Osmanlije su Bosnu najprije ekonomski uništili, pa vojno osvojili

Prije 560 godina, 5. lipnja, u Ključu je pogubljen posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević. Upravo su taj događaj i obljetnica bili povodom za razgovor s profesorom povijesti dr. Lukom Špoljarićem…

Luka Špoljarić rođen je 1983. u Karlovcu. Završio je studij povijesti i latinskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (2007.), a magisterij (2008.) i doktorat (2013.) iz srednjovjekovnih studija postigao na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti. Za vrijeme doktorskog studija znanstveno se usavršavao na Harvardskom sveučilištu te Institutu Warburg u Londonu.

Autor je 20-ak znanstvenih radova od kojih neki uključuju i izdanja i prijevode humanističkih latinskih tekstova. Trenutno završava svoju prvu knjigu, biografiju Nikole biskupa modruškog (oko 1425. – 1480.) koja raspravlja o diplomatskoj ulozi hrvatskih biskupa u kasnom srednjem vijeku i korijenima ilirizma. Na Odsjeku za povijest drži nastavu iz obveznog kolegija Europska i svjetska povijest srednjeg vijeka te izborne kolegije o povijesti križarskih država Bliskog istoka. S njim smo razgovarali na temu Bosanskog Kraljevstva te nedoumica koje proizlaze iz različita tumačenja povijesti…

Poštovani, 5. lipnja obilježava se obljetnica pogubljenja Stjepana Tomaševića… Što je Hrvatima danas, s obiju strana granice, Stjepan Tomašević?

Kao posljednji bosanski kralj iz narodne dinastije Kotromanića, koji je uz svojega oca provodio katolicizaciju Bosanskog Kraljevstva, Stjepan Tomašević se po identifikaciji njegovih kostiju s onima iskopanima na lokaciji Kraljev grob u Jajcu 1888. pretvorio u jedan od simbola Hrvata Bosne i Hercegovine.

Njegovo su ime počele nositi različite institucije i udruge bosanskih Hrvata već početkom 20. stoljeća, a to se nastavilo i kasnije, tako da je u ratu 1990-ih kraljevo ime nosila i jedna od brigada HVO-a.

Može se reći kako je vrhunac svojega kulta među bosanskim Hrvatima Tomašević uživao 1999. u vrijeme povratka kraljevih kostiju u Jajce s četverogodišnje restauracije u Splitu, kad su svečanu proslavu pratili razni govori i novinski napisi koji su zazivali njegovo hrvatstvo i ulogu nacionalnog simbola. Iako i dalje bitan, stječe se ipak dojam kako je javnosti Tomašević posljednjih godina ulogu heroja prepustio kraljici Katarini.

Što se tiče Hrvatske, ne bih rekao da Stjepan Tomašević ovdje uživa poseban status, naravno ako ne govorimo o Hrvatima koji su obiteljski i osjećajno posebno vezani uz Bosnu i Hercegovinu.

Tomašević jednostavno nema posebno mjesto u sintezama i udžbenicima povijesti, niti se igdje posebno naglašava njegovo hrvatstvo. Sinteze i udžbenici pod utjecajem još povjesničara 19. stoljeća, povijest hrvatske države nakon 1102. gledaju isključivo u okviru personalne unije s Ugarskim Kraljevstvom, nudeći pregled vladavina ugarsko-hrvatskih kraljeva.

Ulogu nacionalnih heroja u prikazima kasnosrednjovjekovne borbe Hrvata s Turcima igraju uglavnom hrvatski velikaši te biskupi i drugi intelektualci koji su svoja pera koristili kako bi osigurali pomoć susjednih sila. To nije sasvim najsretnije jer se tako primjerice često ni ne spominje činjenica da su Stjepan Tomašević i njegov otac Tomaš počeli vrlo revno titulirati kao kraljevi Hrvatske i Dalmacije, te prvi nakon Tvrtka i Dabiše nastojali proširiti svoju vlast na područje Hrvatske. Oni su k tomu bili prvi koji su za vrijeme tih pokušaja na svom dvoru našli, ne samo mjesto za domaće bosanske franjevce, nego i za hrvatsko-dalmatinske fratre, klerike i prelate. A na kraju krajeva neki od tih fratara, klerika i prelata koji su se nalazili u krugovima kralja Stjepana Tomaševića, a još više rekao bih kralja Stjepana Tomaša i kasnije kraljice Katarine u Rimu, na njih su doista gledali kao legitimne hrvatsko-dalmatinske kraljeve.

