Z. Gavran: O „Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi“ i pravoslavlju u Hrvatskoj – premise za razumijevanje
Vrijeme:13 min, 50 sec
Pravoslavna crkva u Hrvatskoj morala bi biti prostor okupljanja svih pravoslavaca koji u Hrvatskoj prebivaju ili borave, a ne samo onih koji se osjećaju Srbima. Ona ne može biti “srpska”, iako može i treba imati i srpsku kulturu i identitet kao sastavnicu, ali u otvorenosti prema kulturama pravoslavaca kojima je vlastita neka druga kultura, tradicija, jezik i simbolika i prema kulturi zemlje u kojoj žive i koju dijele s katolicima i ostalima. Pogotovu Crkva, nijedna Crkva, ne smije biti nacionalistička, zato što bi to bilo u suprotnosti s univerzalnošću njezina jedinog i nezamjenjivog Osnivača i s poslanjem svim narodima koje joj je povjerio.
Nedavni božićni i ostali aktualni blagdani po Gregorijanskom odnosno po Julijanskom kalendaru, a osobito „tradicionalno“ druženje hrvatskih državnih dužnosnika s dužnosnicima tzv. Srpske pravoslavne crkve i predstavnicima politički organizirane manjine etničkih Srba u Hrvatskoj, kojoj je korifej i zborovođa Milorad Pupovac, a ovaj put uz nazočnost i srbijanskog ministar vanjskih poslova, podrijetlom Hrvata, Ivice Dačića, ponovno su skrenuli pozornost na pitanje pravoslavlja odnosno SPC-a te pravoslavne Crkve u Hrvatskoj, i općenito.
Pitanje pravoslavlja i prijepora što ih, osobito u sferi politike i međunacionalnih odnosa, ono izaziva na širem je planu reaktualizirano s prošlogodišnjom vojnom invazijom Rusije na Ukrajinu. Prema toj osvajačkoj akciji odnosno vojnoj agresiji postavljale su se različito i razne autokefalne pravoslavne Crkve, ne samo one kojima je glavar patrijarh moskovski (Kiril) ili recimo patrijarh (Porfirije) u Beogradu. Iz reakcija i susljednih zbivanja, a jedno od njih bilo je otkazivanje posluha rusko-ukrajinskih pravoslavaca „svomu“ patrijarhu u Moskvi, moglo se zaključiti kako je pravoslavlje jako povezano s vlastima u vlastitim državama te kako je važno i za političke odnose između naroda te u nizu država nastalih na terenu pravoslavnih tradicija i za daljnje odnose između njih te za odnose s trećima.
Ni „Hrvatska pravoslavna crkva“ ni „Srpska pravoslavna crkva“ nisu upisane u registar vjerskih zajednica u Hrvatskoj
U Hrvatskoj je ponovno došla u dijelu medija pod svjetlo javnosti „Hrvatska pravoslavna crkva“, bolje reći ideja o njoj, budući da ono što se tako naziva ni formalno ni praktički nije ništa ili nije gotovo ništa, ako ćemo primijeniti objektivna mjerila, a ne podleći afektivnosti, navijanju ili maštanju. U čisto formalnom, pravnom smislu, ni „Hrvatska pravoslavna crkva“ ni „Srpska pravoslavna crkva“ ne postoje, nisu priznate u upravnom sustavu Republike Hrvatske: nisu upisane u registar vjerskih zajednica, u koji jesu ili bi morale biti upisane sve vjerske zajednice koje žele zakonito djelovati u matičnoj hrvatskoj državi.
Već sama ta činjenica pokazuje koliko treba biti na oprezu kada se upotrebljava tako zvučne nazive i kada se razmatraju ideje kako bi se takva upravno, ali i praktički višestruko bremenita i zamršena situacija mogla ili trebala ili morala razriješiti.
U ovom osvrtu ne će se ulaziti potanje u konkretno stanje. Iznijet će se samo nekoliko bitnih eklezijalnih, metodoloških, proceduralnih i povijesnih natuknica, kojih bi ignorirati značilo ne htjeti razumjeti ništa odnosno promašiti odviše toga što se ne smije promašiti. A da su mnogi spremni na jedno ili drugo, poznato nam je sve do ovih dana. I neke davne zablude oživljuju se, nekritički i nerazborito. Jedan katolički biskup iskazuje, na primjer, neopreznu dobrodošlicu onomu što samo sebe naziva „Hrvatska pravoslavna crkva“. Jedan pak učen publicist, zaostao još u razdoblju ustaškog pokreta i NDH-a, glorificira poglavnika Pavelića i u dimenziji „Hrvatske pravoslavne crkve“. Pritom piše i ovo:
„Kamen temeljac velikosrbske i neojugoslavenske promičbe, kojom se danas pod svaku cienu želi spriečiti obnova Hrvatske pravoslavne crkve je ona: ’To je Crkva koju je Pavelić stvorio i ona ne bi bila prihvatljiva za međunarodnu zajednicu!’
Tu izpriku je više puta rabio i dr. Franjo Tuđman. Ali, kad ju je već odlučio upotrebiti onda je trebao navesti da je za tu međunarodnu zajednicu Hrvatska pravoslavna autokefalna crkva neprihvatljiva jer su jugokomunisti, s kojima se i on zajedno protiv nje borio, po dolazku na vlast 1945. najprije pobili sve njezine svećenike, a onda ih mrtve desetljećima pred tom zajednicom ocrnjivali kao ’fašiste, naciste i koljače srpske dece’.
Nu uzprkos svemu Hrvatska pravoslavna crkva je obnovljena. Njezino sadašnje sjedište u Zagrebu je u Domjanićevoj br. 5, a na čelu joj je arhiepiskop Aleksandar i jedino što je još potrebno jest da na vlast Hrvatskoj umjesto jugofila dođu domoljubni ljudi koji će je zakonskom odredbom legalizirati i vratiti joj sve što joj je otela Srbska crkva. Ipak, neki se katolički svećenici u Hrvatskoj prave da za nju ne znaju pa, po uputi s najviše instance na Kaptolu, umjesto da pravoslavne ukrajinske izbjeglice upute u nju oni ih šalju u srbskim protama, vjerojatno u nadi da će jednoga dana prilikom lomljenja leba s tim srbskim protama i Miloradom Pupovcem ’nalećeti’ na zlatni novčić s likom Karađorđa, kao što je nedavno ’naleće’ Andrej ’Suvo zlato’ Plenković.“
Tko može „stvoriti“ Crkvu?
Ostavimo sada postrani povijesne situacije, aktualne političke primjedbe, tužaljke i invektive i zadržimo se na temi koja nas u ovom osvrtu zanima, a to je tema (pravoslavne) Crkve. I u citiranom ulomku i u nizu drugih tekstova na tu temu često se kaže da je, recimo, poglavnik NDH Pavelić „stvorio“ Hrvatsku pravoslavnu crkvu, kakva je postojala i u Austro-Ugarskoj na području hrvatskih zemalja, ili to da ju suvremena hrvatska država treba u ovom našem razdoblju „obnoviti“ ili „stvoriti“.
Ovdje se hoće ponajprije upravo na to upozoriti one koji to ne znaju, a pogotovu one koji to znaju ali ne pokazuju da znaju, naime na sljedeće: Crkvu kao zajednicu Kristovih učenika i sljedbenika stvorio je jednom za svagda Isus Krist, da sada ne zalazimo dublje u teološka i ekleziološka tumačenja. A to znači da Crkvu – atribuirajmo ju „katolička“, „pravoslavna“, „sveopća“, „ekumenska“, „evangelička/evanđeoska“ ili kako god – ne može „stvoriti“ ni vlada ni država, ni „udba“ ni „loža“, ni publicisti ni aktivisti, ni osamljeni entuzijasti ni masovni pokret, ni narod ni bilo tko drugi. Država samo može i treba urediti djelovanje vjerskih zajednica tako da ono bude u skladu s njezinim Ustavom i propisima, a i bdjeti nad time da vjerske zajednice ne djeluju protivno pravnom sustavu, samoj državi i temeljnim vrijednostima.
Točnije rečeno: svatko može „stvoriti“ „Crkvu“, ali to ne će biti Crkva. Ne će biti priznata ni od jedne postojeće Crkve odnosno „Crkava“. Bit će to samo samoproglašena (’protestantska’) sekta ili sljedba ili zajednica (kongregacija), kakvih u Americi i po svijetu ima na stotine i tisuće. I koje ne priznaje kao dio Crkve Kristove ni Katolička ni Pravoslavna crkva. Nijedna pravoslavna Crkva, pa bila ona osnovana i sukladno crkvenim propisima i na temelju „apostolske sukcesije“, ne će biti prava Crkva ako ju ne priznaju ostale pravoslavne „Crkve“. S „Crkvama“ je slično kao i s državama: Može na nekom teritoriju neka skupina proglasiti vlastitu državu – recimo u podunavskom džepu između Hrvatske i Srbije na trenutno „ničijoj“ zemlji proglasiti „Liberland“ – ali ako tu državu nitko ne prizna, ili je neodrživa, ona ne će biti nikakvom stvarnom državom.
