Darko Pavičić: Slučaj s prvom pričesti u Benkovcu otvara pitanje zašto su svećenici toliko na udaru

Gotovo je nevjerojatna lakoća s kojom se pokrene haranga u javnosti protiv nekog svećenika. Posljednji je slučaj otprije nekoliko dana u Benkovcu o svećeniku za kojega se tvrdilo da nije želio pripustiti prvoj pričesti autističnog dječaka. Priču su preuzeli listom svi portali, čak i neki u regiji, jer je doista prvi dojam bio da se radi o svećeniku monstrumu koji se iživljava nad bolesnim djetetom i njegovom obitelji. No, kada se malo slegla medijska prašina i kada je do riječi došao javno žigosani svećenik, razabralo se da to nije baš tako kako se u prvi tren učinilo. Zapravo, svatko tko zna tijek crkvene godine upitao se kako to da je prva pričest ujesen, a ne u proljeće.

Međutim, nije se radilo o prvoj pričesti, nego tek o početku priprema za prvu pričest koja će biti u proljeće sljedeće godine i očigledno je svećenik razmišljao kako će to izvesti na pravilan način, budući da se radi o djetetu s autizmom. I sam je to priznao, jer je rekao: “Ja nisam odbio dijete u smislu da sam ga odbio da neću ga pričestiti, ja sam bio u dilemi što napraviti u toj situaciji. I onda sam rekao majci, ne znam, ‘lakše je podijeliti krizmu, nego prvu pričest djetetu. Kako će reagirati na hostiju?’ To je bilo pitanje.”

No, njegove riječi nitko nije čuo, nego samo vapaj roditelja da će njihovo dijete biti diskriminirano zbog svoje bolesti. Roditeljska briga je, znamo to svi koji imamo djecu, golema. Čak nekad i pregolema. Oni koji imaju zdravu djecu, ne mogu ni zamisliti kako je roditeljima s bolesnom djecom. I njihovu brigu za bolesno dijete ne smije se omalovažavati, no valja biti oprezan kada se radi o ovakvim slučajevima, jer u javnom razapinjanju stradaju svi. U ovom slučaju i župnik i dijete i cijela njegova obitelj. Tu nema pobjednika. Cijeli slučaj podsjetio je na onaj otprije pet godina, kada je krenula haranga protiv vlč. Alojzija Asića, župnika u Gradištu pokraj Županje, za kojega se tvrdilo da nije htio na prvu pričest pustiti maloga Adama zbog Downova sindroma od kojega boluje.

Župnik Asić ne samo da nije mogao tada doći do riječi, nego ni do daha, pa je u želji da dokaže svoju nevinost i zdravstveno stradao, završivši na kraju u mirovini. Odnosno, prije toga završio je na sudu, jer su ga tužili zbog diskriminacije djeteta, ali sud je tu tužbu odbio, utvrdivši da diskriminacije nije bilo. Nijedan medij ne samo da to nije prenio proporcionalno onim prvotnim napisima o vlč. Asiću, nego je ta presuda posve prešućena u javnosti. Mučno, zar ne.

Zašto su svećenici tako snažno povremeno na udaru teško je odgonetnuti. Mediji bi trebali imati izoštrenije kriterije kada im netko servira optužbu protiv nekog svećenika, a ne povoditi se samo emocijama jedne strane, koje dovode do usijanja i nikada ne pridonose mirnoći i razboritosti. A u stanju su napraviti veliku štetu. Ali ma kolike bile muke svećenicima koje dohvati taj žrvanj, zgodno se prisjetiti jedne stare dosjetke s društvenih mreža pod naslovom “Kakav treba biti svećenik” i s podnaslovom “Svećenik, kako god okreneš, nikako ne može biti dobar! Uvijek pogriješi! Ljudi nam uvijek nađu manu”! On glasi ovako: “Ako je svećenik mlad, naivan je. Ako je ozbiljan, vječni je nezadovoljnik. Ako je lijep: ‘Zašto se nije oženio?’ Ako je ružan: ‘Nitko ga nije htio.’ Ako sjedi u kuću, samotnjak je. Ako odjene ‘civilnu odjeću’, ponaša se svjetovno. Ako nosi habit, konzervativan je. Ako razgovara s bogatima, kapitalist je. Ako se druži sa siromasima, komunjara je. Ako se slaže sa svima, nema svog stava. Ako je debeo, ništa mi ne fali. Ako je mršav, škrtac je. Ako propovijeda dugo, dosadan je. Ako podiže glas, neurastenik je. Ako ima auto, bogat je, ali ako ga nema, ne ide ukorak s vremenom. Ako posjećuje župljane, zabada nos u tuđe živote. Ako ostaje u župnom dvoru, ne zanima se za župljane. Ako traži darove, ‘žicar’ je. Ako ništa ne organizira i ne gradi, župa je mrtva. Ako dugo zadržava ljude u ispovjedaonici, sablažnjava. Ako je prebrz, ne sluša što pokornici govore. Ako započinje misu točno, sat mu ide naprijed. Ako započinje kasnije, čini da gubimo vrijeme. Ako je mlad, nema iskustva. Ako je star, vrijeme je da ide u mirovinu”. No, “ako ga premjeste ili umre tko će ga zamijeniti”, pita se pisac ovih duhovitih redaka, koji je zacijelo svećenik, pa je iskusio i dobre i loše strane svojega poziva.

U loše strane sigurno se ubraja javna haranga s početka teksta. Do koje nije trebalo doći da je bilo samo mrvu više strpljenja i razumijevanja. I izostanak želje da obiteljske i intimne stvari, kao što je prva pričest, rješava ulica. Jer ulicu ne zanima ni bolesni dječak, ni njegova majka, ni svećenik. Zaboravit će ih do sljedeće slične afere čim se nova prilika ukaže.

Darko Pavičić/VL/https://www.vecernji.ba/Hrvatsko nebo