Razgovor s političkim analitičarom dr. sc. Ivicom Granićem

Kako komentirate rezultate izbora u Bosni i Hercegovini? Jesu li Bošnjaci ponovno putem izbora Komšića poslali poruku da Hrvate ne vide kao ravnopravan politički čimbenik?

U to uopće ne treba sumnjati. Pobjeda Komšića najizravnije znači daljnje degradiranje Bosne i Hercegovine, te povjerenja između naroda. Njega je najpreciznije detektirati ne hrvatskim nego antihrvatskim članom Predsjedništva BiH.

Za Komšića glasuju bošnjački šovinisti, i pritom su potpuno svjesni što rade. Stvar je krajnje jednostavna, SDA je kao stranka osvojila značajan broj glasova više od gospodina Izetbegovića, vrlo je lako onda zaključiti kako su mnogi birači SDA, vjerojatno čak više od trećine, svoj glas dali nekom drugom kandidatu za člana Predsjedništva, najvjerojatnije Željku Komšiću, kojeg upravo taj politički milje smatra svojim ‘rezervnim članom’, i koga su sarajevski unitaristi forsirali praktički cijelu izbornu kampanju, ponekad čak i više od Izetbegovića. Kod značajnog broja Bošnjaka prevladava mišljenje da je njihov nacionalni interes glasovati za lidera DF-a Komšića, ne bi li se tako spriječilo da kandidat HDZ-a, ovaj put gospođa Krišto, dobije tu stolicu.

Komšić se obio o glavu Bakiru Izetbegoviću

Bošnjaci su strateški prebacivali glasove Komšiću, što je rezultiralo manjkom glasova za Izetbegovića. Kako to komentirate?

U Americi postoji izreka kako ‘ne postoji idealan zločin, uvijek se negdje pogriješi’. Ispostavilo se, naime, kako se Željko Komšić ovaj put, slikovito rečeno, obio o glavu Bakiru Izetbegoviću. Tako što mu je značajnije ukrao glasove, te ga time transferirao na utješno drugo mjesto u utrci, iza Denisa Bećirovića, koji je izabran kao bošnjački član. Također, ne treba smetnuti s uma niti činjenicu, mnogi analitičari smatraju kako je upravo ona i prevagnula, da mnogi Bošnjaci boljeg predstavnika svojih nacionalnih vrijednosti vidje prije u Komšiću, nego u Izetbegoviću.

No da se ipak ne bi previše zavaravali, što se Izetbegovića i Bećirovića tiče, iz hrvatske perspektive potpuno je svejedno, naime između politike SDA i SDP-a po pitanju ravnopravnosti Hrvata u BiH nema nikakve razlike, u što će se promatrači vrlo brzo uvjeriti. Vidjeli smo Bećirovića i SDP kako su na prosvjedima u Sarajevu digli kuku i motiku na visokog međunarodnog predstavnika Christiana Schmidta, ne bi li slučajno Hrvatima omogućio da sami biraju svoje političke predstavnike. Sve što se dogodilo na izborima pokazuje koliko je to nefunkcionalna država, i koliko je BiH ne poluprotektorat, nego čisti protektorat međunarodne zajednice. Ne postoji primjer da je ikada igdje zabilježeno da se u izbornoj noći nameću promjene izbornog zakona. Zaključno, jednom je prilikom pjesnik Veselko Koroman kazao ‘… Moja domovina je podijeljena u dvije države. Ne znam koliko će potrajati ova druga. Moj ujak je 1940. rođen u Banovini Hrvatskoj. Dakle, države su fluidne. Ne znam kakva je budućnost Bosne i Hercegovine. Izbor Komšića je rušenje temelja Bosne i Hercegovine, i ako se nastavi to, mislim da neću imati nikakvu posebnu emociju prema Bosni i Hercegovini’.

Je li Schmidtovo nametanje promjena izbornog zakona koje se odnose na Dom naroda ipak ograničeni uspjeh hrvatske diplomacije?

To je ključno pitanje. Odnos Zagreba i Mostara, odnosno odnos službenog Zagreba i Hrvata u BiH, elementarno je za opstanak našeg naroda u susjednoj državi. Govorim o razumijevanju ‘hrvatskog pitanja’ u BiH, što je s ove strane granice, zbog iznimne slojevitosti, ponekad doista teško. Zbog čega to govorim? Naime, nikada ne smijemo smetnuti s uma činjenicu kako su Hrvati u BiH preživjeli jedan strašan period, upravo strašan, u vrijeme predsjedničkog mandata Stipe Mesića. Njegova politika bila je klasičan čin veleizdaje vlastitog naroda u BiH, reklo bi se ne nož, nego sablja u leđa, njegova retorika onda ni milimetra se nije razlikovala od aktualne retorike velikobošnjačke islamističko-unitarističke klike iz Sarajeva. Možda je bila čak i gora. Srećom, toga više nema, danas praktički svi važni politički čimbenici u Republici Hrvatskoj shvaćaju o čemu je zapravo riječ, dakle da se protiv Hrvata vodi jedna prikrivena, prljava, brutalna agresija, s konačnim ciljem majorizacije i podčinjavanja, u konačnici i eliminiranja Hrvata s njihovih stoljetnih ognjišta. Takva politika je, na žalost, u proteklom periodu imala popriličan učinak, naime kad danas kažete nekom kako je unutar Federacije BiH, u onim područjima gdje su Bošnjaci većina, više Hrvata protjerano nakon rata nego s područja Republike Srpske tijekom rata, ljudi ostanu u šoku. S time da to službeno Sarajevo radi potiho, ispod radara, pa ljudi nemaju dojam da je to baš tako.

Što se tiče izmjena izbornog Zakona, naravno i kako je u pitanju stanoviti uspjeh hrvatske diplomacije. Osobno mi je poznato, dok je sve skupa bilo u popriličnoj tajnosti, da se u više navrata razgovaralo s gospodinom Schmidtom, kako bi iskoristio svoje tzv. ‘bonnske ovlasti’, i nametnuo izmjene izbornog zakona. Čak i sama činjenica da se nešto nakon dvadesetak godina pomaknulo s mrtve točke, signal je u tom smjeru. Nadam se kako ova odluka predstavlja početak prema daljnjim reformama, a naročito je važno da su Schmidtovu odluku podržale i zemlje poput SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva. MOST je nedavno pokrenuo političku akciju kako bi se Komšića proglasilo nepoželjnom osobom u Hrvatskoj, koju podržavam, iako ruku na srce on je to u proteklom razdoblju i bio, naime nitko relevantan s hrvatske strane s njim nije razgovarao, nitko ga nije uzimao kao legitimnog sugovornika. On je izabran prema izbornom zakonu u BiH, ali on nije legitiman, i tu treba staviti točku. Poznato mi je i kako moj prijatelj Nino Raspudić govori kako u svemu nije bilo nikakvog upliva hrvatske diplomacije, što smatram pogrješnim.

Bez dijaspore RH bi bila na koljenima

Kako gledate na budući razvoj događaja u BiH: može li Hrvatska putem diplomatskih i lobističkih kanala to pitanje i dalje nametati kao strateško pitanje hrvatske vanjske politike?

Republika Hrvatska članica je praktički svih važnijih europskih i svjetskih institucija. Što je, u kontekstu budućnosti BiH, neizmjerno važno. Naravno da je za Republiku Hrvatsku pitanje budućnosti BiH strateško pitanje. Europski put BiH nema alternativu, to svatko dobronamjeran shvaća. Jasno je i kako će biti stanovitih opiranja toj ideji, Srbi su uvijek jednom dijelom orijentirani na Srbiju i Rusiju, a u kakvim su odnosima Srbija, Rusija i EU, vidi se posljednjih mjeseci. Bošnjaci se također značajnim dijelom svoje politike oslanjaju na Tursku, tako da, kako sada stvari stoje, Hrvati jedini bezrezervno podupiru europski put BiH.

Osim toga, BiH je Republici Hrvatskoj prvi vanjsko-trgovinski partner, a znamo tko u BiH kupuje hrvatske proizvode: Srbi kupuju srpsku robu, Bošnjaci mahom tursku, a Hrvati hrvatsku, čime RH postiže skoro milijardu dolara vanjsko-trgovinski suficit.

Nadalje, poznato je kako je velika većina hrvatske dijaspore podrijetlom s prostora BiH, svi su oni sada prijavljeni u Hrvatskoj, i transferi novca idu putem hrvatskim banaka. Radi se o činjenici da dijaspora šalje ogroman novac iz bogatijih zemalja svojim obiteljima, koje onda taj novac troše, i tako podižu potrošnju, a time i opću ekonomsku aktivnost RH. Nakon nekoliko godina rada oni se vrate, i grade ili kupuju nekretnine u RH, ulažu u neku industrijsku djelatnost i troše. Bez dijaspore, koja kako rekoh, šalje ogroman novac, RH bi bila na koljenima, definitivno.

Podaci statističke agencije EU Eurostat pokazuju da je RH najovisnija država EU o transferima iz inozemstva. Novac koji iseljenici pošalju u Hrvatsku iznosi 7.3 posto njenog BDP-a, naviše od svih država EU, pokazuju to podaci za 2020. godini. Recimo, udio međunarodnih transfera u Latviji, drugoj najgoroj državi po tom pitanju, tek je 3.2 posto. U Rumunjskoj je 3.1 posto BDP-a. Dakle, Hrvatska daleko prednjači od svih država EU po pitanju ovisnosti o novcu iseljenika. Kad je riječ o susjednim zemljama, na razini je Srbije (7.2 posto BDP-a), ali bolja od BIH (9.3 posto) i Crne Gore (12.5 posto). Daleko su manje o doznakama iz inozemstva ovisne Mađarska (2.5 posto BDP-a) i Slovenija (1.2 posto). Nema nikakve dvojbe kako su RH i BiH usmjerene jedna na drugu, i to po raznim osnovama. Također, imamo i primjer HE Buško Blato iz Livna, iz koje praktički cijela Dalmacija crpi struju već dvadesetak godina, po iznimno niskim cijenama. Tako, naravno, i mora biti, radi se o istom narodu. Zar onda nakon svega treba pitati je li za RH odnos s BiH strateško pitanje.

Nemamo nikakvog razloga za gubitak optimizma

Mediji nas plaše hladnom zimom, inflacijom, visokim poskupljenjima. Situacija nije bajna, no ne smijemo gubiti optimizam, slažete li se?

Kako sada stvari stoje, a baš sam danas u njemačkim medijima pročitao, na žalost raznih Putina, odnosno rusofila, od smrzavanja neće biti ništa. Koliko vidim, praktički su sve europske države popunile svoja skladišta plina preko 80 posto, do početka studenog bit će popunjeni do kraja. Malo sam se bavio i analizom cijena, odnosno tih famoznih poskupljenja, potpuno sam uvjeren kako je značajan dio plod kojekakvih trgovačkih mešetara, koji love u mutnom. Na način da nas pokušavaju uvjeriti kako se baš sve proizvodi u Ukrajini, i kako je baš svako poskupljenje posljedica ruske agresije. Teško je tim lupežima stati na kraj, mislim da je to shvatila i Vlada, te su prije par dana donijeli odluku kojom je blokiran rast cijena raznih proizvoda do konca ožujka iduće godine. To je izvrstan potez Vlade, čime je tim špekulantima zadala značajan udarac. Što se tiče opskrbe naftom, tu je situacija znatno jednostavnija, s tim nemamo, niti ćemo imati ikakvih problema. Putin je nedavno Europi prijetio smrzavanjem, kako sada stvari stoje jedino tko bi se mogao smrzavati nesretni su Rusi. I to zbog njegovih suludih imperijalističkih težnji. Dakle, uvjeren sam kako nemamo baš nikakvog razloga za gubitak optimizma, upravo suprotno, članica smo velike obitelji, a obitelj, kada ste u problemu, uvijek prva uskoči u pomoć. Osobno mirno spavam.

Ekspanzija europske desnice 

Nakon Švedske, desna opcija pobijedila je i u Italiji. Još od ranije desnica je na vlati u Mađarskoj i Poljskoj. Kako gledate na te procese?

Pobjeda suverenističkih, odnosno konzervativnih, vrijednosti u Italiji neizmjerno je važna. Snažan je to poticaj za europsku desnicu, koja je, bez sumnje, u velikoj ekspanziji. Osim ovih koje ste spomenuli ključan je skok desnih snaga u Francuskoj, koje su na zadnjim izborima upisale značajan rast. Uz dužno uvažavanje sviju, Italija i Francuska, uz Njemačku, ključne su države unutar EU, a rezultati izbora u tim državama izravno se reflektira na odnose unutar EU. Zbog toga je tijekom, i nakon, zadnjih parlamentarnih izbora u Francuskoj i nastala poprilična strka unutar određenih političkih krugova unutar Unije. Jasno je kako se najavljuje nova povijest u Francuskoj, dakle ne kontinuitet, nego novo razdoblje politike. Gospođa Le Pen je vodila fantastičnu, proeuropsku politiku, govorila je o ekonomskoj sigurnosti, zelenim politikama i sl. Lijeve snage, na čelu s predsjednikom Macronom, su shvatile prijetnju, te su između dva kruga stvorile široku frontu protiv Le Pen, praktički su svi bili protiv nje, i njene stranke. Porazila je čak i lijevi centar, na čijem čelu je veliki Jean Luc Melanchon, čovjek koji je bio uvjeren kako će postati novi francuski predsjednik. Kada se sve zbroji i oduzme, strahovit je to uspjeh francuske, odnosno europske, desnice, sjetimo se kako je stranka, dok ju je vodio njezin otac Jean Marie, osvajala jedva 18 posto glasova, a sada imaju stabilnih gotovo 35 posto. Izvrsna je njezina politika ‘Europe kao zajednice suverenih država i naroda’, to je platforma gdje bi i mi mogli sebi tražiti mjesto.

Kada je riječ o Mađarskoj, moram priznati kako imam stanovite rezerve prema onome što radi Orban, prema tom modelu. Izvrsnu je politiku vodio sve do ruske agresije na Ukrajinu, što mu se nakon toga dogodilo ne znam. On bi se morao ugledati na Poljake, koji su izvrsni, ili na Italiju i ‘Braću Italije’, koji bezrezervno jačaju europsku političku desnicu. Politika konfrontacije s EU nema smisla, nije svrhovita, posebno ne za europsku desnicu, a mađarski doprinos EU desnom ‘pokretu’ bio bi neizmjeran. I naša i njihova budućnost je unutar EU, naš narod je tako odabrao na slobodnom i demokratskom referendumu, tu više nema uzmaka, to je nalog naroda političarima. Dakle, što nam onda preostaje? Pa jedino je logično da nam preostaje posložiti Europu onako kako nama odgovara, na njezinu nekadašnju sliku i priliku. A to se ne radi konfrontiranjem. Dojam je kako je Orban svoje EU prijatelje ostavio na cjedilu, okrenuvši se Rusima i Putinu, zbog čega sam osobno neizmjerno razočaran.

Za Hrvatsku je iznimno važno biti na ispravnoj strani povijesti

Kako gledate na situaciji u Ukrajini? Nazire li se na obzoru kraj rata ili nas čeka dugogodišnji sukob?

