Šiljo: Čuvajmo Plenkovića!

0

 

 

Današnja, plenkovićevska inačica ilirske uzrečice „Aula est pro nobis!“ glasila bi: Briselski dvori vole nas, razumiju i žarko nam žele pomoći! Plenković na vlasti, skupa s manjincima i njihovom potpredsjednicom Vlade koja se angažirala u kampanji protiv referenduma o braku i za prava LGBT-osoba, a bez domobrana, konzervativaca i ostaloga „crnog mraka“,  glavni je uvjet da nas toliko „vole“.

 

Zagreb – Trg Antuna, Ivana i Vladimira Mažuranića, 12. srpnja 2020.

 

Uzrečica „Aula est pro nobis!“ ima dugu i zanimljivu povijest, što opću, što hrvatsku nacionalnu.

Od antičke Grčke i Rima do carskoga Beča

U starogrčkom riječ aulḗ značila je „dvorište“. Stari Rimljani preuzeli su ju i upotrebljavali kao aulau značenju „dvor“, „vladarska palača“. Sintagma pro nobis znači „za nas“, „uz nas“, „nama u prilog“. A naši ilirci iliti hrvatski preporoditelji iz 19. stoljeća služili su se posve naivno tom uzrečicom (latinski je još bio službeni jezik Hrvatskoga sabora i državne uprave, do 1847.) – koju se prevodi kao: „Kraljevski je dvor za nas“ – kako bi jedni druge uvjeravali da bečki carski dvorski krugovi sa simpatijama i naklonošću gledaju na „ilirske“, hrvatske i južnoslavenske ideje i težnje.

Naivnost je ponekad poslovična. A uvijek tragična.

U to doba (od 1521.) austrijski je car bio i hrvatski kralj. Vladala je dinastija Habsburgovaca. Glavni grad države u kojoj je živjela velika većina Hrvata bio je Beč. U raznim unutarnjim prijeporima, a i u obrani hrvatskih prava od mađarskih i drugih presizanja, pretežit dio hrvatske političke i intelektualne javnosti upirao je oči u Beč očekujući da će nas bečki dvor – dakle i car osobno – zaštititi od (veliko)mađarske, a i od drugih ugroza. Znamo pak kako je poslije to ispalo – i s Jelačićem, i s Bachovim apsolutizmom, i s Austro-ugarskom nagodbom, i s odbijanjem trijalizma (čime su Hrvati praktički otjerani u „bratski“ zagrljaj sa zaostalim Srbima i njihovim svetosavskim mitomanijacima), sve dok Monarhija nije skončala i naposljetku se raspala pod porazima i ruševinama I. svjetskog rata, koji je sama pokrenula e da bi samu sebe uništila.

 

Krleža i Radić, austro-ugarska i karađorđevićevska„aula“ 

Miroslav Krleža bio je književnik, publicist i aktivist komunističkog pokreta koji se velik dio života bavio razobličavanjem, pa i izrugivanjem Austro-Ugarske i one svijesti koja je u toj carevini držala mnoge Hrvate lojalnima Beču. Jedan drugi hrvatski ljevičar i komunist, August Cesarec, napisao je i politički angažiran roman pod naslovom „Careva kraljevina“. Bilo kako bilo, Krleža, gojenac pečuške (ugarske) kadetske škole i „kritičar svega postojećega“, uložio je iznimno mnogo energija da bi Hrvatima „ogadio“ Austriju odnosno Austro-Ugarsku. Time se nastavio baviti još dugo nakon što se ona g. 1918. raspala. Istina, ne može mu se osporiti da je oštro kritizirao i razobličavao i novu kraljevinu: Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Jugoslaviju, kojom je upravljala nova, srpska dinastija Karađorđevića, koja je stolovala u Biogradu na Savi, tj. u Beogradu kod Zemuna.

