Šiljo: Zašto Mostov Raspudić promiče anacionalne (neo)boljševike kao alternativu HDZ-u?!

Raspudićevo odnosno Mostovo inzistiranje na obaranju HDZ-a, koliko god legitimno i opravdano bilo, podsjeća na Budišino odnosno HSLS-ovo obaranje Tuđmanova HDZ-a krajem 1990-ih u korist Račanove i Mesićeve ’detuđmanizacije’ kao opravdanja za gaženje Hrvatstva. Jedina hrvatska alternativa HDZ-u bila bi okupljanje što kvalitetnijih i čestitijih domoljuba i profiliranih snaga na desnom centru. A ne suludo favoriziranje (neo)boljševičke nehrvatske i protukatoličke ljevice. I Raspudić i Petrov i Grmoja i Bulj i svi ostali morali bi hrvatskom narodu, umjesto neprestanog ’siktanja’ na Plenkovića, dati objašnjenja koga to žele dovesti na vlast nakon HDZ-a. Ona su dosad izostala. Pozvani su ovaj put ispostaviti račun unaprijed. A ne ’tući se po glavi’ kada se pokaže da je sva vlast opet otišla u krive ruke!

Nekako ’ispod radara’ naših vrlih portala i vazda budnih komentatora prošle su izjave nezavisnog zastupnika s liste i iz kluba Mosta Nine Raspudića u kojima je izložio svoju, a zacijelo i Mostovu, strategiju za sljedeće izbore za Hrvatski sabor. Oni se, koliko znamo, očekuju ako ne prije, a ono na proljeće sljedeće godine. Možda budu održani istodobno s izborima za Europski parlament. Pa ipak, zaslugom televizije i portala N1 njegove izjave dostupne su i mogu se citirati.

Razumljiva je i uvelike opravdana Raspudićeva beskompromisna kritika Plenkovića, njegove i vlade i HDZ-a

Raspudićeva beskompromisna kritika Plenkovića, njegove i vlade i HDZ-a razumljiva je i uvelike opravdana s obzirom na nebrojene iznevjere. On s pravom primjećuje kako je Plenkovićeva vlada morala pasti najkasnije 19. veljače s uhićenjem bivšeg ministra Darka Horvata, kao još jednoga u dugom nizu smijenjenih, osumnjičenih, optuženih ili osuđenih. Plenković će za nekoliko dana postati najdugovječniji hrvatski premijer, nastavlja nekadašnji mostarski fan Brucea Leeja, žaleći se kako je lako kad “nemaš obraza i morala, kad možeš s bilo kime trgovati, kad ne daš ostavku ma kakve neuspjehe imaš”.

Ocjenu o neuspjesima kao jedinoj značajci ove vlade odnosno vladajuće stranke prihvatimo samo uvjetno, zato što ona, objektivno rečeno, ne bilježi samo neuspjehe, nego i neke opipljive i mjerljive uspjehe. Nastranu naši osjećaji, frustracije i zgražanja, stanje je na žalost i odviše ozbiljno da bismo ga promatrali isključivo u ’crno-bijeloj tehnici’. Da nekih uspjeha nije bilo, i da Plenković nije u stanju vladati i održavati sve bitne sustave, teško da bi se njegova vlada unatoč tolikim sječama vlastitih članova do danas održala i da bi se još uvijek najveći postotak anektiranih birača držao HDZ-a. I to unatoč svijesti kako je riječ o nedvojbeno i dubinski i širinski višestruko i teško kompromitiranoj vladajućoj strukturi. Ali najviše zaslugom razložnog straha od ’crvene’ opasnosti, koja i dalje odnosi prevagu nad svim zlima HDZ-a, premda on pod plaštem domoljubne retorike provodi uvelike upravo ’crvenu’ agendu.

Raspudić gomilanje afera i prkošenje u neodgovornosti zbraja u neumoljiv zaključak o (očekivanoj) propasti sada vladajućih: “Ali njihov pad će biti totalni. HDZ će nestati. Oni su ispražnjeni političke vrijednosti i sadržaja. Drži ih Plenković na koritu i samo ih ta vlast i tokovi novca drže zajedno, kad izgube vlast, raspast će se kao rakova djeca. Počet će proces općeg zviždanja i terećenja jedni drugih. Očekujem jedan domino efekt.”

Svakomu po djelima i po nedjelima; svakomu, ne svima; personalizirano, ne paušalno!

So far, so good! – Sve dosad moglo bi se Raspudićeve ocjene, pa bile i tako drastične, razumjeti, pravdati i u većoj ili manjoj mjeri odobravati. Svakomu po zasluzi! Svakomu po djelima i po nedjelima! Svakomu neka bude ispostavljena pravedna naplata! Svakomu, doduše, ako ćemo po pravdi, ali ne svima, zato što paušalna opća odgovornost odnosno krivnja u pravilu ne postoji. Ne postoji „udruženi zločinački pothvat“ za koji bi se račun mogao ispostaviti kolektivitetima, nego u pravom smislu samo ’kolovođama’ i stvarno u takve pothvate ’umreženima’!

Odgovornost odnosno krivnju može se utvrditi samo osobno, personalizirano; ne paušalno, kao što to već tri desetljeća, a osobito nakon haaških presuda, čine recimo SDA-ovi ekstremni velikobošnjaci prema HDZ-u BiH, prema HVO-u, Herceg-Bosni i Republici Hrvatskoj. A nije ni među osumnjičenima ili dokazanim krivcima današnjeg HDZ-a jednak stupanj političkih „grijeha“ počinjenih „mišlju, riječju, djelom ili propustom“. Postoje još i „olakšavajuće okolnosti“, kao što je strah, realna nemoć ili ucijenjenost, kao što su „dobre namjere“ (kojima je „popločan put u pakao“). A uvijek je posrijedi i različitost motiva. I ’nepravedni upravitelji’ čine i određena dobra djela, kao što to znamo iz Evanđelja. I ’mali milijun’ drugih sastavnica mora se uzeti pri objektivnom opisivanju i ocjenjivanju ljudi i onoga što oni čine…

Hoće li pak u HDZ-u ako i izgubi sljedeće izbore, i time vlast, doći na državnoj razini do ostvarenja Raspudićeva predviđanja o totalnom raspadu i unutarnjem obračunu ’svih sa svima’, o masovnom međusobnom prokazivanju i optuživanju, to je teza za „nostradamuse“. Prepustimo utemeljenost takvih predviđanja samoj budućnosti, … koja, za sada, ne namjerava ne doći. Imamo naime već dovoljno iskustava da ni ’smrtni grijesi’ HDZ-a nisu još nijednom za tu stranku, a ni za njezina vodstva i ’baze’ na svim razinama, imali ni blizu tako rastrojstvene učinke i posljedice.

Raspudićeva kritika HDZ-a i njegove vlasti nije ništa novo, originalno ni inventivno

Raspudića se može s razumijevanjem i kimanjem glave pratiti i u ocjeni koju je, nimalo obzirno i zapravo vrlo grubo i drastično, što uvijek znači i uz određeno karikiranje i pretjerivanje, iznio o Plenkoviću. Ona glasi: „Koji je njegov kapacitet, osim što se istrenirao po briselskim sastancima. On je isprazan birokrat koji ostavlja dojam osobe koja u životu nije pročitala nijednu knjigu osim obavezne literature. Pogledajte ga u pokušajima nadmetanja verbalnog, pogledajte te šale koje pokušava izvest. Ta priča da je Plenković najsposobnija osoba u Hrvatskoj za voditi Vladu, to je priča za malu djecu. U čemu su te njegove sposobnosti, IQ, moral, obraz, integritet, upravljačke sposobnosti, iskorijeniti korupciju…“

Plenkovićeva pretjerana samohvala doživjela je tako s pravom zasluženu protutezu, to jest protutežu u zacijelo pretjeranom opozicijskom kuđenju i omalovažavanju.

