Zdravko Gavran: Hrvatska (ne)zrela za skore parlamentarne izbore

Mnogi u ’Staroj našoj’ – pri čemu nisu izuzeti ni ’obični čestiti građani’, ostarjeli ’domoljubi’, potkoženi konformisti i oportunisti, a još manje bijesni ’kritičari svega postojećega’ – nisu na razini pripadne im političke, poslovne, etičke, institucijske ili osobne odgovornosti, bili oni pri vrhu ili pri dnu socijetalne stratifikacije. Nisu zreli ili spremni činiti što drugi od njih s pravom očekuju (ma koliko neki vikali da jesu). Tako sućno nisu zrele ni ’za dom spremne’ ni stranke ni političke ’elite’. No u prevlasti partitokratičnosti, politiziranosti i etatiziranosti te, posljedično, samovoljnosti, samohvalnosti i ’samohodnosti’ vodstva vladajućih, napose vođe ili ’gazde’, procjena objektivne (ne)zrelosti ne igra na žalost ulogu. Igraju ju procjene izbornog uspjeha te goli interesi povezani s vlašću, moću, ambicijama i samoživošću. Svaku drugu motivaciju prepustimo ’zaostalim’ idealistima tipa Bistrog Viteza od Manche iliti Don Quijotea. Dok ju budu razglabali, HDZ bi mogao po novim izborima učvrstiti poziciju nesmjenjivosti, a zacijelo i nepromjenjivosti (nabolje). Bez ugroze, a i bez imalo jačeg partnera ili korektiva ’zdesna’.

Iz niza posljednjih poteza što ih, bijelim figurama, vuče koalicijska vlada HDZ-a – koja većinu u Hrvatskom saboru održava uz potporu SDSS-a, ostalih ’pozitivno diskriminiranih’ manjinaca te nekoliko stranački svrstanih ili nesvrstanih zastupnika – očito je da se pojačano obavljaju sustavne priprave za prijevremene izbore. Jedna od HDZ-ovih konstanti u tom pogledu jest zabrana odnosno otežavanje rada nedjeljom. Čim to opet dođe na dnevni red, to znači da su izbori praktički uskoro neminovni. (A što će doista biti od neradne nedjelje i ima li uopće smisla administrativno rješavati to pitanje na način zabranjivanja ionako će se razglabati opet – uoči onih tamo drugih izbora.)

Mnoštvo rogova u još neotkanoj vreći

Sve u svemu, sve više toga miriše na skore izbore. Za takvu odluku plenkovićizirani HDZ, ali i (u samo određenom smislu i smjeru) hadezeizirani Plenković imaju čitav niz jakih razloga. Prvi je taj da su uvjerljivo i dalje, i nakon svih afera i skandala, neuspjeha u izvršenju i nerazriješenih sumnji i inkriminacija, uvjerljivo po rejtingu najjača stranka. Istini za volju, imaju i onoga čime se mogu s pravom pohvaliti. Ujedno su i pojedinačno najjača stranka po članstvu i mreži svojih podružnica i ogranaka, po udjelima u vlasti na županijskim, gradskim i općinskim razinama, po zastupljenosti u javnim poduzećima i dijelu institucija, po financijskoj moći, a i po političkom znanju i umijeću kojim raspolažu. I po ’umreženosti’.

S druge strane, istina je i to da ni lijeva ni desna ni ostala (nedefinirana) ili prosvjedno-nijekalačka oporba, recimo Most, nemaju vodećih osoba s kojima bi po koalicijskim blokovima krenuli u političko i sektorsko nadmetanje i s kojim bi se članstvo i (potencijalni) birači tih stranaka mogli u dovoljnoj mjeri poistovjetiti, za njih se oduševiti i u njih polagati nade kao u ljude koji bi na čelu ili pri vrhu vlasti promijenili nabolje sadašnju Hrvatsku. A i neojugoslavenska i ina odnosno takozvana lijeva oporba, kojoj je najmanje do onoga do čega bi neosocijalističkoj ljevici trebalo biti najviše stalo, razdijeljena je na više frakcija, grupacija i klika. Mnoštvo rogova u još neotkanoj vreći.

Ni to

O desnici pak gotovo da je iluzorno uopće govoriti kao o (nacionalnoj i konzervativnoj) desnici, zato što je takvu desnicu tradicionalno osim programskih značajki posvuda resila i određena čvrstina i tvrdoća, odlučnost i pozitivna borbenost. A i kao takve u sebi su neke postojeće stranke koje se tako deklariraju odviše šarene kadrovski, ideološki i po sposobnosti i kvalifikacijama, a u svakom slučaju nemaju nijedna od njih, a ni sve zajedno ni blizu dovoljno ljudi od kojih bi mogle skuckati kompetentnu i uvjerljivu ’vladu u sjeni’. Ni to.

Osnovano se sumnja i u to da HDZ ima pojedine tajne igrače i na ljevici i na desnici, i sigurno je da ima ’na uzici’ i stanoviti broj pritajenih ’preletača’, koji bi poput onog gromoglasnog šibenskog zastupnika glavom i bradom mogli u danom trenutku okrenuti leđa ljevici ili desnici ili centru ili mostovskoj ideološkoj i kadrovskoj neprofiliranosti i ambivalentnosti te se u kritičnom trenutku svrstati na stranu – ’zna se’ koga i čega. Ili na onu drugu.

’In ultima linea’, neprijatelji i logika ’manjega zla’

Razumljivo je da, unatoč svim frustracijama i nezadovoljstvima dosadašnjim HDZ-ovim potezima i politikama, ’Tuđmanova stranka’ uživa što diskretnu, što pritajenu, što neugasivu potporu i kod niza medija, urednika, komentatora i publicista koji se inače mnogima mogu i učiniti neovisnima i dovoljno distanciranima od HDZ-a da bi se u takvo što moglo povjerovati. One kojima je teško povjerovati da pritajeno hadeze-filstvo iliti zna-se-ljublje ima u mnogima koji doista nisu poput Jelene Lovrić ili Sanje Modrić duboko korijenje moglo bi se uputiti na stari i dobri latinski izraz ’in ultima linea’. Njime se kaže da se u mnogim stvarima s nekim ili nečim možemo ne slagati, da se možemo prepirati pa i sukobljavati, ali da ćemo se ipak uz nekoga ili nešto svrstati unatoč svim unutarnjim otporima i neslaganjima kada nastane situacija ili-ili. ’Na kraju krajeva’. U najmanju ruku, i po tko zna koji put, po onoj čudnoj logici odabira ’manjega zla’.

A po toj logici suprotstavljanja stvarnoj opasnosti ili većemu zlu ili možda samo prividu većega zla HDZ je ionako praktički pobjeđivao od samih početaka. Na samim početcima mnogi su za HDZ bili radi oslobođenja od komunizma i Jugoslavije, a svjesni ugroze koja je dolazila od jugoslavenskih i velikosrbijanskih političkih, oružanih, sigurnosnih, sturkturnih i ostalih, moćnih i dobro organiziranih snaga koje su radile o glavi i hrvatskoj državi i hrvatskom narodu, pa i hrvatskim (republičkim) komunističkim i udbaških i režimskim i ostalim titoističko-avnojskim snagama.

Poslije je politički protivnik odnosno neprijatelj mijenjao obličja, ali je u njemu vazda i dalje detektiran i (s pravom) prepoznavan kao neprijatelj hrvatstva, slobode, tradicije, običajnog morala, katolištva, demokracije, identiteta, narodne samosvojnosti i samostalnosti. Tako je za mnoge ostalo do danas, iako nipošto nije malo onih koji su s vremenom dizali ruke od HDZ-a. Pa je tako i bio moguć izborni preokret poput onoga 2000., u Zagrebu i prije i poslije toga, te na više drugih izbora na raznim razinama. No i neprijatelji su se u međuvremenu rasipali i slabjeli, ili sami sebe prokazivali, a HDZ je unatoč svim neverama i vlastitim unutarnjim odmetništvima, pronevjerama i iznevjerama izvornog programa, smjera i razloga postojanja uspijevao održati uza se najveći postotak stranački svrstanih ili sebi privrženih birača.

Hrvatski izborni rašomon i alkemijsko pretvaranje skromne u apsolutnu većinu

Kada je o biračima i izborima riječ, mora se odmah upozoriti na dvoje, a što bi se moglo nazvati i hrvatskim izbornim rašomonom.

Kao prvo, na izborima sudjeluje postupno sve manje birača, osobito onih jako nezadovoljnih ili rezigniranih – a između kojih su se mnogi preselili u neki drugi ili na neki drugi svijet. I to HDZ-u odgovara, zato što je na manjem uzorku birača njegova izborna moć razmjerno još jača, zbog sposobnosti okupljanja najveće biračke ’vojske’. Na izborima naime u sve manjoj mjeri, i ne samo u Hrvatskoj ili na njezinim nižim razinama, odlučuju apstraktni, u osnovi neutralni i načelno objektivni birači, a sve više dobro organizirane grupacije.

Iskustvo s gradom Zagrebom i 20-godišnjim izbornim uspjesima sada bivšega i pokojnoga gradonačelnika, prvih desetak godina SDP-ova reprezentanta, najbolja su potvrda kako se s dobro organiziranim snagama te uz pomoć dodatnih ’alata’ i ’metoda’ razmjerno skromni postotci stvarne potpore u ukupnom stanovništvu te među onima koji su stvarno glasovali mogu, kao nekom alkemijom, pretvoriti, kao iz blata u zlato, u apsolutnu većinu. Koja znači: vlast. Negdje na početcima, početkom ovog stoljeća, bivši gradonačelnik preuzimao je dvaput upravu nad hrvatskom metropolom na temelju otprilike sedam-osam posto dobivenih glasova čitava biračkog tijela.

Habemus Papam! Živio Kralj!

A sutradan bi što senzacionalističke, što prorežimske, što neosocijalističke, što privatističke novine imale na naslovnicama velike naslove u stilu „Zagreb je za Bandića“, „Zagreb je SDP-ov“, ili „Hrvatska se odlučila…“ …za ove ili one, nerijetko možda i svejedno za koje. Glavno je naime da se može uzviknuti: Habemus Papam! – Imamo demokratski izabranu većinu ili većinski izabranog pojedinca! Bolje da ih imamo, nego da ih nemamo. ’Kralj’ i nije pravi kralj, ali ipak – Živio Kralj! I točka. Fullstop.

Naravno, neusporedivo veća medijska i političko-politološko-(kvazi)intelektualistička i udrugaška i civilnodruštvena veselja bilježena su kada bi ljevica potukla HDZ nego kada bi bilo obrnuto. U ovom drugom slučaju na televizijama bi vidjelo mnogo ’kiselih faca’, pa i onih koji do nerazumnosti osporavaju ili relativiziraju pobjedu ’Tuđmanove stranke’. To nam je uglavnom preživjelo iz karađorđevićevske i titoističke baštine, „oplemenjene’ liberalističkim nehrvatstvom i protuhrvatstvom, nereligioznošću i antireligioznošću.

Još od 1990., ’duboka država’ pomoću izbornog sustava kontrolira, koordinira, dozira i katalizira u Hrvatskoj demokraciju odnosno istinsku volju naroda

Govoriti išta ozbiljno i otvoreno o izborima nije naravno moguće a da se malo dublje ne zadre u izborni sustav. On je još jedan od ’alata’ kojima ’duboka država’, od 1990. do danas, kontrolira, koordinira, dozira i katalizira u Hrvatskoj demokraciju odnosno istinsku volju naroda.

Taj sustav (novi izborni zakon priredio je prije prvih višestranačkih izbora po instrukcijama SKH-SDP-a pravni stručnjak Smiljko Sokol, koji se poslije prebacio na stranu Tuđmana i HDZ-a) bio je na početku i potkraj prvog desetljeća kombinacija razmjernoga i većinskoga. Ali je cijelo vrijeme određivao za razmjerno glasovanje, koje je od 2000. naovamo prevladalo za skupštine kao jedino, uz dodatak preferencijalnoga glasovanja, visok prag od pet posto. Tako visok prag bio je praktički nedostižan gotovo svim strankama koje nisu uživale određenu potporu – političku, kadrovsku, financijsku i medijsku, ponekad i obavještajnu – dijela struktura ’duboke države’. To je bio prvi ’osigurač’ očuvanja ’kontrolirane demokracije’ i dubinskog kontinuiteta sa Socijalističkom Republikom Hrvatskom odnosno, neizravno, sa SFRJ-otom i bratstvo-jedinstvenim mentalitetom ’samoupravno-socijalističke’, ’dogovorne’ i protudemokratske svijesti. Drugi osigurači primjenjivani su naknadno i u kombinaciji s prvim.

Takav model s visokim pragom, po kojemu i razmjerna većina omogućuje apsolutnu većinu, odgovarao je Hrvatskoj suočenoj s vanjskom i unutarnjom vojnom i ostalom ugrozom. Sprječavao je usitnjavanje odnosno preveliku disperziju političkih snaga i igrača u predstavničkom tijelu, koje u takvim okolnostima nijednoj državi ne odgovara… Poslije su se okolnosti promijenile, normalizirale, no izborni sustav učinjen je još beznadnijim za znatan dio biračkoga tijela. Za ona dio čiji su glasovi, budući da nisu bili dodijeljeni etabliranim strankama, uglavnom padali u vodu, te su se postotci manji od pet posto, dakle desetci pa i više tisuća glasova, pripisivali onima koji su prešli izborni prag. Itd.

Ulaženje u izbornu problematiku zasluživalo bi posebne analize i ekspertize, a to nije tema ovog osvrta. Ovdje se samo hoće upozoriti da d’Hondtova metoda u kombinaciji sa svim ostalim sredstvima i polugama drži Hrvatsku kao taoca moći moćnih i onemogućuje znatnom dijelu naroda da se njegova politička volja pretoči u neku opipljivu ili od pojedinca ili male šačice imalo jaču i ozbiljniju snagu u Hrvatskom saboru odnosno u područnim i mjesnim skupštinama.

U međuvremenu, mnogo toga moglo bi se prekriti domoljubnim folklorom, nacionalnom retorikom…

Osim svih ’pozitivnih’ razloga za raspuštanje Sabora kako bi predsjednik Republike mogao i morao raspisati prijevremene parlamentarne izbore, HDZ i njegov ’preobrazitelj’ imaju i podosta ’negativnih’ razloga ne čekati redovne izbore. Ekonomska i socijalna situacija teško da će postajati boljom, pa bi sve više ljudi moglo prosvjedovati i tražiti promjene, pa i udovoljenje zahtjevima kojima ni objektivno nije moguće udovoljiti. Tanka pak većina u Saboru, koja ovisi o premalom broju zastupnika, o manjincima i još nekima, nije ni najmanje jamstvo da ne će u prvom kritičnom suočenju biti izgubljena. I brojne afere povezane s pogodovanjima, korupcijom i ’državnim kriminalom’ čekaju daljnje rasvjetljenje te mogu i dobiti svoje pravosudne i sudbene, a već dobivaju vrlo nezgodne medijske epiloge i razrješenja.

I povezanost dijela članova najnovijeg izdanja tobože iste vlade u višegodišnjem kontinuitetu pod istim dirigentom s onima koji već jesu sumnjičeni ili optuženi za raznorazne lukrativne krimene balast je za sadašnju vladu. Nakon novih izbora mogao bi se lakše odabirom niza drugih članova vlade makar na određeno vrijeme zamesti trag onomu čime se vlada odnosno ukupne vlasti u Hrvatskoj ne mogu podičiti i što im, već po ’zapovjednoj odgovornosti’, nipošto ne služi na čast. U međuvremenu, mnogo toga moglo bi se prekriti domoljubnim folklorom, nacionalnom retorikom, verbalnom afirmacijom tradicijskih vrijednosti i orkestriranom propagandom. Bitno je samo da u nju povjeruje vlastito stvarno i potencijalno biračko tijelo; i ne očekuje se da u nju povjeruju oni koji će ionako glasovati za druge, ili uopće ne će glasovati.

Ukratko, buduća vlada sa snažnijom i kompaktnijom potporom u Saboru mogla bi raditi s manje opterećenja i biti izložena manjem broju pritisaka i ucjena nego dosad. Valjda je i to samo po sebi razumljivo i poželjno. Naravno, pod pretpostavkom da predsjednik vlade ne želi i da i ubuduće ne će željeti biti mučen ili ucjenjivan od drugih. No u pretežno mazohističkoj Hrvatskoj ipak nije lako povjerovati da bi i sam vođa vladajućih s lakoćom preskakao iz takve matrice u matricu bezobzirne ili ’sadističke’ Hrvatske, koja nam kao narodu nije nikad bila vlastita.

Hrvatska – dubinski i sućno i prezrela i nezrela za nove ozbiljne parlamentarne izbore

Sve u svemu, Hrvatska je s jedne strane već odavno po mnogo čemu dubinski i sućno zrela i prezrela, a s druge strane dubinski i sućno nezrela i, realno gledano, posve ’zelena’ za nove i ozbiljne parlamentarne izbore. Pritom se misli na izbore na kojima bi se doista biralo između dviju definiranih i razrađenih koncepata, programa, strategija i pouzdanih ekipa za sljedeće mandatno razbolje. A između ekipa koje će sastavljač vlade i glavni kadrovik početi vaditi, poput golubova, iz svoga šešira odnosno iz visokoga crnog cilindra.

Mnogi u ’Staroj našoj’ – pri čemu nisu izuzeti ni ’obični čestiti građani’, ostarjeli ’domoljubi’, potkoženi konformisti i oportunisti, a još manje bijesni ’kritičari svega postojećega’ – nisu na razini pripadne im političke, poslovne, etičke, institucijske ili osobne odgovornosti, bili oni pri vrhu ili pri dnu socijetalne stratifikacije. Nisu zreli ili spremni činiti što drugi od njih s pravom očekuju (ma koliko neki vikali da jesu). Tako sućno nisu zrele ni ’za dom spremne’ ni stranke ni političke ’elite’. No u prevlasti partitokratičnosti, politiziranosti i etatiziranosti te, posljedično, samovoljnosti, samohvalnosti i ’samohodnosti’ vodstva vladajućih, napose vođe ili ’gazde’, procjena objektivne (ne)zrelosti ne igra na žalost ulogu. Igraju ju procjene izbornog uspjeha te goli interesi povezani s vlašću, moću, ambicijama i samoživošću. Svaku drugu motivaciju prepustimo ’zaostalim’ idealistima tipa Bistrog Viteza od Manche iliti Don Quijotea. Dok ju budu razglabali, HDZ bi mogao po novim izborima učvrstiti poziciju nesmjenjivosti, a zacijelo i nepromjenjivosti (nabolje). Bez ugroze, a i bez imalo jačeg partnera ili korektiva ’zdesna’.

Povezani sadržaji:

Nenad Piskač: Klik-klak esdepeovca Plenkovića i hadezeovca Milanovića

Šiljo: Čuvajmo Plenkovića!

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo