Šiljo: Raširena korupcija pokazatelj je nezdravog društva iz kojega ne može izrasti ništa što bi ga ozdravilo

Otkriveni razmjeri korupcije u Hrvatskoj pokazatelj su mnogo raširenijeg stanja pokvarenosti. Ona nije negativna i razorna samo po stotinama milijuna eura za koje se sumnja da su nezakonito potrošene. Ne! Ona je pokazatelj nečega mnogo gorega, a to je stanje nezdravoga društva. Koje, zbog toga, uzalud nastojimo izmijeniti nabolje bilo kojim drugim sredstvima. Uzalud zato što iz nezdrava društva ne mogu izrastati ni na stanje bitno pozitivno utjecati ni zdravi političari ni zdrave stranke ni zdrave institucije ni zdravi birači u državi za kakvu se „nismo borili“. Raširena korupcija pokazatelj je općenito nezdravog društva iz kojega ne može izrasti ništa dovoljno krjepko što bi ga ozdravilo.

U svojem godišnjem izvješću Ured europskog javnog tužitelja (EPPO) izvijestio je nedavno o stanju kaznenih istraga u godini 2022. u svim državama članicama te u državama nečlanicama i u trećim državama u koje EU plasira svoje novce.

To neovisno pravosudno tijelo EU-a, koje djeluje od g. 2021. i koje osim središnjice u Bruxellesu ima i svoje podružnice u državama članicama EU-a, nadležno je ne za istrage o nepravilnostima u trošenju novaca iz proračuna i fondova EU-a, za što je nadležan OLAF i neka druga tijela, nego za ove poslove: „istraživanje, procesiranje i dovođenje do presuda zbog kaznenih djela koja pogađaju financijske interese EU-a“. To su, kako se dalje navodi na službenim stranicama, prije svega „ekonomska i financijska kaznena djela, kao što su zloporaba fondova, pranje novca, prijevare s PDV-om i korupcija“. U slučaju postojanje sumnje, EPPO „pokreće istražne radnje, obavlja postupke pravosudnog gonjenja te vrši funkcije tužitelja na nadležnim sudovima sudjelujućih zemalja EU-a“.

U Hrvatskoj lani EPPO okrenuo 23 istrage zbog sumnje u malverzacije EU-ovim (zajedničkim) novcem u vrijednosti 313,6 milijuna eura

EPPO je dakle objavio da su u Hrvatskoj tijekom prošle godine pokrenute 23 istrage zbog sumnji u malverzacije EU-ovim (zajedničkim) novcem ukupne vrijednosti 313,6 milijuna eura. U svom izvješću ističe da je uglavnom riječ o istragama povezanima sa zloporabama sredstava iz fondova EU-a i državnog novca te s malverzacijama u javnoj nabavi. Navodi da se u Hrvatskoj vodi šest postupaka zbog sumnje na zloporabu sredstava iz Europskog fonda za poljoprivredu i ruralni razvoj, dok se njih sedam dovodi u svezu s malverzacijama novcem koji je namijenjen regionalnom razvoju. Dva postupka odnose se na sredstva iz kohezijskog fonda, jedan na sredstva za obnovu i otpornost, a jedan na novac za digitalizaciju, mobilnost i energetiku.

Kada se brojke o ukupnim sredstvima za koja bi mogli biti oštećeni europski fondovi nezakonitim dodjeljivanjem novaca krajnjim korisnicima stave u omjere prema veličini stanovništva svake dotične zemlje, dolazi se do zaključka da je Hrvatska gora od svih drugih zemalja. Među njima po broju kaznenih istraga i količini novca koji bi mogao biti zloupotrijebljen prednjače Grčka i Italija. No Hrvatska je razmjerno gora i od njih.

Predsjednik i članovi vlade i njima odani javnozboritelji nastoje zabašuriti problem, iznoseći tvrdnje da je Hrvatska po osnovanoj sumnji na korupciju tek na desetom mjestu. Pritom se prave da ne znaju da je recimo Njemačka po broju stanovnika dvadeset puta veća od Hrvatske, pa da bi u Hrvatskoj stoga moralo biti dvadeset puta manje kaznenih istraga da bi ona bila ravna Njemačkoj. No u Hrvatskoj ih ima razmjeno mnogo više nego u Njemačkoj i u svim ostalim državama članicama EU-a.

