Damir Pešorda: Ideološki moratorij
Vrijeme:3 min, 37 sec
Fantaziranje o ”ideološkom moratoriju” i zajednički politički nastup s ”osobama koje menstruiraju” i ”osobama koje ejakuliraju” prečica je u propast.
Prije desetak dana Nino je Raspudić ustvrdio da ”bude li to jedini način micanja HDZ-a s vlasti, koalicija svjetonazorski nespojivih stranaka ljevice i Mosta nije isključena”. Mediji su jedva dočekali takav nagovještaj te su žurno udarili smišljati smjele kombinacije. Iako nije član Mosta, Nino se Raspudić dobro uklopio u društvo Grmoje i Bulja kao da su, što ‘no se kaže, zajedno koze čuvali, stoga se može reći da Raspudić samo artikulira stavova Mosta. Uostalom, takvu je mogućnost manje-više potvrdio i najeksponiraniji mostovac Nikola Grmoja iako je istaknuo da je to isključivo Raspudićeva ideja. Nekako slutim da se aktualna oporba priprema za juriš na vlast, a mediji joj u tomu zdušno pomažu. Također, čini se da Most u toj igri opet ima važnu ulogu.
Kada je 2015. bilo gotovo sasvim izvjesno da će vlast preuzeti HDZ s Karamarkom na čelu, lansirano je metkovsko političko čudo – Most. Božo Petrov svako malo je gostovao kod Ace Stankovića, a mainstream mediji ispredali su sladunjave priče o čestitosti, poštenju i sposobnosti junačkih Jambinih upokojitelja. Diskretno bi se tu i tamo natuknulo da je nova politička snaga izrasla na humusu katoličkog aktivizma, da im je ideolog nekadašnji hrastovac Ivica Relković, što je trebalo signalizirati domoljubno-konzervativnom dijelu glasača da bez straha mogu za njih glasovati. Rezultat svi znamo. HDZ je pobijedio, ali jedva, te je bio prisiljen na koaliciju s Mostom. I to takvu koaliciju u kojoj je Most mogao beskonačno ucjenjivati, a HDZ na te ucjene pristajati ako ne želi nove izbore. HDZ-ovi izgladnjeli vukovi nakon četiri godine posta bez vlasti nisu mogli dopustiti da ih se odmakne od ovčinjaka pa makar isti morali dijeliti s poštenjačinama iz provincije. Koje će, nadali su se, ionako izigrati, potkupiti ili izbaciti iz igre.
U takvim okolnostima Karamarko nije smogao hrabrosti prekinuti cirkus i raspisati nove izbore. Bojao se vjerojatno svojih. Ostalo je povijest. Stabilnog propadanja hrvatskog sadržaja u Republici Hrvatskoj. Raspudićeva ideja da se ruši Plenkovićev HDZ, koji je tom propadanju i kumovao, i s crnim, to jest crvenim i zelenim vragom na prvi se pogled čini nelošom. Međutim, kada se sjetimo jednoga drugoga pošto-poto rušenja HDZ-a, onoga Budišina s prijeloma stoljeća i tisućljeća, ta nam ideja odmah postaje manje privlačna. Budišino dovođenje Račana na vlast, što je za posljedicu imalo jugoslavensko-komunističku rekonkvistu, vjerojatno je najpogubniji događaj u hrvatskoj politici od raspada komunizma do danas. Naravno, u oštroj konkurenciji sa Sanaderovim uvođenjem Pupovca u vlast. Ta dva događaja uzrok su gotovo svih problema suvremene Hrvatske, a ne korupcija. Korupcije ima svugdje, no namjernog sabotiranja države rijetko gdje kao u Hrvatskoj.
Fantaziranje o ”ideološkom moratoriju” i zajednički politički nastup s ”osobama koje menstruiraju” i ”osobama koje ejakuliraju” prečica je u propast. Moralnu, političku, na koncu i državnu. Ako Most još jednom odigra ulogu trojanskoga konja na desnici, definitivno će se potvrditi da je riječ o destruktivnom projektu lutkara iz sjene. Dopuste li to Hrvati, ispast će da nisu nimalo bistriji od Muje iz vica ”Fata je Fata, ali dvaput je dvaput”. U ideološkom neredu koji je nastao nakon dvije tisućite odavno se ne zna što je lijevo, što desno, što je ispravno, što neispravno, što je domoljublje, a što izdaja. Kao što veličanstvene devedesete simbolizira veliki Franjo Tuđman, tako period nakon dvije tisućite simbolizira prevrtljivi Mesić, pjevač ustaških i partizanskih pjesama, haaški svjedok i bošnjački lobist te predsjednik Hrvatske u dva mandata, hodajuće utjelovljenje postmodernističke poštapalice anything goes. Dok svjedočimo čudnovatim Milanovićevim preobrazbama, pitamo se tko nam jamči da se ne radi o istom obrascu?
Most, Raspudići, obadva SDP-a i Možemo zajedno s Milanovićem na čelu u pohodu na preotimanje vlasti Plenkovićevu HDZ-u i Pupovčevim manjincima jednostavno ne mirišu ni na što dobro. Tko god tu pobijedi, mi smo izgubili. Samo koji smo to mi? U posljednje me vrijeme sve više kopka sumnja da se to ‘mi’ toliko stanjilo da politički poduzetnici dobro računaju kada na njega i ne računaju. Nesiguran glede zamišljenoga ‘mi’ uzdržavam se ovaj put od nuđenja alternative. Koju već predugo čekamo. Kako god bilo, a bit će kako bude jer ”nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda nebu da nam nekak nebu”, čestitam vam Dan državnosti, dragi čitatelji.
Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo
