Zorica Vuković: SVETAC DANA/Juda Tadej i Šimun Revnitelj

Krajem listopada, točnije 28. dana ovog jesenskog mjeseca, obilježava se blagdan dvojice Isusovih apostola Jude Tadeja i Šimuna Revnitelja. O ovim apostolima u evanđeljima i životopisima svetaca ima malo podataka. Matejevo evanđelje spominje ih u 10,3 kao Tadeja i Šimuna Kananaja, Markovo evanđelje u 3,18 kao Tadeja i Šimuna Kananajca, a Lukino 6,5-6 kao Šimuna zvanog Revnitelj i Judu Jakovljeva. U Djelima apostolskim 1,13 sv. Luka spominje ponovo Šimuna Revnitelja  i Judu Jakovljeva uz ostale apostole i Majku Mariju kada su očekivali Duha Svetoga.

28. listopada

Juda Tadej je bio Isusov rođak, bratić po majci, kojega se u mnogim kulturama naziva i brat. Pri Isusovu posjetu u Nazaretu, mještani su se čudili njegovoj riječi: „Odakle ovomu ta mudrost i te čudesne sile? Nije li ovo drvodjeljin sin? Nije li mu majka Marija, a braća Jakov, i Josip, i Šimun, i Juda? I sestre mu nisu li sve među nama? Odakle mu sve to?“

Tijekom Posljednje večere, Juda Tadej, postavio je Isusu važno pitanje: „Gospodine, kako to da ćeš se objaviti nama, a ne svijetu?“ (Iv 14,22). Isus mu je odgovara: „Ako me tko ljubi, držat će moju riječ, i moj će ga Otac ljubiti; k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti. Tko mene ne ljubi, ne drži mojih riječi. Riječ koju slušate nije moja, već od Oca koji me posla. – Ovo sam vam govorio boraveći s vama. A Branitelj, Duh Sveti, kojega će Otac poslati zbog mene, naučit će vas sve i sjetiti vas svega što vam rekoh.“ (Iv 14,23-26). 

Sam apostol Juda, u poslanici nazvanoj po njemu, za sebe kaže da je brat Jakova (mlađeg):

„Juda, sluga Isusa Krista, brat Jakovljev…“

Prema ovom navodu, čini se da je Juda, poslije smrti svoga brata Jakova,  oko 62. godine nastupao umjesto njega i u njegovo ime i s njegovim autoritetom kao biskup i upozorava vjernike na opasnost krivovjerja u mladom kršćanstvu. Njegova kratka poslanica je životna i energična, u kojoj prijeti promicateljima krivog nauku. Juda nastupa kao stari proroci i spominje starozavjetne židovske spise koji nisu u kanonu  Bibliji i apelira na poniznost (Juda 9-10): „Kad se Mihael arkanđel s đavlom prepirao za tijelo Mojsijevo, nije se usudio izreći pogrdan sud protiv njega, nego reče: ‘Spriječio te Gospodin!’ A ovi pogrđuju ono što ne poznaju; a što po naravi kao nerazumne životinje poznaju, u tom trunu.“

Poslanica završava pohvalom Bogu (Juda 20-25): „A vi, ljubljeni, naziđujte se na presvetoj vjeri svojoj moleći se u Duhu Svetom, uščuvajte se u ljubavi Božjoj, iščekujući milosrđe Gospodina našega Isusa Krista za vječni život. I jedne, svadljivce, karajte, druge spašavajte otimajući ih ognju, trećima se pak smilujte sa strahom, mrzeći i haljinu puti okaljanu. Onomu koji vas može očuvati od pada i besprijekorne postaviti pred svoju Slavu u klicanju – jedinomu Bogu, Spasitelju našemu, po Isusu Kristu, Gospodinu našemu: slava, veličanstvo, vlast i moć i prije svakoga vijeka, i sada, i u sve vijeke. Amen.“

Prema predaji, sveti Juda propovijedao je Evanđelje u Judeji, Samariji, Idumaeji, Siriji, Libiji i Mezopotamiji . Putovao  je kroz Mezopotamiju i Perziju sa svetim Šimunom, ali i s Bartolomejem, propovijedajući i gradeći temelje rane Crkve. Po svemu sudeći, govorio je i grčki i aramejski, kao i gotovo svi njegovi suvremenici  toga područja.

Nakon  uzašašća Gospodina Isusa Krista i tijekom raspršivanja apostola pred židovskim progonom u Jeruzalemu, sveti  je Juda Tadej (prema sv. Jeronimu) posjetio kralja Edesse prije nego je nastavio s evangelizacijskom djelatnošću. Sa sobom je ponio Isusovu sliku, čiju vjerodostojnost  potvrđuju rane ikone svetog Jude koje to prikazuju. Tradicija kazuje da je slika bila Presveto platno, koje se danas nalazi u Torinu. Studija Platna otkrila je na njemu pelud žitarica za koje je utvrđeno da potječu s područja Edesse, što  potvrđuje ovu pretpostavku. Pokrov nije koristio židovskim obraćenicima jer su židovski zakoni dodir s mrtvim tijelom smatrali nečistim, a  imali su averziju prema slikama osoba (prema Mojsijevu zakonu). Tako je rana Crkva odlučila da je prikladno poslati ovo kao dar poganskom kralju Edesse  Abagaru koji je bolovao od gube te je zamolio Isusa da ga izliječi. Isusova slika koju je donio apostol Juda i velika Abagarova vjera  urodila je njegovim izlječenjem.

Zajedno s apostolom Bartolomejem, Juda  je donio kršćanstvo u Armeniju, pa ih Armenska crkva slavi kao zaštitnike. 

Armenija je 301. godine postala prva država u svijetu koja je priznala kršćanstvo kao službenu religiju.

Apostol Juda Tadej je umro mučeničkom smrću, zatučen toljagom ili helebardom, zbog svoje nepokolebljive vjere zajedno sa Šimunom Revniteljem.  U spisima se spominje da se to dogodilo 65. godine, 105., 106. i 107. godine. No dogodilo se…Očito da godina nije točno određena.

Kasnije su njegovo tijelo dovezli u Rim i postavili u kriptu Bazilike svetog Petra. Sjekira,  s kojom je često prikazan na slikama, simbolizira način na koji je ubijen. Prikazuju ga i s malom Isusovom slikom na prsima, te knjigom. 

Prema drugoj tradiciji, ostaci svetog Jude sačuvani su u armenskom samostanu na otoku u sjevernom dijelu jezera Issyk-Kul u Kirgistanu. Predaja kazuje kako, nakon mučeništva, hodočasnici dolaze na njegov grob moliti, a mnogi od njih doživljavaju snažne zagovore. Tako je proglašen ‘Svecem za beznadežne i očajne’. Sveta Brigita Švedska i sv.  Bernard imali su viđenja u kojem se poručuje vjernicima da se sv. Juda prihvati kao ‘zaštitnik nemogućeg’ što uključuje i teške bolesti. Tako je dječja istraživačka bolnica  u Memphisu, Tennessee, dobila ime St. Jude, a u kojoj se pomaže djeci u terminalnim fazama bolesti,  (i njihovim obiteljima), od osnutka 1962. godine.

Red propovjednika (dominikanci) počeo je djelovati u Armeniji ubrzo nakon osnivanja 1216. godine.  U to vrijeme već je postojala znatna pobožnost prema svetom Judi kod katoličkih i pravoslavnih kršćana sve dok progon nije otjerao kršćane s tog područja u 18. stoljeću. Pobožnost svetom Judi započela je opet u 19. stoljeću  u Italiji i Španjolskoj, a proširila se na Južnu Ameriku, naposljetku i u Sjedinjene Države (Chicago) od 1920. godine, pa je sv. Juda postao zaštitnik policijske uprave u Chicagu i nogometne reprezentacije u Rio de Janeiru. 

Ime Juda bilo je u Židova često: Juda, sin Jakova (Izraela), zatim Juda Makabejac, Juda Barsaba i drugi. Otkada je Juda Iškariotski izdao Isusa, to je ime dobilo negativni prizvuk i sve se manje upotrebljavalo. Stoga su i ovoga apostola sve više nazivali Tadej. Štovan je, kao Tadej, u Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj i Austriji. Brojne crkve imaju njegov oltar ili sliku uz priloženu molitvu, a ljudi mu se najčešće utječu u teškim i beznadnim situacijama. Umjetnici ga prikazuju s knjigom, buzdovanom ili sjekirom, a često s malom Kristovom slikom na prsima.

O svetom Šimunu gotovo se ne zna ništa. Šimun znači ‘slušatelj’, a ime Kanaanac znači, da je rođen u gradu Kani ili u pokrajini Kanaan. 

U knjigama Marije Valtorte kaže se da je riječ o Šimunu gubavcu, izliječenom od Isusa, (Mt 26,6, Mk 14,3, podrijetlom iz Betanije susjedu  Lazara, Marte i Marije. 

Šimun je naviještao  Evanđelje u Egiptu i Mezopotamiji, a prema nekim legendama i drugdje. Umro je mučeničkom smrću, prerezan  pilom napola. Njegove relikvije se nalaze u Bazilici sv. Petra u Rimu i u Toulouseu.

Tradicija kaže da je bio iz Kane Galilejske, a neki teolozi ga povezuju s mladoženjom čijoj je svadbi u Kani  Isus prisustvovao i načinio svoje prvo čudo pretvaranjem vode u vino. No nadimak Kanaanac može se odnositi i na Kanaan kao širu teritorijalnu pripadnost. Naziv ‘zelot’  označava člana političke frakcije ‘zelota’ koji su se zalagali za pobunu i protjerivanje Rimljana iz Izraela. Vjerojatno je, prepoznavši u Isusu židovskog Mesiju, Šimun pristupio apostolima, nadajući se kao i mnogi drugi, da će Isus kao takav povesti  Izraelce u pobjedu protiv Rimljana. Provodeći vrijeme s Isusom, shvatio je pravo Isusovo poslanje i napustio dotadašnji način razmišljanja, te postao Njegov istinski učenik i navjestitelj Evanđelja ljubavi i mira. 

Budući da u Svetom pismu o njemu ima tek naznačeno ime među dvanaestoricom, jedine informacije o Šimunu nalazimo u svetoj predaji ili tradiciji. Tako saznajemo da je Šimun jedno vrijeme evangelizirao  u Egiptu, Nubiji i Etiopiji, a zatim s apostolom Tadejom u Perziji i današnjem Libanonu gdje je podnio mučeničku smrt. Posmrtne ostatke apostola Šimuna i Tadeja su poslije prenijeli u Rim, te sahranili u grobnicu Bazilike sv. Petra. U umjetnosti se sv. Šimuna uglavnom prikazuje sa pilom u rukama, aludirajući na način na koji je usmrćen, te s križem u ruci ili s knjigom. 

Sveti Šimun je zaštitnik kožara, tesara, drvosječa, stolara…

U Božanskom časoslovu na blagdan sv. Jude i sv. Šimuna moli se:

Svom dušom mi vas slavimo

O Šimune i Tadeju, 

U poslu apostolskome

I slavi neba združeni.

Ti, Revnitelju Šimune,

Nebeskim žarom raspaljen

Veledušno si stupao 

Za učiteljem Isusom.

Ti sveti Juda Tadeju, 

Što brat si nazvan Isusov, 

S  njim tijelom, dušom pobraćen

I spisom njega proslavljaš.

Smrt svjedočka obojici

I mučeništvom združuje. 

Propovijedanu istinu 

Krv junačka vam pečati.

Zorica Vuković/Hrvatsko nebo