Davor Marijan/Nasljeđe Gojka Šuška

Uz 25. godišnjicu smrti Gojka Šuška 

Uz 25. godišnjicu smrti Gojka Šuška (Široki Brijeg, 16. ožujka 1945. – Zagreb, 3. svibnja 1998.)

Gojko Šušak rodio se 16. ožujka 1945. u Širokom Brijegu, a umro 3. svibnja 1998. u Zagrebu. Nekoliko dana nakon Šuškove smrti američki diplomat i nekadašnji general Jacques Paul Klein dao je intervju za jedan sarajevski tjednik. Ostrašćeni bošnjački novinar postavio mu je pitanje kakvo pristojan novinar ne postavlja, a zapravo je tražio da Klein potvrdi njegovo, novinarovo, negativno viđenje Šuškove uloge. Na takva sugestivna pitanja ni osrednji diplomati ne nasjedaju, a američki je u tom miljeu bio vrhunski. Klein je kratko odgovorio da je Gojko Šušak bio čovjek čvrstih uvjerenja koji je poštovao svoju danu riječ. Bio je to zapravo vrijednosni sud koji je imao veliku težinu u sredini u kojoj se riječi lako daju, a još brže krše. Klein je i poslije zadržao slično stajalište te je jednom prilikom rekao da Šuškom nisu vladale emocije, da je bio pragmatičan, tvrdoglav, da se ponašao kao biznismen koji je razumio „kategorije kao što su novac, profit, dolar, i u tom se duhu ponašao“.

Kao primjer naveo je da mu je rekao kako je neke Srbe strah da će morati u Hrvatsku vojsku, na što je Šušak brzo odgovorio: „Promijenit ćemo zakon“, pa su Srbi dobili desetogodišnji moratorij na služenje vojske. Je li Šušak razmišljao kao biznismen, da se promišljati, no koliko mi je poznato, za njega se ne vežu priče da se u ratu obogatio. O pragmatičnosti nema dvojbe, negdje 1994. uputio je okružnicu da se vojne obveznike iz Istre ne poziva u pričuvu na ličko bojište jer je to tada bilo politički oportuno. Bio je i čovjek za delikatna stanja, poput smirivanja bijesa generala Janka Bobetka kada je u proljeće 1993. tražio od Tuđmana da smjeni Imru Agotića zbog neprofesionalnog odnosa prema operacijama u zaleđu Zadra. To je brzo riješio, premda je očito da mu je to Agotić u eri detuđmanizacije zaboravio. No to je prilog za neku buduću Agotićevu biografiju, s kojom će se tražiti njegovo mjesto u suvremenoj hrvatskoj povijesti.

Najbliži Tuđmanov suradnik

Šušak je svoje mjesto u povijesti osigurao, a dvojbe, je li bio Tuđmanov broj 1 ili 2, zapravo su marginalne. U prvoj etapi rata, uz Josipa Manolića, bio je nedvojbeno najvažniji Tuđmanov suradnik. Kada je sredinom rujna 1991. imenovan za ministra obrane, teško da mu je netko davao više od nekoliko tjedana ili mjesec-dva, poput njegovih prethodnika na toj dužnosti. No Šušak je pokazao da je žilaviji i to je crta koja ga trajno obilježava. U stvaranju Hrvatske vojske, a to su poslovi koji se svode na zadaću opremanja i dovođenja naoružanih ljudi u stanje bojne spremnosti i učinkovitosti, ali bez prava zapovijedanja, dao je maksimum koji je vjerojatno bio moguć u uvjetima međunarodnog embarga na oružje. U prvim mjesecima ministriranja odigrao je bitnu ulogu da priskrbi, tada prvenstveno streljivo, s kojim je Hrvatska preživjela agresiju posrbljene JNA i dočekala početak 1992. i međunarodno priznanje. Sustavan rad došao je do izražaja potkraj 1994. na Dinari u operaciji Zima, a potom 1995. u pobjedničkom operacijskom ciklusu koji je preko Glamoča, Bosanskog Grahova, Knina, Jajca, Drvara i Mrkonjić-Grada završio na padinama planine Manjače, nadomak Banje Luke. Kraj rata HV je dočekala kao dobro opremljena regionalna vojna sila.
Ugled i popularnost koju je imao u HV-u i nacionalnom dijelu hrvatskoga korpusa mjerljivi su samo s mržnjom i podcjenjivanjem iz manjeg, ali vrlo glasnog i medijski jakog postroja, koji nije prihvaćao novu stvarnost. Za taj postroj Šušak je bio crni desničar, ekstremist, proustaša. Protiv njega koristio se rječnik kojeg se ne bi postidio ni režim druge Jugoslavije u opisivanju hrvatske političke emigracije. U poslijeratnim tumačenjima tretiran je poput „bijesna psa“, koji je noćnim napadima raketnim bacačem po srpskim selima izazivao rat u Slavoniji. Dobar dio tih napada zapravo je bio usmjeren na Tuđmana, a Šušak je bio simbol utjecaja krugova koji nekima u Hrvatskoj nisu bili prihvatljivi, ne samo iz političke emigracije nego iz bosanskohercegovačkog dijela hrvatskog korpusa.

Godinama je optuživan, vrijeđan, omalovažavan i može se reći da je u nekoliko posljednjih godina ta bujica presahnula, ostao je tek jedva vidljiv potočić, iz kojeg povremeno iskoče neki koji zazivaju suočavanje s prošlošću koja se ne uklapa u njihove svjetonazore. Čovjek koji je 1962. uhićen kao stariji maloljetnik u Lištici, kako je poslije rata preimenovan Široki Brijeg, a potom „službeno upozoren“ od strane milicionara iz Trebinja, uz zapisničarku Muslimanku iz Nevesinja, teško da je mogao vidjeti smisao življenja u BiH, koja je tada bila gotovo pa pokrajina Srbije. Takvima je izlaz bila samo politička emigracija. U emigrantskim krugovima, kao i nacionalnima kod kuće, Šušak je imao iznimnu težinu i isto takav utjecaj, i prečesto se, i olako, zaboravlja njegova uloga u suzbijanju desnog radikalizma. Njega je bilo, no ni izbliza koliko je moglo biti, pa i koliko se moglo očekivati s obzirom na 45 godina dugo razdoblje političkog jednoumlja u kojem je hrvatski zahtjev za jednakošću u državi i republikama smatran izrazom najcrnjeg nacionalizma. Iz kruga emigranata, otvorenih neprijatelja komunizma, zapravo je samo Šušak napravio političku karijeru, prvo kao ministar iseljeništva, a poslije i obrane.

Kada se podvuče crta, nema dvojbe da je Šušak od povratka iz Kanade do smrti bio najbliži Tuđmanov suradnik. Dijelio je i provodio u djelo njegovu politiku pomirbe, a to je značilo surađivati ne samo s Manolićem i Josipom Boljkovcem, kadrovima ratne i poratne OZNA-e, nego i s kadrovima njezine moderne varijante, Josipom Perkovićem. U tom je poslu bio i primjer da se moglo i moralo prijeći preko nekih načela, a sve zbog zajedničkog cilja – neovisne hrvatske države. Kao takav sigurno je među prvima u redu za biografsku obradu.

Uloga u ratu u BiH

Najsloženiji i najzahtjevniji dio bit će obrada njegove uloge kroz prizmu hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini. U histeričnoj kampanji protiv Tuđmana pod pretencioznim nazivom detuđmanizacija Šušak je prije desetljeća i pol bio glavni sporedni cilj, posebice kada je optuživan za pad Bosanske Posavine. U jednom zagrebačkom tjedniku u siječnju 2007. objavljen je članak Šušak je predao Posavinu, što je predstavljeno kao otkrivanje najveće tajne Domovinskoga rata. U tom smislu njegov krimen je bio što je spriječio sudske procese protiv hrvatskih vojnika koji se nisu željeli boriti u Bosanskoj Posavini, već je pozvao da se angažiraju na dragovoljačkoj osnovi. Za to ga najviše prozivaju upravo oni koji ga sustavno optužuju za sudjelovanje tih vojnika u drugom dijelu BiH, u ratu s Muslimanima godinu poslije.

U emigrantskim krugovima, kao i nacionalnima kod kuće, Šušak je imao iznimnu težinu i isto takav utjecaj, i prečesto se, i olako, zaboravlja njegova uloga u suzbijanju desnog radikalizma.

I danas je jaka struja koja optužuje hrvatsku politiku za izbijanje tog rata, a od krivaca, uz Tuđmana, Šušak je uvjerljivo na prvom mjestu. To je ujedno bila ratna politika dijela oporbe. Zapravo Hrvati iz HVO-a imaju više razloga za optužbu Šuška jer je provodio Tuđmanovu politiku u BiH. U prvim sukobima 1993. upravo je Šušak svojim autoritetom, a zbog političkih interesa Republike Hrvatske, zaustavljao učinkovite odgovore HVO-a na muslimanske napade, posebice oko Uskoplja i Jablanice, što im se u ljeto iste godine razbilo o glavu. U nesmiljenoj agresiji Muslimana na hrvatske enklave u središnjoj Bosni, u danima nesnalaženja vojnog i političkog vrha HVO-a, da ne uporabimo neku grublju riječ, Šušak je spriječio njihovu namjeru da podlegnu panici i narede povlačenje HVO-a iz dijela enklava u središnjoj Bosni. Haški suci su to poslije ignorirali i protjerivanje Hrvata iz dijela općina središnje Bosne od strane Muslimana okarakterizirali kao iseljavanje na poticaj iz Hercegovine i Hrvatske.

U odnosu prema opstanku Hrvata u BiH, ali i toj Republici, Šušak je zapravo u proljeće 1992. odigrao strategijsku ulogu koja se ili ne zna, ili sustavno prešućuje, a to je obrana jugozapadne Bosne, na dijelu od Kupresa i Šujice do Livna, gdje su lavovski dio odigrale specijalne bojne Zrinski i Frankopan, koje su zapravo bile izravno povezane s njim. Poslije, od proljeća 1994. i stvaranja Federacije BiH, Šušak je još više igrao ulogu provođenja u djelo Tuđmanove politike u BiH, koja je dovela do sporazuma u Daytonu, koji mu osobno nije bio po volji.

Profesionalni poratni ministar

Šuškov veliki, možda i najveći, nedostatak jest nekritičan odnos prema zemljacima, posebice onima iz rodnog Širokog Brijega. Tolerirao je predugo neke osobe, a s njima i naoružane skupine koje realno nisu bile u sustavu HVO-a i koje su dale znatan prilog negativnoj percepciji HVO-a u ratu. Osobe koje su surađivale blisko sa Šuškom, od vozača do generala, s rijetkim iznimkama, redovito ga hvale i ističu njegov korektan i ljudski odnos prema suradnicima. Cijenio je snalažljivost, poduzetan duh i profesionalan odnos prema poslovima svih u sustavu obrane. O tome svjedoči i poslijeratna anegdota koju je podijelio s prijateljima iz djetinjstva.

U dvorištu kompleksa Ministarstva obrane i Glavnog stožera HV-a zaustavio ga je vojni policajac i upozorio da su po zapovijedi ministra obrane Gojka Šuška svi u sklopu kompleksa, kako zaposleni tako i posjetitelji, nužni nositi vidljivo istaknutu propusnicu. Za razliku od nekih članova njegova kabineta, koji su to smatrali krajnjim bezobrazlukom, on je bio oduševljen tim činom i profesionalnim odnosom vojnog policajca prema svom poslu. Ipak su godine življenja u demokraciji ostavile traga na Šušku, mnogo više nego što su mu njegovi neutemeljeni kritičari spremni priznati.

Davor Marijan/Vijenac

hkv.hr/ https://www.hkv.hr/ /Hrvatsko nebo