Štiti li Rusija agresijom na Ukrajinu kršćanske vrijednosti i „zadržava“ li time dolazak Antikrista?

⊗

U eseju “Antikrist, Rusija i apokalipsa” mladi publicist i doktorand Matija Štahan razmatra na portalu bitno.net ideološko zaleđe ruske agresije na Ukrajinu i suprostavljanja Rusije i pravoslavlja dekadentnom Zapadu kao religiozno-mitsku dimenziju. On pritom ne polazi od dosad uobičajenih postavki o ruskom političkom ili o rusko-slavenskom mesijanstvu niti stavlja u prvi plan geopolitičke razloge i interese, nego tumači to što se događa polazeći od grčkog pojma katechon iz jedne od poslanica svetoga Pavla. Ta riječ prevodi se kao „onaj koji zadržava“. Misli se na nedefiniranu duhovnu i fizičku silu koja sprječava, usporava ili odgađa dolazak Antikrista – „Sina propasti“ – i njegovo ovladavanje čovječanstvom.

Sveti Pavao donosi tu riječ u Drugoj poslanici Solunjanima, i ona je iznimno važna za razumijevanje onoga što dolazi u neodređeno dugom razdoblju koje prethodi posljednjim vremenima odnosno drugom Kristovu dolasku. Taj dio nalazi se u drugom poglavlju Pavlove eshatološke poslanice, dakle poslanice u kojoj se govori o otajstvenim, nadnaravnim, a ujedno i naravnim silama zla koje udaraju na ljude i na Crkvu Kristovu. Prva dva pasusa u prijevodu na hrvatski Zagrebačke Biblije glase ovako:

„A što se tiče Dolaska Gospodina našega Isusa Krista i našeg okupljanja oko njega, molimo vas, braćo:  ne dajte se brzo pokolebati u svom shvaćanju niti uznemiriti ni nekim duhom, ni nekom riječju, ni nekim tobože našim pismom, kao da će sad-na Dan Gospodnji. Neka vas nitko ne zavede ni na koji način.

Jer ako prije ne dođe onaj otpad i ne otkrije se Čovjek bezakonja, Sin propasti, Protivnik, onaj koji uzdiže sebe protiv svega što se zove Bog ili svetinja, dotle da i u Božji hram zasjedne gradeći se Bogom… Ne sjećate li se, to sam vam govorio dok sam još bio među vama? I sada znate što ga zadržava da bi se pojavio tek u svoje vrijeme. Doista, otajstvo bezakonja već je na djelu, samo ima tko da ga sada zadržava dok ne bude uklonjen. Tada će se otkriti Bezakonik. Njega će Gospodin Isus pogubiti dahom ustâ i uništiti pojavkom Dolaska svoga – njega koji djelovanjem Sotoninim dolazi sa svom silom, lažnim znamenjima i čudesima i sa svim nepravednim zavaravanjem onih koji propadaju zbog toga što ne prihvatiše ljubavi prema istini da bi se spasili. I zato im Bog šalje djelovanje zavodničko da povjeruju laži te budu osuđeni svi koji nisu povjerovali istini, nego su se odlučili za nepravednost.“

Štahan istražuje kako se taj pojam tumačio i primjenjivao ne samo na Crkvu, nego i na politike i carstva tijekom povijesti Bizanta, Zapada i pravoslavne Rusije odnosno Moskve kao tobožnjega „trećeg Rima“ odnosno kao sjedišta jedine prave, dakle pravo-slavne Crkve, nakon što je Carigrad pao pod Osmanlije i islam, a sam Rim s papinstvom otišao tobože u krivovjerje odnosno u shizmu i na stranputicu.

Glavnina Štahanova razmatranja odnosi se na naše suvremenike koji ili stoje iza sadašnje agresije Rusije na Ukrajinu ili ju tumače i opravdavaju kao legitimno suprotstavljanje Antikristu, koji je postovjećen s današnjim „dekadentnim“ Zapadom odnosno SAD-om: ezoteričnog filozofa i teoretičara Aleksandra Dugina, moskovskog pravoslavnog patrijarha Kirila i ruskog autokratskog predsjednika Putina.