Da bi se, dakle, neku „Crkvu“ priznalo kao dio sveopće Kristove Crkve, u organizacijskom smislu kao dio bilo Katoličke, bilo Pravoslavne bilo neke druge vjerske organizacije koju dokazane Crkve (tj. crkvena učiteljstva i vlasti) priznaju kao „Crkvu“, moraju biti u prvom redu ispunjeni uvjeti kakve propisuje crkveno (kanonsko) pravo, a zatim i to da ju priznaju postojeće „Crkve“. Drukčije ne može biti!
Raspadne li se zajednička država, nužno se raspada i dotadašnja autokefalna Crkva
Ako ćemo biti malo konkretniji, ozbiljniji i realističniji, moramo poći od toga da Crkva Kristova, samo po sebi bitno i ishodišno definirana kao „otajstveno Tijelo Kristovo“, formalno i stvarno gledano, ’subzistira’ (izraz iz katoličkoga Kodeksa crkvenog prava – Codex iuris canonici) isključivo unutar valjanih biskupija odnosno crkvenih pokrajina (metropolija).
Biskupi su od apostolskih vremena naovamo stupovi kršćanske zajednice kao Crkve, i drukčije ne može biti. Crkva nije stvorena plebiscitom, od naroda, odozdol, niti ju se referendumom može ukinuti, ili pretvoriti u nešto drugo, nego je stvorena milošću, od Boga, odozgor. Njezina je (mistična) glava sam Krist.
Uzme li se to u obzir, tek tada možemo krenuti ponešto bliže stanju stvari u stvarnosti. Stanje u Hrvatskoj može se, ergo, opisati ovako: na njezinu području postoje desetci biskupija, što katoličkih, što pravoslavnih. Postoje i neke „misije“ (svećenici) nekih (autokefalnih) pravoslavnih Crkava za pripadnike tih vjerskih zajednica iz drugih država (makedonske, bugarske…) – koje imaju liturgijske knjige na vlastitom jeziku i neke svoje tradicijske posebnosti – i nekih protestantskih Crkava ili sljedbi. Pravoslavlje je kao Crkva koju Sveta Stolica kao takvu priznaje ustrojeno u Hrvatskoj danas u obliku pet metropolija, koje sebe smatraju dijelovima „Srpske pravoslavne crkve“, odnosno (u širem smislu) pravoslavnog svijeta kojemu je simbolički na vrhu carigradski (ekumenski) patrijarh.
Ono što se naziva „Srpska pravoslavna crkva“ bilo je organizacijski osnovano kao autokefalna crkva Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, poslije i službeno prozvana Kraljevina Jugoslavija (od 1945. preimenovana u Federativnu, Socijalističku itd.), kojoj je na čelu bila srpska dinastija Karađorđevića. Da se mislilo pošteno, ta bi crkva bila tada nazvana „Jugoslavenska pravoslavna Crkva“ odnosno „Pravoslavna crkva u Jugoslaviji“, kako ju i jest odredio carigradski patrijarh svojim tomosom, no što su Srbi iskrivili u korist srpstva, a na štetu jugoslavenstva. Zašto je to važno primijetiti? Zato što bi se nakon raspada prve Jugoslavije 1941., druge Jugoslavije 1991. i treće Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) 2006. bilo već na prvi pogled razvidno kako se skupa s republikama moraju razdružiti i dijelovi pravoslavne Crkve kojima je dotad zajednička država bila Jugoslavija. U pravoslavlju, naime, autokefalne Crkve uvijek su bile ili trebale biti samo organizacijski primjereni oblici djelovanja Pravoslavne crkve kao nedjeljive cjeline u danom političkom okviru. Ako se taj politički oblik raspadne, nužno se raspada i dotadašnja autokefalna Crkva! I gotovo!
Na koje se „dijelove“ može autokefalna Crkva raspasti, odnosno od kojih je „dijelova“ sastavljena?
E, sad, kako se ta Crkva može raspasti i što u novopriznatim državama može u tom pogledu nastati? Tu se radi veće razumljivosti moramo poslužiti uvjetnim, slikovitim izrazima „cjelina“ i „dijelovi“.
Mogući su razni oblici. Nacionala autokefalnost nije nikada bila pravoslavni ideal – ideal istinski kršćanskih pravoslavaca. Sve su autokefalne Crkve nastale zapravo nezakonito (nikada ih nije valjano potvrdio ekumenski, sveopći, ’vaseljenski’ sabor) i suprotno idealu kršćanske, katoličke, ortodoksne univerzalnosti. Zašto se to tijekom drugog tisućljeća po Kristu uopće događalo?
Kako su autoritet i realna moć carigradskog patrijarha (poglavar istočnoeuropskog i istočnomediteranskog područja jedinstvene Crkve od pada Istočnoga Rimskog Carstva – koji je kao partijarh bio ravan rimskom biskupu kao „patrijarhu Zapada“) s padom Bizanta pod Osmanlije iz stoljeća u stoljeće sve više slabjeli, svjetovni vladari, s nastankom i jačanjem vlastitih država, počevši od moskovskoga, počeli su se boriti za primat u pravoslavlju odnosno za kontrolu nad Crkvama na području tih svojih država. Tako su proglašavane „autokefalne“ Crkve, i kao takve uvodile su i vlastite „patrijarhe“ (na što nisu imale pravo niti je to imalo smisla), a Carigrad je bio preslab da bi to spriječio, nego ih je i sam, prije ili poslije, milom, silom, diplomatskim sredstvima ili trgovinom, priznavao kao takve.
No nisu sve crkvene pokrajine (metropolije) nužno dijelovi autokefalnih (nacionalnih, državnih) Crkava. Povijest pravoslavlja pokazuje da su brojne metropolije postojale tako da su bile izravno podčinjene jedinom posve zakonitom patrijarhu istočnoga kršćanstva – a to je onaj carigradski. Tako i danas. Ne mora pravoslavlje u svakoj državi imati svoju autokefalnu Crkvu – dovoljno mu je imati svoje crkvene pokrajine, a komu će one biti formalno podređene, ili ne će biti podređene nikomu doli Carigradskoj patrijarhiji (patrijaršiji, patrijarhatu), to je posve otvoreno za ova ili ona rješenja.
„Crnogorska pravoslavna crkva“ kao primjer onoga što se hoće i onoga što se (ne) može ostvariti
Uzmimo primjerice situaciju u Crnoj Gori, koja se kao država osamostalila prije 17 godina. Još dok je postojala kao samostalna kraljevina odnosno kneževina Crna Gora, prije 1918., i dugo prije toga, crkvenu jurisdikciju na njezinu teritoriju imala je crnogorsko-primorska metropolija. Godine 1922. ta je crkvena pokrajina podvrgnuta prisilno „srpskom patrijarhu“ iz Beograda, a isto tako i ostale metropolije na području bivše Austro-Ugarske i Turskoga carstva koje su bile obuhvaćene novim granicama prve Jugoslavije.
I u Crnoj Gori postoji od prije nekog vremena nešto što se naziva „Crnogorska pravoslavna crkva“. No ona nema nekretnine, jedva da osim metropolitita (ne ulazimo ovdje u crkvenopravnu osnovu po kojoj se on uopće proglasio metropolitom) ima ikojeg svećenika, i jedva da ima ikakvu crkvu odnosno nekretninu – sve nekretnine faktički su, a čini se da će biti i juridički, u vlasništvu nečega što se zove „Srpska pravoslavna crkva“, a što je zapravo Crkva čije je deblo u Srbiji, a uprava u Beogradu, s podčinjenim ili nepodčinjenim naslijeđenim ograncima u drugim državama. Na ovakav način, ni sljedećih desetljeća, a zacijelo nikada, „Crnogorska pravoslavna crkva“ ne će uspjeti supstituirati odnosno istisnuti SPC, koji u toj državi djeluje u formi spomenute metropolije kao Crkva primarno druge države, Srbije.
Ne postoji ni „Hrvatska katolička crkva“ – ali postoji „Hrvatska [katolička] biskupska konferencija“!
Ovdje valja pripomenuti da ne postoji nešto što bi se zvalo „Hrvatska katolička crkva“ (osim, što je paroksizam, kao naziv za rubnu i zanemarivu starokatoličku sljedbu, potpomaganu svojedobno od karađorđevićevske vlasti iz Beograda nasuprot Katoličkoj crkvi, od koje su se neki svećenici odvojili iz privatnih razloga i za sobom odvukli tu i tamo ponekog katolika; najpoznatiji njezin član bivši je rektor Damir Boras). Ali postoji nešto što se zove „Hrvatska biskupska konferencija“.
