.), da je stari hrvatski najstariji cjelovito pismeno zabilježeni indoeuropski jezik (str. 361) i da je naš kockasti grb najstariji grb na svijetu (str. 371. i 556.), pa također prva putovnica na svijetu (str. 396. – koliko je uopće pismenih 4 stoljeća prije početka pisanja Biblije bilo?), itd. No tek kad uvjerite kompetentne kolege u sve to tako da znanost zamijeni mitologiju, tj. kroz objavljene radove u svjetski priznatim znanstvenim časopisima, tada ćete moći s pravom reći da je ‘Ljepotica’ stigla u Hrvatsku (str. 458.).
Veza rijeke Oront (Bliski istok) s našom Neretvom i dolazak Matana (Feničana) morem u Jadran izaziva interes, pogotovo ako prihvatimo feničansko podrijetlo Mlečana. Poredbena tablica zajedničkih kurdsko-hrvatskih arhaizama je nešto konkretno (str. 362 – 363).
Ako se osvrnete oko sebe, primijetit ćete da danas malo tko čita knjige. Jedan od dokazanih čitača je na primjer gospodin Mijo Ivurek koji u Hrvatskom tjedniku kroz osvrte ostavlja dokaze da je knjige pročitao. Razloga za nečitanje knjiga ima više. Prvi je taj što za čitanje knjige čovjek mora steći naviku (kulturu) čitanja, a zbog želje za brzim odgovorom koji internet može, ali i ne mora dati, gubimo strpljenje koje je temelj čitanja. Drugi je taj što malo tko danas ima uvjete za čitanje (zdravlje, koncentraciju, prostor, tišinu itd.), najčešće zbog životnih okolnosti koje svima prije ili kasnije zagorče život. I treći (ne i zadnji) razlog nečitanja knjiga je što su knjige, u odnosu na primanja recimo umirovljenika, relativno skupe. No srećom još uvijek ima ljudi koji će se radije odreći nekog od svojih ‘poroka’ i kupiti dobru knjigu.
Možda je sad zgodno prisjetiti se da su naše intelektualne sposobnosti neograničeno beznačajne glede odnosa broja pročitanih knjiga i broja dosad objavljenih knjiga (vidi I. Tijardović: O knjizi “Oživjela Hrvatska” ) pa na znanje svima onima koji imaju visoko mišljenje o sebi, tj. koji vjeruju da znaju više od drugih. Naime, vi možete biti i učeni i 
najpametniji i najbolji, no bez pročitanih barem tisuću knjiga ne ispunjavate prvi uvjet koji treba zadovoljiti da biste ušli u kategoriju intelektualca, tj. onog koji je nešto pročitano ispravno shvatio i svoje spoznaje čistog srca podijelio s drugima.
Knjiga ‘Sveta zemlja Hrvatska’ u izdanju Udruge za kulturu ‘Nova Hrvatska’ vrijedi onih prije spomenutih 50 eura. Kad Vlade RH financiraju sve i svašta (vidi Godišnja Izvješća o financiranju projekata i programa organizacija civilnog društva), onda mogu poduprijeti i istraživanja o podrijetlu Hrvata, te zainteresirati i strane ozbiljne istraživače s isključivim ciljem traženja istine temeljene na činjenicama, a ne mitovima. Status ‘nebeskog naroda’ Hrvatima nije potreban, jer stara škola KGB-a (u nas poznata kao KOS) bezgranično dezinformira, a kasnije se prilagođava onim dezinformacijama u koje je narod povjerovao. Stoga smatram da se autor ove knjige morao predstaviti pravim imenom kako bi se uklonile sve nedoumice o njegovoj upućenosti u sadržaj o kojem piše, jer kao što znamo, zahvaljujući internetu svi su danas ‘stručnjaci’. Naime, prema str. 346. autor nije znao da se 1998. godine održao u Zagrebu simpozij o staroiranskom podrijetlu Hrvata (vidi Knjižara Dominović: STAROIRANSKO PODRIJETLO HRVATA: zbornik simpozija 24.VI. 1998.), bez čijeg sadržaja ova knjiga ne bi nastala. To jedino može značiti da mu istraživanje podrijetla Hrvata nije struka ili pak da je mlad, a što nije. No ni ja se ne mogu pohvaliti da kontinuirano pratim temu podrijetla Hrvata jer nisam znao za postojanje (i brzo gašenje) mjesečnika ‘Harahvati’ (str. 536).
Ne smije se zaboraviti da povijest pišu u početku pobjednici, a kasnije oni koji nadžive pobjednike, ma tko oni bili. Pa ako su nam kadri besramno lagati u lice o događajima koji su se zbili prije svega tridesetak godina, a u kojima smo mi sudjelovali i znamo što je istina, onda možemo samo zamisliti koliko izmišljotina (onih zbog neznanja, zbog loše interpretacije i onih namjernih) ima iz doba od prije tri tisuće godina i ranije, što znači da je svjetska ‘povijest’ koju poznajemo više temeljena na mitovima (rekla – kazala) nego na činjenicama. Evo samo dva primjera iz knjige. Prvi (str. 398.), u kojemu se kaže da je slavni Pitagora ‘preuzeo’ poučak poznat barem tisuću godina prije njega (vidi Britannica: Pythagorean theorem), i drugi na stranici 392. (itd.), koji kaže da stari Egipćani nisu znali ni za kakve Židove i nikad ih ne spominju, tj. da u Egiptu Židovi nisu bili robovi (vidi Were the Jews Slaves in Egypt?).
Podrijetlo Hrvata jest zagonetka, a i Židova također, tako da kako bi se tvrdilo bilo što na tu temu (str. 500 – 501) mora se imati neoborive dokaze prihvaćene od svjetske znanstvene zajednice, jer se ugled stječe godinama, a izgubi ga se začas. Sva povijest, a pogotovo ona davna toliko je ‘upitna’ da svak može graditi nevjerojatne konstrukcije o nekim osobama ili događajima, bez obzira postojali oni (osobe ili događaji) ili ne, i to bez ikakvih posljedica, jer naime neke stvari nitko ne može ni osporiti ni potvrditi. Zbog toga danas svatko može pronaći jezičnim manipulacijama sličnost 
svoga prezimena s nekom drevnom civilizacijom ili narodom i umisliti da su mu korijeni kraljevski. I ako se onda oslanjamo na izvore tipa Wikipedije (str. 513 itd.) i slično, povijest postaje nepouzdana kategorija kojoj se ne može vjerovati. A koja je uloga tajnih službi u svemu tome, presudite sami.
Premda mi je tema knjige relativno poznata, ipak ne znam što je u knjizi točno, a što ne, tj. je li baš tako kako autor(i) sugeriraju ili ne, no da štošta ima određenog smisla i da je tema interesantna, s time bi se trebali složiti svi koji knjigu pročitaju. U prilog tomu ide i informacija da je čak na Saturnovom satelitu Rhea moguće naći od 2010. godine prastaro ime za Hrvatsku (Harahvaiti – vidi Gazetteer of Planetary Nomenclature: Harahvaiti Fossa). Želim reći da zbog poštovanja do nas samih, Hrvati bi morali osnovati pri nekom fakultetu (možda Hrvatski studiji), katedru (odsjek) za ‘Podrijetlo Hrvata’ koja bi se isključivo bavila spoznajama odakle Hrvati zaista dolaze (u tom smjeru ide i tekst u knjizi sa str. 288 i 435.), jer na to pitanje još uvijek nemamo 100% precizan odgovor i možda ga nikad ni nećemo dobiti. U knjizi se na stranici 435. kaže da je Vlada RH 2000. godine ukinula potporu Društvu za proučavanje porijekla Hrvata, što samo potvrđuje činjenicu da je diplomacija, koja je nastala iz komunističkog pepela, uvijek bila bez vizije i inicijative. Naime, jednog dana hrvatska diplomacija, s obzirom na sasvim moguće značajne korijene Hrvata sa Srednjeg, tj. Bliskog istoka, može posredovati u zbližavanju Arapa (Palestinaca) i Izraelaca, tj. Irana s Izraelom i SAD-om. U tome posebno vidim vrijednost sadržaja ove knjige i povijesnu priliku za hrvatsku diplomaciju.
Prema tome, na temelju svega što znam o podrijetlu Hrvata nisam kompetentan ocijeniti sam sadržaj ove zanimljive knjige, no zato se mogu ‘7 puta baciti na trbuh i 7 puta na leđa’ i poželjeti ‘aristokraciji s kamenjara’ sve najbolje.
dr. Ivica Tijardović
hkv.hr / Hrvatsko nebo
