Šiljo: Središnja komemoracija svih stotina tisuća žrtava iz 1945. mora se održavati u Domovini!

Vrijeme:11 min, 46 sec

 

Šiljo ostarjeli okomiti

Hrvatska država (predsjednik, Sabor, Vlada, Hrvatska vojska, policija itd.) odaje svake godine počast poginulima u Jasenovcu, u Kninu, u Vukovaru, u Škabrnji i na drugim mjestima, a odnedavno i u Gruborima, gdje su navodno stradali neki navodno nedužni Srbi. Ona to čini ili paralelno s Crkvom ili neovisno o Crkvi, ili usklađeno samo vremenski sa satnicom vjerskog obreda. No država na svakomu od tih mjesta ima svoj protokol i svoj vlastiti program te njezini predstavnici iznose sasvim svjetovne poruke koje smatraju potrebnima odaslati okupljenima i široj javnosti. Ona je stoga dužna takvu komemoraciju i odgovarajuće programe imati i u pogledu najveće hrvatske tragedije 20. stoljeća! Dužna ih je sa svom ozbiljnošću organizirati, s ciljem podsjećanja i poučavanja sviju o tom razdoblju novije povijesti, a u svrhu da se takvo zlo hrvatskomu narodu, i nijednom drugom narodu, nikada više ne dogodi niti se dopusti dogoditi!

 

Cijeli lanac događaja posljednjih godina dovodi Hrvate do spoznaje što se može, što se ne može i što se mora činiti u pogledu komemoriranja onoga što se događalo u svibnju 1945. odnosno u ratu 1941. – 1945., a osobito u nizu mjeseci prema kraju rata i daljnjih tjedana i mjeseci nakon službenog završetka rata. Tada je nad hrvatskim narodom izvršen krvožedni genocid i uspostavljena jugoslavensko-partizansko-antifašističko-srbsko-komunistička strahovlada.

Taj genocid počinile su uglavnom regularne snage Jugoslavenske armije, a osobito KNOJ, OZNA i druge „specijalizirane“ postrojbe – sastavljene od partizana i uniformiranih ljudi raznih nacionalnih pripadnosti te, osobito, od brojnih dotadašnjih četnika kojima je omogućeno da prema kraju rata masovno prelaze u partizane.

Vojne, sigurnosne i policijske postrojbe te sudovi provodili su uglavnom politički koordiniranu strategiju

This photo taken on March 4, 2009 shows Huda Jama cave near Lasko, some 90 kilometers (55 miles) east of Ljubljana, the site of a mass grave in Slovenia believed to hold up to 300 victims killed after World War II by the former communist regime, according to authorities. Investigators and historians on March 2, 2009 removed concrete walls built after World War II to close off the Huda Jama cave near Lasko to discover the remains. Marko Strovs, head of the government’s military graves department, told journalists that the victims appeared to be “killed with gas” since there were no visible signs of wounds from firearms. AFP PHOTO/HO/Slovenian Museum of New History —RESTRICTED TO EDITORIAL USE– NO SALES– GETTY OUT—

Te su postrojbe odnosno ti vojnici, knojevci i oznaši većinom samo izvršavali zapovijedi koje su dolazile s viših razina. Njih su izdavali vrhovni zapovjednik i šef Komunističke partije Josip Broz Tito, vrh Komunističke partije i zapovjednici vojnih, sigurnosnih i policijskih snaga na nižim razinama. Bilo je i ponešto divljanja „na svoju ruku“, bez dobivenih zapovijedi odnosno stihije ili nasumične osvete – no u glavnini se provodila određena politički koordinirana strategija. Ona je za osnovu imala uništenje samosvjesnoga hrvatstva – kako bi „nad piramidom mrtvih domobrana“ (M. Krleža) Jugoslavija mogla opstati zauvijek.

Samo manji dio ljudi pogubljen je na temelju sudskih presuda – a i sami sudovi odnosno sudci uglavnom su bili „prijeki sudovi“ te su donosili presude onako kao im je politička vlast nalagala ili kako su mislili da se „od njih očekuje“. Primjer suđenja nadbiskupu Stepincu ogledan je, iako još razmjerno „kulturan“, primjer brutalnosti i nepravednosti totalitarne „pravde“ i „pravičnosti“ odnosno primjer montiranih procesa, kakvi su bitna značajka i staljinizma i titoizma i drugih inačica komunističkog, i ne samo komunističkog, zlosilja.

Bleiburška komemoracija počela je i ustalila se u Austriji dok se u Jugoslaviji bleiburška tragedija nije smjela ni spomenuti, a kamoli komemorirati

U komunističkoj Jugoslaviji nije se praktički smjelo ni spominjati, a kamoli komemorirati žrtve tog razdoblja, ni hrvatske, ni slovenske, ni bosansko-hercegovačko-sandžačko-muslimanske, ni druge. U tom razdoblju malobrojni dio hrvatskih iseljenika potrudio se je kupiti zemlju na Pliberškom polju kod Bleiburga, ondje postaviti spomen-obilježje te organizirati komemoracije na dan bleiburškog pokolja nad zarobljenim Hrvatima, vojnicima (koji su se pod određenim uvjetima i vjerujući u humanost i časnu riječ zapadnih sila s osloncem na međunarodno pravo) i civilima, nad izbjeglicama koje su Englezi odnosno „savezničke“, antihitlerovske vojne i političke vlasti predali na prijevaru natrag partizanima, a ovi nad njima izvršili masovne pokolje.

Takvo, u neku ruku „privatno“, premda široko prihvaćeno, komemoriranje u austrijskoj pokrajini Koruškoj (njemački: Kärnten) imalo je svoj puni i pravi smisao sve dotle dokle u domovini nije bilo slobode i dokle mi Hrvati nismo imali svoje vlastite, samostalne i međunarodno priznate države. Otad, od g. 1992., dakle već tri desetljeća, situacija je uvelike i bitno drukčija. No nova situacija nije dovela do povlačenja svih potrebnih zaključaka i donošenja svih potrebnih odluka.

Mora se razlikovati vjersku komemoraciju od državne odnosno svjetovno-nacionalne komemoracije!

Kada se o toj temi iskreno i pošteno razmišlja, mora se razlikovati dva puta po dvoje.

Mora se kao prvo razlikovati vjersku komemoraciju, koja za katolike znači u prvom redu misu zadušnicu kao najviši oblik molitve za duše pokojnih, uz podsjećanje na to što se tada dogodilo, od svjetovno-nacionalne komemoracije. Za vjersku komemoraciju nadležna je Crkva, odnosno kad je riječ o pravoslavcima, protestantima, muslimanima i drugima njihove vjerske zajednice. Tko je pak nadležan za nacionalnu komemoraciju?

Drugo što se mora razlikovati jest komemoracija samog pokolja na Pliberškom polju kod Bleiburga – koji je u najgorem slučaju obuhvatio „svega“ nekoliko tisuća pogubljenih – od komemoracije svih žrtava Križnoga puta i svih ostalih žrtava u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i drugdje gdje je bilo Hrvata, odnosno pripadnika drugih naroda. To što se događalo dalje, u nastavku progona zarobljenika i likvidacijama skupina i pojedinaca diljem Titove Jugoslavije, odnijelo je više stotina tisuća života.

Dok se u Domovini nije ništa smjelo, komemoriranje žrtava u Bleiburgu bilo je u funkciji ne samo komemoriranja tamošnjih žrtava, nego svih tih stotinu puta brojnijih žrtava drugdje, u nastavku masovnog ubijanja i masovnih progona. Bleiburg je uziman i razumijevan kao „pars pro toto“ – kao samo mali segment koji simbolizira mnogo širu cjelinu. Drukčije se tada nije moglo. No pogleda li se danas na bleiburšku komemoraciju s vremenske i političke distance, stvari se vide bitno drukčije nego nekoć i iziskuju bitno drukčiji pristup i odnos nego nekoć. To znači da ne samo bleiburške žrtve, nego i žrtve po svim drugim mjestima, po svim drugim jamama, rovovima, iskopima, grobljima, logorima, rijekama, jezerima, zatvorima, pritvorima, bolnicama, službenim pogubilištima i drugim lokalitetima zaslužuju jednako tako komemoraciju, spomen, obilježja i odgovarajuće sadržaje i manifestacije. Riječ je o cjelini koja obuhvaća stostruko brojnije žrtve nego što su bile same one žrtve odnosno pokolj kod Bleiburga.

Bleiburg i druga mjesta zločina i genocida potrebno je komemorirati, no nužno je imati i središnju komemoraciju za sve – a ona je moguća samo u Domovini!

To pak znači da nije Bleiburg ni glavno ni jedino mjesto gdje se svega toga treba podsjećati niti je to jedino mjesto gdje se za duše tada na pravdi Boga uglavnom pogubljenih treba moliti. Takvih je mjesta jako mnogo, gotovo neprebrojivo mnogo. I zato je za sve te žrtve nužno imati središnju komemoraciju na točno određenom mjestu i na točno određeni datum i na točno određeni način. Takva središnja i sveobuhvatna komemoracija smislena je i moguća samo u Domovini! Ne u Bleiburgu, ne u Teznu, ne bilo gdje drugdje izvan granica hrvatske države!

Time se ne isključuje, nego se naprotiv potvrđuje potreba da se lokalno (i dalje, ili napokon) komemoriraju takvi tragični događaji na svim pojedinim lokalitetima: od Bleiburga do Tezna, od Maclja do Zagreba, od Međimurja i Zagorja do Korduna, Banovine, Like, Kvarnera i Istre, od Baranje, Slavonije i Srijema do Bosne i Hercegovine, Dalmacije i Boke, i do svih lokaliteta gdje su tada stradali Hrvati kao Hrvati.

Time se ne kaže da i žrtve na „drugoj strani“ odnosno na „drugim stranama“ ne zaslužuju svoje komemoracije i obilježavanja. No to je od ove odvojena tema. Zajedničko komemoriranje svih nezakonito pogubljenih odnosno nedužnih žrtava, unatoč Tuđmanovu prijedlogu (po uzoru na ono što je u Španjolskoj učinio general i predsjednik Franco) u skladu s njegovim političkim načelom „pomirbe“, bilo je odbačeno upravo od tih „drugih strana“. Stoga je razmatrati u smislu općenacionalne komemoracije takvu opciju po kojoj se „u smrti svi izjednačujemo“, pogotovu kao nedužne žrtve, postalo nerealno i iluzorno. Takozvani antifašisti i slični ne priznaju naime hrvatskim žrtvama komunista, partizana, četnika i ostalih jednako dostojanstvo, odnosno uopće ne priznaju ljudsko dostojanstvo nedužno i bespravno pogubljenima na „drugoj strani“ kakvo se inače u civiliziranom svijetu smatra univerzalnom humanističkom tečevinom. I ne samo da ne priznaju dostojanstvo, nego ne priznaju ni povijesnu istinu, nego ustrajno održavaju „crnu legendu“ i druge jugoslavensko-srbsko-komunističke mitove o hrvatskoj genocidnosti i o isključivoj odgovornosti NDH, ustaša, domobrana i svih ostalih koji su se tada „našli na drugoj strani“ vojne ili političke ili fizičke fronte.

U Crkvi dozrela spoznaja da nam je središnju vjersku komemoraciju nužno imati u Domovini

Nedavne najave da će misu zadušnicu odnosno spomen-misu u Maclju, „prigodom komemoracije Bleiburške tragedije i križnih puteva hrvatskoga naroda“, predslaviti zagrebački nadbiskup i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije Dražen Kutleša, a i da će, na znatno nižoj hijerarhijskoj razini, misu u župnoj crkvi u Bleiburgu predslaviti franjevački provincijal iz Splita fra Marko Mrše, pokazuju smjer razmišljanja i kretanja unutar Crkve među Hrvatima.

Nadbiskup Kutleša predvodit će misu u Maclju, fra Marko Mrše u Bleiburgu

Te najave pokazuju kako je u Crkvi dozrela spoznaja da nam je nužno imati u Domovini središnju vjersku komemoraciju. Gdje će ona biti, to Hrvatska biskupska konferencija, koja je u suradnji i zajedništvu s Biskupskom konferencijom Bosne i Hercegovine, nije još decidirano odlučila. Dotle, kao već uobičajeno mjesto pokazuje se Macelj kod Krapine, na području prolaska kolona Križnoga puta i na mjestu lokalno počinjenih masovnih zločina.

Macelj, s druge strane, nije za to najpogodniji zbog fizičkih ograničenja, zato što ondje zbog konfiguracije terena nema dovoljno prostora da se okupi veći broj sudionika. Udbina pak, koja se spominjala, nije za takvu komemoraciju prikladna. Tamošnja Crkva hrvatskih mučenika, koja ima i rang hrvatskoga nacionalnog svetišta, po zamisli biskupa-povjesničara dr. Mile Bogovića iz g. 2005. zamišljena je kao „skupno mjesto svih hrvatskih stradanja i muke hrvatskog naroda do ostvarenja svoje države i slobode“. Dakle od „stoljeća sedmog“ do 1991.-1995. To svetište središnje je mjesto za sve hrvatske žrtve tijekom povijesti, pa stoga nije najprikladnija za specifično sjećanje na tolike žrtve iz 1945. odnosno samo iz određenog razdoblja novije povijesti.

Nacionalno marijansko svetište Marija Bistrica moglo bi po položaju i tehničkoj osposobljenosti postati i središnjim mjestom vjerske komemoracije genocida iz 1945.

Dokle se biskupi ne usuglase i ne odluče gdje bi bilo najprikladnije mjesto u domovini, možemo i trebamo razmišljati i sami. S obzirom na infrastrukturu, na tehničku opremljenost i osposobljenost da primi desetke i stotine tisuća vjernika, s obzirom na prometnu povezanost, i s obzirom na snažnu marijansku dimenziju tradicionalne pobožnosti hrvatskoga naroda, nacionalno svetište Marija Bistrica možda bi ipak bilo najprikladnije za takvo komemoriranje jednom godišnje. Osim toga, i Marija Bistrica i Hrvatsko zagorje nalaze se na pravcu kretanja kolona hrvatskoga „Križnoga puta“ g. 1945., kroz koje su prošli desetci tisuća zarobljenih, te su na tom širem području izvršeni tada i okrutni masovni i pojedinačni zločini.

Crkva  je, dakle, na dobru putu da ne zanemari izvornu komemoraciju u Bleiburgu, nego da joj dade moguću prilagođenu i čisto vjersku formu u novonastalim vrlo nepovoljnim i neprijateljskim političkim okolnostima u Koruškoj odnosno u Austriji, ali da ujedno uspostavi ili uvriježi središnju nacionalnu komemoraciju u hrvatskoj Domovini. No što je s državom?

Hrvatska država, odnosno njezina vlast, dosad se praktički „šlepala“ uz Crkvu odnosno uz austrijsku (privatnu) udrugu Počasni bleiburški vod” (PBV).  To nekima može goditi, no to nije dobro rješenje. Crkva ima u prvom redu pred očima svoje vjerske svrhe i svoju liturgiju, a udruge građana imaju svoju ograničenu ulogu i zadaće, koje ovise o volji njihovih članova i njihova vodstva. A država bi morala imati pred očima mnogo šire odnosno javne, nacionalne svrhe njegovanja općega nacionalnog sjećanja na to krvavo i iznimno okrutno  i brutalno i barbarsko razdoblje novije hrvatske povijesti. To je obveza političkih vlasti pred narodom, prema povijesti i u pogledu budućnosti.

Hrvatska država ima obvezu spominjanja zla i genocida iz 1945., ne smije se „šlepati“ uz Crkvu nego je dužna organizirati vlastitu komemoraciju!

To što je Hrvatski sabor bio dosad „pokrovitelj“ bleiburških komemoracija pohvalno je, ali nije imalo pravoga odnosno punoga smisla. Vjernici naime mogu mise slaviti i Bogu se za duše umrlih moliti i bez državnog odnosno saborskog „pokroviteljstva“, odnosno bez financijske potpore državnih vlasti. Uostalom, vlast u Hrvatskoj svjetovna je, a Crkva je po Ustavu odvojena od države. Nisu u Hrvatskoj svi vjernici da bi se svojih predaka sjećali isključivo u crkvenom ambijentu.

Osim toga, najviši državni dužnosnici i ne trebaju sebe pretvarati u „ministrante“ biskupa i svećenika. Svatko treba imati svoje dostojanstvo i svoju autonomiju. Zašto bi se dužnosnici ili izaslanici predsjednika Hrvatskog sabora odnosno državne vlasti „švercali“ na oltar kako bi s oltara nešto politički, povijesno i nacionalno rekli okupljenima. To je dvostruko problematično, nije ni primjereno, može se među vjernicima doživjeti i bogohulno, može se i stranačko-politički zloupotrebljavati, a u Austriji se pokazalo i problematično u nekim drugim dimenzijama.

Hrvatska država (predsjednik, Sabor, Vlada, Hrvatska vojska, policija itd.) odaje svake godine počast poginulima u Jasenovcu, u Kninu, u Vukovaru, u Škabrnji i na drugim mjestima, a odnedavno i u Gruborima, gdje su navodno stradali neki navodno nedužni Srbi. Ona to čini ili paralelno s Crkvom ili neovisno o Crkvi, ili usklađeno samo vremenski sa satnicom vjerskog obreda. No država na svakomu od tih mjesta ima svoj protokol i svoj vlastiti program te njezini predstavnici iznose sasvim svjetovne poruke koje smatraju potrebnima odaslati okupljenima i široj javnosti. Ona je stoga dužna takvu komemoraciju i odgovarajuće programe imati i u pogledu najveće hrvatske tragedije 20. stoljeća! Dužna ih je sa svom ozbiljnošću organizirati, s ciljem podsjećanja i poučavanja sviju o tom razdoblju novije povijesti, a u svrhu da se takvo zlo hrvatskomu narodu, i nijednom drugom naroda, nikada više ne dogodi niti se dopusti dogoditi!

Naslovna  fotografija: Partizanski logor za zarobljene g.1945. u Maksimiru, Zagreb; izvor: Komunistički zločini

Povezano:

Nenad Piskač: Dva konstruktivna prijedloga vladinoj politici komemoriranja

 

Šiljo/Hrvatsko nebo