Nadbiskup Kutleša: “Opraštanje od nas ne traži zaborav. Pamćenje naroda ne može izblijedjeti, niti ga je moguće izbrisati…”

Zagrebački nadbiskup i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije Dražen Kutleša predvodio je  u subotu 13. svibnja ispred Crkve Muke Isusove u Maclju kod Krapine misno slavlje za žrtve “Bleiburške tragedije” i “križnih putova” hrvatskoga naroda godine iz godine 1945. Misu se prenosile i neke televizijske i radijske kuće. Donosimo njegovu prigodnu propovijed, koju je izrekao na koncelebriranoj misi pred više stotina nazočnih, s nekim visokim dužnosnicima državne vlasti i istknutim pojedincima iz hrvatskoga javnog života u prvim redovima.

Draga braćo i sestre,
okupili smo se danas da kao vjernici prikažemo Bogu svetu misnu žrtvu za našu braću i sestre koji su pobijeni na Križnome putu koji je započeo na Bleiburgu, jednoj od najkrvavijih poratnih tragedija Drugoga svjetskoga rata. Tada su, nakon neuspješnoga pokušaja predaje Savezničkim britanskim postrojbama, počela masovna pogubljenja hrvatskih ratnih zarobljenika i civila, žena i djece. Velik broj ljudi, još uvijek neutvrđen, pogubljen je u masovnim likvidacijama kod Teznog, u Kočevskom rogu, ili su pak živi zakopani u Barbarinu rovu. Likvidacije su se nastavile i na mnogo manjih stratišta diljem bivše države tijekom marševa smrti.
Maceljska šuma samo je jedna od točaka hrvatskoga križnoga puta. Ovdje je, prema izjavama svjedoka, stradalo više od desetak tisuća žrtava. Više od 130 jama još uvijek nije istraženo. Ovdje je u noći s 4. na 5. lipnja 1945. ubijen 21 svećenik, franjevac i bogoslov. Ovi ljudi nisu brojevi, svaki je ovaj „broj“ imao ime i prezime, osobnu povijest, zavičaj, užu i širu obitelj, ali još uvijek nema obilježenoga i zaštićenoga grobnoga mjesta. Pravo na grob Crkva je proglasila i naučava stoljećima, jer pitanje o grobovima nije stvar politike i svjetonazora, nego zahtjev humanosti, humanitarnosti, elementarnoga ljudskoga sažaljenja, ali i uljuđenosti. Naposljetku, to je i obilježje naroda i nacija, velikih ne prostorom ili vojnom ili ekonomskom snagom, nego velikih dostojanstvom i časnošću.[1] Blaženi Alojzije Stepinac, 18. kolovoza 1945. godine, piše predsjedniku Vlade Federalne Hrvatske: „Na grobljima nema više prijatelja ni neprijatelja, partizana ni ustaša ni Nijemaca ni Slavena. Na grobljima su samo mrtvi, koji čekaju zadnji pravorijek vječnoga Suca, koji će ih suditi samo po tome, kakvi su bili ljudi, da li su vršili Njegove zapovijedi ili ne, a ne po stranačkim pripadnostima ili nacionalnim’.“[2]
Da bi se neki narod i nacija mogli s dužnim pijetetom odnositi prema žrtvama stradanja, potrebno je da bez uzmicanja pred bilo kime ili bilo čime prihvati činjenice upravo onakve kakve jesu. Potrebno je i da to učini neuvjetovano te da to bude trijezno, objektivno i pošteno, jer rat je uvijek „poraz za čitavo čovječanstvo“[3], a ovakva podmukla likvidacija ratnih zarobljenika okrutan je i otužan zločin koji se ne može opravdati nikakvim izlikama. Svaki je nepravedno oduzeti život vrijedan, neovisno o tome komu je život oduzet i tko je krvnik koji život oduzima. „Tu ne može biti razlike ni rasne ni nacionalne, ni konfesionalne, ni stranačke. Temeljna jednakost u dostojanstvu svih ljudi proizlazi iz same naravi čovjeka, stvorena na sliku i priliku Božju.“[4] Pred ovim masovnim stratištima i mjestima smrti postajemo svjesni koliko duboko čovjek može pasti kad se odijeli od Boga i prepusti mržnji i osveti.