Bilo bi, s tim oglednim obrascem pred očima, dobro da i pravoslavne eparhije odnosno metropolije u Hrvatskoj razmisle kako sebe napokon ozakoniti – možda na taj način da i one formiraju kao svoj novi crkveni okvir u hrvatskoj državi nešto što bi se zvalo „Konferencija pravoslavnih episkopa u Hrvatskoj“. Takav pravni subjekt zasigurno bi mogao biti unesen u registar „vjerskih zajednica“, to jest vjerskih organizacija u hrvatskoj državi. S tim pravnim subjektom hrvatska bi vlada mogla zatim sklopiti ugovor o crkvenim pravima i obvezama i o međusobnim odnosima – valjan ugovor, a ne da i dalje bude na snazi ovaj koji nije valjan, koji je nezakonit i protuzakonit.
Za sada je bilo dovoljno reći to što je rečeno, i tu stati. Bude li potrebno, bude li u hrvatskoj javnosti dovoljno razumijevanja i smisla za razumijevanje te problematike i traženja izlaza iz ovoga nezdravog stanja u kojemu „SPC“ gura u srpstvo sve pravoslavce i indoktrinira ih u lošem smislu i smjeru, pa će se s time suočiti i novopridolazeći ukrajinski izbjeglice, razmišljanje će se na temelju iznesenih premisa jednog dana nastaviti. No odmah je potrebno još dvoje pripomenuti: svi pravoslavci mogu sudjelovati na katoličkim bogoslužjima u katoličkim crkvama (i obrnuto) te, uz određene uvjete, primati i „katoličke“ sakramente. Time se rješava dio problema u smislu „zadovoljavanja vjerskih potreba“ ukrajinskih i trećih pravoslavaca.
Pravoslavna crkva u Hrvatskoj morala bi biti prostor okupljanja svih pravoslavaca koji u Hrvatskoj prebivaju ili borave, a ne samo onih koji se osjećaju Srbima. Ona ne može biti “srpska”, iako može i treba imati i srpsku kulturu i identitet kao sastavnicu, ali u otvorenosti prema kulturama pravoslavaca kojima je vlastita neka druga kultura, tradicija, jezik i simbolika i prema kulturi zemlje u kojoj žive i koju dijele s katolicima i ostalima. Pogotovu Crkva, nijedna Crkva, ne smije biti nacionalistička, zato što bi to bilo u suprotnosti s univerzalnošću njezina jedinog i nezamjenjivog Osnivača i s poslanjem svim narodima koje joj je povjerio.
A osim rimokatoličke i pravoslavne, na cijelom području Hrvatske (formalno rečeno) djeluje i “Grkokatolička crkva”, u formi Križevačke eparhije (biskupije), koja je sastavni dio Katoličke crkve i članica Hrvatske [katoličke] biskupske konferencije. O njoj, koja raspolaže i određenim brojem crkava i nekretnina, čitamo na njezinim službenim stranicama: „Križevačka eparhija ili Križevačka biskupija je biskupija grkokatoličke crkve u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Sloveniji, sa sjedištem u Križevcima. U liturgiji se rabi bizantski obred, tj. liturgija se služi na crkvenoslavenskom jeziku i po obredu Carigrada. Vjernici te biskupije su Hrvati, Ukrajinci i Rusini.“
Ovo na kraju citata o tomu tko su vjernici grkokatoličke biskupije dano je opisno, a ne propisno. Vjernicima te biskupije mogu biti i Rumunji i Grci, i Ukrajinci i Rusi, i Srbi i Crnogorci, i Makedonci i Bugari i tko god to zaželi odnosno koga ona primi u svoje redove. Ni tu grkokatoličku baštinu – taj zanimljivi model ekumenske simbioze zapadnoga i istočnoga kršćanstva, s jakom dimenzijom onoga pravog, a ne politički zlorabljenog, ekumenizma – ne bismo nipošto trebali zanemariti u traženju rješenja za otvorena pa i bolna pitanja koja postoje u samom pravoslavlju, između pravoslavnih zajednica te između pravoslavlja i katolištva odnosno između istočnoga i zapadnoga kršćanstva. I između njihovih nositelja i pripadnika.
P. S. Svim pravoslavcima koji se drže Julijanskog kalendara: Mirna i blagoslovljena nova godina 2023.!
Povezani sadržaj:
Zdravko Gavran: Crkva Srbije ne smije imati vrhovništvo nad pravoslavljem u drugim državama!
Zdravko Gavran, Hrvatsko nebo
