POČEO KAO HULIGAN I ŠEŠELJEV ŠEGRT/New York Times objavio opširni članak o povezanosti Vučića i mafije

U subotu navečer početkom ožujka 2021. godine srpski predsjednik Aleksandar Vučić pojavio se na televiziji uživo, sjedeći za dugim drvenim stolom uz premijerku i ministra unutarnjih poslova zemlje. Vučić je rekao da ima važnu obavijest o uhićenju kriminalne bande odgovorne za višestruka ubojstva.

Ministar unutarnjih poslova upozorio je gledatelje da maknu djecu od televizora. Niz slika pojavio se na ekranu iza njega: odsječena glava, tijelo bez glave, torzo. Vučić je govorio polako, često zastajkujući i ozbiljno zureći u stol ispred sebe, blago pogrbljenog tijela visokog 198 cm. Pohvalio je policiju i obavještajne agente koji su istraživali bandu; za dlaku su izbjegli da i sami budu ubijeni, rekao je srpski predsjednik.

Bila je to šokantna prezentacija, čak i u zemlji poput Srbije, gdje mnogi odrasli imaju bolna sjećanja na jugoslavenske ratove iz 90-ih godine i ratne zločine. No, konferencija za novinare bila je samo početak serije jezivih otkrića.

U tjednima nakon uhićenja u veljači novi detalji počeli su curiti u medije. Banda je navodno namamila svoje žrtve u “kuću strave” u predgrađu Beograda, gdje su mučene, raskomadane, ugurane u industrijsku mašinu za mljevenje mesa i ponekad bacane u Dunav, piše The New York Times.

Belivuk se fotografirao s Vučićevim sinom

Priča je osvojila Srbe ne samo zbog krvavih slika. Vođa bande bio je nogometni huligan i trgovac kokainom Veljko Belivuk, zvani Velja Nevolja, već dobro poznata ličnost u Beogradu. Ranije je bio optužen za ubojstvo i niz drugih teških zločina, ali nikada nije proveo puno vremena u zatvoru. Pričalo se da ima dobre odnose sa srpskom policijom i obavještajnim službama. On i njegovi ljudi fotografirani su u društvu moćnih osoba, uključujući i predsjednikova sina Danila Vučića.

Nakon konferencije za novinare Belivuk je na raspravi iza zatvorenih vrata iznio svoju stranu priče. Kazao je da je njegova banda bila organizirana “za potrebe i po nalogu Aleksandra Vučića”, stoji u sudskim transkriptima.

Opisao je neke od zakulisnih poslova za koje je banda tvrdila da ih je radila za vladu, poput zastrašivanja političkih suparnika i sprječavanja navijača da skandiraju protiv Vučića na nogometnim utakmicama – što je vrijedna usluga u zemlji u kojoj stadion može stvoriti ili slomiti predsjednika.

“Pozivam ga da me ubije”

Belivuk je upozorio da će, ako Vučić nastavi postupak protiv njega, imati još mnogo toga za reći. Vučić je ljutito osporio bilo kakvu povezanost s ubojicama. No, činilo se da je slučaj Belivuk shvaćao osobno, ponekad sugerirajući da se radi o uroti protiv njega.

U jednom bizarnom televizijskom intervjuu nekoliko mjeseci nakon uhićenja tvrdio je da su Belivukovi ljudi od svojih žrtava pravili “ljudske ćevape” i slali ih Belivukovom šefu Radoju Zviceru. Gledajući u kameru i obraćajući se Zviceru, koji je još u bijegu, Vučić je postavio izazov: “Pozivam ga da me ubije.” Nemam problem s tim jer je bolje biti pretvoren u mljeveno meso nego pustiti ove gadove da vladaju Srbijom.

Kako se približavalo suđenje, počele su curiti činjenice o dugogodišnjim vezama između bande i raznih članova Vučićeve administracije, za koje se čini da su bandu pratili, pomagali i štitili. Belivuk se povremeno doimao kao predsjednikov mračni blizanac, čovjek koji utjelovljuje kriminalnu stranu države koja je u posljednjem desetljeću postajala sve autokratskija.

Vučić, koji je predsjednik od 2017. godine i ima utjecaj na vladajuću stranku u zemlji, dugo je govorio da želi voditi svoju zemlju – još uvijek među najsiromašnijima u Europi – prema većem prosperitetu i članstvu u Europskoj uniji. Istodobno je uništio mnoge demokratske institucije u Srbiji, a mafijaške bande često djeluju nekažnjeno.

Drugim riječima, afera Belivuk nije samo okrutna priča o odrubljivanjima glava i kokainu. Gangsterstvo koje je cvjetalo pod Vučićem, uz povremene prijetnje da će “zaštititi” etničke Srbe drugdje u regiji, moglo bi na kraju razotkriti nagodbu koja je vratila mir na Balkan 1995.

Europljani su toga itekako svjesni, kao i Vladimir Putin, koji ima svježe razloge da ih dijeli i remeti. Kremlj ima dugu povijest potpore srpskim nacionalistima kao opkoljenim sunarodnjacima Slavenima i više nego ikad motiva – zahvaljujući ratu u Ukrajini – za izazivanje nevolja na Balkanu.

Rizici za Europu

Međutim, rizici za Europu leže dublje od toga: Vučićev brend etničkog šovinizma i demagogije sličan je onom njegovog saveznika Putina, a širenje neliberalne demokracije – koja već jača u dijelovima europskog kontinenta – predstavlja jednaku, možda zlokobniju prijetnju.

Slučaj Belivuk otvorio je prozor u sumornu moguću budućnost, onu u kojoj Vučić potkopava europski projekt iznutra, gradeći državu u kojoj je demokracija fasada, a kriminalne skupine koriste se za širenje straha. To bi samo po sebi bilo dovoljno uznemirujuće. Slučajno je to ista taktika koju su koristili ljudi koji su prije tri desetljeća uvalili Balkan u katastrofalan rat.

Do trenutka kada se Belivuk prvi put pojavio u sudnici prošlog listopada, već je stekao jezivu vrstu slave, njegov uspon i pad zabilježen je u beskrajnom nizu tabloidnih vijesti. U prostoriju su ga uveli s lisicama na rukama, u bijeloj polo majici i trapericama.

Lice mu je bilo meko i zaobljeno, gotovo kerubinsko, s velikim praznim očima. Unatoč svojoj veličini – on je krupan čovjek s masivnim gornjim dijelom trupa – izgledao je neobično poput prevelike bebe, kao da cijeli život pun nasilja nije ostavio nikakav dojam na njega.

On i još tridesetak optuženika, uglavnom krupnih muškaraca s tetovažama i obrijanih glava, izgledali su neobično opušteno, cerekali se i čavrljali te dobacili jedan drugome nekoliko usputnih uvreda. Možda su očekivali da će ovo suđenje završiti kao većina prethodnih, s proceduralnim pogreškama, lažnim dokazima i prijevremenim puštanjem na slobodu.

Nakon utvrđivanja formalnosti, tužitelj je počeo čitati optužnicu. Kada je opisao kako su Belivuk i njegov suradnik udarili žrtvu “sjekirom u vrat i odsjekli joj glavu”, dotični je zijevnuo i gledao u strop. Neki od njegovih suoptuženika su zadrijemali.

Belivuk tvrdi da je njegova banda državni projekt

Kad je Belivuk stao za govornicu, odmah je prešao na stvar. Njegova banda je, rekao je, otpočetka bila državni projekt. Recitirao je neke od usluga koje je pružala i čak opisao sastanak za koji je tvrdio da je imao s Vučićem u privatnoj kući u Beogradu, navodeći ulicu i broj stana te ime vlasnika. Tamo su se sreli samo jednom, dodao je Belivuk, “jer, kako je šef rekao, da nas je netko vidio ili snimio, ne bi bilo dobro za njega”.

Vučić je optužbe odmah odbacio i čak ponudio da razgovara s istražiteljima i podvrgne se testiranju na detektoru laži. Pravno gledano, on vjerojatno neće imati problema zbog suđenja. Niti jedan visoki dužnosnik nije optužen, a vrlo malo njih je čak ispitano.

Važnost slučaja Belivuk leži u nečem drugom. Suđenje je natjeralo cijelu Srbiju da se suoči s obiljem posrednih dokaza da je Vučić dopustio gangsterima da postanu virtualna ruka države. Podrška koju su Belivuk i njegovi ljudi dobivali od policije i Ministarstva unutarnjih poslova tijekom prošlog desetljeća opširno je dokumentirana u svjedočenjima na sudu, snimljenim telefonskim razgovorima i fotografijama.

Sugestija da se sve to moglo dogoditi bez Vučićevog znanja izaziva smijeh u Beogradu. Prije nego što je izabran za predsjednika, Vučić je bio premijer, a prije desetak godina reorganizirao je sigurnosne službe Srbije. Sada ima gotovo potpunu kontrolu nad gotovo svim aspektima javnog života.

Od nacionalne skupštine preko sudova do policije i poslovnih subjekata, prema Vučiću se postupa s ulizičkim poštovanjem. Dapače, uhićenje Belivuka i njegove bande možda je jedna od rijetkih ključnih odluka posljednjih godina koje Vučić nije kontrolirao.

Većina dokaza protiv Belivuka dolazi od europskih policajaca

Većina dokaza u ovom slučaju dolazi od tima europskih policijskih dužnosnika koji su slučajno naletjeli na njih. Proveli su dvije godine pokušavajući dešifrirati aplikaciju za slanje telefonskih poruka nazvanu Sky-ECC, koja je bila omiljeni alat trgovaca kokainom u kontejnerskim lukama sjeverne Europe. Kada su konačno razbili šifru, otkrili su mnogo više od lokalnog kokainskog lanca.

S najmanje 70.000 korisnika, Sky se pokazao kao virtualni Rosetta Stone za globalizirani svijet organiziranog kriminala, sa slikovitim porukama i fotografijama koje trepere eterom na vrtoglavom nizu jezika i dijalekata. “To je kao da stojite ispred kuće u mraku, a sada ste ušli unutra i upalili svjetla”, rekao je jedan dužnosnik iz Europola, agencije Europske unije za provođenje zakona.

Sky nije prva aplikacija koju je policija optužila da uslužuje narkobosove. Ali bio je najpopularniji i najbezobrazniji. Kompanija koju je 2010. godine osnovao tehnološki poduzetnik iz Vancouvera, hvalila se da je njezina četveroslojna enkripcija neprobojna; u konačnici je zaradio stotine milijuna dolara prije nego što su njegovi direktori optuženi 2021. godine.

Ispostavilo se da je veliki dio Sky dokaza dolazio s Balkana, a posebno iz Srbije. Prosljeđivanje tih podataka bilo je “vrlo osjetljivo”, rekao je dužnosnik francuskog ministarstva unutarnjih poslova, zbog zabrinutosti da bi mogli procuriti.

Iako je srpska policija naposljetku uhitila Belivuka i njegovu bandu, čini se da su to učinili nevoljko. Nekoliko dana prije uhićenja, njemu i njegovom suradniku dopušteno je da napuste zemlju i odu u susjednu Crnu Goru, još jedno središte za krijumčarenje droge.

Crnogorske vlasti su izjavile da su spriječile pokušaj njihova ubojstva; crnogorski tužitelj rekao je lokalnim medijima da “određene sigurnosne strukture” u Srbiji stoje iza zavjere, koja je možda osmišljena kako bi se izbjeglo suđenje.

Tijekom Vučićevih devet godina na vlasti, srpski nogometni huligani – i kriminalne skupine koje se preklapaju s njima – bili su upleteni u nestabilnu etničku politiku u regiji i pomogli su potaknuti srpske pobune u drugim balkanskim zemljama.

Neki od njih iskazuju lojalnost Rusiji. Neki su se Srbi pridružili paravojnoj skupini Wagner, koja ima vlastitu povijest unajmljivanja kriminalaca i objavila je regrutacijske poruke na srpskom jeziku za rat u Ukrajini. Iako je Vučić zaustavio tu skupinu, Srbija je i dalje svojevrsna linija razdvajanja između Rusije i Zapada. Sve to stavlja Vučića u poziciju izuzetne moći. U krizi bi mogao odlučiti hoće li se balkanska regija usmjeriti prema miru ili će se vratiti u nasilje.

Najvidljiviji rizici danas su usredotočeni na Kosovo, zemlju južno od Srbije koja je etnički albanska, ali sadrži većinski srpske džepove, posebno na sjeveru.

Stanje na Kosovu moglo bi izazvati novi rat

Srpski čelnici i dalje su duboko nezadovoljni zbog odcjepljenja Kosova od Srbije nakon jugoslavenskih ratova 90-ih godina i odbijaju priznati njegovu neovisnost, koja je međunarodno uspostavljena 2008.

Scenarij koji zapadnoeuropske čelnike drži budnima noću ide otprilike ovako: navodeći prijetnju srpskoj manjini, Vučić šalje vojsku preko granice i pripaja sjeverno Kosovo. Srbi drugdje u regiji tada napuštaju svoje domove ili zahtijevaju dodatne promjene granica.

To bi moglo značiti kraj Daytonskog sporazuma, pakta koji je sklopio američki diplomat Richard Holbrooke, a koji je okončao najgore sukobe 1995. godine i ponovno iscrtao kartu bivše Jugoslavije. To bi moglo izazvati novi rat. Čak i bez nasilja, kolaps Daytonskog poretka ojačao bi politiku etničke solidarnosti i autokracije na cijelom Balkanu.

Drugi scenarij uključuje Vučićevo prikrivanje svojih iredentističkih namjera sve dok Srbija ne bude primljena u EU. Ovaj scenarij trojanskog konja stekao je vjerodostojnost djelomično zbog mađarskog neliberalnog premijera Viktora Orbana, bliskog Vučićevog saveznika koji revno lobira za prijem Srbije. Čini se da se nada da bi Vučić mogao pomoći Mađarskoj, članici EU od 2004. godine, da usmjeri europski klub u više populističkom i manje demokratskom smjeru.

Zbog svega toga slučaj Belivuk bio je osjetljiv za novinare. Reporteru The New York Timesa rečeno je prije nego što je došao u Srbiju da će njegovi pozivi biti prisluškivani, da će biti praćen, možda i zaustavljen i ispitivan. Srpski novinari koji su mu dali ova upozorenja i sami su rutinski maltretirani od strane kriminalaca i BIA-e, srpske domaće obavještajne agencije.

“Siva zona između države i mafije u Srbiji je stvarna”

Siva zona između države i mafije u Srbiji je stvarna. Okružena je i vanjskim zidovima glasina i paranoje koji novinaru otežavaju posao. Razgovarao sam s desetak Srba čiji su sinovi ili muževi ili djeca ubijeni pod mutnim okolnostima, nastavlja novinar američkog lista.

Većina njih nije imala pojma tko su ubojice, ali su imali razrađene priče o korumpiranim dužnosnicima, narkobosovima, poslovima s oružjem i inkriminirajućim fotografijama. Neki su angažirali privatne detektive. Svi su oni djelovali uvjereni da im se istina namjerno prešućuje.

Ipak, neki od ljudi s kojima sam razgovarao očito su skrivali stvari od mene, ističe reporter. Proveo sam sat vremena razgovarajući s jednom udovicom čiji je suprug bio među iskasapljenim tijelima na fotografijama koje su pratile optužnicu protiv Belivukove bande.

Bila je visoka i strogog izgleda, s dugom crnom kosom. Njezina je priča bila dirljiva, ali kad sam počeo postavljati pitanja o kriminalnoj prošlosti njezina supruga – odslužio je zatvorsku kaznu zbog svoje uloge u ozloglašenoj bandi balkanskih kradljivaca dragulja – njezini su odgovori postali hladni i jednosložni.

Imao sam osjećaj da bi mi ispričala puno zanimljiviju priču da nije bila zabrinuta zbog posljedica suučesništva svoga supruga, a možda i svojih vlastitih.

Vučić nije odgovoran za ovu baruštinu straha i endemski kriminal. To je gotovo dio scenografije na Balkanu, toliko da su samo ime regije stoljećima koristili stranci kao neku vrstu skraćenice za etničku mržnju i nasilje – “poprište za egzotične trilere korupcije, brzog ubijanja i lakih zločina”, kako je napisao povjesničar Mark Mazower.

Ali Vučić ima demagoški dar da udahne novi život ponižavajućim stereotipima. Briljantno je iskoristio problem mafije u Srbiji, stvarajući okruženje u kojem nejasna granica između organiziranog kriminala i države igra u njegovu korist.

Nogometni stadioni kao poprišta moći i važnost huligana

Nije slučajno što su i Vučić i Belivuk počeli u navijačkim skupinama. Možda više nego bilo gdje drugdje, nogometni stadioni u Srbiji su poprišta moći u njenom najsirovijem obliku, regrutacijska baza za milicije i kriminalce. Stadioni su bili lonac etničkog nacionalizma koji je uništio Jugoslaviju, a te nasilne emocije oblikovale su Vučića i njegove suvremenike.

Čak i danas, približavanje areni tijekom večeri utakmice može izgledati kao ulazak u oluju s grmljavinom. Policajci stoje duž bulevara, a kako se približavate, pojavljuju se ekipe militarizirane policije s pancirima i štitovima.

Navijači ponekad uzvikuju uvrede koje podsjećaju na one korištene tijekom kampanja etničkog čišćenja 90-ih godina. Grupna lojalnost poprima gotovo vjerski intenzitet.

Izvršni direktor beogradske Crvene zvezde, najpopularnije momčadi u Srbiji, rekao je da njegov klub “nije samo nogometna momčad, to je ideologija, filozofija i nacionalni simbol. Crvena zvezda je čuvar srpskog identiteta i pravoslavne vjere”.

Mrtvi nogometni navijači gledaju s oslikanih murala diljem Beograda, uz ploče, kipove i druge spomenike koji svjedoče o njihovom statusu svojevrsnog vox populija. Huligani su bili među prvima koji su krenuli u rat početkom 90-ih, huligani su bili ti koji su omogućili mišiće pokretu za rušenje nacionalističkog moćnika Slobodana Miloševića desetljeće kasnije. Od tada se srpski političari plaše stadiona i pokušavaju zadržati huligane na svojoj strani.

Razgovor s huliganom

Nije lako razgovarati sa srpskim huliganima. Neki su opasni. Većina onih koje sam sreo bili su šutljivi i oprezni, nesumnjivo dijelom i zbog slučaja Belivuk. Nakon dva tjedna potrage, kolega iz Srbije pomogao mi je pronaći ono što sam tražio: čovjeka koji je stasao uz Vučića na stadionu i koji je htio i mogao govoriti o njihovom zajedničkom porijeklu.

Bio je to 46-godišnjak koji sebe još uvijek naziva huliganom, iako ima ženu i djecu i rijetko ulazi u tučnjave. Upoznali smo se u baru daleko od njegovog susjedstva, kako ga ne bi prepoznali. Govorio je pod uvjetom da ga ne identificiram, pa ću ga zvati B., njegovim prvim inicijalom.

Ima zbijeno tijelo i obrijanu glavu, a dok je hodao kroz lokal, pogled mu je bio toliko izravan i neustrašiv da sam imao osjećaj kako će me napasti. Sjeli smo i naručili pivo. Brzo je pričao na engleskom, povremeno se prebacujući na srpski kad nije mogao pronaći pravu riječ.

B. kaže da je stadion bio rijetka zona slobode i anonimnosti u strogo kontroliranoj komunističkoj državi Jugoslaviji. To je također bilo mjesto gdje ste u kasnim 80-ima mogli vidjeti kako se zemlja raspada iz dana u dan. Mladići su počeli osnivati bande i donositi bejzbol palice na utakmice, oponašajući članove uličnih bandi u američkom filmu Ratnici podzemlja (The Warriors) iz 1979. godine.

Stariji huligani rekli su B.-u i njegovim prijateljima da pronađu sličnu grupu mladića koji navijaju za drugu vodeću beogradsku momčad, Partizan, te ih izazovu na tučnjave “da se vidi tko je hrabar, a tko nije”. Ova ideja je još uvijek na snazi, rekli su mi drugi beogradski huligani, a ponekad inicirani moraju “raskrvariti” drugog člana kako bi napredovali prije nego što dobiju “misije”. To može uključivati počinjenje zločina ili samo premlaćivanje određenog suparnika.

Svi mladi huligani na sjevernoj tribini bili su nadobudni nacionalisti, rekao je B., uključujući i Vučića. Skandiralo se “Srbija, a ne Jugoslavija”. Nakon utakmice 1988. godine, rekao je B., on i njegova grupa čuli su za sukob između Srba i etničkih Albanaca.

Krenuli su u “lov” na Albance u Beogradu nakon utakmice, nadajući se da će razbiti neke trgovine i naučiti Albance pameti. Završili su uličnom tučnjavom. “U tome je sudjelovao i predsjednik Vučić”, rekao je B.: “I moram vam reći da mi se sada ne sviđa, ali tada je bio hrabar, hrabar u borbi.”

Vučić na neredima u Zagrebu 1990.

Vučić je rekao da je bio na tribinama tijekom legendarne nogometne tučnjave 1990. godine koja se ponekad opisuje kao pravi početak balkanskih ratova. Dogodilo se to na utakmici između momčadi Crvene zvezde i zagrebačkog Dinama, a vrlo brzo se pretvorilo u metež koji je preplavio cijeli stadion.

Navijači s obje strane očito su bili spremni za bitku: kamenje je bilo nagomilano na stadionu, spremno za bacanje. Desetljećima kasnije srpski mediji objavili su mutne fotografije utakmice na kojima se u publici vidi vitki mladić, identificiran kao Vučić.

Do 1990. godine nasilje je izmicalo kontroli. Bilo je na tisuće mladih vandala koji su tražili nevolje i netko je trebao “smiriti tu skupinu, jer ih se Slobodan Milošević bojao”, ističe B. Tako je Milošević, koji je u to vrijeme bio predsjednik Srbije, odabrao vođu huligana. Bio je to prvi put da je jedan politički lider stupio u takav odnos i to je bio presedan koji će Vučić kasnije slijediti.

Miloševićev čovjek se zvao Arkan. Imao je dječačko lice s krhkim osmijehom koji je prikrivao sklonost nasilnom bijesu. Nešto u vezi s njim izazivalo je poštovanje. Arkan je bio poznata figura srpskog podzemlja, koji se proslavio nizom smjelih pljački banaka i bjegova iz zatvora diljem Europe 70-ih i 80-ih godina.

Postat će jedan od najbrutalnijih ratnih zločinaca sljedećeg desetljeća. Fotografije njegove paravojne skupine Tigrovi pomogle su da se zapadno javno mnijenje odlučno okrene protiv Srbije. Na jednoj od njih se vidi kako srpski milicajac udara nogom u glavu umiruću Bošnjakinju.

“Znači, Arkan skuplja naše vođe, dao im je dobru plaću da svi šute. Rekao im je: Ne svađajte se s njim. Sada se moramo boriti za Srbiju. Bit će rata”, rekao je B. za The New York Times.

Šešeljev šegrt

Ako je nogometni stadion oblikovao Vučićev karakter, u ratu je izučio politiku. Tek što je završio pravni fakultet 1991. godine, postao je šegrt ekstremno desnog srpskog političara Vojislava Šešelja. Te iste godine Slovenija i Hrvatska proglasile su neovisnost, što je izazvalo povremene i brutalne sukobe koji će Jugoslaviju razbiti na državice.

Kao zagovornik etničkog čišćenja, Šešelj je bio korisno oruđe za Miloševića, koji ga je mogao pokazati kao dokaz da su neki Srbi još ekstremniji od njega. Šešeljeva Radikalna stranka regrutirala je miliciju koja je postala ozloglašena po svom divljanju u Srbiji, Bosni i istočnoj Hrvatskoj, gdje je pljačkala, mučila, ubijala i protjerivala nesrpske civile.

Šešelj je jednom prilikom rekao da su njegovi ljudi zahrđalim žlicama kopali oči svojim neprijateljima, iako je kasnije ustvrdio da je to crni humor. Sud Ujedinjenih naroda za ratne zločine u Haagu na kraju ga je optužio i osudio za zločine protiv čovječnosti.

Vučić je bio entuzijastični zagovornik Šešeljeve stranke, a ubrzo je postao i najmlađi zastupnik u Skupštini Srbije. Nekoliko dana nakon masakra gotovo 8000 bosanskih muslimana oko Srebrenice 1995. godine, Vučić je održao govor u kojem je izjavio: “Ako nas bombardirate i ubijete jednog Srbina, mi ćemo ubiti stotinu muslimana.”

U desetljećima nakon toga, Vučić se nikada nije u potpunosti ispričao za zločine počinjene u ime Srbije ili za svoju retoriku. Neke osuđene ratne zločince tretirao je kao heroje nakon izlaska iz inozemnih zatvora.