Kulturološko-teološka i dijelom političko-etička analiza onoga što dominira u svijesti ruskih intelektualnih i političkih gornjih slojeva i širega kruga javnosti koja podupire vojnu intervenciju s ciljem da Rusija ovlada Ukrajinom, iznimno je zanimljiva i kvalitetna (za razliku od mnogih površnih pristupa, jednostranih tumačenja i proizvoljnih naklapanja). Ona otkriva kako se jedan ključan vjersko-teološki pojam primjenjuje na svjetovni i politički plan, kako se zlorabi u interesu suvremenoga ruskog „carstva“ i kako se promeće u svoju suprotnost, ili kako se zapravo ni pojam katechon ne odnosi na silu dobra, nego na silu zla koja se suprotstavlja drugom zlu radi vlastite prevlasti.

Središnja ocjena sažeta je u ovom ulomku i citatu:

„Pojednostavljeno rečeno: ako je Zapad postkršćansko društvo, rusko je društvo još uvijek pretkršćansko. Zapad danas nudi jednu, a Rusija drugu vrstu kulture smrti. Ali kritika jedne vrste kulture smrti ne opravdava podržavanje druge kulture smrti; obje treba, s jednakom odlučnošću, odbaciti. Dakle, kao što Joe Biden, deklarirajući se katolikom, zagovara politike pobačaja i transrodnosti, tako i Putin, nastupajući kao branitelj pravoslavlja, ne vrednujući svetost života izravno krši Božje zapovijedi, preferirajući nad kristovskim pravilom o okretanju drugog obraza – iz istog onog Isusova obraćanja odakle je u nedavnom govoru posegnuo za upozorenjem o ’lažnim prorocima’ – ono oprečno pravilo, koje glasi: ’Oko za oko, zub za zub’. Ako Zapad do apsurdne razine inzistira na “pravu” pojedinca da se definira pripadnikom ovog ili onog spola ili “rodnog identiteta”, Rusija do jednako apsurdne razine inzistira na kolektivističkom ’pravu’ na ovladavanje Ukrajinom. ’Sveta Rusija’ za Kirila je, Dugina i Putina božanski pomazana za nasilno nametanje svojih interesa drugima. No, kako je promišljajući povijest Europe zapisao Joseph Ratzinger:

’Bog ili božanstvo može postati sredstvo apsolutiziranja vlastite moći i vlastitih interesa. Takva slika Boga, toliko djelomična da se Božja apsolutnost poistovjećuje s vlastitom zajednicom ili s njezinim interesima i da se ono što je empirijsko i relativno uzdiže na apsolutno, ne može a da ne uništi pravo i moral.’”

Čitav opširan esej, koji završava vrlo zanimljivim mogućim tumačenjem pojma katechon kao, u rusko-zapadnom odnosu, isto tako antikristovskog zla, kolektivističkog zla koje „zadržava“ individualističko zlo da ono ne zagospodari čovječanstvom, a pritom nipošto ne brani istinske kršćanske vrijednosti, kao što si to umišlja ili se takvim tumačenjima opravdava, nego vrlo prizemne svjetovne, osvajačke i imperijalne interese, dostupan je na poveznici:

Antikrist, Rusija i apokalipsa

Mora se još slijedom Štahanovih spoznaja, zaključaka i ocjena reći: Ne samo da na dosad viđene načine Rusija ne štiti kršćanske vrijednosti ni Crkvu Kristovu, nego ih zlorabi na štetu ukrajinskoga, ruskog i drugih naroda, a i na štetu i kršćanstva i čovječanstva. Ne može se jednim zlom izgoniti drugo niti je dopustivo drugom narodu osporavati legitimna prava na život, mir, slobodu i samoodređenje. I zadržavanje Antikrista može se ostvarivati na način i u funkciji toga istog Antikrista. Zlo je utjelovljenje razdora, laži, prijevare, privida i perfidnosti. Zlo je i osobna, umna sila. Za suočenje s njim i za nepotpadanje njemu potrebna je unutarnja, duhovna i božanska sila, a jedna od pretpostavaka za to jest kao prvo lišavanje sebe sebičnih, nelegitimnih, osvajačkih i zločinačkih poriva i ambicija. (Z. G.)

Povezani sadržaji:

Zdravko Gavran: Čemu agresija Rusije na Ukrajinu? (4)

Šiljo: Dolazi li đavao po svoje?

Z. G. / Hrvatsko nebo