Asirci

Asirci su semitski narod koji potječe od staroga stanovništva jugozapadne Azije. Oni su potomcima starosjedilačkoga naroda u Mezopotamiji, koji su u 1. st. prihvatili kršćanstvo. Suvremeni Asirci govore sjeveroistočnim novoaramejskim jezicima koji imaju mnogo dijalekata. Smatra se da je inačicom toga jezika govorio i Isus Krist. Povijest Asirskoga carstva trajala je oko 1800 godina i nakon ratova prestala postojati početkom 7. st. pr. Kr. Njegovo su područje između sebe podijelile Medija i Babilonija. Staromezopotamska država nalazila se na sjeveru suvremenoga Iraka.

Asirija je ratnička država. Njezini su se gradovi učvršćivali zidinama s kulama. Najvažniji su gradovi Dur-Šarukin („Dom Sargonov“), Niniva, Ašur, Kalah, Arbela. Prijestolnice su Dur-Šarukin i Niniva sagrađene na umjetnim platformama. Zidovi su dvoraca urešavani reljefima s prizorima lova na lavove i pobjedonosnih bitaka. Asirska kultura u mnogočem sliči babilonskim tradicijama. U asirskim hramovima, školama i knjižnicama proučavali su djela babilonske i sumerske književnosti. Ljetopisi katkad napominju povijesne romane.

Panel od bjelokosti s prikazom krilate sfinge. Asirija, 9. – 8. st. pr. Kr., Britanski muzej

Sadanji Asirci žive u Armeniji, Australiji, Grčkoj, Gruziji, Iraku, Iranu, Njemačkoj, Libanonu, Rusiji, Siriji, Turskoj i drugim zemljama. Brojno se asirsko iseljeništvo nalazi u SAD-u i Švedskoj. Asirci kao i Kurdi nemaju vlastite države. Procjenjuje se da je u svijetu od dva do tri i pol milijuna Asiraca. Imaju zajedničku asirsku zastavu koja je usvojena 1968. godine. U središtu zastave je plava zvijezda sa zlatnim diskom. Disk utjelovljuje sunce („šamaš“). Valovite vrpce koje idu od središta zastave označuju tri glavne rijeke u povijesnoj domovini: Tigris, Eufrat i Zab. U gornjem dijelu zastave prikazan je strijelac, staroasirski bog Ašur. Autor je dizajna zastave inženjer Georg Bet Atanous.

Asirska zastava

Asirske crkve

Većina Asiraca pripada Asirskoj istočnoj Crkvi (potpun naziv – Sveta apostolska sveopća asirska istočna Crkva) i Kaldejskoj (Kaldeja – naziv za jugoistočno područje Mezopotamije) katoličkoj Crkvi koja je sjedinjena s Rimom. I jedna i druga Crkva imaju svoje Crkve-kćeri na obali jugozapadne Indije (pokrajina Kerala) gdje se tamošnji kršćani nazivaju „siro-malabarcima”. Prema povijesnoj tradiciji prvi su vjerovjesnici bili apostoli Toma, Tadej (Addai) i Bartolomej (Mari). Nesjedinjena Asirska istočna Crkva i sjedinjena Kaldejska katolička Crkva imaju jedan istočnosirijski korijen i opću povijest do početka razdvajanja u 16. stoljeću. Crkve su jako skromne, obično četvrtaste. Svetište je odvojeno od lađe zastorom ili katkad pregradnim zidom. Na oltaru obično nema ništa osim križa i svijeća. Svima im je zajednički istočno-sirski obred. Križ je ornamentalan s krakovima koji se razvijaju u listove.

Asirska istočna crkva Mat Marjam (Djevice Marije) 1998. u Moskvi

Kaldejska katolička katedrala u Bagdadu

Asirci u Armeniji

Suvremeni Asirci u Armeniju su stigli nakon rusko-perzijskoga rata 1826. – 1828. iz područja jezera Urmija u Iranu. U suvremenoj povijesti Asirci su stradali dva puta, od strane osmanskoga genocida između 1914. i 1922. (stradalo je između 150 000 i 300 000 Asiraca), zajedno s Armencima i Grcima, i od strane ISIL-a, između 2014. i 2017. godine. Ukupan broj Asiraca u Armeniji je oko 3 tisuće, a prema podatcima općine – 6-7 tisuća.

Asirci u Armeniji žive u selima Arzni, Kojpasar (Dmitrov), Verin Dvin i u Jerevanu. Postoje osnovne škole s asirskim razredima. Većina Asiraca u Armeniji pripada Asirskoj istočnoj Crkvi. U Armeniji su sagradili tri asirske crkve: crkvu sv. Tome (Mar Tuma) iz 1828., crkvu sv. mučenika Kirika i Iulitte iz 1840. i crkvu Uzašašća Presvete Bogorodice iz 1887. Tradicijski se armenski Asirci bave zemljoradnjom, vinogradarstvom i vrtlarstvom. Postoji i znatan stupanj intelektualaca. Asirci su sačuvali bogatu pučku kulturnu baštinu: igre, ples, poslovice, bajke. Postoji i suvremeni asirski junački spjev – Qateeni Gabbara („Katyni Gabbara”). Qateeni je zaštitnik asirskoga naroda.

Priredio: Artur Bagdasarov/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo