Objavljen Zbornik radova sa simpozija Hrvatska pravoslavne crkve

Razgovor s Damirom Borovčakom povodom izlaska Zbornika radova sa simpozija Hrvatska pravoslavne crkve

Nakladnik Zaklada predziđe kršćanstva objavila je Zbornik radova sa simpozija Hrvatska pravoslavne crkve, održanih od 21. ožujka 2018. do 29. svibnja 2019. godine u Zagrebu, Splitu, Osijeku i Rijeci. Na simpozijima sudjelovali su sljedeći predavači: hrvatski arhiepiskop Aleksandar, urednik Zbornika Damir Borovčak-hrvatski publicist, povjesnik, politički analitičar, Ante Brešić, pl. Mikulić – doktorand humanističkih znanosti, Mario Filipi – novinar i publicist, general Željko Glasnović, prof. Goran Josip Jurišić, pater Dragan Marić, dr. sc. Darko Richter, Igor Vukić – novinar i publicist te Marijo Živković – član UN-ovog Odbora za obitelj u Beču.

Na kraju Zbornika objavljeno je nekoliko tekstova o HPC-i objavljenih u našim medijima poslije simpozija, svi u Hrvatskom tjedniku:

Damir Borovčak: Komunistička vlast osudila je na smrtnu kaznu patrijarha HPC-a, zagrebačkog metropolita Germogena, te ga istoga dana i pogubila;

Mijo Ivurek: Imperijalizam Srpske pravoslavne crkve;

i dva teksta hrvatskog arhiepiskopa Aleksandra o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi i Kako su svi Srbi bili podređeni HPC-i.

Koja je svrha održavanja simpozija o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi – jučer, danas i sutra, što se želi poručiti hrvatskoj javnosti o povijesnim istinama vezanim uz tu Crkvu i Hrvatima pravoslavcima, koji su razlozi da hrvatske vlasti odbijaju registrirati Hrvatsku pravoslavnu crkvu, o privilegiranosti Srpske pravoslavne crkve u Republici Hrvatskoj i njenom imperijalnom velikosrpskom poslanju utkanom u paradigmu srpski svet, sudbinama hrvatskih pravoslavaca, odnosu hrvatskog naroda i hrvatskih pravoslavaca i o drugim pitanjima, razgovaramo s urednikom Zbornika gosp. Damirom Borovčakom, najzaslužnijim, uz autore priloga, za održane simpozije kao i objavu Zbornika radova.

Gospodine Borovčak, na početku razgovora, za one čitatelje koji to ne znaju, Vi ste idejni začetnik i osnivač Udruge Macelj 1945., član ste Hrvatskog žrtvoslovnog društva, Hrvatskog društva katoličkih novinara, HKDO-a sv. Jeronima i Zaklade Sisačke biskupije za izgradnju crkve u Zrinu. Poticatelj ste, među inim obnove štovanja svetoga Josipa kao zaštitnika Hrvatskoga kraljevstva, odnosno našega naroda i države. Problematikom obnove Hrvatske pravoslavne crkve bavite se dulji niz godina. Poznat je vaš stav da je obnova HPC politička obveza hrvatske države, posebice zbog potreba odgovornih katolika i neizbježne povijesne istine. Pa da krenemo od nužnoga začetka pojašnjenja razloga inicijative simpozija i potom objave radova s tih okupljanja.

Što je bila ideja održavanja Simpozija Hrvatske pravoslavne crkve? Što je bio uzrok i poticaj? Kako je potom došlo do izdanja Zbornika radova simpozija HPC?

Dakle, u Rijeci je krajem listopada 2017. godine na konferenciji za medije održanoj u Mramornoj dvorani Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja pompozno najavljen tzv. Znanstveni skup o pravoslavlju u Hrvatskom Primorju i Rijeci, naravno s naglaskom i provlačenjem teze o SPC koja je, eto ovdje, u Hrvatskom Primorju od davnina.

Analizirajući patvoreni prijevod Povelje austrijskog cara Karla VI. i ujedno hrvatskog kralja Karla III., s tog skupa koji je iskorišten kako bi se navodnih 800 godina pravoslavlja krivotvoreno povezalo s također podvalom o tri stoljeća Srpske pravoslavne crkve u Rijeci i na sjevernom Jadranu, uočila se potreba na to paraznanstveno podvaljivanje dostojno odgovoriti. Dakle, tekst spomenute Povelje, izričito govori o istočnoj crkvi grčkog obreda, a ne o tada još nepostojećoj SPC. Povelja u Zborniku radova simpozija HPC je ispravno prevedena s latinskog na hrvatski te su istaknuto prikazane tendenciozne razlike u prijevodu.

Temeljna podvala tog skupa u Rijeci 2017. bila je da se dolazak grčkih pravoslavaca s Poloponeza u Rijeku, prikaže kao početak srpskog pravoslavlja! Totalna besmislenost i ludost, poput onih srpskih ludosti koje možete gledati na nekim srpskim tv-kanalima kad srpski tzv. „istoričari i znanstvenici“ dokazuju da je Isus Krist bio Srbin, ili da su sve druge nacije potekle od Srba. Tragično, taj je krivoznanstveni skup u Rijeci bio potpomognut svim strukturama županijskih i gradskih vlasti koje su ga pompozno medijski najavljivale i naravno obilno financijski pomagale. I to je ta žalosna činjenica, koja se u Hrvatskoj stalno ponavlja da se zbog lažne demokracije hrvatskim poreznim novcem snishodljivo pomaže srpska lažna i štetočinska politička propaganda. Na sve to je trebalo utemeljeno odgovoriti, što je i učinjeno kroz Simpozije Hrvatske pravoslavne crkve i potom s izdanjem Zbornika radova s tih simpozija.

Gdje su se sve održali simpoziji HPC i kasnija predstavljanja Zbornika radova? Kakvu su ti skupovi HPC i predstavljanje Zbornika radova dobili podršku u Rijeci?

Simpoziji, pa tako i predstavljanje Zbornika radova simpozija, održani su u sva četiri najveća hrvatska grada, Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku. Najuspješnije je oba puta bilo u Osijeku, vjerojatno zbog velike zainteresiranosti da se u tom slavonskom području čim prije nešto učini po pitanju vjerskih potreba hrvatskih pravoslavaca i konačno službenog upisa HPC u registar vjerskih zajednica u RH.

U Rijeci smo za održavanje Simpozija imali problem. Željeli smo da se održi također u Mramornoj dvorani Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja, na istom mjestu gdje se održao paraznanstveni skup o tzv. dugovječnom srpskom pravoslavlju na sjevernom Jadranu koje je brodovima s Poloponeza doplovilo u Rijeku.

Ugovor s Pomorskim muzejem je potpisan, uplata najma dvorane je na vrijeme izvršena, pozivnice su razaslane na sve riječke institucije vlasti, društvene institucije i građanstvo. Kad najednom, tri-četiri dana prije Simpozija nastaje gužva, tadašnja ravnateljica Pomorskog i povijesnog muzeja Nikolina Radić Štivić, najvjerojatnije pod pritiskom župana Zlatka Komadine, šalje elektroničku poštu o odjavi Simpozija HPC, izmjenjuju se poruke, razgovara se telefonski, uvjeravanja o nekorektnosti i besmislici odjave kad su pozivnice već otišle na sve strane… Ništa nije pomoglo, morali smo se preko noći snaći i premjestiti Simpozij na drugo mjesto. Izazvalo je to sve velike komplikacije. Jasno bila je to klasična politička diverzija. Radilo se o snažnom političkom pritisku i utjecaju, istom onom koji je kreirao i pomagao godinu dana ranije režirani skup o srpskom pravoslavlju koje je s nekog srpski prisvojenog „ostrva“ doplovilo u Rijeku.

Zbornik je obogaćen prilozima o razvoju crkvene pravoslavne heraldike u Hrvatskoj, statističkim podatcima o broju Hrvata pravoslavaca kao i kritičkim opaskama na odbijanje registracije HPC. Što nam o tome možete reći…

Činjenica jest da kroz heraldiku najobjektivnije se povijesno može uočiti razvoj neke plemićke obitelji, grada ili države, pa tako i u ovom slučaju Hrvatske pravoslavne crkve. Doktorant humanističkih znanosti Ante Brešić pl. Mikulić i heraldičar prikazao je svojim stručnim tumačenjem povijesni razvoj i stanje pravoslavlja na hrvatskim prostorima, s naglaskom na njezinu crkvenu autokefalnost. U grboslovlju se na slikoviti način uočava razvoj pravoslavne crkvene povijesti na prostorima prošle i sadašnje Hrvatske, naravno uz zastoj u komunističkom vremenu poslije Drugog svjetskog rata. Posve je razvidno da je u Austro-ugarskoj državi Hrvatska pravoslavna crkva imala svoje mjesto, značaj, slobodu vjeroispovijedi, pa i poštovanje drugih konfesija, dakle ne postoji ni jedan opravdani razlog da to tako ne bude i danas.