Što je smaknuće kralja značilo za katolike i Katoličku Crkvu u BiH?

Smaknućem kralja Stjepana Tomaševića i njegova strica Radivoja nestalo je odraslih Kotromanića koji su mogli povesti oslobođenje Bosne po povlačenju osmanske vojske 1463. na isti način kao što su to napravili herceg Stjepan Vukčić Kosača i njegovi sinovi u Hercegovoj zemlji. Smaknuće je dakle označilo kraj srednjovjekovne Bosne kakva je postojala dotad.

Ako govorimo pak o povijesti bosanskog katoličanstva, smaknuće je kralja doista jedan od prijelomnih trenutaka. Ono je označilo kraj 20-godišnjeg razdoblja institucionalne katolicizacije kraljevstva koja je započela još za kralja Tomaša, a koja je posebno intenzivirana nakon Tomaševa prisilna pokrštavanja krstjana i njihove pastve 1459. te protjerivanja onih koji su se tome odupirali.

Nakon što je većina bosanskih velikaša već otvoreno stala uz katoličanstvo 1440-ih, papa Pio II. je nakon tog pokrštavanja poduzeo nekoliko poteza koji su trebali pretvoriti Bosnu u integralni dio katoličanstva: pokrenuo je proces uspostave biskupija (koje nažalost ne znamo gdje su se trebale nalaziti); spojio je bosansku vikariju Franjevačkog reda sa susjednom hrvatsko-dalmatinskom provincijom; dao je nalog da se postavi glavni inkvizitor koji je trebao paziti na održavanje vjerske čistoće kraljevstva nakon pokrštavanja 1459.; podupirao je napore franjevaca da podignu razinu obrazovanja kroz uspostavu franjevačkog učilišta u Dubrovniku; a sve je to nadgledao posebni papinski legat zadužen za Bosnu, Hrvatsku i Dalmaciju.

Taj je cijeli proces integracije Bosanskog Kraljevstva u katolički crkveno-politički svijet prekinut smaknućem Stjepana Tomaševića. Iako je ugarski kralj Matija Korvin ubrzo po povlačenju osmanske vojske povratio sjevernu Bosnu s Jajcem, i organizirao je kao „svoje“ Bosansko Kraljevstvo – koje će predati na upravu svojim banovima, a na neko vrijeme i novoimenovanom bosanskom kralju Nikoli Iločkom – on je protjerao posljednjeg papinskog legata u Bosni, Hrvatskoj i Dalmaciji Nikolu biskupa modruškog i odustao od takvog oblika institucionalne katolicizacije.

Iskazavši 1463. čast čak i jednom od vodećih predstavnika Crkve bosanske, Gostu Radinu, Korvin je stvari po svemu sudeći vratio na staro. Tako su s daljnjim osmanskim osvajanjima, bosanski franjevci sve do kraja 19. stoljeća ostali jedini predstavnici Katoličke Crkve u Bosni.

Osvajači su za relativno kratko vrijeme osvojili Bobovac, Jajce, Ključ i ostale gradove te je u narodu ostala izreka „Bosna šaptom pade“. Je li to zapravo točno?

Prije nekoliko desetljeća pripadnici sad već starije generacije bosanskohercegovačkih povjesničara vrlo su ustrajno počeli inzistirati da Bosansko Kraljevstvo 1463. nije palo bez borbe, nego da je pružilo čvrst otpor, a da su priče o krstjanskoj izdaji u Bobovcu jedan mit koji su održavali ugarski dvor, papinska kurija i papinski legat u Bosni Nikola Modruški kako bi opravdali svoje neuspjehe.

Moje je mišljenje da je ta cijela rasprava krivo postavljena. Mislim da nema razloga sumnjati u priču da je Radač, kaštelan Bobovca bivši vjernik Crkve bosanske, suočen s osmanskom vojskom na čelu sa sultanom, nakon nekoliko dana opsade predao utvrdu.

Jednostavno, na isti način su padale utvrde i u Hercegovoj zemlji, i u Srbiji, i u Moreji, i u drugim osmanskim pohodima, a na kraju krajeva i u Hrvatskoj 60-ak godina kasnije.

Tako je primjerice za pad Obrovca 1527. optužen hrvatski plemić Juraj Posedarski koji je za to morao odgovarati na sudu gdje je postalo jasno da među nedovoljno plaćenom vojnom posadom grada nije bilo više volje za borbom.

I Bosnu i Hrvatsku su Osmanlije prvo kroz desetljeća pograničnih pljački ekonomski uništili, da bi onda njihova glavna vojska, najmoćnija vojska europskog kontinenta, dovršila posao i započela proces njihove integracije u Carstvo. Čvrst je, dakle, otpor trajao desetljećima, a ne nužno 1463.

Zabluda je razočaranih suvremenika koji su vjerovali i proširili priču o krstjanskoj izdaji bila u tome što su mislili da se išta može spriječiti. Dok je uzak pojas Hrvatske i Slavonije spašen velikim dijelom novčanom i vojnom pomoći susjednih austrijskih zemalja, Bosna je u svojim sudbonosnim desetljećima ovisila ipak tek o pomoći pape i ponajviše ugarskog kralja, koji u vrijeme pada Bosne ni sam ne bi imao previše šanse u izravnu obračunu s Osmanlijama, pa ga je zato i izbjegavao.

Pokušaj pape Pija II. osobno povesti pohod za oslobođenje Bosne propao je s njegovom smrću u Ankoni 1464. Kakva su bila nastojanja njegovih kasnijih nasljednika te europskih svjetovnih vladara toga vremena za oslobađanje Bosne?

Pio II. je doista bio najrevniji u nizu renesansnih papa koji su se pokušavali nametnuti kao vođe kršćanskog svijeta u ratu protiv Osmanlija, u ratu civilizirane Europe protiv barbarske Azije, kako su ga oni predstavljali. Njegov nasljednik, Pavao II., usmjerio je svoju pozornost na husitske heretike u Češkoj za koju je inače papa Pio tvrdio da je u opasnosti pretvoriti se u „drugu Bosnu“.

Siksto IV., koji je na papinski tron zasjeo 1471., vratio je fokus papinstva na rat protiv Turaka, barem na početku svoje vladavine. Naime, upravo su njegovo dvoje „ilirskih“ prognanika u Rimu, kraljica Katarina i bivši papinski legat Nikola Modruški, počeli raditi na planu o obnovi Bosanskog Kraljevstva, pri čemu su kao svojeg glavnog neprijatelja uz Osmanlije gledali na Matiju Korvina. Katarina i Modruški su iz Rima nastojali okupiti širu koaliciju nezadovoljnih hrvatskih i bosanskih velikaša, prvenstveno Kosače i Frankopane, te osigurati vojnu potporu napuljskog kralja kako bi oslobodili Bosnu.

Nadali su se da će tim kraljevstvom vladati jedno od Katarinine djece koje su nastojali otkupiti s osmanskog dvora. Kao i mnoge ideje toga doba, stvari su na papiru izgledale bolje nego u stvarnosti. Kako se papa Siksto sve više počeo baviti talijanskom politikom, prepuštajući ratovanje na kršćanskoj granici ugarskom kralju, plan je propao.

Slične su ideje nastajale i u kasnijim stoljećima. Oslobođenjem Bosne, ali i drugih krajeva pod Osmanlijama, zanosili su se redovito brojni hrvatski intelektualci, uglavnom svećenici i redovnici, koji su Bosnu sve više doživljavali kao integralni dio svojeg nacionalnog prostora. Pokušavali su i oni za svoje planove privući najmoćnije europske vladare, ali ni iz njih nije ništa proizišlo.

Ima li srednjovjekovna Bosna sličnosti s današnjom „avnojevskom“ po granicama i „daytonskom“ po unutarnjem uređenju?

Treba imati na umu da su se granice srednjovjekovne Bosne mijenjale i da u nekim dijelovima nisu bile čvrsto uspostavljene kroz nekoliko generacija. Današnja Bosna i Hercegovina na zapadu uključuje krajeve koji su bili integralnim dijelom srednjovjekovne Hrvatske i Slavonije, dok su istodobno jugoistočni krajevi Bosanskog Kraljevstva danas dio Crne Gore i Srbije.

No, to ne znači da su i svi dijelovi Bosanskog Kraljevstva 15. stoljeća bili bosanskim na isti način kao i jezgra kraljevstva u dolinama rijeka Bosne i Lašve. I tad su jugoistočni dijelovi bili zapravo dijelovi gdje su se zajednice zbog prisutnosti Srpske Pravoslavne Crkve sasvim sigurno smatrale i dijelom srpskog prostora. Slično je i sa situacijom na zapadnom dijelu kraljevstva gdje su postojale župe koje su pripadale hrvatsko-dalmatinskom crkvenom prostoru i gdje su živjeli hrvatski plemićki rodovi poput Kačića ili Čubranića.

Ako pak govorimo o unutarnjem uređenju, možda u jednom pogledu doista možemo povući paralelu između Tomaševa i Tomaševićeva vremena i poslijedaytonske Bosne i Hercegovine. Naime, iako je i dalje ponekad herceg Stjepan Vukčić Kosača koristio titulu velikog bosanskog vojvode kad mu je to bilo u interesu, on je počeo stvarati neovisnu državu u kojoj se više uopće nije obazirao na bosanskog kralja.

Dok su Tomaš i Tomašević prisilili krstjane i njihove sljedbenike na konverziju, Kosača je prognanima pružio utočište; dok su Tomaš i Tomašević provodili katolicizaciju i eksperimentirali s hrvatsko-dalmatinskim crkveno-političkim tradicijama, Kosača se okrenuo tradicijama Srpske Pravoslavne Crkve uzevši i titulu hercega Sv. Save. Taj Kosačin projekt stvaranja svoje države trebao je dokinuti i ranije oblike administrativne organizacije poput Humskog Kneštva koje je predstavljalo tek najzapadniji kraj njegove države.

Jedna od točki prijepora u ovom kontekstu jesu i bosansko-humski krstjani. Možete li nam reći što se s njima zbilo dolaskom Osmanskog Carstva jer su oni praktički nestali ?

Odmah moram reći kako nisam pobornik termina „bosansko-humski krstjani“, koji se nažalost uvriježio kao nekakav pseudo-srednjovjekovni pandan modernom imenu bosanskohercegovačke države. Krstjani potječu iz Bosne; biskupija iz koje se Crkva bosanska razvila bila je Bosanska biskupija; kraljevstvo uz koje su bili vezani bilo je bosansko; a na kraju i izvori ih nazivaju „bosanskim hereticima“, ne „bosansko-humskim hereticima“ ni „bosanskim i humskim hereticima“. U vrijeme stvaranja Crkve bosanske Hum je bio zasebna zemlja, no ni kasnije krstjani nisu ondje uspostavili čvršću prisutnost.

Što se tiče sudbine krstjana, u nekim se istaknutim knjigama spominje kako su nestali 1459. zbog progona i masovnog pokrštavanja koje je proveo Stjepan Tomaš. Iz toga se stječe dojam kako su takve tvrdnje izrečene u dijalogu s dijelom bošnjačkih povjesničara koji vlastiti nacionalni narativ grade izvodeći podrijetlo Bošnjaka od krstjanskih heretika.

Dok smatram kako je potonja teorija neodrživa, jer u potpunosti zanemaruje činjenicu da su konverzije bile osobne, a ne narodne odluke, mislim da ni prva teza nije točna.

Naime, točno je da je velik dio krstjana i njihove pastve prisilno pokršten 1459., no i sama logika, a i niz usporednih primjera iz ljudske povijesti, govore da to nikako ne znači da su svi sada postali katolici.

Vidi se, na kraju krajeva, iz papinskih dokumenata kako je trajao otpor protiv te Tomaševe akcije te kako je trebalo cijeli proces ponavljati 1462. kad se papinstvo u njega revnije uključilo. Svakako je proces intenzivne katolicizacije ostavio traga na krstjanske zajednice, kao i osmansko osvajanje kraljevstva, no one sasvim sigurno nisu nestale ni 1459., ni 1463.

Da su preživjele te procese, otkrivaju, kako dubrovački i mletački dokumentarni izvori, tako i osmanski defteri koji ih spominju još i krajem 16. stoljeća. Iako institucionalno oslabljene, te su zajednice nastavile ispovijedati svoju vjeru i njegovati svoje tradicije.

Ipak, bez veze sa širim kršćanskim svijetom i bez političkog oslonca, kakav su im nekoć bili bosanski kralj i velikaši, one su s vremenom ipak nestale.

Prema interpretacijama, mogli bismo kazati kako se u BiH suprotstavljaju različite povijesti. Zašto je k tomu tako?

Pripadnici svake zajednice konstruiraju svoj identitet kroz institucije, rituale, tekstove, pričajući priče o tome tko su i odakle dolaze. Karakteristika je svakog nacionalnog diskursa da stvara mit o podrijetlu nacije, crta nacionalne granice, hvali prirodna bogatstva svoje zemlje, diči se nacionalnim institucijama, definira nacionalni karakter, niže nacionalne heroje i opisuje njihova djela.

Budući da su se u Bosni kroz povijest razvile tri nacionalne zajednice, hrvatska, srpska i bošnjačka, svaka je od njih razvila svoj nacionalni narativ, kojima danas još možemo pridodati i unitaristički bosanski kao četvrti koji minimizira vjerske razlike promičući odanost Bosni kao zemlji.

Svaka od tih zajednica nastoji legitimirati svoje postojanje, s više ili manje uporišta u povijesnim činjenicama, gradeći vlastitu sliku srednjovjekovne bosanske povijesti. Kako god se u tomu sudjelovalo, mislim da treba biti svjestan, ne samo modernih različitih perspektiva, nego i činjenice da je i samo srednjovjekovno Bosansko Kraljevstvo također bilo satkano od triju zajednica koje su također imale različite poglede na bosanske vladare, Bosnu i njezino susjedstvo.

Klasičan primjer različita tumačenja povijesti je i Ahdnama. Možemo li reći što je zapravo bila Ahdnama iz 1463./1464.?

Ahdnama je povelja kojom je sultan Mehmed po osvajanju Bosne dao franjevcima pravo vršiti vjersku službu u zamjenu za priznavanje njegove vrhovne vlasti. Priča o tome kako je fra Anđeo Zvizdović izmolio Ahdnamu došavši pred sultana na Milodraževu, sačuvana je u predaji.

U Ahdnami svakako ne treba tražiti preteču povelja o ljudskim pravima. Ipak, činjenica je kako je, nakon uništenja crkava i samostana u pohodu 1463., taj dokument omogućio katoličanstvu preživjeti u Bosni stoljeća pod osmanskom vlašću.

Postoje tri verzije istine, kažite nam zapravo čija je bosanska kraljevska loza?

Ako govorimo o pitanju podrijetla Kotromanića, izvori nam nažalost ne nude konačan odgovor. S jedne strane, iz slabo sačuvanih dokumenata čini se kako su Kotromanići bili autohtona dinastija; s druge, sami su isticali početkom 15. stoljeća kako potječu od njemačkog viteza koji je svojom službom zadužio ugarskog kralja, svojeg rođaka, na što mu je ovaj predao Bosnu.

Pitanje je dakle koliko je taj mit o podrijetlu, koji se spominje nekoliko stoljeća nakon uspostave njihove vlasti, bio utemeljen u istini, a koliko je imao cilj očuvati prestiž vladarske dinastije pored ojačalih bosanskih velikaša. Takav je mit sasvim sigurno mogao imati temelja u stvarnosti, jer znamo baš za takve njemačke vitezove koji su u 11.-12. stoljeću služenjem ugarskih kraljeva stekli posjede i utemeljili moćne ugarske obitelji; riječ je o Gisingovcima i Gut-Keledima.

Primjera vladarskih obitelji stranog podrijetla imamo i drugdje u Europi: prvi portugalski kraljevi bili su primjerice burgundskog podrijetla. No, sve da su i Kotromanići potjecali od tako jednog stranog viteza njemačkog podrijetla, na kraju je manje bitno jer su se vrlo brzo integrirali i izgradili državu koja se u 14. i 15. stoljeću smatrala njihovim patrimonijem.

Kotromanićima se naravno ne mogu prišivati moderni nacionalni identiteti, ali mislim da ih svaka od bosanskih nacionalnih zajednica može smatrati dijelom svoje nacionalne povijesti. Svakako je njihova primarna titula bila vezana uz Bosnu koja je bila i njihova baza moći. No, Kotromanići su proširili svoju vlast (ili je nastojali proširiti) i na srpska i na hrvatska područja, a u tim krajevima nisu nastupali (samo) po sili, nego (i) predstavljajući se legitimnim vladarima u skladu s lokalnim crkveno-političkim tradicijama.

Nekoliko godina nakon što se Tvrtko prvi okrunio za kralja Srbljem i Bosne 1377., ističući svoje podrijetlo preko bake od srpske vladarske kuće Nemanjića, proširio je svoju vlast i na Hrvatsku i Dalmaciju i ondje se predstavljao kao legitimni kralj, ističući svoje podrijetlo od Šubića Bribirskih.

Legitimnim hrvatsko-dalmatinskim kraljevima, spomenuo sam već, predstavljali su se još revnije i duže Stjepan Tomaš i Stjepan Tomašević. Dakle, sami Kotromanići smatrali su se pravim vladarima i Bošnjana i Hrvata i Srba.

Studirali ste u Mađarskoj, a usavršavali se u Italiji, Engleskoj i Americi. Recite nam koliko se srednjovjekovna Bosna podučava na kolegijima povijesti u drugim zemljama? 

Ako govorimo o prostoru Srednjoistočne i Jugoistočne Europe, ne podučava se ni povijest Ugarske i Poljske, puno većih i u europskoj politici bitnijih kraljevstava, u nekoj prevelikoj mjeri, kamoli povijest Bosne ili Hrvatske.

Ako se na zapadnim sveučilištima posljednjih godina fokus i maknuo sa Zapadne Europe, on se okrenuo globalnim temama poput Puta svile, mediteranskoj povijesti, rasnim pitanjima, rodnim identitetima.

Zbog ruske invazije na Ukrajinu nešto je više pozornosti posvećeno sada srednjovjekovnoj povijesti Istočne Europe, ali ne previše.

No, to ne znači da bi tako trebalo biti. Bosna je bila doista jedna specifična kršćanska država, s jedinstvenim razvojem Crkve, koja se oblikovala na sjecištu dvaju velikih ogranaka kršćanstva, odnosno, bolje rečeno, u procjepu između njih. Možemo se samo nadati da će zahvaljujući sve brojnijim međunarodnim publikacijama stručnjaka za srednjovjekovnu bosansku povijest, ta povijest postati bolje uklopljena u sinteze europske srednjovjekovne povijesti, a onda i u kolegije na zapadnim sveučilištima.

Razgovarao: Željko Ivković, Katolički tjednik

nedjelja.ba / Hrvatsko nebo