Sve dosad rečeno svodi se na razornu kritiku Plenkovića, njegove vlade i HDZ-a, bez spominjanja, doduše, njihovih jataka: koalicijskih ortaka, manjinaca-etnobiznismena i ostalih javnih i tajnih ’žmuglera’… No kao što „bič na kraju puca“, tako se čitav smisao Raspudićeve kritike svodi na završno poglavlje. A ono sadrži upravo očitovanje o alternativi tako groznom HDZ-u. Toliko groznom da se ni dugogodišnji korisnik usluga HDZ-u bliskih ljudi i medija ne može više suzdržati da po toj nekoć stožernoj nacionalnoj stranci ne raspali iz svih svojih retoričkih oružja. On im je vrlo vičan. U njihovoj se uporabi dobro izvježbao objavljujući godinama dugačke kolumne u jednom dnevniku mainstreama i gostujući iz tjedna u tjedan na središnjoj nacionalnoj televiziji, koja je uvijek više-manje pod kontrolom bilo vladajućih, bilo vladajućeg establišmenta, bilo nekih tajnih i na površini nevidljivih struktura moći.

Kritika HDZ-a i njegove vlasti nije ništa novo, originalno ni inventivno. Dapače, može se reći da je ta stranka izložena ’baražnoj vatri’ još od svoje embrionalne faze, dakle od davne godine 1989. naovamo. Plenkovićev HDZ doživio je nebrojeno oštrih i grubih kritika, satiričnih napada, sarkastičnih prikaza i otrovnih invektiva. Kada bi se s tolikim kritičarima na ljevici i na desnici htio natjecati, Raspudić teško da bi toj kritici mogao išta originalno ili vrijedno spomena pridodati. Njegova kritika HDZ-a nije dakle ništa osobito. Ona ima vrijednost samo po tomu što on se njemu dopušta govoriti po raznim televizijama, medijima, tribinama i u saborskim klupama, dok premnogi drugi bistri i lucidni i oštri kritičari ne mogu doći ni do kojeg medija. Osobito ne do javne televizije i televizija s nacionalnom koncesijom, do kojih je Raspudić tako lako dolazio. A pogotovu ne do ’stranjskih’ televizija odnosno internacionalnih i ljevičarskih i liberalističkih i protukatoličkih informativnih „platformi“ kao što je N1. To je naime medij na kojemu je jednu od glavnih emisija uređivao i vodio notorni Šprajc, koji sada svojim mržnjama, ironijama, sarkazmima i jalnostima „obogaćuje“ program RTL-a.

Most kao stranka „desnog centra“ valjda bi svog lidera trebala tražiti na domoljubnoj desnici, a ne na (neo)boljševičkoj ljevici!

Raspudić zatim dodaje da se na oporbenoj sceni događaju procesi i da će „vrijeme“, nada se on, „izbaciti lidere“. Valjda je htio reći da će vrijeme „otkriti lidere“. No kako to vrijeme može samo po sebi „izbaciti lidere“? I zašto spominje „lidere“ (u množini) kada se zna da „lider“ (=vođa) opozicije može biti jedan (kandidat za predsjednika vlade), ako se želi imati protutežu Plenkoviću?

Da je tipovao na jednoga, Raspudić bi zacijelo otkrio dokraja na koju stranu naginje odnosno koju on to stranku preferira. A koju stranku on preferira kao tobožnji spas od štetočinske samovolje HDZ-a, vidi se iz nastavka njegova razlaganja: „Tko je najjača oporbena stranka? Ankete zasad još pokazuju SDP, ali ne računaju Socijaldemokrate, oni sad osnivaju svoje ogranke, vidjet ćemo nakon ljeta kad će i oni biti u anketama koliko će imati SDP.“ Iz rečenoga bi se moglo zaključiti da je Raspudić u dvojbi između SDP-a i od njega odmetnutih Socijaldemokrata, neželjene djece SDP-a, čijem se jačanju potiho nada. Možda mu šibenski župan Jelić, ako okupi i ojača takve, dođe kao ’spas s neba’. Čudna je to, u svakom slučaju, putanja razmišljanja predstavnika „stranke desnog centra“, kakvom se Most deklarira.

Po logici njezina programskog usmjerenja, takva stranka valjda bi svog lidera trebala ako ne stvarati, a ono tražiti ili nastojati prepoznati na desnici, a ne na (radikalnoj ili ekstremnoj) ljevici! Koja usput rečeno nije nikakva socijalna ljevica, nego mnoštvo blefera koji svoje prave namjere i svoju pravu ćud skrivaju iza demagoških i populističkih parola. No Raspudić i u tom razgovoru za N1 praktički ignorira desnicu. Kao da je i nema, i kao da u Hrvatskoj ne postoje „desni“ birači. Kao da desno-domoljubna opcija nema ni pravo političkoga građanstva, a kamoli pravo na vlast ili sudjelovanje u njoj.

Nije kod nas riječ ni o kakvoj desnici i ljevici, nego o nacionalnim i anacionalnim snagama

Zapravo, ako ćemo pravo, uopće kod nas i nije riječ ni o kakvoj klasičnoj desnici i ljevici. To je samo provizorna podjela kakvu su nam nametnuli marksistički politolozi. Prije 1990-ih i poslije 1990-ih temeljni je prijepor među anacionalnim ili nehrvatskim odnosno neototalitarnim političkim snagama s jedne i (makar nominalno) nacionalnim, hrvatskim, antitotalitarnim snagama s druge strane političkoga spektra. Nismo mi još uopće došli u demokratsko društvo u kojem se stranke vjerodostojno profiliraju i decidirano pozicioniraju kao recimo u Izraelu, ili u susjednoj nam Italiji, ili u Sloveniji, ili u Mađarskoj. Ma ne! Mi smo s velikom većinom „organiziranih političkih snaga“ mentalno i strukturno i kadrovski još čvrsto usidreni u jugoslavenskom socijalizmu, koji se ’premandurao’ u liberalni globalizam.

Nakon što je pokazao nesigurnost između SDP-a i Socijaldemokrata, kao da mu je i to premalo, Raspudić kao ovlašteni (?) Mostov trbuhozborac u sljedećoj etapi razvijanja svoje političke filozofije praktički nastoji umanjiti snagu Možemo!. Valjda kao nepoželjnu ugrozu ’dokazanoga’ esdepeovskoga razdijeljenog jata, koje se osjeća ugrožnim od tih ’junoša’ i ’dođoša’.  Raspudić nastavlja: „Isto kad Zagreb dočeka napuljski scenarij sa smećem, vidjet ćemo kako stoji Možemo! Ajmo u rujnu popričati tko je najjača oporbena stranka.“ Drugim riječima, on sluti ili predviđa kako će do jeseni Možemo! dovoljno oslabjeti da ne bude glavni izazivač. Da se ne preslika zagrebačka situacija, u kojoj iskusni socijaldemokrati iliti ’prekaljeni’ komunisti, s Milanovićevim kumom Klisovićem na čelu, moraju ponizno asistirati politički i kadrovski ’pubertetskim’ skojevcima.

„Most, SDP i Možemo!, vidjet ćemo Socijaldemokrate, koliko će oni uspjeti stati na noge.“

Po Raspudiću, tada će opozicijska scena izgledati ovako: „Mi ćemo vjerojatno imati tri približne opcije – Most, SDP i Možemo!, vidjet ćemo Socijaldemokrate, koliko će oni uspjeti stati na noge.“ U toj raznolikosti, „teško je očekivati jednog lidera uz kojeg će svi bezrezervno stati“, mudro zaključuje. Da bi još mudrije došao do ove operativne hipoteze: „Čeka nas proces strpljivog dogovaranja, pregovaranja, prije svega u profiliranju zajedničkog okvira borbe protiv kriminala i korupcije, spašavanja državnih institucija i skidanja ovakvog kriminalnog HDZ-a s vlasti.”

Želi li doista „spašavanje državnih institucija“ (uh, uh! – kojih to i kakvih već?), Raspudić je zaista pod ljevičarskim šatorom našao pravu ’crkvu u kojoj će se Bogu moliti’! Pa upravo oni imaju dugu tradiciju rastakanja i onih hrvatskih institucija koje HDZ ne bi uspio ili ne bi ni htio rastočiti.

Legitimna je i pohvalna Raspudićeva želja da „kriminalni HDZ“ skine s vlasti – premda se stječe dojam prevelike opsjednutosti HDZ-om, ili nekog privatnog inaćenja, što nije odlika ozbiljnih političara ni javnih poslenika. No koliko god to bilo bolno mnogima priznati, a Raspudiću čini se ni pojmiti, politika se ne iscrpljuje niti završava na „skidanju s vlasti“ Kurte, da bi „uzjašio“ Murta. Naprotiv, uoči svakih izbora glavno je pitanje tko će se „domoći vlasti“. Po tom „nezavisnom“ mostovcu, u krug onih koji ne će moći imati zajedničkog vođu, ali će okupiti glavninu opozicijskih, antihadezeovskih glasova uvrstit će se SDP, Možemo!, možda i Socijaldemokrati te svakako Most. Koji je stavljen na prvo mjesto u tom društvu notornih neojugoslavena, boljševičkih potomaka i već poslovničnih ’antikrista’…

Je li to ono čemu glavnina hrvatskoga naroda teži? Nipošto!

Je li to ono čemu glavnina hrvatskoga naroda teži? Nipošto! Koliko god bilo bijesnih i nezadovoljnih vladavinom HDZ-a i Plenkovićem osobno, koliko god bilo ogorčenih raširenom korupcijom, političkim klijentelizmom i podjarmljivanjem države od određenih struktura ili klika koje sada imaju vlast i moć, koliko god bilo indoktriniranih i izmanipuliranih i ispranih mozgova, to nipošto nije ono čemu glavnina hrvatskog naroda teži. A Raspudić se godinama predstavljao kao hrvatski narodni čovjek. Dok je pisao svoje vrsne kolumne u drugom najtiražnijem dnevniku, obični i manje obični hrvatski čovjek oduševljavao se time kao izrazom vlastitih misli, osjećaja i htijenja. Zar bi se sada imao oduševljavati takvim društvom koje postavlja kao istinski hrvatsku političku alternativu? – Nipošto!

Ako je on čovjek Mosta, koji tvrdi da je na poziciji „desnog centra“: hrvatskog patriotizma i suverenizma, umjerenog nacionalizma, antikomunizma, antijugoslavenstva, antiliberalizma i antiglobalizma, – kako je moguće da Raspudić gura u prvi plan tomu sasvim oprečne stranke kao alternativu na vlasti HDZ-u? Kako razumjeti da nasuprot korumpiranosti i ispražnjenosti i blamiranosti (Plenkovićeva) HDZ promiče antife i ljevičarske ekstreme. Kako to da prešućuje svaku desnu, pravašku, konzervativnu, demokršćansku, katoličku i općenito svaku hrvatsku domobransku, narodnjačku i nacionalističku stranku, opciju ili sastavnicu kao alternativu vladavini ovoga i ovakva beskrupuloznog HDZ-a u koaliciji s ’etnobiznismenima’ i ostalim ’žetončićima’?!

Raspudićevo odnosno Mostovo inzistiranje na obaranju HDZ-a, koliko god legitimno i opravdano bilo, podsjeća na Budišino odnosno HSLS-ovo obaranje Tuđmanova HDZ-a krajem 1990-ih u korist Račanove i Mesićeve ’detuđmanizacije’ kao opravdanja za gaženje Hrvatstva. Jedina hrvatska alternativa HDZ-u bila bi okupljanje što kvalitetnijih i čestitijih domoljuba i profiliranih snaga na desnom centru. A ne suludo favoriziranje (neo)boljševičke nehrvatske i protukatoličke ljevice. I Raspudić i Petrov i Grmoja i Bulj i svi ostali morali bi hrvatskom narodu, umjesto neprestanog ’siktanja’ na Plenkovića, dati objašnjenja koga to žele dovesti na vlast nakon HDZ-a. Ona su dosad izostala. Pozvani su ovaj put ispostaviti račun unaprijed. A ne ’tući se po glavi’ kada se pokaže da je sva vlast opet otišla u krive ruke!

Povezano:

Damir Pešorda: Ideološki moratorij

Šiljo, Hrvatsko nebo