Godine 1998. Vučić je postao ministar informiranja za vrijeme Miloševića, što je bio njegov prvi položaj na stvarnoj moći. Predvodio je značajnu akciju protiv tiska, nametnuvši ogromne novčane kazne organizacijama koje su kritizirale vladu. Bio je to početak preokupacije medijima koji će pomoći u definiranju Vučićeve političke karijere.

Huligani pomogli i u rušenju Miloševića

Ali ako su Milošević i njegov pomoćnik uspjeli ukrotiti novinare, gubili su vlast nad stadionom. Mnogi nogometni huligani borili su se u ratovima, a kad su se vratili kući, “osjećali su da mogu biti arbitri nacionalnog identiteta”, rekao je Ivan Đorđević, antropolog s Etnografskog instituta u Beogradu koji je napisao svoju disertaciju o nogometu i nacionalizmu na Balkanu.

B. misli malo drugačije. Na stadion je “došla nova generacija, a nije ih bilo briga” za Arkanovo bogatstvo ili njegovu glamuroznu suprugu, pop-zvijezdu Cecu. Zaključili su da im je dosta i Miloševića koji je Srbiju doveo do ekonomske propasti i statusa izopćenika u Europi. Nogometni navijači na stadionima su skandirali “Ubij se, Slobodane!”. Huligani su se povezali s političkom oporbom i počeli služiti kao neformalno osiguranje tijekom prosvjeda.

Veliki trenutak dogodio se 5. listopada 2000. godine, kada je tjedan dana uličnih prosvjeda kulminirao upadom u Skupštinu Srbije, s huliganima na čelu. Milošević je sljedeće noći podnio ostavku, a Srbi su nakratko bili u ekstazi. U znak priznanja uloge koju su odigrali u njegovom svrgavanju s vlasti, nekim je huliganima pobjednička koalicija Demokratske oporbe izbrisala kazneni dosje.

“Ništa u policiji, ništa na sudu. Slobodni smo. Mi smo poput anđela. Tabula rasa”, objašnjava B. Euforija je ubrzo nestala. Ekonomija Srbije bila je ruševina, a Europska unija nije namjeravala spasiti zemlju koja se smatrala leglom ratnih zločinaca.

Vučić pričao kako je prebio narkomane

Za Vučića je pad Miloševića značio trenutak duboke neizvjesnosti o vlastitoj političkoj budućnosti. Godinama kasnije dao je neobičan intervju koji ukazuje na njegove osjećaje ljutnje i osujećene ambicije: “Sjedio sam kod kuće i doživljavao to kao tragediju za srpski narod. Onda sam izašao van, napali su me neki narkomani, pa sam ih morao prebiti.”

Obojicu ih je premlatio i nokautirao, ispričao je Vučić. Ali nekako su ti misteriozni napadači ustali i ponovno nasrnuli na njega, a on ih je drugi put pretukao. “Vratio sam se kući i znao sam, naravno, da Srbiju čekaju godine kolapsa i razaranja”, rekao je Vučić.

Srpski nacionalni identitet stoljećima je oblikovan osjećajima gubitka i povrijeđenog ponosa. Srbija je došla pod osmansku vlast nedugo nakon legendarne bitke na Kosovu polju 1389. godine, datuma koji je ispisan sprejem na zidovima diljem zemlje.

Nije u potpunosti povratila svoju neovisnost gotovo 500 godina. Ti su se osjećaji ponovno probudili tijekom 90-ih, kada su mnogi Srbi vjerovali da su nepravedno prikazani kao zlikovci kompliciranog građanskog rata.

Također su duboko zamjerali zbog NATO-ova bombardiranja 1999., koje je predvodila Amerika, a koja je protjerala srpsku vojsku s Kosova nakon što je optužena za etničko čišćenje i ubojstva. To protjerivanje omogućilo je Kosovu, koje se nekada smatralo srcem Srbije, da postane neovisno, što je bio još jedan udarac za Srbe.

Vučić 2007. vodio prosvjede za Mladića

Vučić i njegova Radikalna stranka postali su stjegonoše nagomilanog neprijateljstva u svojoj zemlji. Godine 2007. Vučić je predvodio skupinu prosvjednika u znak potpore Ratku Mladiću, vojnom zapovjedniku koji se ponekad naziva Balkanskim mesarom.

Godinu dana kasnije, kada je uhićen ratni vođa bosanskih Srba Radovan Karadžić, Vučić se ponovno našao na ulicama, a policija ga je maltretirala.

Ali vjetrovi su se mijenjali. Istraživanje javnog mnijenja 2008. pokazalo je da većina članova Vučićeve stranke želi ulazak Srbije u Europsku uniju. Vučić je pomogao u osnivanju novog bloka, Srpske napredne stranke. Kritičari su je ismijavali kao istu staru stranku s drugačijim izgledom.

Ipak, četiri godine nakon osnutka, Vučićeva koalicija osvojila je većinu mandata u skupštini. Njegova se stranka vješto ugurala u središte srpske politike, obećavajući prosperitet, pošteniju vlast i članstvo u EU, čak i kad je poslužila desničarskom bijesu zbog Kosova i drugih percipiranih nedjela.

Vučić je bio premlad da postane premijer, ali je stekao kontrolu nad strankom. Također je dobio ovlasti nad svim dijelovima sigurnosnih službi. Zamijenio je glavne šefove odjela lojalistima.

Vučić se ubrzo počeo predstavljati kao borac protiv korupcije. Naredio je niz zvučnih uhićenja, a mediji su ga prozvali “srpskim Eliotom Nessom”. Dok su neki bili legitimne mete, više od 100 uhićenih bili su dužnosnici Demokratske stranke koja je upravo izgubila vlast na izborima.

Kritičari su osudili taj potez kao političko obračunavanje. No, antikorupcijska kampanja bila je popularna u javnosti, a posebno u članstvu Napredne stranke, koje je bilo okrenuto starijim i manje obrazovanim Srbima. Rejting stranke je porastao. Ljudi su htjeli nekoga optužiti, a Vučić im je dao žrtve.

Među kriminalcima za koje se Vučić ponosno hvalio da ih je strpao iza rešetaka je i Darko Šarić, najmoćniji narkobos na Balkanu. “Kralj kokaina” Šarić vodio je globalnu mrežu krijumčarenja, a optužen je u odsutnosti nakon višegodišnje istrage koja je uključivala i američku Upravu za suzbijanje droga.

Vučić, koji je upravo bio pobijedio na parlamentarnim izborima 2014. i trebao postati novi premijer zemlje, nazvao je uhićenje trijumfom srpskih snaga reda. Drugačiju perspektivu imao je Šarić, koji se dobrovoljno vratio u Srbiju i predao policiji. Glavni sudac u postupku rekao mi je da je Šarića na sudu pitao zašto se odlučio predati, piše američki reporter. Šarić je, podsjetio je sudac, odgovorio da se u Srbiji osjeća sigurnije pod novom vladom koju vodi Vučić.

Eksplozija bombe u obitelji Belivuk

Kao i Vučića, Belivuka je oblikovao rat u Bosni, iako je bio premlad da bi u njemu igrao bilo kakvu ulogu. Jednog jutra u kasnu zimu 1995. godine, kada je rat bio na vrhuncu, eksplozija je odjeknula obiteljskom kućom Belivukovih u Beogradu, usmrtivši troje ljudi.

Forenzički inspektor na mjestu događaja tog dana bio je čovjek po imenu Časlav Ristić, već veteran u svom poslu. Kad sam ga upoznao u Beogradu, bio je 63-godišnji umirovljenik, rumena lica, rijetke sijede kose i osornog ponašanja. Donio je požutjele novinske isječke o eksploziji, zajedno s vlastitim polaroidnim fotografijama s mjesta zločina.

Belivukov otac, rekao je Ristić, bio je veteran koji je iz rata kući donosio oružje; u kuhinjskoj ladici držao je dvije granate. Bio je depresivan, a nakon svađe sa suprugom otišao je i aktivirao obje granate, očito namjeravajući počiniti samoubojstvo.

Njegova žena i punica bile su kolateralna šteta. Potom je devetogodišnji Belivuk “morao kroz hodnik, pored leševa, proći do susjedne kuće”, objasnio je Ristić. Jedine vidljive ozljede koje je imao bile su posjekotine. Ristić kaže da je to neobičan slučaj, ali samo zato što se otac ubio s dvije granate: “Obično su koristili samo jednu.”

Belivuk je odrastao i postao izbacivač u beogradskim noćnim klubovima, stekavši dosje pun sitnog kriminala. Početkom 2000-ih Srbija se borila s otrovnim naslijeđem Miloševića, koji je osnažio kriminalnu klasu kao sredstvo za izbjegavanje ratnih sankcija nametnutih srpskom gospodarstvu.

Na vrhu, mafijaši su se dogovarali sa šefovima obavještajnih službi zemlje kako bi zaštitili svoje novčane tokove. Bili su toliko moćni da su 2003. ubili reformističkog premijera zemlje Zorana Đinđića, koji je prijetio njihovim uklanjanjem. Na dnu su bili huligani poput Belivuka, pješaci u rastućoj trgovini kokainom.

Bliske veze Belivuka i Vučićeve policije

Belivuk bi možda i ostao sitni batinaš da mu život nije obilježio uspon Aleksandra Vučića. Otprilike 2012. godine, dok je Vučić preuzimao kontrolu nad sigurnosnim agencijama u zemlji, na stadionu beogradskog Partizana pojavila se nova skupina huligana, a Belivuk je pozvan da im se pridruži.

Većina nogometnih lojalnosti u Srbiji je doživotna, ali čelnici nove skupine uglavnom su bili ljudi koji nisu imali nikakve veze s Partizanom. Naziv skupine “Janjičari” bilo je lukavo priznanje ove činjenice: janjičari su bili elitna osmanska vojna snaga sastavljena uglavnom od dječaka oduzetih kršćanskim obiteljima i odgojenih u nemilosrdne ubojice za Osmansku državu.

Dok su raniji huligani imali neformalnu i slučajnu potporu policije, uglavnom za prodaju droge, veze ove nove skupine s državom bile su izravne i političke. Ime njenog prvog čelnika kasnije će se pojaviti u rukom pisanim bilješkama policijskih službenika uz oznaku “državni projekt”, što su otkrili srpski istraživački novinari.

Belivuk i njegov novi šef – huligan po imenu Aleksandar Stanković, poznat kao Mutavi – ubrzo su počeli blisko surađivati sa svojim pokroviteljima u Ministarstvu unutarnjih poslova. Veza je razotkrivena u nizu fotografija i razmjeni poruka koje su se pojavili u tužbi godinama kasnije.

U jednom od razgovora, Belivuk je naglasio svoju odanost, a službenik Ministarstva unutarnjih poslova mu je odgovorio: “Ona zna. Gazda zna. Veliki šef zna.” U porukama se ne navodi o kome je riječ, ali neposredno nadređena ministrica bila je žena. Vučić je tada bio premijer i šef sigurnosti.

Belivuk će kasnije na sudu tvrditi da su Janjičari pomogli izvesti drsko rušenje u središtu Beograda koje je napravilo mjesta za projekt na obali koji je jedan od Vučićevih saveznika sklopio s liderom Ujedinjenih Arapskih Emirata. Taj slučaj, u kojem su deseci maskiranih muškaraca buldožerima uništili ulicu punu zgrada koje su smetale projektu, ostaje neriješen.

Huligani za Vučića čuvali gej paradu

Zanimljivo, čini se da su i Janjičari pomogli osigurati gej parade za Vučića. Bilo je to pomalo neuobičajeno za huligane, inače homofobnu gomilu koja je prošlih godina ovu prigodu pretvarala u krvavi kaos. No, Vučić je očito osjetio da nasilje postaje prepreka za kandidaturu Srbije za članstvo u EU.

Prema B.-u, koji sam nije bio prisutan, Vučić je organizirao sastanak iza zatvorenih vrata sa skupinom huliganskih vođa, držeći u rukama spise i obećavajući im da će sve prethodne kaznene prijave protiv njih biti obustavljene ako zadrže mir tijekom gej-pride događaja. Parade su nakon toga tekle glatko.

Nije bilo moguće potvrditi da je Vučić ikada održao takav sastanak, ali čini se da su sudski postupci protiv Stankovića – Belivukova šefa – obustavljeni. Kad je postao vođa bande, već je bio osuđen na pet godina zatvora zbog trgovine drogom i ilegalnog posjedovanja oružja.

Sljedećih godina kazna je desetak puta odgađana zbog lažnih medicinskih potvrda, uz korištenje liječničkih formulara za koje se kasnije pokazalo da su krivotvoreni, prema dokumentima koje je otkrio beogradski tjednik Vreme.

Ubrzo nakon toga Vučić je u intervjuu upitan planira li nešto poduzeti po pitanju porasta huliganskog nasilja. Odgovorio je da za to nema ovlasti jer o tom pitanju ne postoji “općedruštveni konsenzus”. Bio je to istinski Vučić: dijelom zviždač, dijelom provokator, što se ubrzo zaboravilo usred stalnog vrtloga pravih i proizvedenih kriza u Srbiji.

Dok je učvršćivao vlast, Vučić je Srbiju postepeno preoblikovao u autokraciju. Godine 2019. neprofitna organizacija Freedom House snizila je poziciju Srbije u svojoj godišnjoj ocjeni demokracija sa slobodnih na djelomično slobodne, navodeći kao razlog politizaciju pravosuđa i drugih institucija te izbore prepune nasilja i mita. Ipak, zahtjev Srbije za članstvom u EU polako je napredovao, kao da birokrati u Bruxellesu nisu primijetili da se Vučić kreće u krivom smjeru.

Vlast nad medijima

Jedna od važnih poluga moći za Vučića su mediji. Iskoristio je državnu telekomunikacijsku tvrtku da kupi lokalne TV postaje, a njegovi saveznici vode trijadu medijskih organizacija koje besramno slijede liniju Napredne stranke i daju dovoljno vremena u eteru samom Vučiću.

To uključuje TV mrežu pod nazivom Pink koja je specijalizirana za talk showove i reality TV. Ali najbestidniji je Informer, tabloid koji donosi verbalne napade i slike žena s oblinama.

Početkom 2017. Vučić je najavio da će se kandidirati za predsjednika. Kampanja koja je uslijedila bila je prepuna kritika za zastrašivanje glasača, a neki su javni službenici rekli da su bili pod pritiskom da podrže vladajuću stranku, navodi se u izvješću Organizacije za europsku sigurnost i suradnju.

U medijima su dominirali stranački organi koji su blatili Vučićeve suparnike. Dobio je 120 puta veću pokrivenost od dva vodeća oporbena kandidata zajedno, prema Birodi, neovisnoj istraživačkoj skupini.

Vučić je izabran za predsjednika s priličnom razlikom. Sa svojom strankom koja je dominirala parlamentom, sada je kontrolirao sve grane vlasti i bio u mogućnosti odabrati svog nasljednika na mjestu premijera, potez koji je zaslužio usporedbe s Putinom, koji je 2008. postavio Dmitrija Medvedeva u predsjedničku stolicu kako bi pružio privid demokratskog poretka u Rusija.

Huligani osiguravali i Vučićevu inauguraciju

Tijekom Vučićeve inauguracije, huligani među kojima su bili i pripadnici Janjičara, pomogli su u grubom obračunu i uklanjanju prosvjednika. Vučićev stil vladanja postajao je sve otvorenije autoritaran, s ulizičkim javnim iskazivanjem lojalnosti od strane njegovih saveznika.

Istodobno, Vučić je postao otvoreniji u svom udvaranju autoritarnim čelnicima Rusije, Mađarske i Kine. Unatoč svim tim znakovima posrtanja, europski su ga čelnici nastavili srdačno pozdravljati, dijeleći investicije i ne dajući naznake da će kandidatura Srbije za članstvom u EU biti u bilo kakvoj opasnosti.

U 2020. EU je Srbiji donirala oko 300 milijuna eura i činila 62 posto srpske vanjske trgovine. Razlog nije tajna: status Kosova još uvijek nije riješen. Europljani su polagali nade da će Vučić provesti rješenje.

“On je vrlo moćan, netko tko može ispuniti stvari ako to želi. On bi mogao biti taj koji će postići značajan napredak po pitanju Kosova”, rekao je za The New York Times jedan njemački diplomat.

Vučić je slao umirujuće signale Europljanima, ali je imao drukčije poruke za svoju konzervativnu bazu i za srpske nacionaliste koje podržava u Bosni, na Kosovu i u Crnoj Gori. Ove poruke često iznosi Aleksandar Vulin, ministar unutarnjih poslova, koji se redovito žali da se prema etničkim Srbima u drugim balkanskim zemljama loše postupa. Vulin i drugi nacionalisti nagovještavaju da je njihov pravi cilj Velika Srbija – san pripomogao da Balkan uđe u rat 1991. godine.

Bande imaju svoju ulogu u ovim političkim šaradama. Sjeverno Kosovo, s većinom srpskim stanovništvom, nominalno je pod kontrolom nacionalne vlade u Prištini. U stvarnosti, njime dominiraju skupine organiziranog kriminala koje mnogi smatraju saveznicima Vučićeve stranke i koje je američko Ministarstvo financija optužilo za urotu sa srpskim sigurnosnim dužnosnicima u reketarenju. To Vučiću daje važnu polugu za povećanje ili smanjenje regionalnih napetosti. Ali kao oruđe države, mafijaši mogu biti nepouzdani.

Početak problema u odnosu vlasti i huligana te smrt Stankovića

Prvi znak pravih problema u odnosu Vučićeve administracije s huliganima pojavio se u noći 13. listopada 2016. Belivuk je upravo bio izašao iz svoje beogradske teretane zajedno sa svojim šefom Stankovićem, kada je ekipa ubojica projurila u crnom Audiju i otvorila vatru iz kalašnjikova.

Dok se Belivuk skrivao iza automobila, napadači su odjurili, ostavivši Stankovića mrtvog. Mjesto zločina uskoro je bilo puno policije, sudeći prema pomno dokumentiranoj priči objavljenoj prošle jeseni u Vremenu.

Jedan od policajaca, koji je telefonirao sa svojim šefom, povikao je: “Tko je Belivuk?” Kad se Belivuk javio, policajac je rekao, očito misleći na svog nadređenog: “Rekla ti je da se vratiš u skrovište.” Banda je dobila novog vođu.

Ubojstvo je moglo biti povezano sa Stankovićevom ulogom “državnog projekta”. Prema pisanju Vremena, Stanković se vozio u blindiranom Audiju opremljenim policijskim radiom i dobivao pošiljke kokaina po nižim cijenama od ostalih gangstera koji su zbog toga bili ljutiti.

Ali šira pouka Stankovićeva ubojstva bila je da se Belivukova banda uplela u sve žešći rat među narkoklanovima u regiji. Trgovina kokainom bila je unosnija nego ikad, a latinoamerički karteli usmjerili su pažnju na rastuće europsko tržište. Iako velik dio europskog kokaina stiže preko kontejnerskih luka u sjevernoj Europi, balkanska je ruta postajala sve važnija, a velik dio bio je usmjeren na Crnu Goru, južnog susjeda Srbije.

Crna Gora je malena – ima nešto više od 600.000 stanovnika – ali ima određene karakteristike koje je čine dobrom za trgovinu, uključujući dugu jadransku obalu. Poput Sicilije, siromašna je i njome dominiraju klanovi s reputacijom bezakonja. I ima povijest krijumčarenja, prakse koju je poticala vlada tijekom građanskih ratova 90-ih godina.

Rat bandi

Rat bandi počeo je nakon pada Darka Šarića, narkobosa čije je uhićenje Vučić ceremonijalno najavio 2014. godine. Šarić je izgradio bazu za narkotike u Kotoru, raskošnom srednjovjekovnom lučkom gradu na crnogorskoj obali koji je na UNESCO-vom popisu svjetske baštine.

Skupina kotorskih trgovaca naslijedila je njegovu djelatnost, a zatim se zbog pošiljke od 200 kilograma kokaina podijelila na suparničke klanove. Rat je brzo postao smrtonosan, atentati su se događali u Srbiji i Crnoj Gori. Zaraćeni klanovi, kavački i škaljarski, izgradili su veze s policijama i obavještajnim agencijama diljem Balkana, koje su bile uvučene u nasilje.

Stankovićevo ubojstvo u Beogradu je doživljeno kao znak da rat klanova izmiče kontroli. Jutro nakon Stankovićeve smrti, tadašnji srpski ministar unutarnjih poslova Nebojša Stefanović održao je konferenciju za novinare na kojoj je objavio da je bilo dosta i da je vrijeme za obračun s mafijom. Ali stvari će postati mnogo gore.

Jedan od prvih Belivukovih poteza kao šefa bila je promjena imena njegove bande u Principi. U intervjuu jednom beogradskom tjedniku – jedinom za koji se zna da ga je dao – rekao je da je to zato što je djelovao “iz principa”. Nije rekao koji su to principi. Ime je nosilo još jednu prešutnu asocijaciju: Gavrilo Princip, srpski nacionalist iz Bosne koji je izazvao Prvi svjetski rat ubojstvom nadvojvode Franje Ferdinanda u Sarajevu 1914. godine i koji se još uvijek među Srbima smatra herojem zbog svog hrabrog otpora Austro-Ugarskom Carstvu.

Misteriozno nestali dokazi protiv Belivuka

Belivuk je dospio na naslovnice nekoliko mjeseci kasnije, kada su on i njegov suradnik Marko Miljković, poznatiji kao Mesar, optuženi da su ubili čovjeka u središtu Beograda. Žrtva je bio stručnjak za borilačke vještine koji je radio na osiguranju u beogradskom noćnom klubu na jednoj od splavi uz rijeku.

Predsjednik Vučić je na svojoj omiljenoj televiziji Pink objasnio da se ovaj čovjek našao na meti “jer je spriječio neke Belivukove i Miljkovićeve ljude da preuzmu splavove. Kad dođete u bunker na stadionu, dobijete gram droge za 50 eura, a onda se to širi po Srbiji, prodaju je na splavu za 70. Ta cijena samo raste. I zato je ovaj čovjek ubijen.”

Čuvši to, Belivuk je mogao pomisliti da mu je državna potpora presušila. Umjesto toga, ponovno se potvrdio poznati obrazac. DNK dokazi koji upućuju na Belivuka misteriozno su nestali, a on i njegov zamjenik oslobođeni su optužbi (iako su odslužili neko vrijeme u zatvoru prije presude).

Uloga Danila Vučića

Još jedan znak Belivukove nedodirljivosti bilo je pojavljivanje gosta na nogometnim tribinama: Danila Vučića, najstarijeg predsjednikovog sina. Fotografije Danila kako grli pripadnika klana Belivuk pojavile su se u beogradskim neovisnim medijima, što je nagnalo predsjednika da bijesno optuži novinare da su nepravedno ciljali njegovu obitelj.

Vučić je više puta rekao da je njegov sin, koji radi u vinoteci, privatni građanin bez službene funkcije. No, čini se da Danilo igra dvosmislenu političku ulogu. On je prije dvije godine javno pozdravio srpskog ratnog zločinca nakon što je odslužio kaznu u Hrvatskoj i, prema pisanju srpskih medija, uručio mu 30.000 dolara u gotovini te ključeve beogradskog stana i automobila.

Pozadina ove darežljivosti nije objašnjena. Danilo je također fotografiran kako stoji s vođom Narodne patrole, krajnje desne nacionalističke skupine koja organizira prosvjede protiv imigranata i nedavno je zaprijetila da će prijeći granicu u obranu etničkih Srba koji žive na Kosovu.

Do 2019. Belivuk i njegova družina napravili su bunker unutar stadiona Partizana, u kojem su mučili žrtve te skladištili drogu i oružje. Na pameti su im bile veće stvari od nogometa: rat između dviju crnogorskih kokainskih frakcija preokrenuo je organizirani kriminal u cijeloj regiji.

“Najznačajnije organizirane kriminalne skupine odlučile su se pridružiti jednoj od ove dvije suparničke kriminalne organizacije”, zaključak je dokumenta srpske obavještajne službe, citiranog u istrazi Međunarodnog konzorcija Organized Crime and Corruption Reporting Project u svibnju 2020.

Nisu samo kriminalci pokretali rat klanova. Dio srpskih i crnogorskih policijskih i obavještajnih agencija stao je na stranu kavačkog klana. Policije u obje zemlje poriču bilo kakvu povezanost s bandama. Atentati su se počeli događati na ulicama Beograda i Podgorice, ali su se ubrzo proširili na Španjolsku, Austriju, Njemačku, Nizozemsku i Grčku. Nekoliko balkanskih novinara koji su pratili rat klanova kažu da je trenutni broj mrtvih veći od 70.

Belivukova banda postajala je sve vidljivija i izvan granica Srbije. Španjolska obalna straža zaplijenila je 2019. godine 800 kilograma kokaina na brodu koji je dolazio iz Južne Amerike.

Droga je bila vrijedna 50 milijuna eura. Iako nema dokaza da su trojica srpskih mornara na brodu bila izravno povezana s Belivukovom bandom, mnogi paketi kokaina nosili su lik Gavrila Principa, potpis njegove bande.

Važnost Sky-ECC-a

Nema sumnje da su Belivuk i njegova banda u zatvoru jer je Europol razbio šifru Sky-ECC-a, razotkrivši inkriminirajuće poruke i fotografije. Ono što ostaje nejasno je što su srpske vlasti znale i što su namjeravale poduzeti po tom pitanju.

Službenici Europola s kojima se američki novinar susreo u Haagu bili su oprezni oko toga kako i kada su komunicirali sa Srbijom u vezi s podacima Skyja.

Službeno, prisluškivanja su predana nakon Belivukova uhićenja i na njima je temeljena optužnica. No, čini se da je Europol ili jedan od njegovih partnera dojavio Srbima nekoliko mjeseci ranije. Rekao je to i bivši srpski ministar unutarnjih poslova Nebojša Stefanović, ustvrdivši da su uhićenje omogućila presretanja Skyja.

A u listopadu 2020. Vučić je tijekom jedne neumjerene izjave o nasilju bandi rekao da tjednima sluša o jezivim zločinima, a zatim zagonetno dodao: “I nemojte da nam cijeli grad priča o tome kako je netko nekome odrezao glavu preko Skypea.”

Taj je komentar privukao pažnju Stevana Dojčinovića, jednog od vodećih srpskih istraživačkih novinara. Dojčinović je osnivač Mreže za izvještavanje o kriminalu i korupciji i od 2016. piše o skupini Belivuk i njezinim vezama s državom. Bio je meta brojnih prijetnji i napada u Vučićevim medijima koji su ga etiketirali između ostalog, izrazima terorist, špijun, mafijaš, narkoman, izdajica i sado-mazo.

Dojčinović i njegovo osoblje rade u beogradskom uredu tako malenom i punom dokumenata da je ulazak u njega kao ulazak u pretrpani ormar. Dojčinović mi je rekao kako vjeruje da je Vučićev komentar o odrubljivanju glava (očigledno je pobrkao Sky sa Skypeom) bio posljednje upozorenje bandi.

“Belivukova skupina bila je korisna državi, ali su izmicali kontroli, postajali previše nasilni. Također su bili praćeni izvana, Europljani su obavijestili srpsku policiju o presretanju Skyja”, rekao je Dojčinović.

Ako je Dojčinović u pravu, srpske vlasti sve do listopada 2020. nisu odlučile što će učiniti s Belivukom i njegovom bandom. Definitivno su bile zabrinute, jer sudski dokumenti pokazuju da je srpska policija počela pratiti bandu početkom kolovoza, šest mjeseci prije uhićenja. Ali čini se da nisu bili dovoljno zabrinuti da zaustave bandu u mučenju i ubijanju ljudi.

Zahvaljujući porukama Sky-ECC-a koje je otkrio Europol, sada imamo vrlo precizan zapis o tome što se dogodilo nekima od muškaraca koji su počeli nestajati u Beogradu 2019. Banda Belivuk razvila je rutinu ubojstava i usavršila je na način da su deseci izvršitelja imali različite uloge.

Ponekad su dovodili žrtvu u iskušenje poslovima s drogom ili oružjem; u jednom su slučaju prevarili konkurenta da povjeruje kako je suradnik zarobio Belivuka i da ga sada može ubiti. Sky SMS poruke često pružaju tragove zločina iz minute u minutu.

Ubojstvo Gorana Veličkovića

Jedan od muškaraca na koje su ciljali bio je 33-godišnji suparnički vođa huligana po imenu Goran Veličković. Bio je istaknuta i omiljena osoba na Partizanovom stadionu. Bio je oženjen svojom ljubavi iz djetinjstva i imao je dvoje male djece i posao montaže prozora sa svojim rođakom.

Na fotografijama ima rumene obraze, vesele smeđe oči i masivna prsa, s tetovažom koja se vidi na njegovoj mišićavoj desnoj podlaktici na kojoj piše “The Young Boys”, naziv njegove navijačke skupine.

Veličković je znao sve o stadionu i njegovim suparništvima. Ono što ga je mučilo, rekla je njegova udovica Jelena, bila je uloga policije: “Ono što nas je jako zabrinulo bila je policija koja je bila tu da pruži pomoć suparničkim grupama. Ako ste dio takve grupe, to vam daje nezamislivu moć. A ako ste protiv te skupine, ne možete se zaštititi.”

Početkom kolovoza 2020. Goran je izašao na sastanak s prijateljem i više se nije vratio. Proći će mjeseci prije nego što će Jelena sa sigurnošću saznati što se dogodilo. Tek kada je vidjela Sky dokaze iz optužnice, shvatila je – Gorana je iz Beograda izmamio čovjek kojem je vjerovao i doveo na makadamski put uz napušteno žitno polje. Belivukova banda ga je dočekala u zasjedi, vezala i dovela u svoju klaonicu, dok je Jelena hranila djecu i spremala večeru za svog muža.

Banda je pripremila komoru za mučenje u skrivenoj prostoriji do koje se dolazilo kroz garažu. Bilo je tu lisica i remena, zajedno s oštricama, vrućim glačalima i jednokratnom radnom odjećom. Mašina za mljevenje mesa stajala je u jednom uglu. Prije svakog ubojstva, članovi bande su na pod i zidove postavljali nove plastične folije.

Mučenje, odrubljivanje glave i stroj za mljevenje mesa

Gorana su, prema optužnici, uveli u prostoriju i ispitivali ga, tjerali ga da otključa mobitel i pokaže kontakte. Kliještima su mu čupali nokte, tukli ga i dokrajčili tako što su mu sjekirom odrubili glavu. Urezali su nožem uvredu na Goranova leđa, snimili nekoliko fotografija i poslali ih kontaktima na njegovom telefonu. Uz jednu fotografiju stajao je tekst: “Vidiš dušo? Meksiko usred Beograda.”

Vođe bande, otkrivaju poruke sa Skyja, često su uživali u mučenju. Tijekom drugog ubojstva nekoliko tjedana kasnije, Belivuk i njegova desna ruka javili su se na Sky mobitele iz Crne Gore (gdje su izvršili još tri ubojstva) kako bi potaknuli svoje pristaše u Beogradu da daju “102 posto sebe” u mučenju najnovije žrtve.

Transkripti Skyja pokazuju da su tražili da se mobitel približi žrtvi kako bi ga mogli psovati i reći mu da planiraju ubiti njegovog oca i brata i “sve koje je ikada poznavao i volio”. Kasnije je Belivuk poslao još jednu poruku, tražeći od jednog od svojih podređenih da opširno opiše mučenje i da mu “ne preskoči sočne detalje”.

Nakon što bi žrtva umrla, muškarci su slijedili isti ritual. Sjekirama i noževima izrezali su tijelo na male komade, zatim ih pustili kroz stroj za mljevenje mesa, skupljajući ostatke u vreće koje su bacali u Dunav. Zapalili su torbe sa svom odjećom i stvarima žrtve.

Također su uništili krvavu plastičnu foliju i očistili mašinu za mljevenje mesa kiselinom i izbjeljivačem. Ali tu nije bio kraj. U gotovo svakom slučaju, kažu tužitelji, slali su poruke članovima obitelji žrtve, često se pretvarajući da su on i pronalazili načine za iznuđivanje novca, droge i automobila.

Jelena Veličković je rekla da joj je do dana kada je saznala što se dogodilo njezinom suprugu – vidjevši fotografije njegova unakaženog tijela u jednoj srpskoj TV emisiji – bilo teško povjerovati da je Belivuk odgovoran.

“Bio mi je gotovo prijatelj. Sretala sam ga puno puta na stadionu. Moj muž također”, ispričala je Jelena. Godinama prije, kad je svoje prvo dijete vodila na stadion na utakmicu, Belivuk joj je čestitao. A po srpskom običaju, dao joj je i novac za bebu, poklon od 50 eura.

“Bio je fin u to vrijeme. Nisam mogla zamisliti da bi tip koji nam je dao poklon za naše dijete mogao ubiti mog muža.”

Jelena je sitna žena krupnih tamnih očiju, okruglih crta lica i rezignirano melankoličnog pogleda. Tetovaže prekrivaju njezine ruke, uključujući i nedavnu koja na srpskom kaže: “Bol koju osjećam danas, bit će moja moć sutra.”

Jelenina odvjetnica, koja je nazočna tijekom razgovora, rekla je kako vjeruje da Belivuk i njegovi ljudi nisu rođeni kao čudovišta. Bila je potrebna vlada da se to dogodi: “Belivuk je bio žrtva nerealnih očekivanja. Imao je iluzije veličine. On i njegovi prijatelji i sami su postali žrtve. Netko ih je hranio zabludama.”

Vojska koja štiti plantažu marihuane

U dvije godine od uhićenja Belivukove bande, Vučić je više puta ponovio da je taj slučaj označio odlučujući raskid s prošlošću. “Očistit ćemo državne institucije od svih njihovih suradnika”, izjavio je na prvoj konferenciji za novinare nakon uhićenja.

Kasnije je skupini novinara rekao: “Ovo je važno za nas, ali i za obične građane. Vlasnici restorana i barova neće morati brinuti da će netko doći i reketariti ih, a onda se bojati prijaviti policiji jer ne znaju je li netko u policiji dobro povezan s tim ubojicama.”

Bila je to poruka Srbima koje je zabrinulo ono što su čuli o slučaju Belivuk. Možda je to bilo usmjereno i na Europsku uniju koja Srbiju neće primiti u svoje društvo dok se ozbiljnije ne pozabavi vladavinom prava.

Bilo je više razloga za sumnju u predsjednikovo obećanje. I u prošlosti je govorio slične stvari, a Belivuk se u Srbiji smatra posljednjim u dugačkom nizu korisnih bitangi, zamjenjivih kao Aleksandar Stanković prije njega. Veći razlog je što su srpske vlasti i dalje naklonjene dilerima droge i bandama.

Jedan od senzacionalnijih nedavnih primjera bilo je otkriće velike farme marihuane 50 kilometara izvan Beograda koju su, prema tužiteljima, štitili policijski i vojni časnici. Farma dizajnirana za proizvodnju visoko koncentriranih oblika kanabisa vjerojatno je bila najveća u Europi.

A Vučićev odnos prema kriminalcima nadilazi Srbiju. Kosovski poduzetnik kojeg američko Ministarstvo financija optužuje za veliku trgovinu drogom i oružjem optužen je 2018. za ubojstvo tamošnjeg političara. Vučić ga je branio nazvavši ga “čovjekom koji brani srpski narod i ognjišta sjevernog Kosova”.

Paradoksalno, Vučićev utjecaj na sjevernom Kosovu dio je razloga zašto ga Europska unija vidi kao vrijednog partnera. Tu je moć pokazao krajem prošle godine tijekom granične krize koja je nakratko prijetila da preraste u otvoreni sukob.

Sukob se zahuktao, možda ne slučajno, tijekom sastanka na vrhu Europske unije u prosincu na kojem je Vučić ponovno potvrdio svoje odbijanje sudjelovanja u sankcijama EU protiv Rusije.

Etnički Srbi na sjeveru Kosova zabarikadirali su ceste, blokirajući kretanje kosovskih vlasti. Prosvjednici su se okupili na srpskoj strani granice, uključujući članove Narodne patrole, srpske nacionalističke organizacije koja je povezana s ruskom paravojnom skupinom Wagner. Beograd je poslao vlastite trupe na granicu, prijeteći da će braniti Srbe na Kosovu.

Vučić je potom održao sastanak sa skupinom kosovskih Srba i kriza je okončana. Nepotrebno je reći da su granične trzavice privukle pozornost Europske unije. Sredinom ožujka čelnici Srbije i Kosova provizorno su pristali na plan normalizacije odnosa pod pokroviteljstvom EU, no Vučić se odbio obvezati na bilo što pismenim putem.

Sanaderova sudbina kao upozorenje

Prije gotovo deset godina američki intelektualac i analitičar po imenu Daniel Serwer pomogao je organizirati Vučićev prvi javni nastup u Washingtonu. Serwer je radio na Balkanu 90-ih godina i znao je sve o Vučićevim nacionalističkim korijenima. No, bio je razočaran rezultatima drugih srpskih političkih čelnika.

Rekao je da Vučić ne obećava ništa o Kosovu, ali i da će se približiti Europskoj uniji. Serwer je Vučića smatrao inteligentnim i ozbiljnim. Postojala je nada, smatra Serwer, da bi Vučić mogao odigrati ulogu “Nixona u Kini”, odnosno dovesti konzervativnu bazu svoje stranke do potpunijeg pomirenja sa susjedima Srbije.

Serwer je za The New York Times rekao da se njegov odnos prema Vučiću radikalno promijenio: “Vučić je sada smrtno ozbiljan po pitanju ‘srpskog svijeta’”. Te riječi, na koje se često pozivaju srpski nacionalisti, prenose ideju da Srbija ima pravo dominirati zemljama u kojima žive etnički Srbi, uključujući nekoliko susjednih zemalja.

“Imao je priliku krenuti se u pro-EU smjeru, a on je odlučio drukčije”, ističe Serwer, spekuliraju da je Vučić zaključio kako bi reforme potrebne za ulazak u EU oslabile njegovu moć ili ga možda čak odvele u zatvor.

To se dogodilo bivšem premijeru Hrvatske Ivi Sanaderu, koji je vodio većinu priprema svoje zemlje za pristupanje Europskoj uniji samo da bi bio uhićen i zatvoren pod optužbama za korupciju (i danas je u zatvoru). Sanaderova sudbina postala je opomena za buduće balkanske reformatore.

Sjedinjene Američke Države i EU nastavili su ugađati Vučiću, fokusirajući svoju politiku na gospodarski rast i uglavnom ignorirajući njegov neliberalizam. Činilo se da je Trumpova administracija posebno naklonjena Vučiću, otvoreno je stala na njegovu stranu u regionalnom sporu oko carina i izazvala pad popularne vlade na Kosovu.

Trump je poslao posebnog izaslanika u regiju, Richarda Grenella, koji se činio odlučan posredovati u srpsko-kosovskom “dogovoru stoljeća” kako bi se poboljšali Trumpovi izgledi na predsjedničkim izborima 2020. To se ipak nije dogodilo.

Serwer i niz drugih stručnjaka za Balkan kažu da SAD i Europska unija propuštaju priliku pogurati Vučića u demokratičnijem smjeru. “Imamo više utjecaja na zapadnom Balkanu nego bilo gdje na svijetu”, rekao je Kurt Bassuener, intelektualac koji je opsežno pisao o Balkanu: “A ipak svoju politiku gradimo na Vučiću i ljudima poput njega.”

Kada bi Vučić znao da riskira gubitak većeg dijela svoje zapadne financijske i diplomatske potpore, rekao je Bassuener, njegova bi se računica mogla promijeniti oko raznih stvari, uključujući njegovu naviku suradnje s kriminalcima i huliganima.

Ideja da Srbija može “uravnotežiti” Zapad protiv Rusije uglavnom je fatamorgana, rekao je Bassuener. Rusija je možda tradicionalni saveznik Srbije, ali Putin, koji se bori da obnovi vlastitu razbijenu vojsku, ima malo sadržaja za ponuditi običnim Srbima.

Američki novinar piše kako je jednog popodneva u Beogradu proveo sat vremena razgovarajući s Borisom Tadićem, koji je bio predsjednik Srbije od 2004. do 2012. godine, kada je izgubio od Vučićeve stranke. Kaže da je organizirani kriminal u Srbiji postao toliko moćan da je teško znati tko je glavni.

Dok je bio na dužnosti, rekao je Tadić, bio je zapanjen otkrićem da su kriminalne skupine “imale bolju opremu i tehnologiju od policije”. Kokainski karteli postali su toliko unosni da su mogli potkupiti bilo koga.

Tadić je rekao da se s određenim uspjehom borio protiv mafije. Vučić je, ističe bivši predsjednik, “pomogao da kriminalci dođu na vlast” s uvjerenjem da ih može kontrolirati. Bilo je to opasno kockanje.

“Koji je krajnji rezultat vaše moći ako huliganima i kriminalcima namjeravate uništiti temelje društva?” upitao je Tadić s nelagodom pogledavajući oko sebe. “Tko vodi ovu državu? Možda pored nas sjede neki Belivukovi partneri.”

hms.ba/  https://hms.ba/  /Hrvatsko nebo