A. Beljo/Državnost Crne Gore kroz dnevnik Jevrema Brkovića

Državnost Crne Gore kroz dnevnik crnogorskoga književnika Jevrema Brkovića iz 90-ih godina prošloga stoljeća

Uvod

Jevrem Brković (Seoca, Bar, Crna Gora, 1933. – Podgorica, Crna Gora, 2021.), crnogorski književnik i pobornik crnogorske državne samostalnosti, koju je Crna Gora imala dulje nego bilo koja zemlja na jugoistoku Europe, bio je prisiljen napustiti Crnu Goru nakon što je protiv njega bila podignuta optužnica.

Zbog straha za vlastiti život, potražio je sigurnost u Republici Hrvatskoj te je od 1991. do 1999. živio u Zagrebu i bio istinski prijatelj hrvatske borbe za državnu samostalnost.

Tijekom toga vremena on je kao književnik i povjesničar vodio dnevnik o zbivanjima u Crnoj Gori i sudbini ove države počevši od velikosrpske Miloševićeve agresije na Crnu Goru do vremena proglašenja samostalnosti Crne Gore 2006. godine.

Ovom prigodom, aktualnom za današnja zbivanja u Crnoj Gori, držim vrijednim objaviti dijelove iz povijesti crnogorske samostalnosti u koju je poslije Drugoga svjetskoga rata bila uključena i Boka kotorska, tada nastanjena većinskim hrvatskim pučanstvom čija su kulturna bogatstva zapravo stavljena u sastav crnogorske države poslije Drugoga svjetskoga rata, a procjenjuju se na osamdeset posto ukupne kulturne baštine današnje Crne Gore.

_________________

Ulomci iz dnevnika književnika Jevrema Brkovića

(objavljeno u zborniku Međunarodni znanstveni skup „Jugoistočna Europa 1918.-1995.“, Zadar, 28.–30. 9. 1995., u izdanju Hrvatskoga informativnoga centra i HMI pod naslovom „Crna Gora, prva žrtva velikosrpske agresije“, str. 187.–192.)

Jevrem Brković

Činjenica je da 7. i 8. X. 1988. godine i 10. I. 1989. (kada su Miloševićevi pučisti srušili legalnu vlast u Crnoj Gori i uspostavili praktično velikosrpsku diktaturu) gotovo nikom u ondašnjim jugoslavenskim republikama nije bilo jasno što se desilo, da je rat za Veliku Srbiju počeo i da je Crna Gora prva žrtva velikosrpske agresije. Ničije nacionalno biće nije toliko kompaktno da u sebi nema i onih obaveznih kvislinških pukotina, kroz koje uviru i ostvaruju se svestrani interesi brojnog i agresivnog nacionalizma. Velikosrpski je udar, normalno, našao dosta svojih pristaša u Crnoj Gori, a najviše među vladajućim komunistima!

(…) Da su Miloševićevi populistički bojovnici, kojim slučajem uspjeli da uđu u srž Hrvatske i Slovenije i u tim bi dvjema ondašnjim jugo-republikama našli dosta kvislinga od kojih bi se moglo formirati najmanje pet vlada, ako ne i više. (op. A. B.: Na žalost jesu, a to Jevrem Brković u to vrijeme nije znao.)

Zašto u ondašnjim jugo-republikama gotovo nitko u padu Republike Crne Gore nije prepoznao početak rata, to jest početak agresije za stvaranje Velike Srbije? Ima tome nekoliko razloga a najbitniji je onaj da je u svim jugo-zemljama, u Bosni i Crnoj Gori pogotovo, postojao jedan prilično tvrdokorni sloj građanstva totalitarno ideologiziranog, duhovno uspavanog i zaraženog floskulama o ‘bratstvu i jedinstvu’, ‘vječnom jugoslavenstvu’ i tako indoktriniranom tzv. komunističkom socijalnom pravdom, da su Miloševića i njegove mitingaške jurišnike doživljavali kao oživljavanje komunističkih ideala i nosiocima antibirokratske revolucije.

U mom dnevniku iz tih prevratničkih dana koji je fragmentarno i objavljen pod datumom 7. X. 1988. godine stoji zapisano: Crnogorsko državno i partijsko rukovodstvo ni državna sigurnost, po svoj prilici nisu ni naslućivali da će današnjim danom početi treći čin načertanijevske bitke za Crnu Goru, bitke stare koliko i Garašaninovo Načertanije, ako ne i mnogo starije. Zna se da se već mjesecima radilo za taj dan i ovu noć, koju u jednom zamišljenom furioznom blic-krigu trebaju konačno da učine kraj Republike Crne Gore. Zna se i za parolu: ‘Danas Novi Sad, sutra Titograd, prekosutra Sarajevo!’ U glavama stratega onih što su okupljeni u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, zapravo u Vučjoj Jami Velike Srbije, ni Sarajevo nije krajnji cilj. Sprema se pohod na Zagreb i Ljubljanu…

Nehistorijski pozitivistički odnos prema jugoslavenskom revolucijom prigušenim balkanskim ili južnoslavenskim nataloženim kompleksnim proturječnostima, historijskim i drugim i neadekvatno riješenim statusima nekih južnoslavenskih i neslavenskih naroda, i drugu je Jugoslaviju učinio nepodnošljivom državnom zajednicom naroda koji su je sačinjavali. Činjenica da su neki narodi bili historijski više definirani od drugih, zato se i nisu mirili da svoju historijsku, nacionalnu, kulturnu i zemljopisnu osobnost, dakle, sveukupnost svoga identiteta podčine nekom po drugi put neuspjelom jugoslavenstvu. A to drugo jugoslavenstvo se sve više, kao i prvo od prvoga dana, vojno, politički, diplomatski, privredno, prosvjetno i kulturno, pa i mentalitetski sve očiglednije utapalo u bahato, primitivno, folklorno, destruktivno i nasilnički eksponirano velikosrpstvo. Srpstvo je preko takvog velikosrpstva jednostavno metastaziralo na tom sve od Triglava do Đevđelije opjevanom jugo-prostoru, a metastaziralo je preko nekoliko kolonizacija, preko radništva uz pomoć Marxove parole ‘da radnik nema domovine’, preko vojnih, policijskih i prosvjetnih kadrova i na druge načine.

Obje Jugoslavije, pa i ona treća, umanjena Savezna, bile su zapravo samo velika Srbija

Ispalo je da su i prva i druga Jugoslavija bile samo drugo ime za Veliku Srbiju, kao što je to sada i službeno ta kvazi-državna tvorevina, koja se naziva treća ili Savezna Republika Jugoslavija. Na kraju se ipak sve svodilo na onu poznatu Pašićevu konstataciju, izrečenu na Krfu 1917. godine pred regentom Aleksandrom Karađorđevićem: ‘Može Jugoslavija, ali samo u granicama Velike Srbije.’ Regent je, prema svjedočenju Stevana Jakovljevića, autora ‘Srpske trilogije’, na takvu Pašićevu zamisao klimnuo glavom, dodirnuo naočale i rekao: ‘Gaja, imat ćemo izvjesnih problema s Hrvatima i Slovencima.’ Gaja (Pašić) je svom regentu dao i dodatna objašnjenja i uvjerenja da se Hrvati ‘osvješćuju tek kad prođe vlak, a Slovenci su, ustvari, alpski Hrvati, samo, nešto veselije naravi i s više radnih osobina.’

Nikola Pašić je, nesumnjivo, bio najdosljedniji garašaninovac i načertanijevac: On u trenutku kada poražena srpska vojska napušta Srbiju, kada se povlači u rasulu preko Crne Gore i Albanije, šalje iz Skadra telegram regentu Aleksandru u kojem doslovno stoji: ‘Vaše Visočanstvo, Srbija trenutno gubi rat od Austrije, ali za sva vremena dobiva rat protiv Crne Gore.’ Tog istog dana (1915.) crnogorska vojska pobjedonosno okončava čuvenu Mojkovačku bitku koju su vodili samo iz razloga da bi omogućili povlačenje poražene srpske vojske, znači žrtvovali se za svog saveznika, mjesto da sve snage usmjere na južni, tj. lovćenski front gdje je Crnoj Gori bilo najteže.

Kao što se iz historijskog slijeda Prvog svjetskog rata vidi: u najvećoj srbijanskoj, vojnoj i državnoj katastrofi, u totalnom porazu od austrijske vojne sile, Nikola Pašić i regent Aleksandar se tješe već unaprijed pripremljenoj pobjedi nad svojim jedinim saveznikom Crnom Gorom, koja nije morala ulaziti u Prvi svjetski rat, imala je sve šanse i ponude da ostane po strani svjetskog sukoba, da bude na Balkanu jedina ratom nezahvaćena oaza. U kakve savezničke, ‘bratske’, rođačkodinastičke, diplomatske, viteške i državničke ‘vrline’ spada ovakav odnos prema Suverenoj Kraljevini Crnoj Gori nije teško pogoditi – u tipično srbijanske a to bi današnji nadotac Velike Ssbije Dobriša Ćosić prokomentirao da je ‘laž održala srpski narod koliko i junaštvo.’ Sve ovo što se sada događa, ovaj užasni prljavi i osvajački rat, nastao je na toj Dobričinoj ‘moralnoj’ vertikali koju su davno prije njega izrekli mudriji i manje krvoločni Srbi od njega.

Pašićeva predviđanja o ‘dobivenom ratu protiv Crne Gore’, izrečena 1915. ostvarila su se 1918. godine. Saveznici su dobili rat za Srbiju, a Srbija je, čim se njena vojska iskrcala pod Barom, Budvom i Kotorom okupirala Crnu Goru, koja je već bila oslobođena: srpska vojska na teritoriju Crne Gore nije zatekla nijednog austrijskog vojnika. U naredbi vojvode Živojina Mišića komandantu tzv. srpskih jadranskih trupa pukovniku Milutinoviću doslovno stoji: ‘Crnu Goru smatrajte okupiranom teritorijom!“ I smatrali su je: zapalili su šest tisuća crnogorskih domova, ubili i utamničili oko 20.000 ustanika i komita, počinili teror, tolike zločine i takva nasilja da sve to nalikuje njihovom današnjem zločinstvu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Monstruozna skala zločina današnje srpske vojske i srpskih četnika vodi genezu od zločina napravljenih u Crnoj Gori od 1918. do 1926. godine: paljenje kuća, uništavanje nacionalnih, kulturnih, vjerskih i historijskih spomenika, skrnavljenje svetinja crnogorskog naroda, ubijanja, vješanje po šesnaest Crnogoraca o jednu murvu, odnosno dud, ubijanje djece, stavljanje mačaka muškarcima u gaće, ženama u suknje, vađenje mrtvih komita iz grobova i strijeljanje leševa u raspadanju, silovanje žena, djevojaka i djevojčica od 12 do 60 godina. Samo u jednom kraju Crne Gore, u kolašinskoj općini, silovano je 568 žena, djevojaka i djevojčica i to najviše iz bratstva Bulatović.

Vlade pobjedničkih sila poslije Prvoga svjetskoga rata znale su za monstruozne srpske zločine

I tada su promatračke misije englesko-američke revnosno konstatirale zločine srpske vojske, ali nisu ništa poduzele da ih spriječe i zaštite crnogorski narod. Šef britanske misije u Crnoj Gori 1920. godine gospodin Alex Devine izvještava svoga ministra inozemnih poslova, lorda Kerzona, o situaciji u Crnoj Gori. Izvještaj gospodina Devina je vrlo znakovit i neodoljivo podsjeća na izvještaje UNPROFOR-a iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Evo tog Devinovog izvještaja:

„Moj Lorde,

Čast mi je ponuditi Vam izvještaj o radu misije u Crnoj Gori i obustavljanju njenog rada od strane srpske vlade koja je vojnički okupirala ovu zemlju.

Uvjeren sam da će Vaše lordstvo smatrati činjenice koje Vam podnesem kao stvar potpune ozbiljnosti i koju bi trebalo čim prije publicirati kako bi se članovima britanskog fonda pružila prilika da se upoznaju s tamošnjim prilikama kao zapravo i ostalim zainteresiranima. Ja prema tome koristim priliku da iznesem svoja saznanja, prvo pred Vas i nadam se, kako je ova stvar vrlo hitna, da ćete Vi naći načina da se vidite sa srpskim ministrom u Londonu i da ćete se potruditi da svojim utjecajem dobijete od njega u ime njegove vlade obećanje da neće stavljati nikakve prepreke daljnjem radu ove misije u Crnoj Gori.

Uzimajući u obzir nepriznavanje nasilne okupacije Crne Gore od strane Srbije (to je akcija koja do danas nije službeno priznata, od velikih sila), potpuno je nemoguće u toj zemlji ma za kakvu britansku misiju da ulazi u ma kakve političke stvari i da priznaje jednu situaciju kakvu još britanska vlada nije priznala. Kao što je vrlo dobro poznato razne američke misije koje su ovo činile za cijelo vrijeme svoga boravka u Crnoj Gori nisu imale slobodne ruke u razdjeljivanju pomoći i njihova je pomoć bila upotrijebljena samo u svrhu srpske propagande, da nikad nije nijedan novčić bio dan onom dijelu stanovništva, koji nije htio priznati aneksiju Crne Gore.“

Poznati talijanski botaničar Antonije Baldači, koji je desetljećima proučavao biljni svijet Crne Gore u svojim memoarima piše: „Talijanska politika u Crnoj Gori počela je se klimati odmah nakon francusko-srpskog braka. Na žalost, naša diplomacija bila je uvjerena u ispravnost metoda francuskog ministarstva vanjskih poslova. Francuska je imala za svoj glavni potonji cilj da svim sredstvima umanji prestiž kralja Nikole i dinastije Petrović. Jasno je da je bio plan koji je pripremila srpska diplomacija, a njoj se Francuska odmah i rado priključila, podržavajući tako beogradsku vladu a prije svega dobro uštimanu računicu na Balkanu.“ (op. A. B. Baš kao i u vrijeme Domovinskoga rata i do dana današnjega, tvorci Versaillesa i tadašnji stvaratelji Jugoslavije i njihovi nasljednici dan danas: Francuska, Engleska i Sjedinjene Američke Države.)

Pogreb i opijelo crnogorskoj Crkvi, državi i naciji

Riječ je zapravo o skrnavljenju svetinja crnogorskog naroda.

Jednog dana u prosincu 1918. godine u jedan sat noću jedna grupa srbijanskih oficira praćena vojnicima i jednom gomilom najgore fukare kojom su terorizirali čestito stanovništvo izvršila je u Nikšiću sljedeći odvratan zločin, želeći time ubiti autoritet crkve, odnosno svetinja – patrona crnogorskog naroda i crnogorske države. Napravili su tri kovčega u obliku mrtvačkog. Na jednom je bilo napisano: ‘Sveti Petar Cetinski, na drugom Sveti Vasilije Ostroški, a na trećem Crnogorska Kruna.’ Ove kovčege su nosili kroz gradić Nikšić na način kao što se čine crkvene procesije, zatim su se zadržali na trgu gdje su iskopali tri groba, u koja su položili ova tri kovčega. Poslije ovoga održali su opijelo, kao što se to čini u pravoslavnoj crkvi prilikom pogreba. Kako je u pravoslavnoj crkvi običaj da se grobovi preliju vinom i uljem, to su umjesto toga srbijanski oficiri prepišali javno grobove. To su oficiri: pješadijski poručnik Dušan Stajić, pješadijski poručnik Mijušković i artiljerijski poručnik Tunguz.’ Zapis je objavljen 1921. godine u Rimu u knjizi ‘Nekoliko stranica iz Krvavog albuma Karađorđevića’. Ta je knjižica zbirka dokumenata o zločinima Srbijanaca u Crnoj Gori.

O tim danima i godinama strahovitih srbijanskih zločina u Crnoj Gori govori i telegram pukovnika Burnama, šefa humanitarne kanadske misije u Crnoj Gori. Telegram glasi: ‘Ova nesretna zemlja ide iz dana u dan na gore. Narod ne može duže živjeti. Čitava je zemlja u crno zavijena. Narod gubi svijest zbog ovih groznih nasilja. Srbijanci su prokušali svako podlo sredstvo koje su mogli izmisliti, a kada meni prijete ubojstvom što će onda raditi onom siromašnom narodu koji nema nikoga da mu pomogne.’

Telegram je poslan iz Bara, 26. IX. 1920.

Povijest se zaista ponavlja, na žalost kao tragedija uvijek veća i krvavija od one prethodne

Ovakvih i sličnih autentičnih dokumenata moglo bi se danima citirati, no ovom prilikom vrlo je korisno da se ustvrdi: historija se zaista ponavlja, ali ne kao obična priča već, na žalost, kao krvava drama, čak i mnogo krvavija nego u svojoj prvoj pojavnosti. Iz dokumenata svih sedamdeset i više godina vidi se da srbijanska okupacijska vojska ni tada nije dopuštala rad humanitarnih misija, da je francusko-srpski brak i danas prilično postojan, čak doživljava i stanovitu renesansu. Skrnavljenja narodnih, religijskih i nacionalnih svetinja u ovome je ratu koji još traje učinjeno više zla nego u svim balkanskim ratovima do danas. A vidjeli smo da su srbijanski oficiri skrnavljenje svetinja drastično uvježbavali na crnogorskim svetinjama u Nikšiću 1918. Vapaji kanadskog pukovnika Burnama gotovo su istovjetni vapajima onog kanadskog pukovnika koji je nedavno ušao s kanadskim bataljonom u razorenu Srebrenicu, gdje se ljudska krv slijevala uličnim slivnicima. I ovom se kanadskom pukovniku kao i onom 1920. godine u Crnoj Gori prijeti smrću, dakle sve je isto samo u mnogo drastičnijim se formama i činovima događa. (op. A. B. Sjetimo se datuma NATO-ove odluke o deblokadi Sarajeva 1992. na način bombardiranja srpskih položaja s kojih su Srbi držali Sarajevo u okruženju tri i pol godine, ali se istog tog dana u središtu Sarajeva pojavio osobno veliki srpski prijatelj predsjednik Francuske Mitterrand i onemogućio deblokadu – simbolika poruke: ‘Ako želite pucati po Srbima, onda prije pucajte po meni!’)

Što se Crne Gore tiče, njenog opstanka i sudbine u njoj, zaista predstoji borba ‘preužasna’, a prije svega da se oslobodi, kako to ovih dana (devedesetih godina XX. st.) u crnogorskom opozicijskom tjedniku Monitor napisa gospodin Marko Špadijer, ‘svetosavskih lojnica’ kao svjetiljki i izvora svjetlosti, zatim da se oslobodi ‘nacionalnog romantizma’, ‘jugoslavenskog iluzionizma’, ‘proleterskog internacionalizma’ i ‘srpskog paternalizma’. Kad uvjeri sebe da zaista postoji, mora, i to odmah poduzeti ‘veliku diplomatsku aktivnost’ kako bi i svijet uvjerila da postoji i da se njena sudbina ne rješava u ‘Beogradu, Bijeljini i Palama’, već samo u Crnoj Gori, Europi i svijetu, ali tek onda kada Crna Gora pruži ozbiljne dokaze da više neće ‘s đavlom tikve saditi!’, a da hoće u Europu kao suverena mediteranska država sa znatnim državnim pedigreom i nekidašnjim zaista uspravnim historijskim i nacionalnim ponosom. Ako nije kasno, a možda nije, Crna Gora pod hitno mora, ako misli preživjeti, sačuvati jedan moderni nacionalni, ekonomski, privredni, kulturni i školski program, kako bi se bezbolnije otela iz smrtonosnog velikosrpskog ‘bratskog zagrljaja’! (op. A. B. Koliko izrečenoga i upozoravajućega danas za Republiku Hrvatsku!)

_________________

Zaključno: Crna Gora početkom travnja 2023. – dvije godine poslije smrti Jevrema Brkovića

Predsjednički izbori u Crnoj Gori 2. travnja 2023. pokazali su svu tragičnost Crne Gore i Crnogoraca vezanu uz njihovu državu i samostalnost. Nije li to slično ponavljanje one okupacije o kojoj su raspravljali Pašić i Aleksandar Karađorđević uoči završetka Prvoga svjetskoga rata? Mesijanski mladi Srbin ‘zapadnog obrazovanja i širokih europskih pogleda te sveeuropske napredne orijentacije’ poslan je u svrhu ‘spašavanja’ Crne Gore, čija je samostalnost i suverenost već bila neupitno prihvaćena, a postala je članica NATO-a i mnogih drugih europskih i svjetskih asocijacija, pa joj je sigurnost donekle bila zajamčena. Ali netko je poslao mladoga Jakova Milatovića (Podgorica, Crna Gora, 1986.) da ‘spasi’ Crnogorce kao što su i u vrijeme devedesetih godina slali ispomoć Miloševiću (Panić), ali ipak nisu uspjeli sačuvati bivšu sedamdesetogodišnju tamnicu naroda, Jugoslaviju, nego se raspala u krvi i zločinima nad nevinim pripadnicima svih naroda koji su tu tvorevinu činili. Na sreću tih naroda, oni koji su davali zadaću Miloševiću da sačuva Jugoslaviju na način kako god zna i može, ali kroz dva tjedna, što ni on ni njegovi saveznici nisu uspjeli ostvariti, pa im je time propala obećavajuća vjerojatna Nobelova nagrada za mir.

Pobjedu novih velikosrpskih navalnih snaga pratit će zasigurno velika zbivanja na čitavom području novonastalih samostalnih država i zasigurno ne će pristati na kolektivno nacionalno samoubojstvo prema bivšim planovima o stvaranju velike i sretne Jugoslavije (Zapadnog Balkana) i u njoj velike Srbije koja bi zločinom i terorom trebala braniti nečije tragične poteze iz prošlosti od 1917. pa do 1995. – 1998. i 2008.

Propagirani ‘srpski svet’ inačica je ‘ruskoga svijeta’ i današnjega stradanja Ukrajine pa je sam taj pojam čista suprotnost onomu kojim bi se danas ponovno stvarala velika Jugoslavija i u njoj velika Srbija, što mnogi iz zapadnoga svijeta zagovaraju. Zasigurno ne će proći!

Crnoj Gori slijede teški i odlučujući dani.

Priredio: Ante Beljo
predsjednik Hrvatskoga žrtvoslovnoga društva

hkv.hr/ https://www.hkv.hr/ /Hrvatsko nebo