Hrvatska – zemlja još jednog paradoksa i dvoličnosti – i teška pitanja o raširenosti korupcije

Hrvatska je tako zemlja još jednog paradoksa i dvoličnosti. Vlasti i vladajuće elite u noj po religiozno-poltronskom odnosu prema Europskoj uniji, njezinim institucijama i njezinim „zajedničkim vrijednostima“ prednjače, a istodobno u praksi u većoj mjeri nego svi drugi krše i njezine zakone i njezine temeljne vrijednosti, na koje inače prisežu. Misli se na načela kao što su „demokratičnost“, „vladavina zakona“, „transparentnost“, proceduralnost i poslovna čestitost. To je svima koji išta znaju i razumiju već odavno dobro poznato. Ovo što je objavio EPPO samo je egzaktna potvrda stanja o kojem se godinama doznavalo iz medija i pri tolikim dosadašnjim smjenjivanjima članova Plenkovićeve vlade i nekih manje visokih državnih dužnosnika i funkcionara po agencijama i javnim poduzećima.

Odgovori na pitanja koja odatle proizlaze nisu tako laki ni jednostavni. Prvo od njih glasi: Je li riječ o korumpiranosti i spremnosti na korupciju samo kod pripadnika određenih struktura koje su u simbiozi s već dugo vladajućim HDZ-om i njegovim vodstvom? Ili je riječ o široj korumpiranosti i spremnosti na korupciju među pripadnicima političke klase i poduzetnim korisnicima njezinih usluga općenito? Ili je riječ o širokoj, u narodu, spremnosti na korupciju, pogodovanje, nezakonitost, podmićivanje i svakovrsna muljanja i okorištavanja u širim ili najširim slojevima pučanstva? Po načelu stranačko-političkog klijentelizma u kombinaciji sa sirovom ljudskom pohlepom ili taštom željom za usponom na ljestvici vlasti i moći.

Za korupciju na višim razinama zaslužna je i pogodujuća i diskriminatorska kadrovska politika

Ima dovoljno potvrda i za jedno i za drugo i za treće i za četvrto. Tek bi široka istraživanja pokazala koliko je koruptivnost stvarno ili potencijalno veća među „pokvarenom gospodom“ odnosno među otuđenim ili tuđinskim slojevima nego uzduž i poprijeko našega „čestitoga puka hrvatskoga i uglavnom katoličkoga“. Takvih istraživanja ili nema ili zahvaćaju samo pojedine isječke zbilje. Iskustvo nam govori da je spremnost na razne oblike korupcije veća razmjerno političkoj važnost dotičnih osoba, bilo na državnom, na područnim ili na lokalnim razinama, bilo u sferi političke vlasti, javnih poduzeća ili određenih institucija, koje su na proračunskim jaslama ili se neizravno na njima hrane.

Politička korupcija i Newtonov zakon inercije

Po svemu sudeći, za korupciju na višim razinama zaslužna je i pogodujuća i diskriminatorska kadrovska politika. Nju dominantne snage provede u hrvatskim zemljama već desetljećima, zapravo već stoljećima. Vladari i vlastodršci, uglavnom strani te njihove domaće sluge: povjerenici, izvršitelji, vazali i promicatelji, uvijek su u stanovništvu tražili one i onakve koji su i kakvi su spremni osobno se okoristiti time što služe tuđinskom odnosno uskoslojnom okorištavanju na račun i na štetu širokih slojeva domicilnoga hrvatskog naroda.

U samostalnoj Republici Hrvatskoj dominaciju su od početka imali centri moći i strukture u kojima su glavnu riječ imali ljudi izrasli iz struktura bivšega jugoslavenskog i komunističkog sustava. Oni te njihova ili općenito „djeca komunizma“ s vremenom su preuzimali od njih „štafetu“ gospodara demokratske Hrvatske. Koruptivnost je zasigurno u velikoj mjeri djelo takvih. Koji „za ljude nisu marili, a Boga se nisu bojali“.

No ni (ostali) Hrvati koji nisu takvi, koji su u bivšem sustavu bili obespravljeni, diskriminirani i izvan struktura vlasti i moći, time i borci za pravdu, slobodu, zakonitost i čestitost, nipošto nemaju razloga za samohvalu. Zašto? – Zato što su u mnoge suvremene strukture ušli i ti i takvi, ili su s vremenom ulazili fizički ili duhovni potomci i sljedbenici bivših protivnika nepravednog političkog i državnog sustava. Često se ni ljudi koji se deklariraju kao čestiti i ponosni kršćani i katolici, ili kako drukčije, ne pokazuju kao osobito moralni ni kao odgovorni pred narodom i pred zakonom. Da je tako, potvrđuje i niz dosad izrečenih presuda u kojima su osuđeni i takvi.

Razmjeri korupcije i ostalih loših odnosa koji su se zavukli pod kožu narodu – u jednoj od najkatoličkijih europskih zemalja – zvone na uzbunu

Hrvatska je po svom stanovništvu jedna od najreligioznijih, najkršćanskijih i najkatoličkijih europskih zemalja. Očekivalo bi se stoga da bude i jedna od najmoralnijih, budući da bi svaki vjernik osim pred zakonom i tijelima za zaštitu zakonitosti i kažnjavanje nezakonitosti morao osjećati i nositi u svojoj svijesti i odgovornost pred Bogom, odnosno „strah Božji“. No čini se da se u praksi ta pretpostavka ne potvrđuje kao točna. Čini se kao da nije „funkcionalna“. Čini se kao da za tolike strah pred Bogom ne igra nikakvu ulogu u svjetovnim ponašanjima i postupanjima.

Možda i ne mora postojati uvijek „grješna sklonost“ ni to da joj se rado popušta. Svakako i opće stanje utječe na ponašanje onih koji bi se u moralnijim, zakonitijim i čestitijim okolnostima ponašali moralnije, zakonitije i čestitije. No neporecivo veliki razmjeri za koje znamo i neposredno iz svakodnevice ili oni koje slutimo, razmjeri korupcije i ostalih loših odnosa koji su se zavukli pod kožu narodu u smislu njegove svijesti o društvu i društvenosti, zvone na uzbunu. Ne samo u pravosudnom, kaznenom i disciplinskom, nego i u dubljem smislu. Boje li se Hrvati Boga? Ako ne, zašto? Vjeruju li uopće u Njega toliki koji za sebe tvrde da vjeruju? Ili misle da je vjera jedno, ponašanje u stvarnosti drugo, a osobno poštenje nešto sasvim treće?

Borba protiv korupcije mora obuhvatiti sve!

(Ne)moralnost Hrvatske i hrvatskog stanovništva tema je koja zaslužuje mnogo više pažnje nego što bi se pomislilo da je zaslužuje. Ako je nezakonitosti i nemoralnost velikih razmjera, tada je i svaki pojedinačni pokušaj borbe za zakonitost i moralnost, a protiv korupcije i nezakonitog pogodovanja i zataškavanja kaznenih djela, osuđen na neuspjeh. Kao što je bio osuđen na neuspjeh primjerice u slučaju solističke borbe diplomatskog službenika Damira Sabljaka protiv nekih nezakonitosti u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova. Čitav establišment upro se je ne učiniti ništa i ne dopustiti da se učini ništa kako bi se pošteno istražilo ono što je Sabljak dokumentirao. Naprotiv, mnogi se dadoše na pothvat s ciljem da se sve skupa o čemu su i vrapci živkali zataška, a Sabor i Vlada i Ministarstvo i razne inspekcije da se zaklone nekakvim pravorijekom DORH-a, koji je glasio: Sve je u Ministarstvu „u najbolje redu“. Tako je  naime u osnovi u Hrvatskoj. Osim, razumije se, za one koji – iz „politikantskih“ ili interesnih razloga iz ili čistoga jala – smatraju i javno tvrde da u Hrvatskoj nije sve „u najboljem redu“.

Ako je borba za zakonitost, pravdu, istinu i etičnost uzaludna, dapače, ako ne nailazi na širu političku i javnu potporu i solidarnost s borcima koji ju u konkretnim slučajima vode, tada zakonitost, pravda, istina i etičnost prestaju biti na snazi u cijeloj državi. Ili kapituliraju. Ili malakšu i odlaze u nepovrat.

Jako mnogo primjera neuspjelih bitaka za sve to što će na jeziku svi načelno podupirati, ali se konkretno gotovo nitko ne će u bitku i osobno upustiti

Ima jako mnogo primjera neuspjelih bitaka za sve to što će na jeziku svi načelno podupirati, ali se konkretno gotovo nitko ne će u bitku i osobno upustiti. Iz oportunizma, iz straha, iz tuposti ili iz sebične neiskrenosti…, svejedno zbog čega. Učinak je isti.

Kada je primjerice zastupnik DP-a Ante Prkačin već nekoliko puta dokazivao kako je ugovor Vlade RH s „dijelom Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj“ nezakonit, bespredmetan i ništav, i tražio od predsjednika Vlade da ga poništi, s njime nisu iskazali pravu solidarnosti ni njegova stranka ni ostale opozicijske stranke, a i nitko iz vladajuće stranke. Iako svatko s koeficijentom inteligencije većim od 75 može i bez pravne izobrazbe razabrati da je taj ugovor takav kakvim su ga osporavatelji ocijenili.

PHB Priopćaj br. 44: Zahtjev za poništenje Ugovora Vlade sa „Srpskom pravoslavnom crkvom u Hrvatskoj“!

Nisu se, naravno, oglasili u prilog Prkačinu i ostalima koji su to zahtijevali ni inače vrlo blagoglagoljivi pravni stručnjaci kao što je Mato Palić ni gotovo nitko iz redova pravnih stručnjaka i institucija koje se bave ustavnošću, zakonitošću i moralnošću onoga što čini državna vlast.

Nije li i to bjelodan dokaz da je i takva vrsta vrlo raširene korupcije, u obliku nemara, nezainteresiranosti i aktivne odnosno pokvarene sudržanosti odnosno konformizma i oportunizma, zahvatila i velik dio ne samo političkog, nego i stručno-strukovnog „našega svijeta“. Dokaz je to jedan, ali vrijedan, iako bi se takvih dokaza odnosno pokazatelja moglo nizati o raznim pojavama i reagiranjima na njih unedogled.

Smeta li ljudima korupcije često samo zato što ju čine drugi?

I studenti prava već znaju da je broj otkrivenih prekršaja i kaznenih djela neusporedivo manji od broja stvarno počinjenih prekršaja i kaznenih djela. Da je to samo vršak goleme sante leda, skrivene ispod površine vode. Utoliko bi više i vlada morala znati da je broj otkrivenih slučajeva prekršaja i kaznenih djela na području raspodjele nacionalnih i europskih sredstava i općenito upravljanja javnim novcima i ovlastima neusporedivo veći od otkrivenoga. Utoliko je i vlada licemjernija kada s jedne strane propagira „europske vrijednosti“, a s druge strane te iste vrijednosti zanemaruje, omalovažava, dopušta njihovo izigravanje ili i sama omogućuje i „pokriva“ njihovo izigravanje.

Utoliko je i čitavo društvo licemjernije ako prevelikom broju ljudi korupcija smeta dok ju čine drugi, a ne smeta im kada im se ukaže prigoda da ih i sami počine. Istina, riba obično „od glave smrdi“, ali ni mnogi u tijelu, pa i oni na repu, nisu bez su-krivnje. Kako bi inače riba po cijeloj dužini mogla zasmrdjeti?

Otkriveni razmjeri korupcije u Hrvatskoj pokazatelj su mnogo raširenijeg stanja pokvarenosti. Ona nije negativna i razorna samo po stotinama milijuna eura za koje se sumnja da su nezakonito potrošene. Ne! Ona je pokazatelj nečega mnogo gorega, a to je stanje nezdravoga društva. Koje, zbog toga, uzalud nastojimo izmijeniti nabolje bilo kojim drugim sredstvima. Uzalud zato što iz nezdrava društva ne mogu izrastati ni na stanje bitno pozitivno utjecati ni zdravi političari ni zdrave stranke ni zdrave institucije ni zdravi birači u državi za kakvu se „nismo borili“. Raširena korupcija pokazatelj je općenito nezdravog društva iz kojega ne može izrasti ništa dovoljno krjepko što bi ga ozdravilo.

Kako se golemi sustav političke korupcije urušio kao kula od karata

Šiljo, Hrvatsko nebo