Šiljo: Dolazi li đavao po svoje?

Vrijeme:4 min, 50 sec

 

S punom sviješću i odgovornošću moramo se zapitati: Ne dolazi li upravo đavao po svoje? Povod je novo zaoštravanje odnosa između Zapada i Rusije. Ono prijeti oružanom eskalacijom ne samo u Ukrajini, nego i na Baltiku, na „Zapadnom Balkanu“ i drugdje. Lako je moguće nastavljanje miniranja plinovoda, naftovoda, elektroenergetskih i ostalih sustava. Izglednijom je postala i uporaba taktičkoga nuklearnog i ostalog velerazornog oružja. Bude li upotrijebljeno i ono, rastu i izgledi za uporabu balističkog nuklearnog oružja. Na meti je sada Europa, koja je izdala svoje kršćanstvo, i sklopila faustovski ugovor s đavlom. Njezine elite uništavaju ostatke kršćanske uljudbe. A đavao … stari meštar svog zanata… dođe kad-tad po svoje – temeljem sklopljenog i konzumiranog ugovora.

StŠiljo ostarjeli okomitianje u Europi nije potrebno opširno tumačiti ni detaljno opisivati. Ono je bitno drukčije nego prije osam godina, kada je u Ukrajini svrgnut tadašnji predsjednik Janukovič, kada je u Donbasu došlo do djelomice uspješne pobune i kada je otuđen i Rusiji pripojen teritorij Sevastopolja i Krima.

Hruščovljevi Sovjeti odlučili su naime godine 1954. da će Krim Ruska Sovjetska Republika prenijeti na Ukrajinsku Sovjetsku Republiku. Putin je uz potporu većine tamošnjeg stanovništva, koja je etnički ruska, odlučio taj ruski dar Ukrajini (za koji su se odlučili iz tehničkih razloga, ionako je sve ostalo u istom Sovjetskom savezu) vratiti „majčici Rusiji“.

Tada je, prije osam godina, sama Europa odnosno Europska unija još uvijek bila na konju. Držala se samouvjereno i moćno. Pokazivala je empatije za Ukrajinu, uspješno pritiskala na Rusiju da ne obustavi isporuke plina preko ukrajinskog ozemlja. Sama nije bila niti se osjećala ugrožena. Tri velike europske sile privoljele su i Moskvu i Kijev da obustave ratna djelovanja i da potpišu Sporazum iz Minska, kojim je utrt put rješavanju prijepornih pitanja razgraničenja, prava ruske manjine, odmetnutih dijelova Donbasa i ostaloga.

Ove godine Ukrajina trpi neusporedivo veće štete i podnosi neusporedivo brojnije žrtve nego prije osam godina. Europa to nije uspjela spriječiti. Rusija svojom vojnom intervencijom nanosi Ukrajini i dalje neprocjenjive štete. Plaća pritom i sama veliku cijenu i rata i sankcija koje su joj zapadne zemlje nametnule i kojih se moraju pridržavati mnoge druge. No kada je to Rusija, kada su to druge imperijalne sile (Rimsko Carstvo, osmanska Turska, Britanija, Napoleonova Francuska, Hitlerova Njemačka, poratni SAD…) i bilo koji imperatori u povijesti marili za cijenu? „Što košta – da košta!“

Ove godine Europa odnosno EU nisu više „u sedlu“ kao 2014. Zapadnoeuropske metropole ne gledaju više kao sigurni promatrači s sigurne distance ono što se to zbiva na Dnjepru i tamo negdje po nepreglednim ukrajinskim nizinama dosta daleko na istoku. Nisu više u prigodi prolaziti neokrznuti i dijeliti moralno-političke lekcije „sukobljenim stranama“. EU i NATO odnosno njihove države članice sve su više i strana i sudionik u hibridnom sukobu s Rusijom. Taj sukob višestruko i sve više premješta se s rusko-ukrajinskog na rusko-zapadni sukob. U njemu se koristi sve više toga: od vojne pomoći Ukrajini i sve strožijih sankcija Rusiji, preko informativnog rata do rata energentima. Sada je nepoznata sila uvukla u igru i sabotaže na plinskoj infrastrukturi, miniranjem cjevovoda u sklopu Sjevernog toka I. i II. Čime je, kao „presedanom“, otvorena i sezona daljnjih takvih akcija, od nepoznatih ili od poznatih počinitelja, i na drugim infrastrukturnim objektima i na raznim komunikacijama i prometnim pravcima.

Sve to događa se u razdoblju neriješene energetske krize u Europi, poremećaja lanaca opskrbe, sve izraženije inflacije, nestašica ovoga i onoga i mogućih daljnjih poremećaja na dobavnim pravcima. Ne će li, primjerice, sabotaža na podmorskim cijevima Sjevernog toka poslužiti kao obrazac i za sabotažu na podmorskog plinovodu između Norveške i Poljske (kapaciteta 10 milijarda kubnih metara godišnje – desetak puta manjim od Sjevernog toga I. i II. skupno), kojima je upravo počeo dotjecati prijeko potrebni plin u Poljsku. A riječ je o plinovodu koji se ispod Baltičkog mora – što je frapantna simbolika – u jednoj točki križao s rusko-njemačkim plinovodom. Što samo pokazuje do kojih su i kakvih protuslovlja dovela različita strateška i geoekonomska i geopolitička postavljanja unutar istog EU-a i iste nam, „zajedničke“ Europe i njezine „zajedničke vanjske i sigurnosne politike“.

Mnogi ozbiljni političari i geopolitičari upozoravaju sada na moguću novu eskalaciju na sjeveru. Spominje se iznova i ruska eksklava (oboružana raketama dometa 500 km, ne koje može postavljati i nuklearne bojeve glave) Kalinjingrad i koridor Suwalki – između te eksklave i Bjelorusije koji presijeca pogranični pojas i kopnene komunikacije između Poljske i Litve odnosno triju baltičkih država. Spominje se još toga. Likovanje zbog poraza ruskih trupa jugoistočno od Harkiva ustupa mjesto zabrinutosti za ono što se ne odnosi više na Ukrajinu, nego na druge europske zemlje i njihovu vlastitu sigurnost. A o uzavrelim odnosima na europskom jugoistoku, napose u BiH, Crnoj Gori i između Srbije i Kosova, da se i ne govori.

Istodobno, establišment EU-a nastavlja svoje obračune s europskom desnicom, u ovom slučaju s talijanskom suverenističkom i prokatoličkom desnicom. Vršne strukture Zapada nastavljaju svoj protukrižarski rat za svoju novu liberalnu i dekonstrukcijsku i destruktivnu i dženderističku i abortivnu i protuživotnu ideologiju. Tvrdokorne su, isključive i intruzivne. Većinski povijesno kršćanskim i katoličkim narodima nameću čitav spektar duginih boja. Najnoviji je potez u tom smjeru „prisiljavanje“ nogometnih momčadi i nacionalnih ekipa da njihovi igrači kleče na stadionima, a njihovi kapetani da stave vrpcu s duginim bojama na rukav. I tako se sije sjeme razdora. Na djelu je đavao, starohrvatski: djaval, od grčkog: diabolo. Izvorno, ta riječ znači „djelitelj“, onaj koji ljude i narode dijeli, koji unosi razdor, svađu i pomutnju.

Glavna ideja i poruka ove kolumne iznesena je na njezinu početku.

 

Povezani sadržaji:

Ante Birin: Kleknite! S duginom vrpcom oko ruke!

Rusija više nije strateški partner već “izravna prijetnja” sigurnosti zemalja NATO-a

Zdravko Gavran: Zapad duboko zagazio u razdoblje „prevlasti tmina“

 

Šiljo/Hrvatsko nebo

 

 

Facebook komentari

komentara

Odgovori