Međutim, posve je drugo da nam je u posljednjih sto godina povijesti mnogo što krivotvoreno ili podvaljivano od srpske strane, sve do danas kad bi u samostalnoj hrvatskoj državi trebali bez imalo sustezanja i zadrške prihvatiti realnost potrebe Hrvatske pravoslavne crkve i njezinu službenu registraciju kao činjenicu dostojanstva i nezavisnog hrvatskog državnog suvereniteta. Zašto to nije tako, moramo se prisjetiti svih predsjednika vlada, od Račana do Plenkovića i njihove snishodljive politike prema Srbima i Srbiji. Činjenica je da je već dugo na razne načine opstruira registracija Hrvatske pravoslavne crkve.

Vi ste u svom prilogu naveli brojne znamenite Hrvate pravoslavce. Bilo bi poželjno da ih ukratko navedete?

Znamenitih hrvatskih pravoslavaca u hrvatskoj povijesti ima mnogo, no oni u nedavnoj povijesti od unatrag stotinjak godina vrlo su zanimljivi. Primjerice, Petar Preradović, general, hrvatski pjesnik i prevoditelj. Zatim Josip Runjanin hrvatski skladatelj i časnik u austrougarskoj vojsci, koji je uglazbio pjesmu Antuna Mihanovića Horvatska domovina, koja je 1891. godine proglašena hrvatskom himnom pod naslovom Lijepa naša domovino. Potom Dimitrija Demeter iz trgovačke obitelji grčkog podrijetla, koji je bio pjesnik, pripovjedač i dramski pisac i jedan je od utemeljitelja HNK-a. Zatim, August Harambašić hrvatski pisac, pjesnik, publicist, odvjetnik, političar i prevoditelj, koji je pravo studirao u Zagrebu i Beču, a politički je čvrsto slijedio dr. Ante Starčevića, kao pravaški zastupnik u Hrvatskom saboru i bio je više puta zatvaran. Potom Milan Ogrizović hrvatski književnik i političar, pripadnik Čiste stranke prava, profesor na Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu i zastupnik u Hrvatskom saboru.

Manje poznat, a po meni vrlo značajan bio je Marko Mileusnić, načelnik Sesveta i narodni zastupnik, u Hrvatskom saboru za Dugo Selo od 1913.-1918. Bio je vrlo poznat u Zagrebu i zagrebačkom kraju. Napisao je 1895. otvorenu poslanicu zbog velikosrpskih ideja koje su počele nakon Berlinskog kongresa 1878. dolaziti u „romantičnom“ obliku u Zagreb i Hrvatsku, Povod je bio srbijanska zastava koja je visjela na Pravoslavnoj crkvi na Trgu Petra Preradovića, današnji Cvjetni trg. Nju je hrabro skinula skupina mladih studenata. Bili su tada prisutni pjesnik Vladimir Vidrić i Stjepan Radić, koji su demonstrirali protiv Mađara uzvikujući pri tome „mađarskoj zastavi je mjesto u Mađarskoj, a srpskoj u Srbiji“.

Primjerice, u vremenu NDH-a čak je 13 generala hrvatske vojske bilo je pravoslavne vjeroispovijesti. General Đuro vitez Gruić osuđen je na smrtnu kaznu u Beogradu i strijeljan je 24. rujna 1945. godine. General Gruić cijelo je vrijeme taj partizanski sud smatrao nenadležnim, tražeći da se svi optuženi hrvatski generali stave pred jedan neovisan međunarodni sud, a ne da im sude ideološki protivnici i to još u Beogradu! Na pitanje predsjednika suda pukovnika dr. Josipa Hrnjčevića kako je kao pravoslavac mogao stupiti u NDH vojsku, general Gruić mu je odgovorio: „Ponosan sam što sam pripadnik te vojske, jer iako sam pravoslavne vjere, ipak sam bio i jesam Hrvat.“

Vrijedno bi bilo nešto više reći o značajnim Hrvatskim pravoslavcima koje SPC i drugi velikosrbi svojataju i prikazuju kao dio svog „srpskog sveta“, primjerice o Nikoli Tesli kroz prilog Maria Filipi, ili Svetozar pl. Boroević kroz prilog Darka Richter ili Petar Preradović kojeg vi navodite u vašem prilogu.

Novinar i publicist Mario Filipi u svom prikazu razobličuje slučaj srpskog svojatanja Nikole Tesle, krađe njegove imovine i krivotvorina, koje trebaju poslužiti da se Tesla proglasi Srbinom. Autor je knjige „Nikola Tesla ispod paučine“, koja je izašla u nekoliko izdanja, a prevedena je i na engleski jezik. Zna se za Teslinu izjavu da se „jednako ponosi srpskim rodom i hrvatskom domovinom”, ali se ne zna da o tome nije nađen nikakav dokaz! Tek prije nekoliko godina pojavili su se neki telegrami koje je navodno dr. Vladko Maček poslao Tesli, a ovaj odgovorio. No, analiza telegrama pokazuje da su i to krivotvorine. To je uočljivo po mnogim detaljima, a posebno po tome što je polazni tekst pisan teleprinterom, a dolazni pisaćim strojem, što je nemoguće u toj tehnologiji. Veliki dio Tesline ostavštine iz Amerike završio je također prijevarom u Beogradu.

Prim. dr. sc. Darko Richter prikazao je život i djelo vojskovođe Svetozara pl. Boroevića od Bojne istraživanjem svog obiteljskog stabla iz čijeg je rodoslovlja potekao. Veliki strateg Svetozar pl. Boroević gotovo je zaboravljen u hrvatskoj povijesti, ponajviše zato jer se sam izjašnjavao Hrvatom. U vrijeme rođenja Petra Preradovića (Grabrovnica, 1818.), Nikole Tesle (Smiljan, 1856.) i Svetozara Boroevića (Umetić, 1856.) u Hrvatskoj nije bilo rođenih Srba. Tada su od stranog pravoslavnog življa postojali samo doseljeni Cincari i poneka grčka obitelj, uglavnom trgovci u Zagrebu. Sav ostali pravoslavni živalj predstavljali su Hrvati grko-istočne vjere pod patrijaršijom u Srijemskim Karlovcima. Patrijarh Rajačić, koji je ustoličio bana Josipa Jelačića, nije bio srpski patrijarh, već patrijarh pravoslavnog stanovništva Habsburške Monarhije sa sjedištem u Hrvatskoj.

Neposredno prije pripreme Simpozija HPC dolazi nova provokacija od predsjednika SNV Milorada Pupovca. On na srpskopravoslavnom božićnom domjenku 6. siječnja 2018., uoči 200. obljetnice rođenja hrvatskog pjesnika Petra Preradovića, izjavljuje: „Kad bismo se mjerili prema Preradoviću, onda se mržnja ne bi odvijala nigdje, a najmanje u školskim udžbenicima i učionicama, a za ideje ilirskog pokreta bilo bi mjesta svugdje, dok za Milu Budaka, ustaški pokret i njegove prvake ne bi bilo mjesta nigdje.” Očito dobro smišljena provokacija kojom pokušava prisvojiti Petra Preradovića i dodatno stigmatizirati Milu Budaka. Svaki pokušaj prikazivanja Hrvata rođenih u pravoslavnoj vjeri Srbima je izazov koji iskorištavaju u opsesivnom prisvajanju i krađi, razvoju svoje mitomanije, a naravno ustaštvo im služi kao stalna obrana od kritika njihovih podvala i posezanja za tuđom povijesnom baštinom.

To je zapravo za svaku moralnu i političku osudu, no ne samo njih već posebice hrvatskih političara koji olako preko toga prelaze, poput predsjednika vlade Plenkovića koji je na tom domjenku to svojatanje Petra Preradovića uredno odšutio. Posljednjih stotinjak godina Srbi samo osvajaju i prisvajaju, naravno na hrvatski račun i po hrvatskoj grbači. Kako s teritorijem (Srijem, Boka Kotorska, Zavalje) sve to poslije Drugog svjetskog rata, a poslije obrambenog Domovinskog rata ade na Dunavu i prekodunavski dijelovi, tako i s kulturnom baštinom i povijesnim velikanima. A hrvatska politika sve to šutke gleda i ne odupire se. Kao guske koje su još uvijek u debeloj magli.

Hrvatski istraživač, novinar i publicist Igor Vukić u svom se izlaganju osvrnuo na djelovanje autokefalne HPC u NDH (1942.-1945.) i hrvatskim pravoslavcima i njihovim sudbinama u poraću, odnosno osvrt na smrtnu presudu mitropolita HPC-e Germogena u prilogu Igora Vukića… Možete nam nešto više reći o samom pojmu autokefalnosti i zbog čega je autokefalnost toliko važna na primjeru HPC?

U ovom slučaju, pojednostavljeno, autokefalnost HPC vrlo je važna jer ona obilježava državni teritorij na kojem pojedina pravoslavna crkva djeluje. Dok god u Hrvatskoj dominantno djeluje SPC na hrvatskom državnom teritoriju, dotle hrvatska nije ni vjerski slobodna ni državno neovisna. Područje SPC je teritorij kojeg se Srbi ne odriču zbog „srpskog sveta“ što je i dalje prijeteća pretenzija na novi pokušaj ujedinjenja, jednog dana pokretanja nove pobune kad se za to stvore neki novi uvjeti. To iz povijesnih iskustava koje imamo sa Srbima i Srbijom nikada nije niti će u budućnosti proći bez krvi. Čije krvi? Pa naravno, jasno je, prvenstveno hrvatske krvi, hrvatskih žrtava. Tako je bilo u Prvom svjetskom ratu, u Drugom svjetskom ratu, u obrambenom Domovinskom ratu, tako će i biti i u nekom idućem sukobu, koji će opet inicirati Srbi dok će SPC kaditi, žariti i paliti svojim lažima o vekovnim ognjištima, o srpskom pravoslavlju na hrvatskim prostorima prije 300 ili prije 800 godina ili po potrebi može i „od vremena Hrista“. Srbima nabacivanje lažnim brojaka ili podataka nikada nije stvaralo problem, a hrvatskoj politici adekvatno odgovoriti i postupiti u priznatoj a trebalo bi i samosvojnoj hrvatskoj državi, u ovih posljednjih 20-tak godina, od Račana do Plenkovića, to čini ogroman problem. Po tom pitanju, Hrvati su više od 100 godina kao guske u magli i još nismo iz te magle izašli. Prvenstveno zbog ideološki prosrpske i prokomunističke vlasti i potomaka onih koji su nas u toj magli ugnjetavali od ’45. do ’90-tih. Nije nam nažalost pomoglo ni krvavo iskustvo obrambenog Domovinskog rata.

Ne treba se zavaravati, metropolit Germogen nije imao ni minimum šansi preživjeti po dolasku srbopartizana u Zagreb. On je morao biti smaknut kako bi se u Zagrebu mogla ponovno instalirati SPC koja će nastaviti isto djelovanje kao i u staroj Jugoslaviji kad je iz Beograda 1926. nametnuta hrvatskom narodu velikosrpskim i pravoslavnim dekretom. Sve što je bilo pravoslavno moralo je od tada postati srpsko-pravoslavno, tako se to nastavilo i poslije Drugog svjetskog rata. Naravno, kako nekoć tako i u obrambenom Domovinskom ratu, tako sve do sada idealno posluži nabacivanje s ustaštvom, jer se tom stigmom Hrvatska drži u pokornosti, dok se hrvatskim neukim i nedržavničkim političarima klecaju koljena.

Naravno, poslije presuđivanja Germogenu, s 85 godina osuđen na smrt strijeljanjem, prisvojena je sva crkvena imovina, povijesna građa i nekretnine, pa je sve to otuđeno u korist SPC. Nažalost zbog Račanovog podlog i ništetnog ugovora s nelegalnim predstavnikom SPC, ostalo je tako sve do danas. Kad će se taj ugovor poništiti teško je znati, ali da je to nužno potrebno, svakom imalo politički pismenom Hrvatu je posve jasno.

Je li pozicija Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj i umreženost „srpskog sveta“ toliko jaka, u svim strukturama i razinama hrvatskoga društva – kao što je to nedavno ustvrdio crnogorski književnik Milorad Popović, da se vapaji HPC odbijaju od čvrste stijene simbioze hrvatskih vlasti i „srpskog sveta“? O kojim se interesima radi i koja je njihova ideološka pozadina?

Dijelom sam već odgovorio u predhodnim pitanjima. Radi se jednostavno o interesu kako kroz SPC pravoslavlje, održavati kompaktnost „srpskog sveta“ s krajnjim ciljem novih posezanja dijelova hrvatskog teritorija. Dok se to ne ostvari, dobri su i parcijalni rezultati, izvlačiti enormni novac iz hrvatskog državnog proračuna, posjedovati nekretnine, graditi nove hramove i tako dodatno „obilježavati“ teren, kao napr. kupnjom zemlje i planom izgradnje velikog hrama srpskim žrtvama u Jasenovcu, naravno, novcem iz hrvatskog državnog proračuna.

Naravno da prisustvo i zatražena registracija HPC ruši takav koncept, jer je isključivo na hrvatskom državnom prostoru, okrenuta liturgiji i bogoštovlju s potrebom okupljanja hrvatskog pravoslavnog svijeta, koji nije prosrpski ispolitiziran i koji voli svoju hrvatsku domovinu i među inim moli se za nju.

Koji su onda razlozi i pozadina što hrvatska vlast ne želi registrirati, usprkos godinama upornih zahtjeva, Hrvatsku pravoslavnu crkvu? Koje to zahtjeve nije, a trebala bi tobože ispuniti HPC, da bude registrirana?

Prvenstveno zato što je sadašnja hrvatska vlada s jedne strane nedovoljno educirana što HPC predstavlja i zašto je potrebno njeno postojanje, a s druge strane zato što je ucijenjena sa tri saborske ruke koje znače jezičac na vagi za opstanak na vlasti, a s treće strane što je duboko indoktrinirana komunističkim dogmama, prijetnjama i strahovima od srpskog stigmatiziranja ustaštvom.

Hrvatska pravoslavna crkva ispunila je sve potrebne zahtjeve za registraciju. To je potvrdio i Viši upravni sud koji je u svojoj drugostupanjskoj presudi presudio da se HPC treba upisati u registar crkvenih zajednica u RH tj. registrirati. Ta je presuda odbijena Rješenjem ministra pravosuđa Ivana Malenice, što je nepojmljiv nonsens u vladi koja ističe da je u Hrvatskoj trodioba vlasti na zakonodavnu vlast, izvršnu vlast i sudbenu vlast i da su te vlasti međusobno samostalne. Kako to onda ministar pravosuđa može poništiti sudsku odluku? Kako to da netko iz izvršne vlasti može poništiti odluku sudbene vlasti? Nije li to već samo po sebi dovoljno kako bi u nekoj drugoj doista demokratskoj zemlji pala vlada zbog tako očitog uplitanja izvršne vlasti u tuđi resor sudbene vlasti? No kod nas je očito sve moguće! Zato, jer je tako odredio predsjednik Vlade, dok mu je ministar samo potrčko za potkusurivanje s narodom. Umjesto da ministri upravljaju i služe narodu, oni izvršavaju sve naloge predsjednika vlade pa i one koji krše Ustav. A to čini čak Ministar pravosuđa? Sramotno do srži i groteskno do boli.

Koje su naredne potrebe aktivnosti u svrhu obnove i konačnog priznanja HPC? Što vi kao katolički intelektualac smatrate da je potrebno naglasiti?

Pa posve je razvidno, barem onome koji prati aktivnosti HPC i njezinog prvog svećenika Arhiepiskopa Aleksandra, da se radi o obrazovanom crkvenom intelektualcu, koji je do sada kroz niz godina otkrivao posve nepoznate povijesne izvore, okolnosti i činjenice o hrvatskom pravoslavlju i potrebi obnove HPC. S te strane povijesno nas je obogatio za mnoga otkrića skrivene istine. S jedne strane koje govore o kontinuitetu i pravu obnove HPC, a s druge strane o potrebi dokazivanja istine vezane uz krivotvorine i zablude koje plasira SPC.

Naravno, želja je SPC da čim dulje opstane neprikosnovena u Hrvatskoj i nastavi propagirati da je svaki pravoslavac u Hrvatskoj Srbin, iako je čak i izmanipulirani popis stanovništva 2022. pokazao da se broj hrvatskih pravoslavaca kreće oko 30 tisuća. Međutim ti ljudi nemaju po Hrvatskoj svoje crkve, osim skromno prilagođenog prostora u Zagrebu, nemaju se gdje u svojim mjestima okupljati na liturgiji, pomalo su i u nelagodi dok nešto nije zakonski legalizirano. Dakle ti su osjećaji i navike posve drugačije nego kod katolika, koji imaju svoju neprekinutu tradiciju, vjersku naviku i mogućnost odlaženja u svojoj blizini u crkvu na mise.

Zbornik radova sa simpozija, do sada je najobuhvatniji pregled povijesnih činjenica o potrebi i pravu postojanja Hrvatske pravoslavne crkve. Zbornik sadrži sve što bi hrvatska javnost, laici i klerici, posebice katolički, ali i pravoslavni, trebali poznavati kao vjerodostojne činjenice, nasuprot razno-raznim političkim smicalicama i krivotvorinama sa srpske strane. Poglavito se to tiče hrvatskih političara, kod kojih je posebno uočeno veliko neznanje i nemar o potrebama poznavanja hrvatskih povijesnih činjenica te utjecaj tog neznanje na suvremene političke okolnosti i odluke. Treba uočiti i suočiti se s tim velikim zabludama i nemarom s hrvatske strane, ukorijenjenima u predugom razdoblju komunističkih dogmi i srpskih podvala i svojatanja. Predavači su u Zborniku radova objavili podatke potkrijepljene povijesnim izvorima, koji u potpunosti opovrgavaju i razobličuju stoljetne laži i podvale sa srpske strane, nasuprot zapuštenim i prešućivanim hrvatskim povijesnim istinama.

Konačno, svaki Hrvat trebao bi se zalagati za istinu. A istina po pitanju HPC jest da je potrebna u hrvatskom narodu da ona postoji. S općeg društvenog motrišta smatram da je to politička obaveza hrvatske države. S ekumenskog stajališta smatram da je to potreba odgovornih katolika, posebice zbog povijesne istine. Ekumenizam je pokret koji nastoji obnoviti jedinstvo podijeljenih kršćanskih Crkvi, a u svom suvremenom obliku nastao je 1910. godine na međunarodnoj konferenciji u Glasgowu. U tom vremenu prije Prvog svjetskog rata, u tadašnjoj Hrvatskoj, postoje mnogobrojni dokazi o Hrvatima pravoslavne vjeroispovijedi. Drugi vatikanski sabor kao svoj glavni cilj postavio je obnovu jedinstva među svim kršćanima, pa smatram da je stoga dužnost i nas katolika u Hrvatskoj doprinijeti istini i pomoći Hrvatima pravoslavne vjeroispovijesti u ostvarenju svojih vjerskih prava. I ne samo to, već se pridružiti u ekumenskom zajedništvu molitve.

Zbog svega rečenog dobro je uočiti stražnje korice Zbornika radova simpozija, s objavom u listu Hrvat, izdanih u Gospiću 26. veljače 1910. godine, u kojem se pravoslavni seljak Mile Petrović osvrće na „bezdušnu propagandu, koja je pravoslavno žiteljstvo – otuđila od naše domovine. Tu su mržnju posijali agenti Beograda sa bezdušnom hajkom na naše hrvatske svetinje. Pravoslavnom pučanstvu može biti sreće samo u slobodnoj Hrvatskoj. Malen smo narod, pa za to ne treba, da se po vjeri ciepamo. Pravoslavno pučanstvo nije zlo, ali su zli oni koji ga vode.“ Dakle ta je izjava tiskana 1910. godine. Pa upitajmo se što se sve od tada do danas strašno dogodilo Hrvatima u režiji SPC i „srpskog sveta“. Pametnome dosta. Od tada je prošlo nešto više od sto godina povijesnih pouka, a hrvatski političari i vlast još uvijek lutaju u magli.

Razgovarao: Mijo Ivurek

hkv.hr / Hrvatsko nebo