Zašto Michael Martens nastavlja širiti komunističku i velikosrpsku propagandu protiv Hrvata, umotanu u „znanstveno“ ruho?

Dopisnik inače ugledna njemačkog lista „Frankfurter Allgemeine Zeitung“ za jugoistočnu Europu Michael Martens voli se baviti bližom ili daljom prošlošću. Pritom se svako malo na grubo  neobjektivan, nekritično mitski i u osnovi neprijateljski način dohvati Hrvata – kao „dežurnih krivaca“ za najveća zla „na Balkanu“. Tako se i nedavno dohvatio prvog bijelog polja na hrvatskom grbu kao tobože „ustaškog“ simbola, a zatim i Jasenovca kao tobožnjeg logora za plansko masovno ubijanje Židova, Srba i ostalih. Dajemo javnosti u prijevodu na hrvatski na uvid oba njegova nedavno objavljena članka.

Michael Martens: Skrivena nacistička simbolika u Hrvata? F.A.Z. (Berlin), 18. ožujka 2023.

Popularni hrvatski restoran u Berlinu na svojoj natpisnoj ploči ima šahovnicu. To i nije tako bezazleno kako se čini.

Bio je već mrak, ali iz jedne gostionice još uvijek je dopiralo svjetlo na ulicu. „Hrvatski specijaliteti. Roštilj na drveni ugljen.” Restoran je na dobroj lokaciji, neposredno ispod postaje Bellevue u Berlinu, čiji vlakovi S-Bahna tutnjaju točno iznad restorana svakih pet minuta prema voznom redu. Ali to je Berlin, pa su ponekad duže pauze.

Stolić na ulazu je još slobodan i otvara se svijet hrvatskih specijaliteta. Ćevapčići naravno. Ili, što se jedva viđa na njemačkim jelovnicima od devedesetih: „Veseli Bosanac“– odrezak punjen šunkom i sirom. Pureća jetrica je od puretine, a ciganska jetrica od govedine. Kao i ciganski ražanj, ciganski tanjur i ciganska plata. Najbolji način da saznate što se nalazi iza ili u jelima kao što su “Räuberfleisch” i “Schindelbraten” jest da pročitate sitna slova na jelovniku.

„Puszta plata“ i „izvorni mađarski gulaš“, koji je oduvijek bila superiornija u odnosu na sve krivotvorine, odaju počast dobrim starim vremenima kada je Hrvatska još pripadala Mađarskoj. Čistunci bi prebranac (kuhani grah sa svinjetinom) mogli smatrati tradicionalnim ili čak velikosrpskim jelom, a ni balkanskim jetricama s češnjakom ne bi bilo mjesta u hrvatskom restoranu po čistom srednjoeuropskom učenju. Svinjski medaljon „Matuška“ (ili Bratuška?) odvažan je naziv za hrvatsko jelo u ovim vremenima s obzirom na panslavizam i Majčicu Rusiju. No na jelovniku su i starohrvatske delicije koje nadoknađuju sve: Currywurst, svinjska koljenica s kiselim kupusom, špageti Bolognese. Zatim liker od jaja iz slobodnog uzgoja i sve je u redu.

Prvo polje čini veliku razliku

Ono zbog čega je restoran „Holzkohlen Grill“ sporan, nije hrana (protiv koje ovdje ne treba ništa govoriti, kao ni protiv brzopletih i pristojnih konobara kuće), već njegova reklama. U natpisu restorana je velika bijelocrvena-bijela šahovnica, točno u sredini između riječi „hrvatski“ i „specijaliteti“. Gotovo svi znaju što to znači otkako je Hrvatska s kockastim dresovima na postala viceprvak na Svjetskom prvenstvu 2018., a lani osvojila hvale vrijedno treće mjesto: šahovnica je Hrvatska, Hrvatska je šahovnica. To je zaštitni znak koji se pamti, poput bavarske zastave s bijelim i plavim rombovima.

Ipak, postoji mala razlika između dresova u kojima su se Luka Modrić i njegovi suigrači izborili za visoka priznanja i svjetlećeg natpisa restorana „Holzkohlen Grill“ na adresi Flensburger Strasse u Berlinu. Na nogometnim dresovima, kao i na službenom grbu Republike Hrvatske, uzorak počinje crvenim poljem u gornjem lijevom kutu, dok je gornji lijevi kvadrat šahovnice u natpisu restorana bijele boje. Pa što? U čemu je razlika?

Zapravo, oni koji nisu upoznati sa zamršenošću heraldike i povijesti jugoistočne Europe neće vidjeti nikakvu razliku. No odstupanje u rasporedu boja nije nimalo slučajno, a nije ni beznačajno, naprotiv: ovdje usred Berlina predstavljena je skrivena šifra od koje i najveselijem Bosancu može ciganski odrezak zapeti u grlu. Jer nije svaka šahovnica ista. Barem ne u hrvatskom slučaju. Prije je to pitanje ideologije.

„Šahovnica”, kako se na hrvatskom naziva državni grb, postoji stoljećima. Prema legendi, potječe od srednjovjekovnog hrvatskog kralja Držislava, kojemu je, kao i njegovim sunarodnjacima, manjkalo vokala, ali je navodno bio odličan šahist. Priča se da je završio u mletačkom zarobljeništvu, a slobodu je izborio trostrukom u šahu protiv tadašnjeg dužda Venecije. Kaže se da je iz zahvalnosti kralj uvrstio šahovnicu u državni grb.

To je dokazivo netočno, jer je Držislav živio u predheraldičkom razdoblju kada nije bilo grbova. Ali stoljetni dokazi o hrvatskom grbu postoje. U središtu Innsbrucka, glavnog grada Tirola, jedan svod iz 1495. krasi šahovnica koja u gornjem lijevom kutu počinje bijelom bojom. Na krovu jedne zagrebačke crkve nalazi se šahovnica s kraja 19. stoljeća koja također počinje bijelim poljem. U ostalim povijesnim prikazima šahovnica počinje crvenim poljem. Uzorak nije bio kodificiran stoljećima, tako da nije postojao njegov službeni oblik. Obvezujući redoslijed polja prvi su uspostavili u travnju 1941. hrvatski „Ustaše“, fašistička skupina koja je došla na vlast tek uz pomoć Hitlera i uspostavila strahovladu u takozvanoj „Nezavisnoj Državi Hrvatskoj“ do 1945. po uzoru na nacionalsocijalistički model. Točne brojke nisu dostupne, ali ono što je sigurno jest da je stotine tisuća ljudi ubijeno ili raseljeno na području ove države.

Oko 70.000 ljudi ubijeno je u hrvatskom koncentracijskom logoru Jasenovac, najvećem logoru smrti koji nisu vodili Nijemci u Drugom svjetskom ratu. U nedostatku plinskih komora, likvidacije su često izvršavali izravno stražari. Gdje kuga i bolest nisu obavile posao, korištene su sjekire, sjekire i noževi. Sve se to događalo pod znakom šahovnice – s bijelim poljem u gornjem lijevom kutu, koje je još kod ustaša bilo okruženo velikim U. Zabranjena u Austriji od 2018.

Kad su Titovi partizani 1945. godine uspostavili vlastiti režim i uveli strahovladu nakon što su izvršili pokolj nad desecima tisuća svojih nekadašnjih protivnika, nisu smatrali da je je za to kriva i šahovnica. Čak i u socijalističkom razdoblju šahovnica je služila kao grb Hrvatske ili hrvatske republike u Jugoslaviji, ali bez ubojitog U i gotovo uvijek s početnim crvenim poljem. Nogometni klub Dinamo Zagreb nosio je grb na dresovima, naravno s prvim crvenim kvadratom, a za svaki slučaj i crvenom zvijezdom.

To nikoga nije vrijeđalo. No nakon što se Jugoslavija raspala i Hrvatska izborila neovisnost, prvi predsjednik, Franjo Tuđman, bivši partizanski borac koji je postao hrvatski nacionalist, nastojao je održati raspored iz socijalističkog doba. Tuđman je u prosincu 1990. dao odrediti hrvatski povijesni grb u obliku šahovnice, na način da je ‘prvi kvadratić u gornjem lijevom kutu štita crvene boje’, kako stoji u zakonu. U tom slučaju Tuđman se jasno distancirao od ustaškog režima.

Dakle, raspored boja s bijelim kvadratom na početku stoga nije službena – a u Austriji, gdje živi mnogo Hrvata, već je nekoliko godina čak i zabranjena. Zabranu su 2018. uveli tadašnja vlada kancelara Sebastiana Kurza i njegovog ministra unutarnjih poslova Herberta Kickla iz FPÖ-a. Šahovnicu s početnim bijelim poljem Beč je klasificirao kao simbol ideologije „koja je u suprotnosti s osnovnim demokratskim vrijednostima“. Zabranjeni su i simboli terorističkih skupina poput „Islamske države“ ili Al-Qaide, turskih „Sivih vukova“, Hamasa i Hizbulaha. Pa ako netko i danas koristi staru šahovnicu s bijelo-crveno-bijelim rasporedom, što to znači?

Povjesničar Sveučilišta Leicester Alexander Korb, koji je istraživao i napisao knjigu o povijesti fašističke hrvatske države, kaže: „Korištenje te simbolike prvenstveno je signal da se ‘Nezavisna Država Hrvatska’ od 1941. do 1945. smatra povijesno legitimnim projektom.“ Ali zabranu poput one uvedene u Austriji ne smatra rješenjem. Iako grb s bijelim početnim poljem označava odobravanje fašističke države, „indeksiranje zastava i grbova s krivom bojom u gornjem lijevom kutu poprimilo bi smiješna obilježja – vlasti i zagovornike zabrane neminovno bi se dovelo u neugodnu situaciju“.

Stroži je Florian Bieber, voditelj Centra za studije jugoistočne Europe u Grazu. „Takav simbol ne bi trebao biti prihvatljiv u javnom prostoru, pogotovo u Njemačkoj i Austriji. Grb s bijelim poljem na početku signalizira potporu ustaškom režimu ili desničarskim ekstremističkim skupinama koje se na njega pozivaju. Upotreba šahovnice s bijelim poljem jasno je povezana s desničarskim ekstremističkim značenjem. Taj je simbol, istina, puno stariji od fašističke ideologije, ali u ovom rasporedu boja od 1945. više se ne može odvojiti od fašizma, kolaboracije i genocida.“

Petar Vujčić, vlasnik restorana, nije odgovarao na pisana pitanja o svom grbu, ali je u telefonskom razgovoru u četvrtak bio izuzetno ljubazan. Gospodin Vujčić objašnjava da za njega rade i Bosanci i Srbi, pa o nacionalizmu ne može biti riječi. Također napominje da restoran vodi od 1981. „To nema veze s ustaštvom, zaboga!“, kaže on za svoj grb, ali uz zanimljivo objašnjenje: „Ustaše su postojale u Drugom svjetskom ratu, i to je to.“

„Ustaše su bile banda zločinaca“

No je li to baš sve stvar prošlosti? Uz taj argument opet bi se mogle koristiti i svastike. Uostalom, i svastike su već nalazile na vazama iz minojskih vremena, a nacisti više nisu na vlasti. „No nije tako jednostavno“, kaže Ivo Goldstein, profesor na zagrebačkom Sveučilištu i jedan od najpoznatijih hrvatskih povjesničara: „Šahovnica je jedan od simbola u ratu između ekstremne hrvatske desnice i liberalnog, demokratskog društva. Nema sumnje da se svatko tko koristi šahovnicu koja počinje bijelim poljem deklarira kao neoustaša.” Za povjesničara Goldsteina ova tema nije samo povijest, već i obiteljska povijest. Njegovog djeda Židova ubili su ustaše u koncentracijskom logoru. Njegov otac Slavko preživio je holokaust pridruživši se partizanima.

Svoju životnu priču Slavko Goldstein, koji je preminuo 2017. godine, opisao je u djelu pod naslovom „1941. Godina koja ne prolazi“ koje je prevedeno na mnoge jezike. „O onima koji i danas koriste šahovnicu s početnim bijelim poljem, njegov sin Ivo kaže: „Ti ljudi vole govoriti da nisu ustaše, nego samo dobri hrvatski domoljubi – ali to nije istina. Ljudi trebaju znati da ovaj simbol nema nikakve veze s hrvatskim domoljubljem, on je njegova suprotnost. Ustaše su bile banda zločinaca i izdajica hrvatske stvari. Italiji su prepustili polovicu hrvatske obale. Kako zamisliti Hrvatsku bez obale i većine njezinih otoka?“

No ni Ivo Goldstein ne smatra da je zabrana po austrijskom modelu ispravno rješenje. „Najbolji odgovor je educirati ljude o tome što ovaj simbol znači“, kaže on. Uostalom, nitko nije prisiljen posjetiti restoran. „Kad bi mene netko pozvao u takav restoran, predložio bih mu da odemo pronaći neki drugi.“

Versteckte Nazi-Symbolik beim Kroaten?

Michael Martens: Počinitelji su bili obični neznanci. F.A.Z. (Berlin), 20. ožujka 2023.

Tko su bili nenjemački počinitelji holokausta? Danski povjesničar Emil Kjerte istraživao je stražare u hrvatskom logoru smrti. Jedan od rezultata bio je da su žene bile više ideološki angažiranije.

Od Heinricha Himmlera preko zapovjednika Auschwitza Rudolfa Hößa do tajnica koje su kao tinejdžerice radile činovničke poslove u uredima koncentracijskih logora, a desetljećima kasnije, kao starice, izvedene pred lice pravde pravosuđa Savezne Republike Njemačke koje prkosi smrti – znamo puno o njemačkim počiniteljima holokausta. Knjiga Christophera Browninga „Totally Normal Men“ o korištenju policijskog bataljuna iz Hamburga u Poljskoj jedan je od najpoznatijih primjera iz gotovo nepregledne istraživačke literature na tu temu.

Drugačije je s počiniteljima koji nisu Nijemci. Jasenovac u Hrvatskoj bio je najveći logor smrti iz Drugog svjetskog rata koji nisu vodili Nijemci. U kompleksu logora živote je izgubilo gotovo 48.000 Srba, oko 16.200 Roma, više od 13.000 Židova i gotovo 5.400 Hrvata. Od 1941. do 1945. godine u „Nezavisnoj Državi Hrvatskoj“ hrvatski fašisti, koji su sebe nazivali “ustašama”, pogubili su ukupno 350.000 ljudi. O glavnim počiniteljima zna se dosta. O Dinku Šakiću, primjerice, zapovjedniku Jasenovca. Također i o njegovoj supruzi Nadi Šakić, koja je vodila ženski logor. Nakon rata bračni par je, kao i više od 7000 drugih hrvatskih fašista, preko Italije izbjegao u Argentinu. Uhićeni su tek 1998. i prebačeni u Hrvatsku.

Samo dobrovoljci

O suđenju Dinku Šakiću (njegova supruga nikada nije optužena) izvještavali su i strani mediji, pa tako je i F.A.Z. dana 22. ožujka 1999. objavio tekst pod naslovom „Ratni zločinci čiste savjesti“. Šakić je osuđen na 20 godina u Zagrebu i umro je 2008. godine. Vjekoslav Luburić, još jedan bivši zapovjednik logora, pobjegao je u Španjolsku i tamo ubijen 1969. godine, pretpostavlja se od strane jugoslavenskog agenta – bio je to incident, koji je također kratko prostrujao zapadnim medijima. Miroslav Filipović, bivši franjevac protjeran iz svog reda koji je kratko zapovijedao logorom Jasenovac, obješen je u Jugoslaviji 1946. godine.

Ali malo se zna o „sasvim običnim ljudima“ koji su sudjelovali u hrvatskoj politici istrebljenja – običnim stražarima, povremenim mučiteljima, špijunima, policajcima i drugim poslušnicima. Tko su bili ubojice ustaškogpokreta, kakva je bila njegova sociološka struktura? Nedavno je danski povjesničar Emil Kjerte o tome održao predavanje na bečkom Wiesenthal Institutu za proučavanje holokausta. „Razmjerno je malo istraživanja o ne-njemačkim počiniteljima holokausta”, tako je u uvodu povjesničar objasnio svoju motivaciju koja ga je navela i da nauči hrvatski jezik. U svom istraživanju bavio se nekoliko temeljnih pitanja: Koje je bilo zemljopisno i socijalno podrijetlo jasenovačkih zločinaca? Kada su i kako pristupili ustaškim organizacijama? Jesu li vršili ili doživjeli nasilje prije Jasenovca? Jesu li među njima postojale neke zajedničke biografske specifičnosti?

U socijalističkoj Jugoslaviji, prema Kjerteu, državna historiografija težila je „pojednostavljivanju portreta“ počinitelja. Optuživali su ih za nedostatak klasne svijesti. Kjerte pobliže promatra 2500 jasenovačkih stražara, isključivo dragovoljaca, koji su bili ne samo raspoređeni u logorima, već su ponekad, uglavnom s mobilnim jedinicama, počinili masakre u mjestima u regiji naseljenim Srbima. Nije iznenađujuće da Kjerte dolazi do diferenciranije slike.

Kjerteovo istraživanje daje biografske konture nepoznatim počiniteljima. Zapravo, većina jasenovačkih stražara imala je tek osnovnu školu – ali što to govori? Oni su u svoje vrijeme uglavnom odgovarali jugoslavenskom prosjeku izvan gradova. Iznadprosječno velik broj počinitelja dolazio je iz zapadne Hercegovine, koja se i danas smatra uporištem hrvatskog nacionalizma. Odatle je potjecao i zapovjednik Luburić koji je kao jasenovačke stražare preferirao tobože „čvrste“ hercegovačke Hrvate za razliku od navodno poženstvenjenih buržoaskih Zagrepčana ili Slavonaca.

No ne samo s obzirom na zapisnike o ispitivanju iz 1950-ih, Kjerte nudi dodatno objašnjenje zašto je toliko počinitelja podrijetlom iz Hercegovine. Mnogi muškarci iz tada izrazito siromašnog kraja padali su na ponude ustaških regrutera, prvenstveno iz najjednostavnijih materijalnih razloga. Perspektiva redovitih obroka, čvrste obuće i grijane prostorije zimi često su bili odlučujući čimbenici. To se odnosilo i na hrvatske gastarbajtere, koji su u Belgiji živjeli u najtežim uvjetima i tako postali prijemčivi za ustašku propagandu.

Žene su bile predanije

Stražarke u Jasenovcu bile su, pak, ideološki angažiranje, napominje Kjerte. To pripisuje činjenici da žene nisu regrutirane, nego su se morale same prijaviti za rad u logoru. Neki od počinitelja kasnije su svjedočili da su njihove obitelji već bile žrtve nasilja velikosrpskih četnika ili brutalnih policijskih akcija u kraljevskoj Jugoslaviji. Vjerojatno tu nije u svim slučajevima posrijedi argument osobne zaštite, jer su doista Četnici ubili na tisuće Hrvata, posebno u Bosni.

Naravno, Kjerte također jasno govori da se progon ustaša nije dogodio prvenstveno pod pritiskom Nijemaca, kako se do danas često tvrdi u Hrvatskoj, već kao rezultat samog pokreta. To potvrđuje i hrvatski povjesničar Lovro Kralj, komentirajući Kjerteovo predavanje u Beču: „Dokazi upućuju na to da je holokaust bio nusprodukt ustaške ideologije i njihove želje da stvore etnički homogenu državu koja bi bila bez nepoželjnih manjina, posebice Srba, Židova i Roma.“

Kralj se također slaže s Kjerteovim tumačenjem da je u Jasenovcu ideološko uvjerenje praktički stvoreno moralnim prijestupima. Nasilje i genocid bili su za ustaše temeljni čin njihovog željenog novog društva i imali su učinak izgradnje zajednice. „Uključivanje običnih ljudi u djela koja dovode do moralnih prijestupa – do točke u kojoj nema povratka na prijašnji moral i način života – bila je srž fašističkog projekta stvaranja novog ljudskog bića”, tako Kralj objašnjava ideju koju je Thomas Mann slično primijenio na njemačke nacionalsocijaliste u svojim govorima za BBC

Hrvatski fašisti u Jasenovcu, prema Kralju, težili su „antropološkoj revoluciji“ za koju su vjerovali da se najbrže može postići što brutalnijim ubijanjem budućih nositelja njihova svjetonazora. „Tako su koncentracijski logori poput Jasenovca bili inkubatori koji su poslužili za ubrzano stvaranje novog društva utemeljenog na radikalno drugačijem fašističkom moralu”, tvrdi Kralj. Ubilačke orgije Titovih komunista 1940-ih i ranih 1950-ih, koje su se događale krajem rata i nakon njega, još su jedno poglavlje u kontinuumu nasilja na krvlju natopljenim predjelima Balkana, u kojem povjesničari trebaju popuniti još mnogo praznina. Istraživanje poput ovoga Emila Kjertea nudi važan poticaj za to.

Die Täter waren ganz normale Unbekannte

Michael Martens, F.A.Z./Hrvatsko nebo

  POVEZANO

Dr. Josip Stjepandić: „M.M. anrufen, wenn Du Kroatien verunglimpfen willst“