Moram priznati kako od samih početaka agresije nisam imao nikakvih dvojbi: Rusija će ovaj rat izgubiti! U samom početku nije bilo lako trpjeti kritike mnogih kvazi geopolitičara, samoukih geostratega, i tako dalje. U jednom TV nastupu javno sam to kazao, kasnije i u desetak članaka i kolumni napisao, nakon čega sam pretrpio gomilu raznih uvreda, kojekakve kreature usmjerile su se tada na mene. Nije mi jasno što se to događa s dijelom našeg naroda, posebno ne s onima s desnog krila. Kako je moguće da ih je jedan klasičan komunist, bivši KGB-ovac, opasan čovjek, kupio time što je dva puta zabranio gay – paradu u Moskvi. I koji se lažno predstavlja kao zaštitnik tradicionalnih vrijednosti, kršćanstva i slično. A da se pri tom ti ljudi uopće ne zapitaju: koje su to vrijednosti koje Putin proklamira, i koje zastupa i nudi modernom čovječanstvu.

Rusija je država od koje de facto bježi 130 milijuna ljudi, i to najbližih susjeda. Kako je to moguće? Pa tko više vjeruje u bajke kako je sve te ljude NATO nagovorio na nešto. To su ništa drugo nego obične besmislice.

Na žalost, za Ruse loš rasplet događaja je neminovan. Propustili su svoju priliku 90-ih godina, kada nisu krenuli putem demokratizacije, nego u još i crnji boljševizam.

Što je možda i logično. Naime, Rusi su narod koji praktički cijelu povijest egzistiraju u raznim oblicima nedemokratskih društvenih uređenja, u raznim feudima, grofovijama, vojvodstvima i sl. sve do Ivana Groznog (strašnog) i carske Rusije, koja je također bila klasična diktatura. Nakon toga su 1918. godine skliznuli u možda i najgori period, u period boljševizma, sve do 1990. godine.

Može se zapravo zaključiti kako Rusi praktički cijelu povijest egzistiraju u raznim oblicima diktatura, vjerojatno se zbog toga ovako i ponašaju.

Vrijednosti koje nude modernom čovječanstvu zapravo su nakaradne, užasne. Kod Rusa nema stvaranja novih vrijednosti, to ne postoji, u pitanju je jedino redistribucija onog što im je Bog dao, dakle prirodnih bogatstava. S tim da je veliku većinu tako stečenog bogatstva za sebe prigrabila malena grupica ljudi, takozvanih Oligarha. Koji su pokrali toliko novaca da je to nama zapravo neshvatljivo. A u međuvremenu ništa novog nisu stvorili, nema, kao na Zapadu, barem nekakvih dodanih vrijednosti. A onda, da stvar bude još zanimljivija, tako stečena bogatstva troše isključivo na Zapadu, tobože protiv koga su. U konačnici, sav tako zarađeni novac trošili su isključivo na naoružanje. Rusi su, recimo, u stanju konstruirati raketu koja leti na mjesec, a civilnu zračnu flotu praktički nemaju. Ili, konstruiraju automobil koji vozi po mjesecu, a proizvodnju civilnih automobila uopće nemaju. Konstruiraju najbolje oružje na svijetu, a nisu u stanju proizvesti običan dobar mikser, TV ili hladnjak, sve to uvoze sa Zapada ili iz Kine.

Svojim katastrofalnim potezima Putin, osim što će rat izgubiti, Rusiju će od nekadašnje tzv. druge sile na svijetu transferirati tek na mjesto kineskog strateškog partnera, ako i to. Nije izgledno da će Kina svoje odnose sa SAD, koji su im prvi vanjskotrgovinski partner, dovesti u pitanje zbog Rusije. Što se vidjelo i na zadnjem sastanku ruskog, kineskog i indijskog predsjednika, s kojeg je Putin otišao praktički posramljen. Po meni, kraj agresije se nazire, uslijedit će vrijeme pregovora, najprije tajnih, uz posredovanje treće strane, a onda i izravno.

Za nas, kao Hrvatsku, iznimno je važno biti na ispravnoj strani povijesti. U ovom momentu skoro četrdesetak demokratskih država, na ovaj ili onaj način, naoružava Ukrajinu, dok je uz Rusiju ostala tek Srbija, Bjelorusija, te još poneka pitoreskna državica. U takvim međunarodnim okolnostima nije teško definirati koja je ispravna strana povijesti.

Razgovarao: Davor Dijanović

HKV/https://www.hkv.hr /Hrvatsko nebo