Marito Mihovil Letica/Totalitarizmima se imamo suprotstaviti univerzalnim kršćanskim humanizmom

Od travnja 2009. Europski parlament potvrdio je kako će se Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma obilježavati svakog 23. kolovoza. Tim povodom razgovarali smo s Maritom Mihovilom Leticom.

Gosp. Letica rođen je 1967. u Makarskoj. Magistar je filozofije i religiologije, isusovački student, književni i likovni kritičar, član uredništva časopisa Kolo (Matice hrvatske), autor i voditelj emisije Kozmos i etos na Trećem programu Hrvatskoga radija, dopisnik Vatikanskoga radija, autor brojnih članaka, studija i kritika te knjige Odnos metafizike i znanosti: Boškovićevo metafizičko prirodoslovlje.

Poštovani gosp. Letica, 23. kolovoza obilježava se Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma. Što on zapravo predstavlja te tko ga je inicirao?
Bilo bi uputno najprije razlučiti totalitarizam od drugih oblika vladavine kakve tijekom cijele povijesti nalazimo diljem svijeta. Riječ je o tiraniji, despociji, različitim autokratskim režimima i slično. Najkraće bismo mogli reći da autoritarni vladari posežu za represijom kako bi osigurali i zadržali političku moć i vlast, a nije im stalo do ideologije kojom bi mijenjali čovjeka. Za razliku od toga, totalitarizmi nastoje promijeniti svijet i ljudsku prirodu te poput nekih samoproglašenih bogova stvaraju „novoga čovjeka“ namećući vlastitu ideologiju ili svjetonazor cijelomu društvu, tako da totalitarna ideologija kapilarno prožima sve pore i strukture društva. To je način postizanja posvemašnje kontrole, ne samo nad djelima pripadnika društva, nego i nad njihovim riječima i mislima. Treba podsjetiti, i stalno podsjećati, na verbalni delikt za vrijeme socijalističke ili komunističke Jugoslavije u kojoj je čak liberalni Vlado Gotovac, koji doista nije bio nikakav ekstremist ni šovinist, dva puta završio na robiji zbog javno iznesena političkog mišljenja, od čega posljednji put 1977. kada je razlog bio intervju koji je dao Švedskoj televiziji. Zbog sličnih razloga osuđivani su na zatvorske kazne demokratski intelektualci: Franjo Tuđman, Marko Veselica, Dražen Budiša, Ivan Zvonimir Čičak i brojni drugi. A tu su i ubojstva političkih protivnika, političkih emigranata, koja su u ime totalitarističke komunističke ideologije počinile u inozemstvu jugoslavenske tajne službe.

Vratimo se danu 23. kolovoza. Toga je nadnevka 1939. sklopljen sporazum o vojnoj i gospodarskoj suradnji koji je službeno nazvan „Pakt o nenapadanju i prijateljstvu između Njemačke i Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika“, a potpisali su ga u Moskvi dvojica ministara vanjskih poslova Vjačeslav Molotov i Joachim von Ribbentrop. Osam dana nakon potpisivanja toga pakta, 1. rujna, počeo je Drugi svjetski rat. Unaprijed pripremljen, zakotrljao se njemačkim napadom na Poljsku koju su nacionalsocijalisti i boljševici sporazumno podijelili.

Svakako treba istaknuti veliku međusobnu naklonjenost Hitlera i Staljina, o čemu je, uz ostale, pisala Hannah Arendt, jedna od naj značajnih politologinja i filozofkinja 20. stoljeća, dosljedna protivnica svih totalitarizama, Židovka koju je nadzirao i zatvarao Gestapo. U svojoj knjizi Izvori totalitarizma, koju je objelodanila 1951., među inim kaže kako je jedini čovjek prema kojemu je Hitler gajio „bezmjerno poštovanje“ bio, kako je Hitler govorio, „genij Staljin“, te da je, kako će poslije potvrditi Nikita Hruščov, Staljin vjerovao samo jednom čovjeku, a to je bio Hitler. Ljubav je pukla 22. lipnja 1941. kada je vjerolomni Hitler napao Staljina. Taj se dan u Hrvatskoj službeno obilježava i slavi kao Dan antifašističke borbe, a to je tada praznik još samo u Putinovoj Rusiji i u Lukašenkovoj Bjelorusiji. U lijepome smo se našli društvu. A o dosljednosti hrvatskih komunista, samozvanih antifašista, dovoljno govori povijesna istina da su mirno promatrali kako Hitler u Travanjskome ratu okupira i raskomadava njihovu domovinu Jugoslaviju, a navodno su osnovali prvi partizanski odred, u Brezovici kod Siska, tek onoga dana kad je Hitler napao jednu drugu zemlju – njihovu „majčicu Rusiju“. Dakle, 22. lipnja je plod diktata iz Staljinove Rusije i to nema veze s autentičnim hrvatskim antifašizmom. Posrijedi je dirigirani refleks boljševizma. Do 22. lipnja 1941. njemački nacisti su u očima hrvatskih komunista bili saveznici njihovih saveznika i nalogodavaca, dakle saveznici koje nisu smjeli napadati.

Kako bismo imali na umu srodnost komunizma, nacional-socijalizma i fašizma, važan je Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima koga obilježavamo 23. kolovoza. Utvrđen je Deklaracijom Europskog parlamenta o proglašenju europskim danom sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma od 23. rujna 2008., a potvrdila ga je 2. travnja 2009. Rezolucija Europskoga parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu. Parlamenti i vlade svih država članica Europske unije, k tome i država kandidatkinja za članstvo u EU i zemalja povezanih s EU-om, pozvani su na usvajanje i provedbu dotične rezolucije.

Treba reći i to da već spomenuta Hannah Arendt nije vidjela nikakvu bitnu razliku između nacizma, fašizma i komunizma te je dosljedno isticala stajalište da nitko nema moralno pravo nazivati se antifašistom tko istodobno nije i antikomunist.

Ozbiljan problem je što narod (poglavito s područja Balkana) iz ovog dana sjećanja svjesno izuzima komunizam, te se ide ka krajnosti da se isti veliča. Kako posvijestiti da je i komunizam „konstitutivni član“ totalitarizma?
Tu povijesnu istinu moguće je posvijestiti obrazovnim programima i odgovornim suočavanjem s karakterom totalitarnih i autoritarnih režima te posljedicama njihove vladavine. To u hrvatskome školstvu, nažalost, nije slučaj. Dotičnim temama ne pridaje se potrebna važnost i pozornost. Ne vjerujem da je u Bosni i Hercegovini situacija bolja. Ali treba reći kako je problem znatno širi, dakle ne samo u Hrvatskoj i na području Balkana, kojemu običavaju eufemistički tepati nazivajući ga „jugoistočnom Europom“. Razlog je u tome što je komunizam najduže trajao od svih totalitarnih režima te je imao najviše vremena nametnuti svoju ideologiju i simbole. Dok su drugi totalitarni režimi bili nakon Drugoga svjetskog rata osuđeni, komunizam se širio diljem svijeta. Bit će zanimljivo uočiti tu razliku na simboličkoj razini. Naime zvijezda petokraka ili pentagram, koju su komunisti obojali u crveno, simbol je star tisućljećima i zasvjedočen u okrilju brojnih starih civilizacija, baš kao i kukasti križ ili svastika. Na sanskrtu riječ „svasti“ znači „sreća, dobrobit, zdravlje“. Sve do polovice 1930-ih svastika je u Europi bila simbol sreće i mogla se kao čest motiv vidjeti na ondašnjim razglednicama, a brojni američki, britanski, danski, švedski i drugi sportski klubovi nosili su je na dresovima. Nalazila se i na etiketi čuvenoga danskog piva Carlsberg. Danas svastike nema na etiketi piva, ali crvene petokrake ima: vidljiva je na Heinekenu. Netko bi mogao prigovoriti da crvena petokraka na pivu Heineken ne simbolizira komunizam. Mogu prihvatiti takav argument, ali ću otpovrnuti da ni svastika na pivu Carlsberg nije predstavljala nacizam. To slikovito govori kako komunizam i nacizam unatoč svemu nemaju u javnosti jednak tretman. Mađarski premijer Viktor Orbán pokušao je 2018. zabraniti zvijezdu petokraku u javnome prostoru, na udaru se našao i Heineken, ali ne treba čuditi da ta zamisao nije bila provediva.

Kako komentirate da je Europski parlament 19. rujna 2019. u Strasbourgu usvojio Rezoluciju o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe, u kojoj se, uz ostalo, jasno izjednačava komunističke i nacističke zločine?
Te zločine treba izjednačiti u smislu da smo i jedne i druge dužni nedvosmisleno osuditi jer su najveće zlo u povijesti i, da se poslužim riječima Marina Držića što ih je u Dundu Maroju rekao za rat, „poguba ljucke naravi“. Ali se u, recimo to tako, kvantitativnome smislu ne mogu izjednačiti. Naime, prema britanskim podatcima što ih je Mail Online objavio 7. listopada 2014., komunistički režimi poslali su u smrt više od 100 milijuna ljudi: Mao Zedong oko 60 milijuna, Staljin oko 40 milijuna, zatim i brojni drugi komunistički diktatori; što se slaže s utvrđenim i naširoko prihvaćenim podatcima o više od 100 milijuna žrtava komunizma. Prema istome izvoru, nacistu Hitleru se stavlja na teret oko 30 milijuna žrtava, a fašistu Mussoliniju 250 000 – čak 400 (!) puta manje od žrtava komunizma. Hitler je na toj listi zauzeo 3. mjesto, a Mussolini 18., znatno iza ovdašnjega diktatora Tita, nalogodavca masovnih smaknuća vojnih zarobljenika i političkih neistomišljenika, koji s 570 000 žrtava zauzima 13. mjesto. Neki Tita stavljaju i među prvih deset megazločinaca, ali nisu mi dostupni ti podatci. Ako se pribroje još neki režimi koji su imali elemente fašizma, neće se bitno promijeniti odnosi: Francisco Franco poslao je u smrt oko 35 000 političkih protivnika, a Augusto Pinochet oko 3 000. Dakle, nacional-socijalizam zajedno s fašizmom nije prouzročio ni upola toliku pogibelj kolika je ostala iza komunističkih režima. Pozvao sam se na približne, ali vjerodostojne podatke. Brojevi su grozomorni, to većma što je i jedan nevino ubijen čovjek, jedan izgubljeni ljudski život – previše.

Koga biste, iz crkvenih krugova, izdvojili kao neumorna borca protiv totalitarnih i autoritarnih režima?
Volim govoriti o dvojici svećenika i redovnika koji su, kako to možemo reći, prešućeni klero-antifašisti. Oni su istinski i pravi antifašisti jer su osuđivali i fašizam, odnosno nacizam, i komunizam. To su isusovac Stjepan Tomislav Poglajen, rođen 1906. u Podgoraču kraj Našica, i dominikanac Hijacint Bošković, rođen 1900. u Selcima na Braču. Kada je nacistička Njemačka 1938. izvela Anschluss i pripojila Austriju, tada je Poglajen u isusovačkome časopisu Život napisao da se nacional-socijalizam tu „pokazao u svom pravom svjetlu: kao sistem cinika, sistem plašljivaca“ koji „zadaju riječ, a u duši istodobno odlučuju, da je se neće držati“. Godinu dana potom, također u Životu, Poglajen skida maske i komunizmu, izjednačujući ga s nacional-socijalizmom. Pritom poseže za svojevrsnim komparacijskim niveliranjem i slikovito govori o „službi kukastog križa produženog u srp i čekić“. Isusovac Poglajen je 1939. napisao da nam „koncentracioni logori Dachau i Solovecki otoci pružaju istu sliku, a majske slave u Moskvi su isto tako stranački dani kao i oni u Nürnbergu“. Tim vidovitim i pronicavim rečenicama Poglajen je izrekao ono čega će većina postati svjesna tek pred kraj 20. stoljeća, a mnogi ni tada – a to je da su razlike između ovih dviju totalitarističkih ideologija više prividne nego stvarne. Kada su Nijemci u travnju 1941. ušli u Zagreb, Poglajen je zbog svojih protunacističkih priloga i ostalih protunacističkih aktivnosti bio prisiljen napustiti Zagreb i potražiti utočište u Splitu koji je tada bio pod talijanskom fašističkom okupacijom. No, vrlo brzo napušta i Split te se ilegalno vraća u Zagreb. Godine 1943. sklonio se u Slovačku gdje će, skrivajući se iza lažnih imena, svojim glasovitim uredbama doprinijeti izgradnji tzv. „podzemne Crkve“ koja će unatoč ustrajnim komunističkim progonima uspjeti preživjeti te spremno i poletno s padom komunizma dočekati slobodu. Isusovac Poglajen preminuo je krajem travnja 1990. u Parizu, upravo u vrijeme pada europskih komunističkih režima.

Važan je i dominikanac Hijacint Bošković. On je izvan stručnih filozofskih krugova najpoznatiji po studiji iz 1939. naslovljenoj Filozofski izvori fašizma i nacionalnog socijalizma. Korijene tih pogubnih ideologija vidio je u novovjekovnome subjektivizmu, a na tragu Sv. Tome Akvinskog i cijele tomističke tradicije promicao je integralni kršćanski humanizam i personalizam – koje Bošković nije određivao samo vodoravno, u odnosu prema čovjeku i čovječanstvu, nego i okomito, prema Bogu. O njemačkom nacional-socijalizmu ili nacizmu napisao je kako se u njemu kao nigdje drugdje odražava „prirodni instinkt za onim što je u sebi tajanstveno, maglovito, primitivno i iracionalno“ te kako nije riječ samo o nijekanju religije i zabacivanju Boga, nego da je, vrijedi citirati, „po ovoj nauci čovjek sada lišen svega onoga što ga čini čovjekom: on više nema duše, nema uma, nema slobode, a sveden je na neku maglovitu i tajanstvenu primitivnu snagu, što izvire iz krvi i tla čistog nordijskog tipa. Od klasične definicije čovjeka, kako ju je dala grčka filozofija odredivši to biće kao ‘animal rationale’, ostao je danas samo prvi dio, živo biće u razvoju različitih rasa“.

Hijacint Bošković, teško oboljevši, umro je 1947. u dominikanskome samostanu u Starom Gradu na Hvaru. Tomu je samostanu 1939. bio u posjetu nadbiskup Alojzije Stepinac i družio se s Hijacintom Boškovićem, o čemu svjedoči i sačuvana fotografija. Nadbiskup Stepinac odlično je poznavao Boškovićeva filozofska i humanistička stajališta. To se jasno iskazuje u rečenicama iz nagovora što ga je Blaženi Stepinac održao ispred zagrebačke katedrale na svetkovinu Krista Kralja ratne i olovne 1943. kada je govorio o „principima vječnoga zakona Božjega bez obzira radi li se o Hrvatima, Srbima, Židovima, Ciganima, katolicima, muslimanima, pravoslavnima ili kome drugome“. Danas bi neki Stepincu zamjerili što je uporabio izraz „Cigani“, a ne „Romi“, a takvi ne znaju da naziv „Romi“ tada nije bio u optjecaju i prihvaćen je 70-ih godina 20. stoljeća. Stepinac je k tome s propovjedaonice rekao, što treba stalno ponavljati: „Katolička Crkva ne pozna rasa koje gospoduju i rasa koje robuju. Katolička Crkva pozna samo rase i narode kao tvorevine Božje; a ako koga više cijeni, to je onaj koji ima plemenitije srce, a ne jaču pesnicu. Za nju je čovjek jednako crnac iz centralne Afrike kao i Evropejac.“

Na Stepinca je znatno utjecao i kršćanski personalizam, kakva je promicao Stjepan Tomislav Poglajen. Personalizam izbjegava loše krajnosti kolektivizma i individualizma te se upravo kršćanski personalizam iskazao jedinim primjerenim i dostojnim odgovorom na totalitaristička i protučovječna zastranjenja. Ispriječio se svim oblicima i licima kolektivističkih ideologija koje degradiraju čovjekovu slobodu – pomno pazeći da se sloboda pritom ne prometne u druge štetne krajnosti oprimjerene u različitim relativističkim individualizmima, liberalizmima, libertinizmima sve do posvemašnjeg anarhizma. Kršćanski personalizam jedini je u teškim povijesnim vremenima vjerodostojno ukazao na čovjekovo dostojanstvo i potrebu njegove beskompromisne zaštite. To mu je bilo moguće zato što je usredotočen na odnose među ljudima kao osobama te na odnose čovjeka prema Bogu. Kao jedan od autentičnih boraca za dostojanstvo svake osobe – bez obzira na rasu, narodnost, vjeru ili bilo koje drugo određenje – nadbiskup Alojzije Stepinac pokazao je sve vrline kršćanskoga personalizma. Svojom evanđeoskom ljubavlju u akciji vjerodostojno se suprotstavio svim totalitarizmima jer mu je u središtu bilo dostojanstvo čovjeka kao osobe. Time je zasigurno zavrijedio biti proglašen svetim.

Ono što je, slobodno možemo reći, jedna od (glavnih) odlika totalitarističkih režima jest neshvatljiva okrutnost. Je li to zapisano u njihovu „kodu“ ili je riječ o nečemu drugom?
Okrutnost nije svojstvena samo totalitarnim režimima, koji se javljaju tek u 20. stoljeću, nego prati ljudski rod od najranijega doba, od prapovijesti. Nečovječnost kojom čovjek može mučiti drugoga čovjeka nije se promijenila od vremena špiljskih ljudi do danas. Ponekad se čini da ni životinja prema životinji nije toliko okrutna. Razlika je u razvoju takozvane civilizacije i tehnološkome napretku jer špiljski čovjek nije imao na raspolaganju sredstva masovnoga ubijanja i uništenja: plinske komore, bojne otrove, atomske bombe i drugo. Pitate je li to zlo zapisano u čovjekovu „kodu“, odnosno je li to nešto prirodno. Nije lako na to odgovoriti. Prisjećam se da Shakespeareov kralj Lear kaže: „Onda neka raspore Regan, da vide, što joj oko srca raste. Ima li i jedan razlog u prirodi, zašto se rađaju tako tvrda srca?“ Okrutnost je aktivno zlo koje nastoji što je moguće više nauditi drugom čovjeku, odnosno skupini ljudi. A što je zlo? Je li to samo „nedostatak dobra“, rečeno izvorno latinski privatio boni, kako je to naučavao Sv. Augustin? Široka je to i složena tema koja nadmašuje okvire ovoga razgovora. Slobodan sam uputiti na knjigu Hannah Arendt O zlu. Knjiga se duboko i višeaspektno dohvaća nekih pitanja moralne filozofije. Filozofkinja Arendt autorica je u svezi s ovom tematikom i knjige Eichmann u Jeruzalemu: Izvještaj o banalnosti zla. Vrijedna je preporuke i knjiga Zlo i naopako s podnaslovom Suvremene manifestacije zla i pokušaji njihovih opravdanja, koju je napisala hrvatska filozofkinja i saborska zastupnica Marija Selak Raspudić.

Činjenica je da i danas ima zagriženih „ustaša“, „četnika“, „partizana“ i „ostalih“ koji i dalje tjeraju svoje i truju mlade generacije mržnjom i netrpeljivošću. Kako se boriti protiv toga?
Ja ih baš i ne vidim. Ako ih i ima, to su malobrojni slučajevi te nisu nikakva relevantna društvena snaga i prijetnja. Ne smatram zagriženim i opasnim partizanima ljude koji se s kapama na kojima su petokrake okupljaju u Brezovici, Kumrovcu i Srbu. To su umnogome ridikulozni titoisti i jugonostalgičari koje je pregazilo vrijeme. Četničkih ispada ima u Srbu kada se obilježava i slavi četničko-partizanski ustanak i ubijanje Hrvata, mahom civila, uključujući i hodočasnike koji su putovali vlakom o blagdanu Sv. Ane, a svećenika Jurja Gospodnetića su, kako govore svjedočanstva, ispekli na ražnju. To nije bio antifašistički ustanak, nego organizirani i okrutni pogrom mnogobrojnih katolika i muslimana u dijelu Like, Korduna i Bosanske krajine. Zbrisana su cijela sela. Četničkih ispada danas ima i u Kninu i oko njega, kao i u Vukovaru i nekim drugim krajevima istočne Hrvatske. Ali ni to, barem za sada, nije poprimilo zabrinjavajuće razmjere. Ustaško slovo „U“ nije česta pojava, dapače je vrlo rijetka. Veći je problem što se, primjerice, grb s prvim bijelim poljem naziva ustaškim, a obilno je zasvjedočen stoljećima prije pojave ustaša. U tome vidim mržnju prema svemu što je hrvatsko. Nakon grba s prvim bijelim poljem došao bi na red i grb s prvim crvenim poljem jer svi ti grbovi im smetaju jednostavno zato što su hrvatski. O pozdravu Za Dom spremni ne bih ovom prigodom; odveć je složena tema jer se dohvaća denotacije i raznih konotacija simbola i parola. Zato kažem: Slava Ukrajini.

Izlaz je u kršćanskome personalizmu koji je u isti mah univerzalni humanizam, k tome u zdravome hrvatstvu koje ljubi svoje, a u drugima ne vidi tuđine, nego braću i sestre. Svim totalitarizmima imamo se suprotstaviti univerzalnim kršćanskim humanizmom kakva je promicao francuski kršćanski humanist i personalist Jacques Maritain kojemu ove godine obilježavamo 50. godišnjicu smrti. On je najzaslužniji za filozofsko-personalističko oblikovanje Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, koju je proglasila Opća skupština Ujedinjenih naroda 10. prosinca 1948. I Maritaina treba spominjati kao važna kršćanskog antitotalitarista, dosljedna protivnika naci-fašizma i komunizma. Njegova stajališta – uz već spomenute isusovca Tomislava Poglajena, dominikanca Hijacinta Boškovića i nadbiskupa Alojzija Stepinca – imaju nam biti poticajna i smjerokazna.

Hvala Vama na ukazanome povjerenju i prigodi progovoriti o ovoj važnoj temi. Srdačan pozdrav svim čitateljicama i čitateljima Katoličkog tjednika.

Razgovarala: Josipa Prskalo, Katolički tjednik

nedjelja.ba / Hrvatsko nebo