Šiljo: Svodi li se hrvatstvo na poviku na neprijatelje i što efektnije „otkrivanje“ što nam čine?
Vrijeme:3 min, 46 sec
…Ili je potrebno okrenuti se i prema samima sebi: počevši od (navodne) stranačke alternative vladarima pa do svekolikih medijsko-intelektualnih perjanica i tolikih samozvanih pučkih tribuna unutar samoga hrvatstva? Budemo li krivnju za sve ispostavljali samo neprijateljima s druge strane ionako nepostojeće barikade, a na vlastitoj strani ne vidjeli (ne)kvalitetu opozicijskih snaga i njihovih programa, ni licemjerje i blefiranje intelektualaca i „pokvarene gospode“, ni zaluđenost običnih ljudi medijsko-verbalnim vatrometima, ni sebične interese onih koji narodu „otkrivaju“ koliko je sve skupa grozno, ni spletke i kukavičja jaja vlasti koju žudimo smijeniti i zamijeniti (kime to, zapravo?) , – jao nama i dalje!
Hrvatski narod ima mnogo i raznih neprijatelja, protivnika, onih kojima smeta ili onih koji o njemu loše misle ili što zlopamte, od mletačkih predodžaba o “opakim” Hrvatima ili njemačkih o “barbarskim” postupcima baruna Trenka i njegovih pandura ili mađarskih o banu Jelačiću i njegovim vojnim akcijama u pokoravanju velikomađarske Budimpešte pa sve do srpskih o hrvatskoj oslobodilačkoj “Oluja”. Tko tvrdi da hrvatski narod nema brojnih, opasnih i podmuklih neprijatelja, taj je u zabludi ili svjesno laže drugima.
Pa ipak, pitaju se neki, do koje se mjere trebamo iz dana u dan baviti našim neprijateljima, a pogotovu ima li smisla baviti se toliko njima? A ne baviti se sobom odnosno našim narodnim prijateljima ili „prijateljima“, a svakako i pozitivnim snagama, energijama, ljudima, programima, sposobnostima i talentima kojima hrvatski narod raspolaže. Kada ničim pozitivnim ne bi raspolagao, ne bismo mogli tvrditi ni da ga kao naroda uopće i ima!
U svakom slučaju, sve bi trebalo imati svoju mjeru, a bavljenje neprijateljima ne bi smjelo zastirati pogled i na nas same, na naše vlastite moći i nemoći, na naše muke i gorčine, ali i na naše vrijednosti i snage.
Ovo je potrebno napisati budući da iznova – kako se bliže izbori, s novim „podjelama plijena“, i počinju pojačani stranačko-politički obračuni – izdižu glave i naprežu grla neki koji popularnost, slavu i vjerodostojnost stječu razmjerno tomu koliko uspješno uspiju opisati opasnosti i ugroze koje nam prijete od… tamo nekih drugih, nerijetko neimenovanih, neprijatelja.
Ljudi vole pljeskati onima koji nam otkrivaju neprijateljske gadove za koje ionako znamo ili koji nas retorički diraju u naša bolna i probodena srca. Koji izražavaju ono što ionako, i bez njih, inače mislimo i osjećamo. No da bi neki briljirali, da bi poželi slavu, iz petnih žila potenciraju opasnost koja dolazi od naših neprijatelja i zla koja su nas stigla, a pogotovu ona koja nam tek prijete, kao što je zlo demografskog propadanja, iseljavanja i zamjene stanovništava – sve naravno po scenariju i u režiji domaćih i stranih dušmana hrvatskoga naroda.
Takvim (demagoškim) pristupom zbilja se svodi na primitivne, crno-bijele odnose i ujedno se otklanja svaka moguća odgovornost za vlastitu sudbinu sa samoga hrvatskog naroda, to jest: nas samih, a osobito odgovornost i domašaji onih koji se za „nacionalni interes“ rukama i nogama bore godinama i desetljećima bilo u stranačko-političkoj, bilo u kulturno-intelektualnoj, bilo u športskoj, bilo u kojoj drugoj areni – a pritom stanje hrvatstva i države ostaje isto odnosno postaje sve gore i gore.
U točki demagoškog alarmiranja ionako unesrećenih rodoljuba, a bez proizvođenja ikakvih opipljivih pozitivnih učinaka za narod dosad, pa tako ni odsad, moramo u suočenju s onima koji galame s podija i podcasta i televizija da bi im što više Hrvata sladostrasno i mazohistički pljeskalo, ako smo imalo ozbiljni i prema svom narodu odgovorni, postaviti temeljno pitanje: Svodi li se hrvatstvo na poviku na neprijatelje i što efektnije „otkrivanje“ koliko je sve skupa grozno? Ponetko se možda povikom koja godi mnogima i domogne zastupničkog ili kojega drugog mjesta, da bi i dalje nemoćno govorio kako je vlast grozna, a stanje očajno – ali zar bi se u tomu imalo iscrpljivati njegovo i naše domoljublje i perspektiva, hrvatska politička alternativa i gola budućnost?…
…Ili je potrebno okrenuti se i prema samima sebi: počevši od (navodne) stranačke alternative vladarima pa do svekolikih medijsko-intelektualnih perjanica i tolikih samozvanih pučkih tribuna unutar samoga hrvatstva? Budemo li krivnju za sve ispostavljali samo neprijateljima s druge strane ionako nepostojeće barikade, a na vlastitoj strani ne vidjeli (ne)kvalitetu oporbenjaka i njihovih programa, ni licemjerje i blefiranje intelektualaca, ni zaluđenost običnih ljudi verbalnim vatrometima, ni sebične interese onih koji pred narodom samo viču i kukaju, ni spletke i kukavičja jaja vlasti koju žudimo smijeniti i zamijeniti (kime to, zapravo?) , – jao nama i dalje!
Povezano:
Šiljo/Hrvatsko nebo
