IZ POVIJESTI HERCEG BOSNE – Jakov Bašić: Otmica fra Kleme Dokića

Vrijeme:8 min, 59 sec

 

Jakov Bašić*:

OTMICA FRA KLEME DOKIĆA

 

Reverendissime pater!

Podpisani, ufa se ponovno obratiti na Vas sa zamolbom, evo po deseti put, e, da se najzad uredi razdioba grabovačke župe.

Ovom prigodom, Reverendissime pater, napominjem, da su Prisojani malo požestoki ljudi; nu, ni Grabovčanima kavga nije na odmet. Pa ja mislim, Reverendissime pater, da bi u slučaju kavge moglo doći i do svetogrđa u pogledu crkvenog ruha i ostalih stvari. Najgore bi pak bilo, ako se. počnu otimati o pojedine stvari, te ih potrgati, i tako upropastiti ovo malo crkvene sirotinje. A kakva bi nevolja mogla tek mene snaći, bolje i ne govoriti o tom. Ja imam svega dva habeta, tri tunike, jedne hlače i jedan plašt i to onaj, što sam još kao klerik dobio, a to je taman pred 30 godina. Zato, Reverendissime pater, ja vas ponovno najponiznije molim, založite se kod njegove Preuzvišenosti, da odobri osnutak posebne župe za selo Prisoje. Ja, sluga Božji, ponizan sam do praha zemaljskoga i znam, da nije moje miješati se u stvari starijih, ali moram i ovom zgodom reći: ustanova posebne župe u Prisoju je narodna potreba. Eto, baš jučer kad sam išao k bolesniku, skakućući preko onog kamenja, odkinu mi se đon od sandale i ne bi druge, već nastavili bos. Ma jest! I to sam učinio na slavu i čast Boga velikoga, ali priznajem, kad sam osjetio bolove kroz raskrvavljene tabane, o, Bože oprosti mi, jauknuo sam! A kad sam se vraćao, seljaci mi se smijali dobacujući: Oče Rafo! Narod više ne će čekati! Opanci su poskupili, a i puno vrimena se gubi. Piši biskupu, da nam šalje misnika i da se osnuje župa u Prisoju. Dakle, Reverendissime pater, kako vidite, ovo su posljednje zamolbe naroda, a i moje. Zato učinite sve potrebno, pa da nam se smiluje Njegova Preuzvišenost i udovolji kako narodnoj tako i mojoj potrebi i nevolji.

Odani vam u Kristu

0. Fra Rafo Dugonjić

župnik grabovačko-pristojski

Dneva Gospodnjeg 17. lipnja 1917. godine.

 

***

— Braćo! Ovo vam je posljednje pismo, koje sam poslao provincijalu u Mostar. Zato vas ja lijepo molim, strpite se, ne činite grijeha, okanite se sile. Ja se nadam, da će Svevišnji urazumiti i biskupa i provincijala, pa će to pitanje biti konačno riješeno. A ti, brate Ikane, kao najstariji i najpametnija glava, smiri narod i upozori ga, na puteve Božje. Eto, to je sve što ja mogu!”

Ove riječi govorio je sakupljenim starješinama kućnih zadruga sela Prisoje O. fra Rafo Dugonjić, župnik grabovačko-prisojske župe. Na okupu je bilo oko 150 što mladih što starijih seljaka, odjevenih u svečana odijela. Sastanak se držao u dno sela, ispod jednog starog hrasta, oko kojeg je bilo desetak starih stećaka, velikih i od vremena posivjelih, pa su izgledali kao široki stolovi, Na jednom od njih sjedio je o. fra Rafo Dugonjić, a okolo njega seljaci, sjedeći na ledini, a neki na ostalim stećcima. Bilo je ljetno poslijepodne, dosta vruće, ali debela hladovina staroga hrasta davala je svježinu i ugodan odmor……..

Pročitavši ovo pismo, Gogušić poskoči i zaputi se kući Račvinoj i Bože Ivančića, pa ih pozva k sebi.

— Braćo, više se stvar ne može odlagati. Evo pisma od fra Kleme u kom piše, da će on primiti pripravno sve što smo mi naumili. U subotu navečer mi ćemo se opremili kao da idemo u lovi i onda ćemo ko slučajno navratiti kod fra Kleme. Selo će nas vidjeti i znajući našu staru naviku, svašta će nas pitati, ali nikome ne će na um pasti da idemo oteti fratra. Osim toga pripremiti ćemo selo da se za nedjelju što svečanije opremi i da prvi župni dan proslavimo kao ljudi i pravi kršćani. Ja mislim, da fra Klemo prenoći u Karlovu Hanu, a u nedjelju rano da ga uz narodnu svitu i veselje dovedemo u župni dvor, gdje će služiti misu pod vedrim nebom i svečano se useliti u našu župu.

Od Račve i Bože Ivančica nije bilo prigovora. Sutradan pođoše od kuće do kuće i obavijeste sve domaćine, šta će se i kako će se zbiti. Naravno, svaki je upozoren da ništa ne govori, nego da sa svom čeljadi dođu tko na konjima, tko pješice do Karlova Hana, gdje će svečano staviti u kočiju fra Klemu i dovesti ga ravno u župni dvor. Seljaci, koji imaju kubure, neka ih napune i u nedjelju će se pucati tako, da to slavlje odjekne ne samo širom Buška-blata, nego i čitavima duvanjskim kotarom.

U subotu navečer, kad je; sunce već utonulo iza Kamešnice i čeljad u Grabovici umorna od posla povlačila se na ležaj, dođu pred fra Klemina vrata Jure Gogušić, Bozo Ivančić i Račvo Ljubičić. Uzeli ljudi puške dvocjevke, torbe uprtnjače, te idu u lov. Fra Klemo ih dočeka te se lovački i on opremio, kako njegovi susjedi ne bi vodili brigu, jer znaju njegovu radosnu naviku, ići sa Prisojanima u lov. Ušavši u kuću, fra Klemo ih pogosti i kad su se malo “razigrali”‘ pijući vino iza večere, zidna je ura pokazivala da je 11 sati u noći. Grabovica je spavala, mjesec šetao po ogradama i kamenjaru, a po koji starac kašljao. Bila je prava noć pozne jeseni, ugodna i opojna svojim bogatstvom vedrine. Tri čovjeka izadoše iz fra Klemine kuće, kao sjenke šuljajući se k crkvi. Na ulazu se krotko i ponizno prekrstiše a onda; zaputiše glavnom oltaru. Iza oltara bile su već priređene dvoje bisage pa jedne uprti Račvo a druge Božo. Kako su nečujno ušli, tako su nečujno i izašli. Krenuli su odmah u strahu, a Gogušić se kod t..a nakašlja, što je bio znak fra Klemi da su već izašli iz crkve. Fra Klemo brzo izađe iz kuće, okrene ključ i hitrim korakom skoči na uski puteljak, koji je vodio k cesti. Odmičući se od grabovačkih kuća goropadni Račvo nije mogao srcu odoljeli, a da ne pokaže svoju radost i veselje zbog ovog podviga. Ne govoreći svom društvu baš ništa, potegne i raspali iz svoje “granalije”‘. U mirnoj noći odjekne pucanj tako glasno i jetko, da se drugi pobojaše, ne će li skočiti čitavo selo na noge. Nu, to omami i Bozu Ivančica, pa i on proslavi radost svog srca sa dva hitca. Iz vida im je izmicala i zadnja grabovačka, kuća no u taj čas primijetili su. da se pale svijetla. Fra Klemo posta nemiran i ubrza korake. Gogušić se nasmije i dobaci ocu fra Klemi:

— U Prisojana straha nema, a pogotovo ga ne smije biti kod njihovog fratra, — i pritom zapjeva što ga grlo nosi. Ostali su prihvatili pjesmu uz pucnjavu iz pušaka i sutradan se pripovijedalo po Grabovici, da je veselo i zagrijano lovačko društvo prolazilo mimo njihovog sela i pjevanjem i pucanjem razbudilo čitavo selo. I tako bez ikakovih smetnji uz pucnjavu i veselje nakon dva sata čvrsta hoda, stigli su Karlovu Hanu, gdje ih dočeka brojna grupa seljaka, koji su bili u pripravnosti za svaki slučaj, ako bi Grabovčani navalili

Fra Klemo se povukao odmah u sobu da prilegne. Gogušić, račvo i Bozo Ivančić ostali su budni, čuvajući stražu, a ostali seljaci polegoše po ledini i čvrsto otkinuše nekoliko sati sna. Čim je počelo svitati, selo Prisoje postade živo, i brzo se spremilo te svi krenuše prema Karlovu Hanu. Tko pješice a tko na konju. Svi su se obukli u najsvečanije ruho. Djevojke su pjevale, a momci svirali i podcikivali uz diple i uz zurle. Kako pokraj Karlova Hana vodi glavna cesta od Livna za Imotski i Mostar te u Duvno, naravno, da je u ranu zoni bio veliki promet i svaki se putnik čudio i pitao šta je to. Prisojani su veselo, radosno i ponosno odgovarali :

— Evo, noćas oteli amo fratra iz Grabovice. Osnivamo našu samostalnu župu.

Oko osam sati pojavio se fra Klemo u novom habetu svečano raspoložen, kao da mu sam biskup dolazi. Dugački špalir žena i djevojaka te mladih momaka bio je poredan od hana pa preko cijeloga mosta preko kojeg je svečano prošao, blagoslivajući narod. Tada je sjeo u kočiju za njega posebno pripremljenu, nakon čega i povorka krenu. Na čelu povorke išao je Jure Gogušić, s jedne strane stupao je Božo Ivančić noseći veliki hrvatski barjak, a s druge strane plećati Račvo, noseći bisage s crkvenim stvarima. Zatim su slijedili domaćini pa momci i djevojke i svi ostali. Na kraju kočija sa fra Klemom, te oko nje stotina konjanika. Iza konjanika slijedilo je nekoliko volovskih kola sa starijom čeljadi i djecom. Sve je to išlo laganim hodom uz pjesmu i veselje, jer toga dana ostvario se dugogodišnji san Prisojana: dobili su svoju župu i župnika!

Glas o tome veselju pronio je nadaleko i već sutradan stiže u Mostar, čuvši biskup za ovo, nema druge, narodna se volja mora primiti i blagosloviti. Brže bolje donese o tom odluku i fra Klemo bude imenovan prvim župnikom u selu Prisoje dok u Grabovicu dođe mladi Don Ante Zrno iz Roškog Polja.

Ovaj događaj duboko se zabilježio u duše Prisojana, pogotovo kada se o. Klemo pokazao ne samo da je dobar župnik, već jako dobar organizator za opći narodni napredak. Nije trebalo čekati dugo vremena, pa je povedena široka akcija za gradnju crkve i škole. Narod je o tome dušo pripovijedao, a Prisojani su se osobitim ponosom uvijek toga sjećali i o tome pripovijedali.

Jedan od Prisojana opjeva ovaj događaj u narodnoj pjesmi, koja se i dan današnji uz gusle pjeva.

Jakov Bašić

 

 * Jakov Bašić, (Tomislavgrad, 3. listopada 1903.- Mill Valley, 9. lipnja 1987.). Osnovnu školu završio u Tomislavgradu, a gimnaziju na Širokom Brijegu. Otišao je u vojnu školu i postao jugoslavenskim kraljevskim oficirom. Od 1926. do proglašenja šestosiječanjske diktature živi u Beogradu, a onda se vraća u Zagreb kao čvrsti pripadnik Hrvatske seljačke stranke. Boreći se za prava radnika tu s prijateljima osniva sindikalni savez privatnih namještenika. Nastupaju protiv marksističkih sindikata, te prvi uvode osmosatno radno vrijeme. Za vrijeme Banovine imenovan je vijećnikom grada Zagreba. U travnju 1940. pokreće glasilo Saveza, tjednik „Pravica“ i za urednika uspijeva dovesti Tina Ujevića, a za suradnika Stanislava Šimića.

Dolaskom NDH Savez je raspušten, a njegove poslove preuzelo je novoosnovano Ministarstvo Udrudžbe, a „Pravica“ prestaje izlaziti. Nešto kasnije će ga ministri Lorković i Budak nagovoriti da ode na dužnost u Hrvatsko poslanstvo u Berlinu i da kao specijalni ataše preuzme brigu za tadašnjih četvrt milijuna hrvatskih radnika u Njemačkoj. Nakon nekoliko godina tipične europske sudbine hrvatskih političkih izbjeglica u poraću, godine 1949. stiže u Kaliforniju, u San Francisco. Tu s drugim Hrvatima organizira kupnju prostorija za „Hrvatski dom“ koji postaje stjecištem hrvatskoga društveno-političkog života. Posebno se zauzimao za preobrazbu politike Hrvatske bratske zajednice, pa je stoga promicao ulazak državotvornih Hrvata u nju. Pisao je novinarske članke, pjesme, pripovijetke i roman.
Surađivao je u „Zajedničaru“,“Hrvatskom glasu“ i kalendarima HSS-a. Objavio je: Hrastov čvor- vitez divljine (roman, San Francisco, 1969.);Astro Lirika (pjesme, San Francisco, 1988.)

Daran Bašić, Hrvatsko nebo