1. Pogled Evanđelja, Božji pogled, na ovu tragediju.

Dok razmatramo tragedije i nepravde učinjene ljudima, imamo u srcu uskrsnu nadu u vječni život i znamo pouzdano: „I otrt će im (Bog) svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer – prijašnje uminu“ (Otk 21,4). Ipak, Boga će gledati samo oni koji su ga doista žeđali i tražili. Svima nam se pojaviti pred sudištem Kristovim (2Kor 5,10), a možemo se nadati vječnom zajedništvu s Bogom samo ako nam je savjest u trenutku smrti bila izmirena s njime. Ova je tragedija mnoge od ovih ljudi iznenadila i zatekla. Tko je za nju bio spreman? Što su mislili ti ljudi kada su shvatili da napuštaju ovaj svijet na tako okrutan način?
Duboko vjerujemo da u takvim trenutcima, koji nadilaze pojedinačne sudbine fizičkih stradanja, čovjeku izloženu smrti biva jasno da je sud Božji i da su nam životi u Božjoj ruci; da nas ništa, upravo ništa, osim tvrdoće vlastita srca, ne može otrgnuti od ljubavi Božje u Kristu Isusu. Ljubav Božja rastače strah, a poniznost otvara put njegovu milosrđu. Stoga su ova mjesta stradanja svima nama poziv da usmjerimo pogled k nebu, onamo kamo je bio usmjeren i pogled ovdje stradalih. Poziv je to onima koje rane zbog gubitka bole, a neobilježena grobna mjesta još peku, da u strpljivu praštanju uzdižu čiste ruke k Bogu. Poziv je to onima čija savjest još uvijek traži mir, da se pokajanjem otvore Božjemu milosrđu. Naposljetku, ovo je poziv i onima čije su savjesti ušutkane političkom (ne)korektnošću i tko zna kojim interesima i kompromisima, da strahu Božjemu ustupe mjesto u svojim srcima, jer strah je Božji početak mudrosti, ali i obraćenja. Patnja nevinih ljudi svakoga od nas na neki način poziva i proziva da po Križu Gospodinovu ostvarimo zajedništvo s Bogom.
Braćo i sestre, ustaljeni naziv za ovu tragediju jest „križni put“. Pouzdano znamo da nikoga od nas neće mimoići neka vrsta križnoga puta i misterij patnje. Svaki od nas mora proći svoju osobnu kalvariju u ovom životu. Evanđelje bez križa propovijedaju samo lažni proroci. „On (Krist) je Pasha našega spasenja. On je u mnogima mnogo podnio: u Abelu ubijen, u Izaku vezan, u Jakovu izagnan, u Josipu prodan, u Mojsiju izložen, u pashalnom jaganjcu žrtvovan, u Davidu progonjen, u prorocima obeščašćen.“[5] I u ovoj našoj braći i sestrama Krist je bio izdan, obeščašćen, prodan, izagnan, ubijen i zaklan.
Misterij njihove patnje povezan je s tajnom Božje providnosti. Bog je Gospodar svijeta i povijesti. Ali putovi njegove providnosti često su nam nepoznati. Tek na svršetku, kada našem djelomičnom znanju dođe kraj, kada budemo gledali Boga „licem u lice“ (1Kor 13,12), postat ćemo svjesni kako Bog djeluje (usp. KKC 314). Uzdignuće na križ označuje i navješćuje uzdignuće u uzašašću na nebo (KKC 662). No to nije sve, tu nije kraj.
Djela apostolska svjedoče da je Isus nakon uskrsnuća, učenicima naočigled bio uzet na nebo, a dva su čovjeka u bijeloj haljini učenicima najavili njegov ponovni dolazak (usp. Dj 1,6-11). Kristovo uzdignuće na križ nije kraj, ni njegovo uzdignuće na nebo nije kraj. Vjera nas uči da je od uzašašća Božji naum ušao u svoje dovršenje (usp. KKC 670), ali i da je vrijeme do slavne uspostave svega u Kristu, vrijeme Duha i svjedočenja, istina obilježeno nevoljom i kušnjom zla, ali i sigurnom nadom u trijumf Kristove pobjede (usp. KKC 672). Dakle, poziv da pogled usmjerimo na nebo poziv je na nadu i svjedočanstvo čvrste vjere u životu. Poziv je na praštanje i pomirenje, na priznanje krivnje, kajanje i obraćenje, na dužni pijetet žrtvama i na trud oko svijeta i odnosa koji neće biti obilježeni nasiljem i korupcijom, gdje zahtjevi pravednosti neće biti ušutkani niti zaobiđeni.

2. Oprost je uvjet da se pođe naprijed.

Danas slavimo spomen Majke Božje Fatimske, o kojoj, pri kraju rata u siječnju 1944., a godinu dana prije ovih strašnih događaja, blaženi Alojzije Stepinac govori: „Evo, po nedokučivoj dobroti Božjoj ukazala se … Majka Božja u Fatimi, da svijet upozori na zla koja će doći i da svijet uputi da će upravo u Njoj naći pomoć u strašnim danima koji će doći i koji su došli na svijet.“[6] U jednom od ukazanja Gospa pita vidioce: „Hoćete li prikazati Bogu sva trpljenja koja vam želi poslati kao zadovoljštinu za grijehe kojima je uvrijeđen i kao molitvu za obraćenje grešnika?“[7]
Prikazati Bogu trpljenje kao najbolju molitvu. Mnogi koji su bili ubijeni na ovom križnom putu učinili su upravo to, kao svoju molitvu prikazali su Bogu svoje trpljenje, ono što su morali proći na putu u Nebo. Bog od nas to traži, da kao narod prihvatimo ovu tragediju, ona je dio naše bolne i krvave povijesti, ona nažalost još živo peče, no sada je trebamo i moramo pretvoriti u molitvu. Stoga, kad nam oduzmu sve, ostaju nam dvije ruke, zajedno s bl. Alojzijem Stepincem sklopimo ih na molitvu i tada ćemo biti najjači, i molimo s bl. Miroslavom Bulešićem da naša jedina osveta bude oprost. Tada ćemo moći čuti Gospodinove riječi iz knjige Otkrivenja: „Evo, sve činim novo!“ (Otk 21,5).
Opraštanje od nas ne traži zaborav. Pamćenje naroda ne može izblijediti, niti ga je moguće izbrisati, niti to želimo. Ali pamćenje naroda ne smije biti zadojeno zamjeranjem, mržnjom i osvetom jer tako postaje zlopamćenje i sjeme za nove podjele, osvete i ratove. „Onima koji su ranjeni starim podjelama teško je prihvatiti da ih potičemo na opraštanje i pomirenje, jer misle da ignoriramo njihovu bol ili tražimo od njih da odustanu i odreknu se svoje prošlosti i ideala.“[8] Ne, ne tražimo zaborav već da kao narod prihvatimo žrtvu i bol ove tragedije i da se ne damo pobijediti zlom, nego da dobrim svladavamo zlo u sebi (usp. Rim 12,21). Ono što trebamo pohraniti u svojoj povijesnoj memoriji ne bi smjeli biti nepodmireni računi koji će u našim srcima rađati namisli osvete. Nego naučimo kako ne ponavljati grijeh, jer može li se očekivati što dobra ako ustrajemo u neoprostu, u oholosti pred Bogom?[9]
Ova je tragedija ostavila u našemu narodu duboku podjelu. Puno još napora i dobre volje predstoji da zacijele rane naroda. Postoje tolika svjedočanstva da su braća iz iste obitelji ratovala na suprotstavljenim stranama. Nema dijela naše lijepe zemlje koji nije bio pogođen i zahvaćen ovim zlom podjele. S druge strane, svjesno se krije istina o zločinima, o ljudima koji su zločine činili; i zlo i zločin nastoji se opravdati. Međutim, unatoč tome što znamo da bez pravde nema mira (usp. Iz 32,17), toliko smo se puta osvjedočili da ova zemlja nije mjesto gdje pravdu uspijevamo pronaći. Stoga, „Crkva oplakuje žrtve, Crkva oplakuje krvnike. Ona se bori protiv grijeha i vrši službu pomirenja s Bogom i među ljudima. U vjeri i poniznosti liječi rane duše i tijela te tako otvara čovječniju budućnost pojedincima i narodima. Crkva vjeruje u uskrsnuće tijela i život vječni, te konačni sud o stradanjima i krivnjama prepušta Bogu koji je puna istina, savršena pravda i beskrajna ljubav.“[10]
No zadaća je našega naraštaja inzistirati na poštovanju istine prema svim žrtvama, što može biti vjerodostojna podloga za žuđeno potpuno nacionalno pomirenje, za prestanak politizacije povijesti i za uspostavu objektivne povjesnice.

3. Ne ideologijama – život biraj!

Majka Božja Fatimska pozivala je na pokoru, molitvu i obraćenje, te posvetu njezinu Bezgrešnom Srcu, kako bi se zaustavilo širenje zabluda i zla rastućih ideologija. Riječi koje su bile proročki izrečene ostvarile su se zbog tvrdoće ljudskog srca i nespremnosti na obraćenje. Svijetom su zavladale ideologije nacizma, fašizma i komunizma, svaka na svoj način negirajući Boga. I danas svijetom vladaju ideologije koje ugrožavaju i dijele ljude i narode.
Papa Franjo nedavno je u posjetu Mađarskoj upozorio na ideologije koje su se nametale kao istina, ali nisu davale slobodu, misleći pritom na komunizam i upozorio da se danas događa isto, kada postoji totalitarizam mišljenja u ime slobode. U korijenu obiju vrsta ideologija lažna je ideja slobode. U komunizmu, fašizmu i nacizmu dokidala se sloboda jednima u ime drugih, a u današnjim ideologijama sloboda nema ograničenja, ona je bez odgovornosti za drugoga i stvoreni svijet.[11]
Ideologija ne poznaje čovjeka koji ima svoju obitelj, oca i majku, ženu, muža i djecu, svoju osobnu povijest, svoje rodno mjesto i zavičaj već je vođena snažnim gubitkom osobnog identiteta pri čemu pojedinac samo može odabrati hoće li biti sluga ili žrtva ideje. Današnje ideologije žele mijenjati i narav čovjeka stvorena na sliku Božju. Kada je izbrisan pojam čovjeka kao ljudske osobe stvorene na sliku Božju, on postaje fluidna stvarnost, stvar nad kojom treba zadobiti potpunu vlast i kontrolu.
Učimo li išta iz povijesti? Kako odgovoriti na ovaj naš konkretan povijesni trenutak? Onako kako su to činili velikani duha prije nas: blaženi Alojzije Stepinac, sluga Božji Franjo Kuharić i sv. Ivan Pavao II. Na svetkovinu Blagovijesti 1984., papa Ivan Pavao II. u Rimu je pred kipom Majke Božje Fatimske posvetio cijeli svijet Bezgrješnom Srcu Marijinu.
Zazovimo i mi, riječima Ivana Pavla II., istim raspoloženjem srca, Marijin Majčinski zagovor:
O Majko pojedinaca i naroda, ti koja poznaješ sve patnje i nade … Prigrli s ljubavlju Majke i Službenice Gospodnje ovaj naš ljudski svijet a posebice naš hrvatski narod koji povjeravamo i posvećujemo tebi, jer smo puni brige za zemaljsku i vječnu sudbinu pojedinaca i naroda.
Od gladi i rata… od grijeha protiv ljudskog života od samog začetka… od mržnje i ponižavanja dostojanstva djece Božje… od svake vrste nepravde u društvu, kako nacionalnoga tako međunarodnoga… od spremnosti za kršenje Božjih zapovijedi… od pokušaja da u srcima ljudi ugušimo samu Božju istinu… od gubitka svijesti o dobru i zlu, od grijeha protiv Duha Svetog, izbavi nas!
Prihvati, o Majko Kristova, ovaj vapaj opterećen svim patnjama pojedinaca, opterećen svim patnjama naroda. … Neka se još jednom u povijesti svijeta otkrije beskrajna spasiteljska snaga otkupljenja, snaga milosrdne ljubavi! Neka to zaustavi zlo! Neka preobrazi savjest! Neka tvoje Bezgrješno Srce svima otkrije svjetlost nade!
„Dušo duše Hrvatske, Isusova mati, Sunce naših stradanja, ne prestani sjati.“ Amen!

[11] Usp. Papa Franjo, Incontro con il mondo universitario e della cultura, Budimpešta, 30 aprile 2023.

_ _ _

Foto: Bernard Čović, Glas Koncila

Zagrebačka nadbiskupija/Hrvatsko nebo