Vladimir Trkmić: Svećenik je ništa, i sve

Sveti Norbert iz Xantena (Gennep ili Xanten, 1080. – Magdeburg, 6. lipnja 1134.), kršćanski svetac i utemeljitelj Premonstratenškog reda. Kratko je djelovao kao predstavnik kölnskog nadbiskupa kod cara Lotara III. [bolje bi bilo Lotar III. Sas]. Od 1126. do 1134. bio je nadbiskup Magdeburga. Zaštitnik je Magdeburške nadbiskupije te suzaštitnik Češke. Njegovo ime na staronjemačkom jeziku znači “sjaj sa sjevera”. Njemu se pripisuje izreka: „O svečeniče, tko si ti? Nisi po sebi, jer si ništa. Nisi za sebe, jer si posrednik za ljude. Ne pripadaš sebi, jer si zaručnik Crkve. Nisi svoj, jer si službenik sviju. Ti nisi ti, jer ti si Bog. Što li si dakle? Ništa, i sve.“

Predivne misli o svećeništvu

Te predivne misli rječito iskazuju otajstvo svećeništva. Što je to otajstvo? Otajstvo je po svojoj prirodi nešto što je više od nas, što mi ne možemo do kraja shvatiti. Niže biće ne može proniknuti više biće. Primjerice, čovjek može savršeno razumjeti kako automobil funkcionira – na kraju krajeva, on ga je i stvorio. No, ne može potpuno shvatiti kako Bog funkcionira. Da može, to bi značilo da su Bog i čovjek istoga ranga, što nije moguće jer nitko nije ravan Bogu. Tako i bit svećeništva, svećeničkog reda u mnogočemu nadvisuje naša razmišljanja. Svećenik treba biti blizak svima – siromašnima, bogatima, bolesnima, patnicima, grješnicima. Od njega se traži da zna voditi, da bude „pastir“, da zna poučavati, posvećivati. Od njega duhovne savjete očekuju baš svi, svi slojevi društva. Pogotovo oni koji trpe na razne načine. „Ovo ti pišem u nadi da ću ubrzo doći k tebi, a okasnim li, da znaš kako se treba vladati u kući Božjoj, koja je Crkva Boga živoga, stup i uporište istine“ (1 Tim 3,14-15), svećenik je propovjednik Istine, svjedok Istine. Svjedok i apostol Isusa Krista. Njegovo je poslanje svjedočiti istinu koja proizlazi iz Božje riječi, iz Svetoga pisma. Tu istinu o stvaranju, o čovjekovoj slici, o obitelji, o katoličkoj antropologiji treba hrabro propovijedati. Bilo da je vrijeme za to zgodno bilo da je nezgodno. Bilo da je vrijeme naklonjeno Katoličkoj crkvi bilo da je vrijeme zabluda i krivih nauka. Svećenik prožet Duhom svetim naučava zdravi kršćanski nauk, propovijeda, pa i prijeti, kako je to zapisao sveti Pavao.

Kakav treba biti svećenik

Pitanje svećeničkog identiteta vječito je pitanje unutar Katoličke crkve. Kako? Jednostavno rečeno, nije isto biti svećenik u Njemačkoj, na Filipinima, u Africi ili u Hrvatskoj. Društvene prilike, crkvena tradicija, mjesni, biskupijski i župni crkveni običaji usmjeruju svećenika u pastoralnoj brizi za povjerene mu vjernike. Ordinarij – mjesni biskup – dajući dekret svećeniku za određenu župu ili službu u biskupiji sugerira svećeniku njegovo polje djelovanja. Ali možemo kazati da postoji jedna forma, okosnica, koja je duhovnog karaktera. Ona opisuje duhovni karakter i nužne vrline svećenika. Prema jednom njemačkom rukopisu, svećenik: “treba biti u isto vrijeme velik i malen, duhom plemenit, kao da je kraljevske krvi, jednostavan i prirodan, kao da je seljačkih korijena; junak u svladavanju sebe, čovjek koji se borio s Bogom; izvorište posvećenja, grješnik kojemu je Bog oprostio. Svojih želja gospodar, služitelj bojažljivih i slabih, koji se ne savija pred moćnima, ali se sagiba pred siromasima. Učenik svoga Učitelja, vođa svoga stada…“

Nezrele slike o identitetu svećenika

Obični ljudi, a pogotovo medijski djelatnici imaju krive slike o identitetu svećenika. Svećenik nije po ređenju, po primanju svetog reda postao svet. On je službenik Katoličke crkve, klerik i djelitelj sakramenata. Čovjek sa svojim manama i vrlinama. Osoba koja nužno treba rasti u duhovnosti i, dakako, prednjačiti pred laicima u svemu, pogotovo u zreloj ljudskosti. Mediji rade veliku pogrješku kada o svećenicima pišu ili donose samo negativne vijesti. Ili kada nekom svećeniku nalijepe etiketu, ali je ne povuku, i to javno, nakon što svećenik bude oslobođen lažnog etiketiranja. Evo samo jednog takvog slučaja. Nedavno je umro jedan kardinal kojega su optužili da je štitio i prikrivao pedofiliju. Održano je suđenje, koje je pokazalo da su te optužbe bile lažne. Ali, nijedan medij nakon te presude nije objavio punu istinu, nije demantirao optužbe. Znamo i zašto! U svijetu, a osobito u medijskom prostoru, vlada snažan duh antikatoličanstva. Veliki (takozvani mainstream) mediji kao po nekom nalogu jedva čekaju bilo kakvu naznaku kako bi se obrušili na katoličke svećenike. Cilj je, naravno, blatiti i Katoličku crkvu, a krajnji cilj jest uništiti Katoličku crkvu. Kao da sličnih i još mnogo gorih pojava i događaja nema u drugim vjerskim organizacijama, a osobito među laicima. Ah da, rado oni napadaju i laike, ali samo one koji su katolički vjernici. U Hrvatskoj ima i tako besprizornih osoba koje katoličke vjernike nazivati katolibanima, klečavcima, redikulima. I – to nije vrijeđanje, to nije govor mržnje. Zamislimo da netko tako ružno govori o nekoj drugoj skupini ljudi – muslimanima, pravoslavnima, protestantima, ateistima, homoseksualcima, heteroseksualcima, sportašima, umjetnicima, radnicima, liječnicima… Nitko ne piše o pedofiliji u pravoslavlju, u islamu, među laicima. „Udari po pastiru i stado će se razbježati“. Lupaj po Katoličkoj crkvi, bacaj blato, etiketiraj, sve bez suda i presuda. A žrtvi ne daj da se brani. To je postalo sasvim normalno. Ah, jadni li smo… Zapravo, jadni li su ti mediji, novinari i ostali koji lažno optužuju, kao i vlasnici takvih medija, od kojih mnogi preziru Katoličku crkvu. Zašto? Duga je to priča. Ukratko: vlasnici mnogih velikih medija uglavnom su svjetski moćnici, koji su istodobno i vlasnici mnogih drugih velikih kompanija. Mnogi među njima priželjkuju povratak na davno zaboravljeno žalosno stanje – robovlasništvo. Oni su jako svjesni činjenice da je Katolička crkva najveća, a možda i jedina, brana povratku na to žalosno stanje. Znaju oni da je Katolička crkva zaslužna za ukidanje ropstva, koje je do pojave Katoličke crkve bilo normalno stanje. Tko od današnjih moćnika proklamira i brani dostojanstvo svake ljudske osobe, istinska ljudska prava, ljubav među svim ljudima?

Molitva za svećenike

O, Isuse, vječni Veliki Svećeniče,

sačuvaj svoje svećenike u svome Presvetom Srcu,

gdje im nitko ne može nauditi.

Očuvaj neokaljanima njihove posvećene ruke

koje svakodnevno dodiruju tvoje sveto Tijelo.

Očuvaj čistima njihove usne

koje su crvene od tvoje predragocjene Krvi.

Sačuvaj čisto od svega zemaljskog njihovo srce,

zapečaćeno uzvišenim znakom tvoga slavnoga svećeništva.

Neka rastu u ljubavi i vjernosti prema tebi

i štiti ih od zaraze ovoga svijeta.

Snagom pretvorbe nad kruhom i vinom,

daj im snagu pretvorbe nad srcima.

Blagoslovi njihov rad bogatim plodovima

i podari im krunu vječnoga života.

Amen.

Sveta Mala Terezija  

Hrvatsko nebo