Nenad Piskač: Dva konstruktivna prijedloga vladinoj politici komemoriranja

0

 

 

 

 

Politiku komemoriranja u javni je život početkom kolovoza 2020. godine o Danu pobjede i domovinske zahvalnosti uvela Plenković-Pupovčeva (u daljnjem tekstu: PP) hrvatsko-srpska vlada. Sumnjam da je pritom bila vođena europskim standardima. Siguran sam da se pritom vodila jugokomunističkim sustavom ideoloških vrijednosti, koji je u Hrvatskoj pobijeđen i ostavljen za leđima prije trideset godina, što je definitivno potvrđeno 5. kolovoza 1995. Ako hoće biti dosljedna vlastitoj politici komemoriranja, PP koalicija svoju vjerodostojnost mora pokazati i dokazati 23. kolovoza, kad civilizirana Europa obilježava Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma. U te režime ne spada Tuđmanovo desetljeće stvaranja, oslobađanja i afirmacije međunarodnoga položaja Republike Hrvatske. I PP vlada mora sada obilježiti baš svaku žrtvu i svaki lokalitet. Onako kako je Pupovac odredio komemoracijske standarde zanimljive njegovoj stoljeće i pol izgrađivanoj politici, koja je PP koalicijom postala državnom politikom. Hoće li u 24 sata Milošević i Medved, dva isturena frontmana PP vlade, stići obaviti tako opsežan posao? Kako će PP vlada obilježiti taj Europski dan, kojega Hrvatski sabor spominje u Zakonu o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj?

Komemoriranja bez zakonske osnove

Trgujući s nagodbenjaštvu privrženim i u tom pogledu pročitanim Plenkovićem, prepredeni Pupovac isposlovao je komemoriranja po vlastitom nahođenju, usklađena s kultom „ugrožena Srbina“. Kamo Pupovac prstom pokaže, tamo Vlada u ime Republike Hrvatske ima žurno „položiti vijenac i zapaliti svijeću“. Jer, evo, i pobunjeni Srbi u nasrtaju na hrvatsku državu imali su za posljedicu vlastite žrtve. A koji agresor ih nije imao? Uzrok nije bitan, kontekst još manje. Bitno je da PP koalicija nametne državi, društvu i suverenom narodu svoj sustav vrijednosti, kako bi uspostavljeni poredak mogao lakše vladati državom – osobito proračunom i društvenim procesima, a volju i težnje suverena naroda držati što duže pod tepihom.

Kako je krenulo na početku mandata PP vlade, bilo bi razumno očekivati i logičan PP korak dalje, naime, novi Zakon o komemoriranju žrtava među pobunjenim Srbima u Hrvatskoj, budući da je politika komemoriranja bez ikakve zakonske ili eurounijske osnove kratkoga daha. A cilj je režima skrojena po mjeri onih Tuđmanovih, bolnih ali istinitih, 25 posto, da politika komemoriranja urodi plodom trajnoga hrvatskoga kompleksa kolektivne krivnje, kako je to bilo u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj čije su ime „ustaše“ skratile u „Republika Hrvatska“.

Da bi se taj hrvatski kompleks po mjeri poraženih snaga mogao nesmetano razvijati, potrebno je Srbe u Hrvatskoj proglasiti političkim (suverenim) narodom, a ne nacionalnom manjinom kako su to učinile „povampirene ustaške snage“. Taj je pak proces povratka u svijetlu prošlost počeo s Račanovom vladajućom većinom, kad je Hrvatski državni sabor skratila na „Hrvatski sabor“ i pretvorila ga u dizalište ruku za usvajanje prijedloga „premijera“, „gubernatora“ i drugih čimbenika. Tako smo došli i do toga da nam se politikantska komemoriranja predstavljaju kao veliki pozitivan iskorak državne politike.

Nepraktičnost i ideologičnost politike komemoriranja po šumama i gorama

Ako je u Srbu 27. srpnja 1941. „pukla prva puška“ i počeo „antifašistički ustanak“, a ne ustanak protiv ondašnje hrvatske države, što je zapravo bio, postavlja se pitanje kako će hrvatsko-srpska vlada 23. kolovoza 2020. godine obilježiti žrtve toga „ustanka“? Naime, kaj. Toga dana „antifašisti“ su fašistički, nacistički, velikosrpski i komunistički dosljedno – pobili mirne hodočasnike, Hrvate katolike, i pritom na ražnju ispekli župnika. Hoće li sada u Srbu niknuti spomen obilježje u obliku ražnja? I tko će u ime PP vlade „položiti vijenac i upaliti svijeću“, Milošević, Medved, ili oba? Što će na to reći četnik Vučić, ili Patrijarh crkve srbijanske? Kakvo je o tome stajalište predsjednika vlade, predsjednika Sabora… ?

Žrtva komunizma bio je i Alojzije Stepinac, nadbiskup Zagrebačke nadbiskupije. Hoće li sada zajedničke jake komemorativne snage PP koalicijske vlade, predvođene junacima s jakim želudcima, komemorirati Stepinčevu žrtvu u zagrebačkoj katedrali, u Krašiću, Lepoglavi ili u Mariji Bistrici, svetištu u kojemu je proglašen blaženim mučenikom? Ako ne bude Stepinac 23. kolovoza komemoriran, hoće li to značiti da je on za PP vladu više „ustaški vikar“ negoli blaženi mučenik i uzor-dobrotvor?

Moguće je da dan-dva uoči 23. kolovoza Stožer civilne zaštite prethodne i aktualne PP vlade zapovijedi „nove mjere u borbi protiv nevidljivog neprijatelja“ kojima bi zabranio sve komemorativne skupove sve do obilježavanja Dana (hrvatske) pobjede i domovinske zahvalnosti iduće, 2021. godine. Nadajmo se da se taj najgori epidemiološko-politikantski scenarij za epohalnu politiku komemoriranja ne će dogoditi.

Hoće li Milošević i Medved, izvršni organi politike komemoriranja u zajedničkoj vladi suverenih Hrvata i bivših suverenih Srba, 23. kolovoza komemorirati žrtve na Macelju? Kojim će prijevoznim sredstvom s Macelja skočiti do Dakse, pa onda redom preko Širokoga Brijega sve do Bleiburga i natrag, kad znamo da 23. kolovoza traje samo dvadeset i četiri sata? Kako uopće komemorirati „sve žrtve“ kad znamo da masovnih grobišta poslije Drugoga svjetskoga rata samo u Hrvatskoj ima više od osam stotina, a poslije velikosrpskog totalitarizma pronađeno je i više od stotinu i pedeset masovnih grobnica? Vidljivo je, dakle, da službeni PP komemoratori ne će stići, sve i da hoće, na sva mjesta i lokalitete koja zaslužuju komemoraciju. Vlada mora riješiti, dakle, i kompleksna tehnička pitanja želi li biti dosljedna politici komemoriranja, kakvu je uvela prije, tijekom i poslije proslave hrvatske pobjede 5. kolovoza u Kninu. Kako?

Memorijalno nacionalno središte i put k istini o žrtvama Jesenovca

Mislim da Vladi treba olakšati posao, i to konstruktivnim prijedlozima, a ne konstruktivnim i ispraznim prorežimizmom. Evo dva prijedloga, koja predajem javnoj raspravi, iako svjestan da od njih ne će biti ništa tako dugo dok vlast u hrvatskoj državi ne bude izraz težnje i volje suverena naroda.

Predlažem, prvo, da o 23. kolovozu PP vlada donese odluku o izgradnji Memorijalnoga središta hrvatskih žrtava s rokom dovršenja od četiri godine, kako bi pred iduće redovne državne izbore graditelji „sigurne Hrvatske“, Plenković i Pupovac, zajedno „presjekli vrpcu“ i to memorijalno središte hrvatskoga naroda predali državi i naciji da se u Domovini na jednom mjestu mogu komemorirati sve žrtve pale za Domovinu (i one koje su pale u borbi protiv Domovine). Za nadzor provedbe toga projekta od nacionalnog značaja za nesagledivo dalekosežnu politiku komemoriranja zadužiti dokazane vladine dužnosnike, Medveda i Miloševića. Oni nisu predstavnici dvaju naroda, već jedne, jedine i jedinstvene vlade. Građevinske radove može se povjeriti i kineskim tvrtkama, nisu najbolje, ali su najjeftinije. Sredstva bi se namaknula sukladno nacionalnoj strateškoj orijentaciji prema „povlačenju sredstava iz europskih fondova“, pri čemu bi se u obrazloženju projekta moralo pozvati na Deklaraciju Europskog parlamenta o proglašenju 23. kolovoza europskim danom sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma od 23. rujna 2008. i na Rezoluciju Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu od 2. travnja 2009. A kako bi sve bilo usklađeno s hrvatsko-srpskom nagodbom za 21. stoljeće, idejno rješenje u ime kulture bratstva i jedinstva na zajednički usklađenom europskom putu najbolje je da domisli neki mlađi, ali provjereni, arhitekt iz Srbije, kad su već preminuli jugoslavenski doajeni memorijalne arhitekture i kiparstva Bogdan Bogdanović (član SANU, 1922. – 2010.) i Dušan Džamonja (akademik JAZU/HAZU i SANU, 1928. – 2009.).

Predlažem, drugo, PP vladi da na tragu svoje politike komemoriranja (pretpostavljam da je definirana koalicijskim ugovorom, o čijem sadržaju ni „građani“ ni državljani nemaju pojma), ove godine o Europskom danu sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima prekine manipuliranja sa brojem žrtava u Jasenovcu na sljedeći način: Neka donese Odluku o istraživanju žrtava u Radnom logoru Jasenovac od njegove uspostave u NDH do zatvaranja Zavoda za izdržavanje kazni u Jasenovcu u obnovljenoj Jugoslaviji. Za nadzor nad izvršenjem toga nacionalno važnoga projekta za međusobnu pomirbu svih državljana zadužiti osobno predsjednika Vlade Republike Hrvatske, koji bi bio na čelu Povjerenstva za utvrđivanje istine o žrtvama u Jasenovcu, a Pupovca imenovati dopredsjednikom istoga Povjerenstva.

Dokidanje pretpostavki za nove besramne hrvatsko-srpske vlade

Istraživanja se u Jasenovcu, po narečenoj Odluci vlade, moraju provoditi sve dok se ne pronađu posmrtni ostatci službenih osamdesetak tisuća žrtava ili recimo Goldsteinova drobilica kostiju. Ovdje ne bi trebalo angažirati Kineze, već domaće tvrtke s potrebnom mehanizacijom, kao i najbolje domaće i svjetske stručnjake, kakav je bio onaj američki sa šeširom i cigarom, koji je hladnokrvno izvršio stručna iskapanja na Ovčari, gdje redovito izostaju komemorativni dolasci poraženih snaga sada zastupljenih u PP koaliciji. Projekt bi se financirao isključivo iz Državnoga proračuna s obvezom vlade da jednom godišnje izvijesti Sabor o tome što je učinjeno, a javnost jednom mjesečno na tiskovnoj konferenciji predsjednika Povjerenstva osobno, ili dopredsjednika osobno. Režimce i prorežimce očiju željnih napojnice ne će biti teško natjerati, platiti, potplatiti ili preplatiti da afirmativno pišu o tom projektu, kao najvećem iskoraku „hrvatske državne politike“ i njezine memorijske mudrosti.

Mogao bih ovdje predložiti PP vladi i treći prijedlog – Zakon o lustraciji, savršeno bi se uklopio u europski 23. kolovoza – ali, ne ću. Prepuštam taj posao oporbi, ako se vrati s godišnjeg odmora.

Držim kako bi usvajanje ova dva prijedloga u bitnomu pridonijela reeuropeizaciji i debalkanizaciji Hrvatske i zatvaranju bolnih poglavlja u hrvatsko-srpskim odnosima izazvanih velikosrpskim strategijama i taktikama – konačno pobijeđenih Olujom, te otvorila put istini i činjenicama, a zatvorila pogubnoj ideologiji, bolesnim mitovima i kojekakvu razbojničkom krivotvorenju. Takvim vladinim odlukama Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma, Hrvatska bi napravila ozbiljan iskorak iz balkanske krčme i antifa šume u civilizirano europsko 21. stoljeće. Napokon, nestalo bi i potrebe za nekom budućom hrvatsko-srpskom vladom, pa bi se iduća postplenkovićevska nagodbenjačka politekipa mogla prebaciti na klepanje, primjerice, hrvatsko-talijanske vlade s Furiom Radinom i tako redom i slijedom svih nabrojanih nacionalnih manjina u Ustavu Republike Hrvatske. Dokle? Do neke nove neizbježne integrirajuće Oluje?

 

Nenad Piskač/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara