Svaki treći čovjek u svijetu bi napustio svoju zemlju

Čak 36 posto ljudi u svijetu bi emigriralo iz svoje zemlje, pokazuju rezultati ankete instituta Gallup International. O tome u intervjuu za DW govori predsjednik tog instituta Kančo Stojčev.

DW: Gospodine Stojčev, u nedavnoj anketi Gallup International je pitao ljude u 57 zemalja bi li radije živjeli u nekoj drugoj zemlji ili bi ostali tamo gdje jesu. Više od jedne trećine reklo je da bi željelo emigrirati. Možete li usporediti te brojke s prethodnim istraživanjima?

Kančo Stojčev: Prije svega, naše pitanje je imalo za cilj da se izmjeri samo opća, potencijalna spremnost za promjenu zemlje prebivališta, pod uvjetom da zakonska papirologija nije prepreka. Drugim riječima, tim pitanjem se htjelo utvrditi opće zadovoljstvo odnosno nezadovoljstvo životom u nekoj zemlji, a ne identificirati trenutna odluku da se ona doista i napusti. Standardna statistika daje stvarne brojke o emigraciji za svaku zemlju, tako da posebno ispitivanje tog aspekta i nije potrebno.

Ljudi migriraju iz brojnih različitih razloga i migracija je zaista u izvjesnoj mjeri normalna i u mnogim slučajevima pozitivna. Naša studija otkriva da bi globalni prosjek od oko jedne trećine odrasle populacije bio spreman emigrirati. U trenutnim globalnim okolnostima to je vjerojatno norma, ali želim još jednom naglasiti da je naš indikator vrlo općeg karaktera. Ipak, to je dobar indikator subjektivnog, osobnog opažanja odnosa između mjesta u kome neka osoba živi i kvalitete života koji on ili ona očekuju ili žele.

Mlade generacije sve mobilnije

U usporedbi s prethodnim studijama, registrirali smo blagi porast emigracijskog potencijala. Možda to i nije iznenađenje. Mlađe generacije, uključujući i one u Europi, sve su mobilnije. Siromašno, urbano stanovništvo u mnogim dijelovima svijeta, a posebno u takozvanim zemljama u razvoju, očajnički želi otići na bolje mesto. Vrlo uspješni ljudi iz malih zemalja često ne vide dovoljno potencijala da razviju svoje vještine na malom tržištu.

Naravno, u vremenima rata i globalne ekonomske krize neizvjesnost se povećava i migracije često postaju privlačnije. Ne vidim zapravo ovdje nikakvo iznenađenje. Što su ljudi mlađi i siromašniji, vjerojatnost migracije je veća.

Vaše brojke pokazuju da je veća vjerojatnost da će ispitanici iz zemalja s nižim prihodima željeti emigrirati. U isto vrijeme, Vaša analiza pokazuje da, iako prihodi, obrazovanje ili zanimanje ispitanika malo utječu na spremnost ili motivaciju da se emigrira, opće razine prihoda igraju značajnu ulogu. Koji se zaključci iz toga mogu izvući?

Nije iznenađujuće to što ljudi iz zemalja s niskim prihodima žele migrirati u mjesta gdje je životni standard viši. Ljudi se uvijek uspoređuju i, naravno, žele bolji život. Ali ne nužno i zato što je sadašnji loš.

Na osobnoj razini, međutim, to su uvjeti u kojima se živi. Dakle, migrirati u zemlju koja nudi bolje mogućnosti, bolje uvjete, više mogućnosti za priznanje i još bolje šanse da zaradite više novca, sasvim je razumljivo i normalno.

Danas je migracija i stvar vidljivosti, usporedivosti i izbora, s tradicionalnim pokretačima kao što je životni standard. Migracija je danas više pitanje mobilnosti nego nužnosti, što je neizbježan utjecaj globalizacije.

Velika mobilnost unutar EU-a

Iznenađujuće je i to da istraživanje pokazuje kako više ljudi želi migrirati iz zemalja EU-a, nego iz zemalja koje nisu članice EU-a. Otkud to?

Da bismo odgovorili na to pitanje, prvo moramo razmotriti koje zemlje članice EU-a su ispitane i koje zemlje koje nisu članice EU-a. Migracija unutar EU-a je konzistentna: mnogi ljudi u EU-u kažu da bi migrirali samo zato što mogu. U ovom slučaju, međutim, migracija je uglavnom iz jedne zemlje EU-a u drugu. Mobilnost unutar EU-a je dinamična. To je također jedna od sloboda i prava građana EU-a.

U zemljama koje nisu članice EU-a, a koje su obuhvaćene našim istraživanjem – Armenija, Bosna i Hercegovina, Gruzija, Kazahstan, Kosovo, Moldavija, Sjeverna Makedonija, Ruska Federacija i Srbija – uvjeti za mobilnost i geopolitičku orijentaciju su različiti. Razlikuje se to je li moguće migrirati, i ako je moguće, gdje?

U Vašoj studiji nema podataka za Ukrajinu. Izostavili ste je zbog rata?

Nažalost, rat otežava provođenje ankete u Ukrajini. Bilo bi i pitanje kolika bi bila relevantnost tamo dobivenih podataka, jer je otprilike jedna trećina stanovništva već otišla. Mnogo informativnije bi bilo saznati koliko će ljudi ostati u Ukrajini, a koliko će se vratiti. To bi, međutim, značilo da se istraživanje koncentrira na Ukrajinu, a cilj naše ankete je bio da se napravi globalnu usporedbu.

Moldavija nije samo jedna od najsiromašnijih zemalja jugoistočne Europe, ona je i najugroženija zbog ruske agresije na Ukrajinu. Ipak, Vaše brojke pokazuju da samo 23 posto tamošnjeg stanovništva želi otići, mnogo manje nego u Bosni i Hercegovini (48%) i Sjevernoj Makedoniji (42%). Zašto je to tako?

Tko je htio emigrirati, već je to uradio. Štoviše, rat je i motivirao neke ljude da ostanu i brane svoju zemlju. Možda postoje i neki ljudi koji, iz bilo kog razloga, očekuju nešto pozitivno. A na kraju krajeva, nije baš prihvatljivo izjaviti u intervjuu da ste voljni da okrenete leđa zemlji svog rođenja u teškim vremenima.

Bosanci i Makedonci ne mogu više čekati

Potpuno različiti slučajevi su Bosna i Hercegovina i Sjeverna Makedonija: pristupanje obje zemlje Europskoj uniji jako je daleko i ljudi ne žele više čekati. Ako osjećate da mjesto u kojem živite već duže vrijeme propada, ključno pitanje postaje ne zašto treba otići, već zašto trebate ostati? U slučaju te dvije zemlje, broj ljudi koji bi emigrirao za oko 50 posto je veći od prosjeka EU-a.

Od početka rata u Ukrajini, mnoge europske zemlje zabilježile su značajan broj dolazaka migranata iz Rusije. To su ljudi koji žele izbjeći mobilizaciju, koji se protive ratu ili koji čeznu za demokratskim, otvorenijim društvom. Ipak, Vaša anketa pokazuje da samo 15 posto ljudi u Rusiji želi emigrirati. Zašto?

To nije iznenađenje. Mnoge studije su pokazale visoku razinu patriotizma u Rusiji i značajnu podršku onome što mi u EU-u oštro odbacujemo. Povijesno gledano, Rusija je u teškim vremenima često demonstrirala visoku razinu unutarnje integracije. Ne zaboravimo da je dominantni narativ tamo potpuno drugačiji od onog na Zapadu, a i da su milijuni Rusa koji ne odobravaju aktualna događanja već otišli.

Još zbunjujući su vrlo niski postoci onih koji žele da odu iz zemalja kao što su Vijetnam ili Indija…

Te dvije zemlje u posljednjem desetljeću doživljavaju rast, a spremnost da se napusti tim koji je uspješan nikada nije velika. Ne zaboravimo pritom ni kulturne i vjerske aspekte, snagu nacionalnog identiteta, tradiciju, itd. Mi na Zapadu smo i dalje izuzetno eurocentrični, i dalje vjerujemo da smo centar sveta. Historijska istina je da je naša dominacija bila relativno kratka u usporedbi sa zemljama kao što su Indija i Kina, ali i Perzija, Babilon, Bizant…

Kančo Stojčev je predsjednik Instituta za istraživanje tržišta i javnog mnijenja Gallup International Association (GIA) sa sjedištem u Zürichu koja od 1979. mjeri osjećaje nade i sreće, kao i ekonomska očekivanja širom svijeta. Tu organizaciju ne bi trebalo miješati s američkom firmom istog naziva Gallup Organization sa sjedištem u Washingtonu, koja se u medijima često navodi samo kao „Gallup“.

https://www.dw.com/Hrvatsko nebo