Šiljo: Bleiburška tragedija i zanemarena obveza hrvatske države

Da se razumijemo: i Crkva i udruge i civilno društvo i mediji i privatni subjekti imaju svoju važnu i vrijednu ulogu (naravno, ovisno o tomu kako ju obavljaju), potrebni su. No i svaka „civilizirana“ država odnosno njezina vlast imaju svoju ulogu, koja se ne može ’detaširati’ na druge. Tako i u pogledu organiziranja i institucionaliziranja svega što je trebalo već odavno učiniti kako bi „Bleiburška tragedija“ bila istražena, kako bi se povela sustavna briga o žrtvama i kao bi sve skupa poslužilo za nacionalno prosvjetljenje i pročišćenje, za katarzu odnosno lustraciju u nacionalnoj svijesti, do koje na žalost nije došlo. O tim dimenzijama koje se izravno tiču hrvatske države (kada ju već imamo) pisac (ne)spomenutog komentara na jednom domoljubnom portalu nije zucnuo ni riječi. Središnja domovinska komemoracija – nema alternative.

Travanj, svibanj i lipanj mjeseci su u kojima svake godine iznova ožive rasprave o obilježavanju nekih datuma iz hrvatskog spomenara iz razdoblja II. svjetskog rata i neposredno poslije njega. Jedna od tema koja svaki put iznova izroni jest pitanje komemoriranja masovnih ratnih i poratnih zločina jugoslavenskih partizanskih snaga pod vodstvom i zapovjedništvom samoproglašenog „maršala“ Tita i Komunističke partije Jugoslavije.

O komemoriranju genocida nad hrvatskim narodom počinjenoga 1945. ovdje je nedavno već pisano:

Šiljo: Središnja komemoracija svih stotina tisuća žrtava iz 1945. mora se održavati u Domovini!

Iznijeli smo razmišljanje o temi kako za ubuduće riješiti pitanje središnje komemoracije onoga što se obično naziva „Bleiburška tragedija“. Riječ je pogromu nad zarobljenim hrvatskim vojnicima i civilima koji je počeo kod Bleiburga pa nastavljen u Jugoslaviji u brojnim kolonama i po logorima, ali i pogromima nad nebrojenim skupinama i onima koji nisu napuštali svoje domove, a koje su KNOJ, OZNA, policija i druga jugokomunistička represivna aparatura zgrabili ondje u domovini gdje su boravili ili živjeli, te su mnoge pogubili, a mnoge strpali u zatvore i logore ili ih na druge načine zlostavljali, kršili im ljudska prava, oduzimali im imovinu, radna mjesta, slobodu i dostojanstvo.

U tom razmišljanju, istaknuli smo da komemoracije – koliko je to i kako je to uopće realno moguće – treba nastaviti na području Bleiburga, isto tako i drugdje gdje ljudi imaju želju i potrebu lokalno se spominjati tadašnjih žrtava, grobišta i pogubilišta, ali da nam svakako treba i središnja državna komemoracija na području Hrvatske, po mogućnosti negdje na pravcu kretanja kolona više stotina tisuća zarobljenika. U tom smislu, primijetili smo da Macelj – najveće pojedinačno pogubilište kod nas – nije prikladan zbog skučenog prostora i nepostojanja potrebne infrastrukture za veće skupove. S obzirom na to, spomenuli smo i Nacionalno marijansko svetište u Hrvatskom zagorju, Mariju Bistricu, kao prikladno mjesto – zato što ima svu potrebnu infrastrukturu i zato što se ondje mogu okupiti desetci, pa i stotine tisuća ljudi.

Na Bleiburgu se komemoriralo, a ne ispostavljao račun imaginarnoj Europi

Sada je pak na jednom portalu izašao nepotpisani osvrt u kojem se praktički odbacuje i ta i druge ideje (Macelj, Mirogoj, Udbina…), a inzistira se na Bleiburgu, koji je postao simbolom svega toga i kojemu su privrženi mnogi kao mjestu komemoracije. Kao jedan od argumenata protiv domovinske komemoracije iznosi se ova teza:

„Obilježavanjem sjećanja na Bleiburg po mjestima u Hrvatskoj (i BiH) postignut je još jedan mnogo ozbiljniji cilj, a to je da se izbriše europska dimenzija zločina, a i europska moralna i politička odgovornost. ’Civilizirana’ Europa dopustila je da se na njezinu tlu, na području Austrije koja je bila pod britanskim nadzorom, dogodi najveći ratni zločin neposredno nakon završetka rata. Štoviše, ta ’uljuđena’ Europa postala je suodgovorna za njega onoga trenutka kad su Britanci zarobljenike predali na milost i nemilost Titovim jedinicama. To se ne smije smetnuti s uma. Premještanjem mjesta obilježavanja premješta se i odgovornost. Europa bi odahnula kad bismo sve sveli na prostor bivše Jugoslavije, obilježavali kako smo obilježili ove godine i potpuno zaboravili na to tko nosi dio krivnje, a pogotovo kad bismo se prestali pitati zašto se nisu poštovala osnovna načela Ženevske konvencije.“

Auktor tog osvrta i takvih ocjena posve je pobrkao lončiće. Svi naime znamo da se komemoracija u Bleiburgu nije održavala zato da bi se ondje ispostavljala odgovornost nekakvoj fiktivnoj „Europi“, nego zato da bismo se sjetili žrtava zločina koji je ondje započeo nakon što su okupatorski Englezi na tlu okupirane Austrije (dotad okupirane od Hitlerove Njemačke i njemačkih vojnih snaga) izručili predane hrvatske vojnike i civile Titovim partizanima. Središnji događaji nisu bili nikakvi simpoziji ni akademija na kojima se govorilo o povijesnoj krivnji, nego je središnji događaj bila misa zadušnica – najviši katolički oblik molitve za pokojne – te islamska molitva. O krivnji se govorilo – koliko se govorilo – u propovijedi na samoj misi te u obraćanju predstavnika Hrvatskog sabora kao pokrovitelja te komemoracije na privatnom zemljištu na Loibaškom polju.

Kojoj bi se to „civiliziranoj“ Europi – i na koji način – danas u Bleiburgu trebao ispostavljati račun? Austrija kao zemlje gdje se dogodilo izručenje i gdje je počeo pogrom, bila je ionako podvrgnuta vojnim okupacijskim vlastima savezničkih, prema njoj dotad izrazito neprijateljskih sila. Ukratko, nikakva „Europa“ u tom trenutku kao politička i civilizacijska, kao uljuđena i uređena stvarnost nije ni postojala.

No jedna druga teza iz komentara tog portala zaslužuje poseban osvrt – naime teza koja nije izrečena, a morala je biti izrečena. Svima nam je poznato što su prouzročili sebični i perfidni Englezi kada su znali da vraćanjem zarobljenika Titovim partizanima mnoge od njih masovno šalju u smrt. Njima svakako treba ispostavljati račun, onima tadašnjima, što se i čini. No komentator hrvatskoga domoljubnog portala nigdje ne spominje da još mnogo veći račun treba ispostavljati onima koji su te ljude stvarno i pobili – a to nisu bili Englezi odnosno Britanci, nego su to bili – Jugoslaveni. Bile su to oružane snage druge Jugoslavije pod zapovjedništvom Tita, njemu podređenih zapovjednika i Komunističke partije koja je imala vlast i nad partizanskom vojskom.

Ako bismo htjeli dosljedno izvoditi zaključke, morali bismo na temelju napisanoga na tom portalu zaključiti: Treba i dalje okrivljivati „Europu“, i zato treba komemoraciju držati isključivo kod Bleiburga, a ne treba okrivljivati totalitarnu avnojevsku komunističku Jugoslaviju odnosno totalitarnu zavnohovsku komunističku Hrvatsku, i zato ne treba komemoraciju održavati na području bivše odnosno na području sadašnje naše države.

Učiniti što je objektivno moguće, ili cjepidlačiti na nemogućemu?

Iz komentara proizlaze i neki drugi, vrlo neugodni zaključci, a jedan je od glavnih taj da treba inzistirati na nečemu što očito više nije uistinu, realno i objektivno moguće, a protiviti se nečemu što uistinu, realno i objektivno jest moguće. Nije naime moguće obnoviti komemoraciju u Bleiburgu u obliku u kojem je ona održavana više od tri desetljeća – nego samo u određenim formama koje su moguće, a čini se da će jedina moguća forma biti misa zadušnica u crkvenom prostoru i privatno posjećivanje spomen-obilježja „Bleiburškoj tragediji“ na privatnom zemljištu na Loibaškom polju. Ako i to. Za zemljište se vodi sudski spor, a tamošnja pokrajina Koruška u međuvremenu je cijelo to područje proglasila posebno zaštićenom poljoprivredno-ekološkom zonom; spominje se i mogućnost potapanja ili nekog drugog oblika stroge zaštite tog polja kao zemljišnog područja. O mjerama represije austrijske policije i destruktivnom djelovanju organiziranih snaga divlje ljevice, zelenih i ostalih da se i ne govori. Sve u svemu, okolnosti su jako nepovoljne, što „zaslugom“ zemaljske vlasti u austrijskoj Koruškoj, što „zaslugom“ središnje vlasti u Beču, što „zaslugama“ svih ostalih, uključujući i „zasluge“ vlade iz Banskih dvora, koja nije našla načina parirati Austrijancima onako kako to ozbiljne države inače rade: po načelima reciprociteta odnosno, grubo rečeno, po načelu „milo za drago“.

U takvu stanju Katolička crkva  (naši biskupi u komunikaciji s nadležnim biskupom iz Celovca i župnikom u Bleiburgu) čini što može, hrvatski diplomati čine što mogu ili što smiju, Počasni bleiburški vod (PBV), kao austrijska udruga, skupa sa svojom neformalnom ’depandansom’ u Zagrebu (koju kontrolira HDZ), čini što može… No svima njima mogućnosti su u tuđoj zemlji realno ograničene. Rezultate vidimo, a gledat ćemo ih i dalje. Nastojanja će se nastaviti, no izgledi nisu nimalo optimistični, kako s obzirom na stanje u Koruškoj i Austriji, tako s obzirom i na širi odnos prema bilo kojem simboličkom dovođenju ičega u svezu s fašizmom, nacizmom, a time i ustaštvom ili NDH ili uopće „desnim ekstremizmom“. A kada se traži ’dlaka u jajetu’, kada se traži krivnja, ona se u takvim situacijama ne može ne pronaći. Neki su Hrvati zbog takvih inkriminacija upoznali na više mjeseci i unutrašnjost austrijskih zatvora, a neki su novčano kažnjeni. O negativnim i prljavim i zluradim pratećim medijskim kampanjama protiv Hrvata, hrvatstva, recidiva fašizma, filoustaštva i svega ostaloga, kojih bi svaki put bilo, da se i ne govori.

Izostala katarza, a komemoracija se  krivo prikazuje

Postoje stvari na koje se kao narod s godinama naviknemo te ih smatramo kao jedinima potrebnima, jedino dobrima i zauvijek ’bogomdanima’. Tako je i s komemoracijom u Bleiburgu. No u općoj besvijesti do koje tada dolazi zaboravlja se na neke druge, jako važne dimenzije. Nitko ne primjećuje da ih nema. Pjenjenje u prilog bezuvjetnom nastavljanju tamošnje komemoracije prikriva upravo to čega nema. Čega to?

Kao prvo, u Hrvatskoj nema lustracije – ne u smislu nekog ionako zakasnjelog ’lova na crvene vještice’, nego u smislu dozrijevanja nacionalne svijesti i općeg prihvaćanja istine o onomu što se tada dogodilo. Kao što Srbi generalno (čast izrazitoj manjini) nisu nakon svih osvajačkih ratova i pobuna i zločina protiv susjednih naroda doživjeli spoznaju o vlastitoj nacionalno-ideološko-političkoj krivnji, nego su mnogi i dalje na strani popa Đujića, Karadžića i Mladića, Miloševića, Šešelja, Vulina i Vučića, tako nije došlo ni do katarze u obliku priznavanja krivnje jugoslavenskoga komunističkog pokreta, Tita i ostalih odgovornih za Bleiburšku tragediju odnosno za zla komunizma i titoizma na području bivše odnosno sadašnjih država.

Nedvojbeno je kako u pogledu Bleiburške tragedije lustracija nije potrebna onima koji tamo odlaze, nego onima koji tamo ne odlaze. Niti je potrebna onima koji znaju, osjećaju i suosjećaju, nego mnogo više onima koji ništa o njoj ne znaju, koji su prema njoj bezosjećajni, koju ju i ne priznaju kao povijesnu istinu i ne poštuju spomen na nju.

Dapače, premnogo je onih u Hrvatskoj, a napose u dominantnim medijima, koji komemoraciju u Bleiburgu prikazuju i tumače kao nekakvo okupljanje NDH-nostalgičara. Umjesto da u prvi plan dođu žrtve i oni koji su odgovorni za masovne likvidacije, za pravi genocid, podmeću se kukavičja jaja o nekakvih rubnim, gotovo ekstremističkim tisućama koje svakog svibnja odlaze u Bleiburg, gdje se uvijek nađe nekakvih simbola koji sve to skupa diskreditiraju. Ukratko, umjesto da postane mjesto nacionalne sinteze u spoznaji povijesne istine i (izostale) povijesne pravde, komemoracija u Bleiburgu služila je dominantnim snagama u domovini da bi sve to prikazivali i tumačili kao nekako incidentno okupljanje u kojemu sudjeluju samo vruće nacionalističke glave ispunjene nostalgijom, osvetničkih duhom i primitivizmom. Kao nekakva rubna pojava u hrvatskomu društvu – tamo negdje daleko.

Zašto nemamo ono što druge države imaju!?

Uzme li se sve to u obzir, postaje očitim da se komemoriranje „Bleiburške tragedije“ nipošto ne smije svesti na jednogodišnje okupljanje „tamo negdje daleko“. Ono jest potrebno, ali nije dovoljno. Potrebno je, na domaćem, a onda i na stranom terenu, mnogo više od toga. Kada tako postavimo stvari, naglo se počnu uočavati svekoliki propusti hrvatskih državnih vlasti i mnogih ne-državnih aktera. Jedan je od njih ovaj: Ništa nije učinjeno da bi se osnovao, primjerice u formi javne ustanove, od države financirao i potpomagao Dokumentacijski centar za istraživanje tadašnjih događanja, izrađivanje popisa pobijenih, popisa i zemljovida grobišta te za pokretanje brojnih drugih aktivnosti koje bi imale za cilj osvijetliti i svima učinkovito i dokumentirano posvijestiti ono što se tada događalo. A ne da nam po časopisima, enciklopedijama, leksikonima i udžbenicima o tomu ili pišu uzgredice ili se taj komunističko-jogoslavenski genocid omalovažava i relativizira ili se (većinom) piše koješta – te se u tom duhu odgajaju nove, „napredne“ generacije!

Isto tako, ništa sustavno nije činjeno da bi se, ondje gdje se može, tjelesne ostatke žrtava ekshumiralo, kao što to čine i države  nekoć centralnih i nekoć savezničkih sila za svoje poginule vojnike i iz Prvoga i iz Drugoga svjetskog rata. Na Mirogoju postoji i njemačko vojno groblje, nedavno su, kako se tvrdi, ondje pokopani posmrtni ostatci 300 njemačkih vojnika, unatoč činjenici da je bila riječ o „fašističkoj“ vojsci. No za Hrvate uobičajene civilizacijske prakse čini se da nisu dopuštene. Komentator (ne)spomenutoga portala morao bi se kada piše o „civiliziranoj Europi“ ugledati u ono što ona u tom smislu čini, a ne ispostavljati račun njoj – tada nepostojećoj – kako ga ne bi ispostavio zločinačkoj država tada i te kako postojećoj i te kako djelatnoj. A morao bi ispostaviti račun i današnjoj hrvatskoj državi zbog onoga što je ona propustila i propušta učiniti – skrivajući se iza Crkve, Počasnog bleiburškog voda, Udruge Macelj 1945. i ostalih.

Da se razumijemo: i Crkva i udruge i civilno društvo i mediji i privatni subjekti imaju svoju važnu i vrijednu ulogu (naravno, ovisno o tomu kako ju obavljaju), potrebni su. No i svaka „civilizirana“ država odnosno njezina vlast imaju svoju ulogu, koja se ne može ’detaširati’ na druge. Tako i u pogledu organiziranja i institucionaliziranja svega što je trebalo već odavno učiniti kako bi „Bleiburška tragedija“ bila istražena, kako bi se povela sustavna briga o žrtvama i kao bi sve skupa poslužilo za nacionalno prosvjetljenje i pročišćenje, za katarzu odnosno lustraciju u nacionalnoj svijesti, do koje na žalost nije došlo. O tim dimenzijama koje se izravno tiču hrvatske države (kada ju već imamo) pisac (ne)spomenutog komentara na jednom domoljubnom portalu nije zucnuo ni riječi. Središnja domovinska komemoracija – nema alternative.

Šiljo/Hrvatsko nebo