Pišući o političkim zbivanjima u 1920-ima Krleža je posegnuo za ilirskom uzrečicom Aula est pro nobis! da bi se narugao hrvatskom mentalitetu, lakovjernom prema drugima, prema stranim hegemonima, kako dotad prema Beču ili Pešti, tako odsad prema Beogradu. Tu uzrečicu, kojom ironizira ono u što su ilirci neko vrijeme valjda iskreno vjerovali, on iskorištava u eseju iz g. 1926. „Stjepan Radić u Beogradu“, koji je u njegovu knjigu „Deset krvavih godina i drugi politički eseji“ uvršten g. 1957., kada je ona izdana u Zagrebu. Krleža se ruga Stjepanu Radiću kao novom kraljevskom ministru (dotad žestokom opozicionaru) i novom koalicijskom partneru Narodne radikalne stranke velikosrbijanca (iako etnički Cincara) Nikole Pašića, u „režiji“ kralja Aleksandra II. Karađorđevića, a nakon pada srbijansko-prečanskosrpske osovine Pašić-Pribićević.

 

Krleža kao komunist i hrvatski republikanac očajava nad Stjepanom Radićem

Stipica Radić izbacio je u međuvremenu slavno hrvatsko „R“ (republikanska) iz naziva svoje stranke HRSS, čime je pokazao da je pod ucjenom odustao od ideje o hrvatskoj republici odnosno o balkanskoj (kon)federaciji u korist unitarne države pod srpskom dinastijom Karađorđevića. Krleža je takav slijed zbivanja doživio, s pravom, kao slom čitave hrvatske politike, s dalekosežnim posljedicama. Po njegovu mišljenju, krivnja leži u samim korijenima modeme hrvatske politike, a kao glavnog krivca prepoznaje hrvatske intelektualne slojeve.

Krleža je tada još uvijek aktivan član Komunističke partije Jugoslavije, koja zastupa republikansko rješavanje hrvatskoga nacionalnog pitanja (sovjetska, Staljinova zamisao bila je: balkanska konfederacija), nakon tragedije bezuvjetnog Ujedinjenja g. 1918. Radić pak zabija još jedan čavao u lijes hrvatske republikanske („nacionalno-suverenističke“, rekli bismo danas) ideje i stavlja se kao ministar u službu beogradskom dvoru. Uvjeravajući i sebe i druge u ono u što su jedni druge uvjeravali ilirci: Aula est pro nobis! – Dvor ima razumijevanja za naša zahtijevanja i spreman nas je u tim zahtijevanjima poduprijeti. Za Krležu je tragedija utoliko veća zato što Radić bijaše „otkrio tajnu za seljačku formulu hrvatske politike“, zato što bijaše „u hrvatskoj novijoj političkoj historiji prvi čovjek, koji je shvatio da seljačke mase oko Stubice i Klanjca imaju svoju vlastitu klasnu prošlost i svoju vlastitu, seljačku tristagodišnju tradiciju…“.

No što se tada događa? Auktor natuknice u „Krležijani“ Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža najprije citira Krležinu poraznu ocjenu Radićeve zataje ključne ideje: „Sav po modelu hrvatske romantičarske Inteligencije, ovaj nesumnjivo nadareni inaugurator seljačke političke formule pokazao se preslab da ponese tešku i buntovnu problematiku do ostvarenja, i tako ga je bujica stvarnosti, koja ne vraća ni jedne pojave ni stvari u predstanje, ponijela pred našim očima u nepovrat.“Zatim natukničar to tumači ovako: „Izvorište Radićeva političkog romantizma K(rleža). – nesvjestan da i sam uvelike operira s romantičarskim kategorijama – nalazi u opsjednutosti hrvatske politike iluzijom ’Aula est pro nobis’, koja i Radića dva puta, 1914. u doba Franje Josipa i 1925, s Aleksandrom II. Karađorđevićem, povijesno diskvalificira unutar njegova svjetonazora i političkog programa.“

Krleža ne bi bio to što je bio da svoje svjedočanstvo nije iskoristio za esejističke bravure. On još u jesen 1925. odlazi u Beograd da bi nazočio i bio svjedok Radićeve drame, koja je zapravo drama hrvatskog naroda. Razočaran i očajan, Krleža uto primjećuje:

Gle, a Stipa Radić poskakuje tamo na kraljevskom balu, u fraku, u taktu drajfirtl-polke, a srebrne mu kolajne tuckaju o Svetoga Savu, i dlakava znoji mu se ruka u glace-rukavicama, kao ruka naivčine, koja likuje nad vatrom vlastitog krova. Stipa Radić lumpuje nad čitavom masom grobalja, uvjeren da će ih preplesati…

Radić ipak nije „veslo sisao“, a Krleža je svoj hrvatski republikanizam poslije „odsisao“

Najdrastičnija je metaforička slika ta da Radić „likuje nad vatrom vlastitog krova“, što bi valjda imalo značiti da likuje nad požarom koji je potpalio pod hrvatski nacionalni krov, a time i pod svoj osobni krov. No to nije bila Radićeva posljednja riječ, nije ipak ni on (samo) „veslo sisao“. Uskoro je skupa s Pribićevićem otvorio opasnu koalicijsku frontu protiv beogradskog hegemonizma – pa beogradskoj „auli“, koja je „pro nobis“, nije preostalo ništa drugo nego ubiti njega i još ponekog najbližeg mu suradnika…

Krleža je preživio I. Jugoslaviju, zatim NDH (zauzimanjem ljudi iz vrha ustaške vlasti), a onda i živio do blizu kraja II. Jugoslavije. Nije to više bio onaj revolucionarni, prevratnički i hrvatsko-nacionalističkistarčevićanac Krleža koji se ruga Radiću i očajava nad njegovom izdajom hrvatskog republikanizma. Prestrogo bi bilo reći da je posve izdao ideju hrvatske republike, no kao Titov prijatelj, a možda i nešto bitno više od toga, on strpljivo podnosi sve udare na hrvatsku državnost i ideju hrvatske suverenosti. Nije to više Krleža koji bi se uzrečici „Dvor je za nas“ izrugivao tako da se njegovo koplje zabija u blaževiće, dragosavce i bakariće i u razne druge sluge i slugane „crvenog kralja (i buržuja)“ koji, na čelu Komunističke partije i države, kao rukopoloženi „maršal“ stoluje u (otetom) „Belom dvoru“ porodice Karađorđevića u Beogradu…

I tako, logično i dosljedno, Tita je Krleža i otpratio u vječnost mitsko-adoracijskom porukom:

… Za dugom kolonom svojih mrtvih divizija ode Tito preko – preko Romanije. Ode on na daleke nedogledne poljane narodne pjesme odakle kao da je i stigao.

Nije naš svijet toliko neuk te ne bi umio razlikovati vulkansku slijepu i surovu stvarnost kojom smo okruženi od vlastitog toplog krova nad glavom. Da je taj naš krov Titovo djelo, to se objasnilo svima, te nije bilo čovjeka koji u mislima nije probdio noći i noći za njegove ljubljanske agonije…

Današnja „aula“, današnji „Beli dvor“ i današnji „ilirci“

Popis hrvatskih „dvorova“ u tuđim metropolama prilično je dug. Dosta je bilo njih prema kojima su Hrvati okretali svoje oči u naivnoj ili manje naivnoj nadi i vjeri da su ti dvorovi „za nas“. I tako, nakon silnih stoljeća s tuđinskim „dvorovima“ u koje su politički Hrvati upirali svoje poglede dođosmo početkom 1990-ih da se taj „dvor“ suverene hrvatske volje i samosvijesti doselio natrag, u domaju, u Zagreb. U njem je stolovao demokratski izabrani predsjednik samostalne hrvatske države, Franjo Tuđman. Tako je bilo nepuno jedno desetljeće. A onda je što naprasno, što polagance započelo opet ono zlokobno „Krležino“ svakih 400 godina traženje „unaltrosignore“ – „nekog drugog gospodara“. Traženje novog, ako ne bijelog, a ono plavog ili zelenog dvora. I našlo ga se u Briselu.

Ondje pak ima više naših novih dvorova, njih pet. Jedan je sjedište NATO-a, no recimo da je to politički i ekonomski manje važan dvor. Najvažnija su ostala četiri: Europsko vijeće, Vijeće, Europska komisija i Europski parlament. U njih su uprte oči naše „nove klase“ (Đilas) raspoređene u raznim strankama, ponajviše u HDZ-u, koji se intenzivno pretvara u HNS (zato ovoga i nestaje). A „pravovjerni“ Plenković, EU-birokrat, tehnokrat i poliglot, umilni i priležni  europejac, osobno jamči za Hrvatsku. I zato će ona „dobiti“ tolike novce, bez kojih joj se, inače, „crno piše“.

Na toj ideji „dvora“ koji „je za nas“ Plenković je uvjerljivo dobio ove izbore. On je pobijedio tako uvjerljivo i potukao sve rivale zato što je obećao „stabilnost“ i „sigurnost“, a ponajviše veliku financijsku pomoć i potporu koju ćemo dobiti od „EU-a“. Mašući pritom s 20-ak milijarda eura pred nosom halapljiva naroda koja osjeća da ćemo zbog korone i onoga što joj je prethodilo ovaj put doista „odnijeti gaće na štapu“. Nagađa se da bi tih sredstava što će ih iskeširati europski Djed Mraz (sveti Nikola nije više podoban ni za demokršćane u EPP-u) moglo biti i više. Pritom treba potanje razložiti o čemu je točno riječ, no to će Šiljo učiniti sljedeći put. Ostanimo sada na temi političkih i financijskih „dvorova“ i tuđih metropola kao njihovih sjedišta.

Hrvatski „premijer“ više i ne skriva pred vlastitom strankom, biračima i javnošću da rješenja za financijski, ekonomski i socijalni spas Hrvatske sljedećih godina zapravo uopće ne vidi u snazi vlastitog naroda, poduzetništva i državnih struktura, nego u „europskim“ novcima. On pritom propušta reći u kolikoj se mjeri nada spasu iz Brisela, a u kolikoj iz same Hrvatske i njezinih izvora. Iseljeništvo je posve zanemareno, a i druge zemlje koje bi eventualno mogle priskočiti. Je li to zato što samu Hrvatsku smatra sporednom ili nebitnom, ili zbog tipičnog zaborava važnosti vlastite države za nju samu, ili zbog nevjerovanja da ovakva Hrvatska može samostalno išta presudno učiniti? Na ta pitanje zacijelo će on sam odgovoriti. Ako to ne učini sam od sebe, valjda će se jaka oporba u Saboru sjetiti upitati ga. Ili umjesto njega odgovoriti.

Svojedobni Plenkovićev „doglavnik“ i mogući suparnik D. I. Stier pisao je posljednjih godina o nužnosti „promjene paradigme“ kao temeljnoj zadaći koja stoji pred hrvatskom politikom. Zatim je tomu – vjerujući tada još da može biti dostojan izazivač Plenkoviću, ha-ha – pridodao borbu protiv „klijentelizma“, propustivši ga atribuirati kao „politički“. Mislio je na promjenu neke sasvim druge „paradigme“ (uh, koje li teške učene riječi!) od one koja je sada službeno pred nama i koja je jedina neminovno na redu. Promašio „ceo fudbal“. A tu zbiljsku – ne onu njegovu fiktivnu – promjenu paradigme koja je sada na redu možemo nazvati „prešaltavanjem sa Zagreba na Brisel“.

Zašto? Zato što je Brisel „za nas“. „EU est pro nobis!

Škorin „narod“ bio je nedvojbeno glup ili zaostao kada je skovao uzrečicu Uzdaj se u se i u svoje kljuse!“ Plenković kao političar i državnik nove generacije (’5G’) upravo opovrgava vrijednost i te uzrečice, a i Škorina vraćanja svega narodu, o Stierovoj para… da se i ne govori. I pritom kuje novu uzrečicu za spas u zadnji čas: „Ne uzdaj se u se, nego u briselsko kljuse!

To bi bila današnja, plenkovićevska inačica ilirske, u dugom i uglavnom nesretnom hrvatskom povijesnom kontinuitetu, uzrečice „Aula est pro nobis!“ U suvremenom prijevodu: „Briselski dvori vole nas, razumiju i žarko nam žele pomoći!“ Plenković na vlasti, skupa s manjincima, a bez domobrana, konzervativaca i ostaloga „crnog mraka“,  glavni je uvjet da nas toliko „vole“.

Čuvajmo Plenkovića!

 

Šiljo/PHB/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara