Darko Daran Bašić: Hrvatska desnica i hrvatsko rodoljublje ne idu uvijek rame uz rame

Vrijeme:23 min, 8 sec

 

Hrvatska desnica spala je na niske grane. To i nije čudno kada se zna koliki su lažnjaci dosad izigravali desničare za svoje račune i interese, ili u nečijoj službi odnosno po zadaći. Mnogi poklonici razvikanih takvih desničara zadrti su iz neznanja, neki iz znanja, a svi skupa rado zanemaruju ili “zaboravljaju” ono što im se ne uklapa u koncepciju. Godinama se tako događalo i s jednom od desnih “ikona”, dr. sc. Zlatkom Hasanbegovićem. Zbog njegova deklariranog antikomunizma sve drugo mnogima nije bilo važno. A to drugo jest i njegov odnos prema Bosni i Hercegovini, prema pravima i opstanku Hrvata u njoj, prema muslimanima i Bošnjacima, te prema Srbima i četništvu, koje mu je čini se mnogo manje mrsko nego što se moglo i pomisliti.

Pogled u arhiv otkriva da je Hasanbegović svoja temeljna stajališta o Bosni i Hercegovini i narodima u njoj iznio još g. 2011., prije 12 godina. Ta su stajališta bila posve bezobzirna i bešćutna, zapravo bezobrazna, prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini i suvrenoj političkoj volji koju su oni dosad iskazivali nebrojno puta i na nebrojeno načina. Jednostavno, vidjelo se već tada da on na Hrvate gleda kao što su begovi nekoć gledali na obespravljenu kršćansku “raju”, naime kao na obespravljene podanike neupitnih osmanskih vlasti. Da je tako, pokazuju dokumenti iz te godine koje u preslikama i u prijepisima donosimo niže u ovoj kolumni. Na Hasanbegovićevo očitovanje argumentirano je tada reagirao Ilija Vincetić, rodom iz Bosanske Posavine, umirovljeni brigadir Hrvatske vojske i borac HVO-a čiji vojnici nisu ratovali protiv bosanskih muslimana, nego su naprotiv s njima bili u dobrim odnosima ili su ih imali u svojim redovima.

Ali ne! Desni mediji u Hrvatskoj, a i najveći dio njih u Bosni i Hercegovini, ignorirao je brigadira Vincetića. U Hrvatskoj su prešućivali da uopće postoji i političari i javnosnici i desni mediji. No zato je, otkako ga je Karamarko – iako ovaj nije bio u HDZ-u, nego je naprotiv imao dug “staž” kritiziranja Tuđmanove i HDZ-ove politike – postavio za ministra kulture Republike Hrvatske (!)  Hasanbegović postao opće omiljen lik hrvatskih desničara, rodoljuba, antikomunista i nacionalista. On je doduše najčešće izbjegavao što određeno reći o Hrvatima u BiH, pa se moglo smatrati da o njima misli isto kao i velika većina hrvatskih rodoljuba u Republici Hrvatskoj – dakle solidarno i sa sviješću o njihovim problemima, nepravdama koje podnose i ciljevima koje žele postići. No iza fasade hrvatskog radikala skrivao je zapravo neprijateljski odnos prema Hrvatima u BiH i prema politikama što su ih kod nas vodile stranke za koje je glasovalo više od 90 posto hrvatskih glasača. Nije primjerice Bujančeva Bujica pozivala Vincetića, koji je zaslužan za obranu BiH i Hrvata i Bošnjaka i svih miroljubivih ljudi u njoj, nego je pozivala “platformaša” Budimira i njemu slične sudionike preglasavanja Hrvata BiH, veličala svaki čas Hasanbegovića, koji ni po čemu nije zaslužan ni za što ovdje u BiH. A za što je zaslužan u Hrvatskoj, time neka se bave oni iz Zagreba i drugih mjesta u Hrvatskoj, njima je to poznatije.

Kada sam prije više godina upozoravao u svojim istupima da Hasanbegović ima posve negativan odnos prema Hrvatima u BiH, odnosno da zastupa stajališta kojih se i kakvih se ne bi ni danas posramio ni bošnjačko-islamski ekstremist i protuzapadnjak Bakir Izetbegovića, moje ocjene nailazile su na šutnju ili nerijetko na napade po drugim medijima i komentarima na mrežama. Zbog toga  se upravo sada – nakon što su se Hrvati iznenada uzrujali zbog “otkrića” o Hasanbegovićevoj blistkosti s nekim srbijanskim “istoričarima”, iskazanoj još dok je bio ministar prije sedam godina u obliku novčanih subvencija njihovim knjiga, koji veličaju četništvo Draže Mihailovića, a “usput” veličaju i Ratka Mladića – mora podsjetiti i na neke stvari koje je politička javnost mogla i morala znati. A koje ona ili nije znala ili se pravila da ih ne zna ili ih je ignorirala i odgurivala od sebe.

Hrvatska desničarska medijska zbilja takva je da su se Hasanbegoviću širom otvarala vrata brojnih stranaka i koalicija u Zagrebu: od HDZ-a i “Nezavisnih za Hrvatsku” do “Hrvatskih suverenista” i “Domovinskog pokreta”, u čijem se klubu skupa sa svojom fiktivnom strančicom “Blok za Hrvatsku” upravo nalazi. Istodobno, zatvarala su se dokazanim hrvatskim braniteljima i intelektualcima iz BiH.

Nije Hasanbegović jedini koji je pokazivao prijezir za taj dio hrvatskoga korpusa i za bitne nacionalne i strateške interese u susjedstvu same Republike Hrvatske. Naprotiv, imamo razloga tvrditi da postoji čitava “mreža” takvih na desnici u Republici Hrvatskoj i da ono nešto desnih portala i medija što postoje takvima rado i širom otvaraju vrata, dok ih mnogim dokazanim hrvatskim rodoljubima i nacionalistima zatvaraju i njih ujedno prešućuju . A kakvi su pristupi posrijedi, najbolje će sve to reći sam Hasanbegović, vlastitim riječima. U razumijevanju grozomornih postavki koje je iznio pomoći će nam argumenti s kojima ga je “sastavio” brigadir Ilija Vincetić, uz čiju suglasnost i prenosimo njegovu tadašnju reakciju na Hasanbegovićevo pismo objavljeno u tadašnjem “Hrvatskom listu”. Zanimljivo, Vincetićevu reakciju taj isti “Hrvatski list” nije htio objaviti. – Htio je objaviti pismo probošnjačkog borca i muljatora, a nije htio objaviti reakciju dokazanoga hrvatskog branitelja, koja je u svemu argumentirana i proizašla iz realne i istinite ocjene stanja kakvo jest i onoga što se je takvu stanju prethodilo.

Darko Daran Bašić, gl. urednik Hrvatskog neba

 

PRILOZI

 

 

Nakon zagrebačke reakcije kojom se brani Hrvate u BiH, Sarajevo je podivljalo

SDP spreman na sve radi vlasti

Nakon zajedničke izjave predsjednika Josipovića i premijerke J. Kosor oko BiH i položaja Hrvata opalio je Lagumdžija oštro po predsjedniku Josipoviću. Uvidio je da su mu u Zagrebu okrenuli leđa, konačno shvativši da su Hrvati u BiH na rubu jer ih prikrivena radikalna muslimanska ljevica želi potpuno eutanizirati u Federaciji gdje su se jedino prostorno zadržali

Piše: MARIO DUJMOVIĆ

Smatralo se da nakon odlaska u prijevremenu mirovinu Harisa Silajdžića dolazi vrijeme nove politike u ovoj zemlji koja bi bila spremna na kompromise, dogovor i utihnuće ratnih truba. Onda je na posljednjim izborima u BiH najviše glasova osvojio SDP i Zlatko Lagumdžija koji je rekao da je to najveća pobjeda od 1945. godine. Ta konstrukcija samo je potvrdila kako su komunisti (muslimasnki) po ‘formi nacionalisti , a po sadržaju internacionalisti’, što je tvrdio i drug Stalin. U zbilji Lagumdžija ide u plan potpunoga uništenja Hrvata i njihova fizičkoga progona iz BiH zbog čega se nakon desetogodišnje šutnje oglasio i službeni Zagreb.

Stanje u BiH podsjeća na najteže ratne dane 1993. godine, a Lagumdžija je spreman na sve, od sudskoga eliminiranja svojih protivnika do vođenje bestijalnoga medijskoga rata. Tako je u središnjemu Dnevniku javne TV Federacije (FTV) bio gost čak 20 minuta. Ostalih deset bilo je predviđeno za sve ostale vijesti toga dana. . sarajevski Kim Il Sung i njegovi potrčko mediji pokazali su da će svatko tko drukčije misli biti prikovan na stup srama – samo u interesu partije i naroda. . Najprije je u Dnevniku FTV-a tri večeri nakon zajedničke izjave predsjednika Josipovića i premijerke Jadranke Kosor oko BiH i položaja Hrvata upućen goebelovski komentar kako se radi o novoj agresiji nakon ratne , a onda je ‘nervozni sarajevski Princ Tame’ ujahao u Dnevnik i održao predavanje na kakvom mu ne bi prigovorio ni Slobodan milošević – u stilu ‘ nitko ne sme da vas bije’.

Opalio je Lagumdžija oštro po predsjedniku Josipoviću oko njegova zamjeranja što Željko Komšić izuzev hrvatskoga prezimena nema ništa hrvatsko, a za njega je glasovalo 300.000 muslimanske raje, dok je veleposlaniku RH u BiH Tončiju Staničiću uputio salve kritika. ‘Zamislite kada bih ja problematizirao što je gospodin Josipović dobio značajno manje glasova u BiH nego što je dobio SDP BiH ili naš član Predsjedništva. To ne bi bilo u redu . Jednako kao što nije u redu problematizirati legitimitet i legalitet SDP-a i svakoga onoga tko je ispred SDP-a izabran bilo gdje uključujući i one ljude koji su predstavnici hrvatskoga naroda’, rekao je Lagumdžija.

Oštro se okomio na izjave hrvatskoga veleposlanika u BiH Tončija Staničića kazavši da njegovo zauzimanje za sudjelovanje dva HDZ-a u BiH u vlasti može predstavljati samo privatno mišljenje. Ono što je rekao veleposlanik RH, mislim da je najblaže rečeno neukusno, nepristojno i što se mene tiče, to ne će proći. To je neozbiljno! Pa nije govorila Amerika u Iraku tko će biti u vlasti. Nisu oni određivali tko su Šiiti, Suniti, Kurdi i tko ima čiji legitimitet . A ljudi tamo imaju vojsku. Planeta se deset godina trese pa im nije padalo takvo što na pamet’, rekao je Lagumdžija u ljutitom tonu.

IZJAVA ZA SPAS HRVATA

A ZAŠTO JE Lagumdžija postao nervozan? Pa upravo zbog toga što mu je posljednja ozbiljna adresa u regiji – Zagreb – okrenuo leđa i to upravo zbog toga što su konačno shvatili da su Hrvati u BiH na rubu jer ih prikrivena radikalna muslimanska ljevica želi potpuno eutanizirati u Federaciji gdje su se jedino prostorno zadržali. Javnost u BiH i Hrvatskoj konsenzualno je poduprla zajedničku izjavu koju su uputili predsjednik Josipović i Kosor, u kojoj je istaknuta potpora EU i NATO perspektivi BiH, a nadasve protivljenje nakani dijela sarajevskih političkih struktura da pri uspostavi vlasti eliminiraju stranke koje su dobile najveću potporu hrvatskih birača iz biH. Ova je izjava praktično prvo zajedničko istaknuto stajalište službenoga Zagreba oko položaja Hrvata u BiH i predstavlja svojevrsni zaokret u odnosu na politiku Hrvatske od 2000.godine u kojim je bilo velikoga lutanja, od otvorene štete koju je nanio bivši predsjednik Stjepan Mesić, do krajnje nejasnoga, i posve politički opterećenoga stava HDZ-ove Vlade. Izjava je naizravnija poruka da se bez legitimnih predstavnika svih triju naroda ne može graditi stabilna država niti otvoriti vrata ove zemlje Europskoj Uniji. Vrlo precizno je upozoreno i i pozvane su stranke predvođena SDP-om koja je najavila uspostavu vlasti u Federaciji ‘da u dobroj volji prionu dijalogu i formiraju izvršnu vlast koja bi svojim sastavom bila reprezentativna političkoj volji konstitutivnih naroda i građana iskazanoj na demokratskim izborima’.

PLAN ZETRA I HRVATSKI IDENTITET

Sveučilišni profesor Zdravko Tomac ovaj zaokret ocjenjuje rezultatom promjena u Zagrebu, ali i međunarodnih okolnosti. ‘Politika Njemačke, Rusije i SAD-a takva je da nikome ne odgovara da Hrvati dobiju potporu međunarodne zajednice jer nikome ne odgovara to što Lagumdžija hoće da se stvori unitarna muslimanska država u BiH. Hrvati su faktor stabilnosti u BiH. Zanimljivo je kako sada Rusi najviše brane hrvatske nacionalne interese. Rusija se boji muslimanskoga svijeta i na neki način igraju na jednu ravnotežu na Balkanu u kojoj neće dopustiti realizaciju plana ‘ZETRA“, ocjenio je Tomac.

ZETRA (Zelena transverzala) muslimanski je plan iz bivše Jugoslavije poduprt od islamskih krugova kojemu je cilj spojiti u jedan političko-teritorijalni okvir sve muslimane preko Makedonije, Kosova, Sandžaka i BiH. Nije stoga čudno što je turski šef diplomacije Ahmet Davutoglu , koji je zagovornik ponovnoga zaživljenja ‘Otomanskog Balkana’, otvoreno podržao vlast u kojoj bi okosnica bili Socijaldemokrati BiH i SDA. Takvo što ne vide hrvatski politički patuljci iz HSP-a BiH koji su pohrlili u zagrljaj Lagumdžiji u središnje institucije vlasti jer objektivno nigdje u županijama ništa posebno i ne predstavljaju. Potpora iz Zagreb iznimno je važna u trenutku kad se političkim spletkama želi ignorirati izbor hrvatskih birača te nametnuti stranke s marginalnom potporom kao relevantne predstavnike hrvatskoga naroda. I sve to nakon što je Hrvatima po drugi put zaredom uskraćeno pravo da samostalno izaberu svoga člana predsjedništva. Takvim ponašanjem pojedinih političkih snaga ozbiljno se potkopavaju multietnički temelji Bosne i Hercegovine te se ugrožava konstitutivnost i ravnopravnost svih triju naroda u ovoj državi. Upravo takav scenarij daje Hrvatima potpuno pravo da zatraže svoju federalnu jedinicu kako bi osigurali opstanak u zemlji pradjedova u koju su neki stigli na konjima prije šest stoljeća.

 

***

 

 

 

SDP spreman na sve radi vlasti

Dr. sc. Zlatko Hasanbegović, Zagreb: Članak je prepun antimuslimanske zloće i nerazumijevanja biti problema u BiH

U Hrvatskom listu (SDP spreman na sve radi vlasti” br. 330, 20.siječnja 2011.) stanoviti Mario Dujmović (pseudonim?) dohvatio se tumačenja nekih tekućih političko-stranačkih događaja u Bosni i Hercegovini iznošenjem većeg broja besmislica zbog kojih mi se u jednom trenutku pričinilo da čitam preuzeti članak iz banjalučkoga Glasa Srpske ili nekog drugog promidžbenog biltena u kojemu se ponekad i hrvatskog predsjednika, naravno uz uvjet da je pomazanik Beograda i nije protiv “trečeg entiteta”, proglase “osobom godine”.

Budući da ne želim ulaziti u podrobnije opovrgavanje notornih nebuloza iz članka, općenito prožetoga protumuslimanskom zloćom i nerazumijevanjem biti problema u Bosni i Hercegovini, jer bi time autor nepovratno dobio na važnosti koju ne zaslužuje, osvrnut ću se tek na jednu bizarnu tvrdnju, problematičnu aluziju i jedan nevješt plagijat.

Naime, navodni ili stvarni Dujmović(?) poseže za već i na Skadarliji zaboravljenoj ZETRI (“Zelena transvezala”), staroj udbaškoj-kosovskoj patvorini iz vremena raspadajuće titovine osamdesetih godina 20. stoljeća, a kojom su pored “vatikansko-kominterovske urote” i sličnih umotvorina, srpske komunističke strukture pripremale gomilu od Korduna do Soluna za novi “kosovski boj” protiv “Turaka” i “ustaša. Autor se u svezi sa ZETROM poziva na pravorijek uvaženog Zdravka Tomca, novopečenog zetrologa i geopolitičara koji je u umirovljeničkoj dokolici i svojim najnovijim prikazima za traženje niti, ovaj put “trećeentitetske”, za krunskoga svjedoka neodrživosti Bosne i Hercegovine iz beogradskog naftalina izvukao i srpsko-jugoslavenskoga književnika i diplomata Ivu Andrića.

Pored nebuloze o ZETRI, nije riječ o sarajevskoj športskoj dvorani koju su rušili Karadžić i Mladić, Dujmović(?) u sklopu lamentacije o hrvatskoj “federalnoj jedinici” u Bosni i Hercegovini zaključuje kako bi njome Hrvati katolici osigurali svoj ostanak u pradjedovskoj zemlji u koju su neki (treba li pogađati koji?) stigli na konjima prije šest stoljeća”.

Katolička historiografija, etnologija, antropologija i lingvistika, pače i one srpske ako im Dujmović(?) više vjeruje, utvrdile su još u 19. stoljeću da su bosansko hercegovački muslimani autohtoni predosmanski starosjeditelji, a što su znali i Otac Domovine dr. Ante Starčević i kasniji predzavnohovski prvoborci hrvatskog nacionalizma do kojih, na žalost, današnji hrvatski pseudonacionalisti, poglavito trećeentitetskog nagnuća, ionako drže manje nego do brata Milorada Dodika.

Ipak, u ovoj guslarskoj aluziji na navodne uljeze i konje nepoznatoga vlasnika, ostalo je nejasno je li uvaženi stručnjak Dujmović(?) mislio na “novokomponovane” hrvatske “saveznike” u borbi za “federalnu jedinicu”, dakle pretke suvremenih martologa i sljedbenika Milorada Dodika, u što sumnjam, ili je posegnuo za blazirano vidovdansko-svetosavskom dosjetkom i u tzv. Turske konjanike uvrstio muslimanske koljenoviće i starosjeditelje u Bosni i Hercegovini, među kojima su slučajno i moji časni preci i po očevoj i po majčinoj strani.

Zaključno, danas, bez obzira odake to bezumlje dolazilo, sustavno produbljivati žalosni hrvatsko-bošnjački (katoličko-muslimanski) rascjep, navodni ili stvarni Dujmović(?) je kao “katolička” inačica Muhameda Tunje Filipovića, tek jedan od manje nadarenih huškača, poglavito nakon tragičnog iskustva 1993./1994. mogu samo nedoučeni i neodgovorni skribenti “politički patuljci” (među kojima nisu oni iz Dujmovićeva članka), “cvijeće republike srpske ili svjesni provokatori u službi tuđih nehrvatskih/nebošnjačkih probitaka.

Oni time kupuju grob i Hrvatima i Bošnjacima u Bosni i Hercegovini, ali i državi Hrvatskoj koja će zbog predvidljivih i već viđenih posljedica njihovog nerazumnog djelovanja i dalje biti pod tutorstvom tradicionalnih pokrovitelja onih koji su uistinu preko Drine “stigli na konjima prije šest stoljeća”. Pri tome bolnu spoznaju da su u hrvatskoj političkoj prošlosti i sadašnjosti korisne budale za tuđe ciljeve bile i ostale pravilo, a ne iznimka, i nije neka utjeha.

Ipak, nema razloga da novine koje pretendiraju na artikulaciju autentičnoga nacionalnoga probitka u nedostatku kompetentnih autora za probleme u Bosni i Hercegovini ovdašnjoj neupućenoj i sentimentalnoj javnosti prenose već davno prežvakane i uvrijedljive protumuslimanske nebuloze iz kosovsko-vidovdanskog ciklusa i ine guslarske estrade. na kraju , uvaženi Dujmović(?) u članku se razmeće i politološkim biserjem o “radikalnoj muslimanskoj ljevici (sic!) i “muslimanskim komunistima” (drveno željezo”, musliman ne može nijekati Boga i biti komunistom jer time prestaje biti muslimanom, što se uči u prvom razredu islamskoga vjeronauka), a koji su po “formi nacionalisti, a po sadržaju internacionalisti, što je tvrdio i drug Staljin”.

Pri tome je, da se Turci ne dosjete, zaboravio pripomenuti da ovu mudroliju nije sam domislio furtimaški preuzeo najnoviju dosjetku taze prijatelja hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini i borca za “treći entitet” Žarka Puhovskog koju je dan ranije ovaj ljupki filozof-sveznadar izrekao na radiju Herceg-Bosne, čiji zaposlenici, tek da se zna, zbog čelik-Dodikovih Hrvata iz oba HDZ-a Bosne i Hercegovine mjesecima nisu primali plaću. Pod dojmom Žarkove novootkrivene ljubavi za “treći”, uvaženi Dujmović(?) zaboravio je i da filozofi nekada griješe i da je učitelj uvijek vjerodostojniji izvor od učenika. Zato mu preporučujem da drugi put izbjegne Žeretove parafraze i posegne za izvornim Staljinovim djelima u kojima će pronaći navod koji glasi “nacionalno u obliku, a socijalističko u suštini”, ali koji se odnosi na potpuno drugi par rukava, ili opanaka, ako je to banjalučkim prijateljima “trećeg” draže.

Dr. sc. Zlatko Hasanbegović, Zagreb

 

****

Brigadir HV-a Ilija Vincetić

Napisano 15. veljače 2011.godine i upućeno uredniku Hrvatskog lista, koji je tekst odbio objaviti, kao neprimjeren.

Čitajući reakciju doktora znanosti Zlatka Hasanbegovića iz Zagreba na tekst Maria Dujmovića objavljen u broju 330. pod naslovom:

“SDP spreman na sve radi vlasti”,

normalan čovjek, koji na elementarnoj razini poznaje stanje u BiH i položaj hrvatskog naroda u njoj, mora osjetiti zgražanje prema činjenici da i u RH postoje, plodove demokracije uživaju i javno lekcije dijele osobe poput potpisnika navedenog članka.

Uvaženi doktor znanosti svoj članak započinje tvrdnjom da je ” stanoviti Mario Dujmović, dohvativši se tumačenja nekih tekućih političko-stranačkih događaja u BiH iznio veći broj besmislica “.

Umjesto navođenja tih “besmislica” i argumentiranog pobijanja istih, njegovo veličanstvo (dr. sc., koljenović, begovski potomak) ne želi polemizirati i svojom veličinom davati značaj autoru na čiji tekst reagira u maniri iz 70-ih godina prošlog stoljeća, što je već znatan napredak u odnosu na, primjerice, nabijanje na kolac, što su prakticirali koljenovićevi preci.

Pri tome, uvaženi doktor znanosti, iznosi izrijekom tri ničim argumentirane tvrdnje:

1. da niti teorijski ne postoji mogućnost oživotvorenja tzv: “zelene transverzale” (zapadna Makedonija, Kosovo, Sandžak i dijelovi BiH),

2. da su muslimani-Bošnjaci u Bosni i Hercegovini starosjedioci, i

3. da ne postoje “muslimanski komunisti”,

a osobe koje navodi u negativnom kontekstu optužuje za sklonost “trećem” entitetu kao nekakvom dokazanom krimenu, nečemu što je negativno samo po sebi, što ne treba argumentirati.

Pri tome uvaženi doktor znanosti zaboravlja:

– da je više Hrvata prognano iz BiH nakon potpisa Daytonskog Sporazuma i oživotvorenja “bratske federacije BiH”, nego za vrijeme oružanih sukoba,

– da se u toj Federaciji Hrvatima ne samo niječu, nego i nasilno oduzimaju sva kolektivna prava, na tako perverzan i ponižavajući način kakav se ne bilježi u Europi druge polovice 20. stoljeća, što bi više odgovaralo srednjovjekovnom begovanju njegovih predaka (kako sam tvrdi), nego uljuđenom poštivanju tuđih ljudskih prava i sloboda, u složenoj političkoj i teritorijalnoj zajednici.

Ilustracije radi ću navesti samo neka zlodjela:,

– bezočna ubojstva i druge oblike nasilja nad Hrvatima povratnicima u središnju Bosnu,

– majorizacija u svakodnevnom političkom, javnom i privatnom životu,

– oskvrnuće mnogobrojnih vjerskih i sakralnih objekata,

– višekratno oskvrnuće katoličkih grobalja na raznim lokalitetima,

– napad na časne sestre u središtu Sarajeva i svećenike širom BiH,

– zabrane javnog obilježavanja Nove godine u Sarajevu, s obrazloženjem da to nije dio
muslimanske tradicije,

– osporavanja prava Hrvatima u BiH na jezik, pismo i obrazovanje na maternjem jeziku,

– osporavanje prava na vlastita sredstva informiranja,

– netrpeljivost prema Hrvatima i svemu hrvatskom koja je toliko stvarna «da se može opipati»,

– pokušaj deložiranja Vrhbosanskog nadbiskupa iz rezidencije koja je u crkvenom vlasništvu, a za račun obitelji nasilno useljenog udbaša koji je izravno provodio komunističko nasilje nad crkvenim poglavarima, što se nije događalo ni pod talibanskom vlašću,

– perfidna, nadasve perverzna i protucivilizacijska krađa prava glasa (odnosno obezvrjeđivanje glasovanja) u zadnjih desetak godina koristeći se nakaradnim izbornim zakonom koji je kreirao isluženi niži američki mornarički časnik, kasnije nižerazredni špijun u službi OESS-a Robert L. Barry itd.)

1. Što se tiče pljuvanja uvaženog doktora znanosti po onima koji se usude podsjetiti na realno mogući scenarij oživotvorenja tzv. “zelene transverzale”, treba imati u vidu sljedeće:

– teritorij zapadne Makedonije, Kosova, Sandžaka i dijelova BiH naseljenih pretežno muslimanima, fizički je povezan, kulturne razlike su neznatne, a jedina barijera je ona jezična između Bošnjaka i Albanaca (naime odnedavna se i muslimani u Sandžaku smatraju i izjašnjavaju Bošnjacima).

– ne postoji formalna povezanost navedenih područja, no autonomijom zapadne Makedonije koja je većinski naseljena Albancima, osamostaljenjem i međunarodnim priznanjem Kosova, jačanjem pokreta za autonomiju Sandžaka (prethodnica kojega je izjašnjavanje Sandžaklija Bošnjacima), te svođenjem Hrvata u Federaciji BiH na “katoličku raju” i njihov progon iz BiH, stvara se realna osnovica za predzadnju fazu oživotvorenja projekta “zelene transverzale” na političkoj razini.

Nitko (koliko ja znam) nije tvrdio da će se to dogoditi sutra, no činjenica je da je takav scenarij moguć, da ga mnogi priželjkuju, a mnogi se trude smjestiti takva promišljanja u područje fantastike i ako im to uspije, bit će otvoren put ka realizaciji tog projekta.

– ako se uzme u obzir činjenica da je islam puno jači integrativni faktor od svih trenutno postojećih barijera zajedno, onda se (kao teorijski moguća) ideja ostvarenja “zelene transverzale” ne čini nebuloznom, te je stoga jasno zašto se uvaženi doktor znanosti na “neuke” neistomišljenike umjesto argumentima obrušava etiketiranjem i uvredama.

2. Uvaženi doktor znanosti iznosi tvrdnju da su bosanski muslimani starosjedioci, koljenovići, kojima (tvrdi), i sam pripada, što mu ne želim osporavati, ali isto tako ne želim (kao ni Hrvati u BiH) biti žrtvom problema koje pojedinci (a možda i skupine) unutar njegovog etničkog korpusa imaju s identitetom.

Ljuti se na M. Dujmovića zbog tvrdnje da su “neki u BiH stigli na konjima prije šest stoljeća”.

U vezi s time želim (kao laik i prosječan poznavatelj prošlosti koju su živjeli i moji pradjedovi) navesti podatak objavljen u studiji Stjepana Radića “Živo hrvatsko pravo na Bosnu i Hercegovinu”, objavljenu u Zagrebu 1908.godine u izdanju Hrvatske Pučke Seljačke Tiskare d.d. Petrinjska 28, prema kojemu početkom 20. stoljeća (dakle u vrijeme tiskanja studije), etnički sastav Sarajeva izgleda ovako: 35,5% muhamedanaca, 34,7% Hrvata, oko 16% Srba i oko 10% Židova.

U istoj studiji navodi se i podatak o sastavu stanovništva (prema turskim izvorima od XV do XVII stoljeća), prema kojima je prije turske okupacije Bosne 1463. godine u Bosni živjelo oko 750.000 katolika, oko 90.000 bogumila, te oko 25.000 pravoslavaca (izbjeglica iz Srbije).

Kako se dogodilo da bogumili nestanu u potpunosti, katolici s 86% padnu na ispod 10%, Srbi s oko 3% narastu na oko 45%, a “muhamedanci” (pod tim se imenom navode u studiji) od 0% danas broje oko 44 – 45% Bošnjaka.

Gospodine Hasanbegoviću, dijelom se slažem s razlogom Vaše ljutnje.

Naime i ja smatram da u BiH nisu problem oni koji su prije šest stoljeća došli na konjima. Njihovi potomci su 1878. godine na konjima i otišli.

Očigledno su problem potomci onih koji su se odrekli identiteta svojih pradjedova da bi stekli pravo konje zajahati (nemuhamedanska raja pod turskim zulumom nije imala pravo jahati konje niti nositi oružje), sablju pasati i nad dojučerašnjom braćom zulum provoditi, koji žive u prošlosti i ne mogu prihvatiti činjenicu da Hrvati u BiH više nisu i ne žele biti raja.

Oni ne smetaju Hrvatima, ali njima smetaju Hrvati. I sve hrvatsko.

Naime nisu Hrvati u BiH krivi zbog toga što unutar složenog političkog bića postoji određena interakcija između etničkog, kulturnog, vjerskog, zemljopisnog, između stvarnog i deklariranog. Još manje su krivi ako ta interakcija kod nekih proizvodi ambivalentna stanja i osjećaje.

Nisu Hrvati u BiH krivi što su etnički, vjerski i politički definirani do te mjere da ih je nemoguće asimilirati (njihovoj malobrojnosti unatoč).

Nisu Hrvati krivi što od 1878. godine do danas nije osviještena i razriješena frustracija koja bi se (krajnje simplificirano) mogla opisati kao:

– “Turci odoše, nas ne zovu, ovi što dolaze su nam strani”.

Ne želim uvaženom doktoru znanosti osporavati pravo da se osjeća “koljenovićem”, ali ga moram podsjetiti da su upravo ti “koljenovići” u zamjenu za bolji život i privilegije prihvatili islam, da su svoje dojučerašnje sunarodnjake stoljećima ugnjetavali i mučili, da su unutar osmanskog imperija pružili najžešći otpor uvođenju nizama (reda i pravnog poretka), da su smatrajući se “Turcima” pružili oružani otpor Austrijancima 1878. godine itd.

Nisu Hrvati krivi što su na temeljima mnogih crkava izgrađene džamije kao na primjer u Bihaću i Stocu. I na kraju nisu Hrvati krivi što danas ne žele biti raja, na što ih bošnjačko-muslimanske elite u BiH nastoje svesti. Još manje su krivi što potonji nemaju kapaciteta to provesti. U jednom dijelu bošnjačkog naroda (poglavito “koljenovića”) i njegovih političkih elita živi svijest o pripadnosti otomanskom imperiju (na primjer: zahtjev Alije Izetbegovića upućen Franji Tuđmanu da se ukine Sinjska Alka zbog toga što slavi pobjedu nad Turcima a to vrijeđa nacionalne osjećaje Bošnjaka), a u drugom, (nekim čudom), egzistira perverzna simbioza pseudoislama i iskrenog jugoslavenstva (SDP na čelu s Lagumdžijom i oko 250.000 njihovih glasača).

Te elite i njihovi sljedbenici žive u iskonskom strahu od Srba i srpstva, isto toliko patološkom koliko je patološka mržnja prema Hrvatima i hrvatstvu.

Uvaženi doktor znanosti pokušava ironizirati približavanje Dragana Čovića Miloradu Dodiku, nesvjestan činjenice da time upire prstom u jedno od najbitnijih pitanja bosanskohercegovačkog paradoksa koje se može sažeti u narodnu mudrost koja kaže:

– “Bože, sačuvaj me od prijatelja mojih a od neprijatelja ću se obraniti sam”.

Naime, činjenica da politički predstavnici Hrvata traže saveznika u Srbima najviše govori o Muslimanima. Pokušaj pojedinih muslimanskih “intelektualaca” (poput našega dr. sc.) da Hrvatima propišu s kime, kada i koliko mogu surađivati govori sve o njima, o svjetonazoru, iskrenosti, stupnju demokratizacije, uljudbe itd, dok istodobno sebi uzimaju ekskluzivno pravo tvrditi kako zastupaju koncept jedinstvene i cjelovite BiH. Oni žele BiH u kojoj im treba nemuslimanska raja. Sličnu sliku smo gledali u Jugoslaviji. Samo puno sofisticiraniju.

3. Treća tvrdnja u sve upućenog dr. sc. Hasanbegovića je da su islam i komunizam nepomirljivi izgleda u najmanju ruku smiješno.

Naime, tko god poznaje stanje u BiH na elementarnoj razini zna da je vrh SDP-a u najvećem broju imao članstvo ne samo komunističko, nego i jugonostalgičarsko.

Notorna je činjenica da se veliki broj bosanskih muslimana u SFRJ osjećao i izjašnjavao Jugoslavenima, te da je vrlo mali broj prakticirao vjeru. Posebno u gradovima.

Najveći dio njih su u glasači SDA-e BiH.

Ono što nije izrijekom navedeno u pamfletu uvaženog doktora znanosti je istočni grijeh trećeg entiteta, koji je po njemu toliko notoran da ga ne treba dokazivati.

Ako je cijenjeni stručnjak za BiH već toliko upoznat sa srednjovjekovnom ali i novijom povijesti BiH, vjerojatno mu je poznato zbog čega je izaslanstvo RH u Daytonu pristalo na dva entiteta, zbog čega su Hrvati neraskidivo vezani s Muslimanima (Bošnjacima), što je od dogovorenoga i potpisanoga provedeno itd.

Bilo bi zanimljivo da nama neukima, koji ne poznajemo prilike u BiH, uvaženi doktor znanosti argumentirano objasni genezu problema BiH i u njoj, zbog čega je ukinuta Republika Bosna i Hercegovina a u Daytonu stvorena Bosna i Hercegovina, koliko je to stvar konvencije a koliko koncepcije, zbog čega je primijenjeno rješenje 3 naroda 2 entiteta, zbog čega Ustav BiH (koji je dio međunarodnog sporazuma) ni nakon 15 godina nije stavljen u proceduru prihvaćanja od strane Naroda na koje se odnosi, koji su to razlozi (prihvatljivi u 21. stoljeću) koji bi Hrvatima oduzimali prava jednaka pravima druga dva naroda u BiH, zbog čega Bošnjaci na krajnje primitivan način oduzimaju Hrvatima njihova kolektivna prava i vide li u tome svoju sretnu i prosperitetnu budućnost???

Ilija Vincetić

15.02.2011.godine Zadar

Povezano:

Darko Daran Bašić: Zlatko Hasanbegović kao ogledni primjer lažne hrvatske domoljubne desnice

Šiljo: Imamo dvostruk problem: previše i hrvatskih neprijatelja i lažnih hrvatskih prijatelja! (1)

S čime se desnica i desničari moraju otvoreno suočiti?

Ilija Vincetić: Kako je započeo proces dekonstitucije hrvatskoga naroda u BiH? (prvi dio)

Ilija Vincetić: Kako je započeo proces dekonstitucije hrvatskoga naroda u BiH? (drugi dio) – Ovlasti Visokog predstavnika

Ilija Vincetić: Kako je počeo proces dekonstitucije hrvatskoga naroda u BiH? (treći dio)

 

 

Darko Daran Bašić, Hrvatsko nebo

Odgovori