OGLEDI IZ PROŠLOSTI IVO KORSKY: HRVATSKI NACIONALIZAM (19)

„Nikakva djelatnost u svijetu ne može nadomjestiti otpor naroda u domovini, nikakva promidžba nema onu snagu koju ima samo jedan prosvjedni čin u samom narodu, nikakav strani prijatelj nema u tom procesu onu moć koju ima naoružani, na borbu spremni narod“, zaključuje u ovom dijelu, pisanom 1979.,  knjige odabranih članaka dr. Ivo Korsky, tada politički emigrant i vodeći čovjek Hrvatske republikanske stranke, te nastavlja: „Možemo raspravljati o potrebi saveznika. Nitko pametan ne niječe tu potrebu, no do saveznika se nikada ne dolazi ako ne postoji već djelatan pokret u narodu kojemu su potrebni saveznici. Samo narod koji je prožet revolucionarnom željom za slobodom, dakle koji je spreman boriti se i žrtvovati se da bi se oslobodio, može biti zanimljiv u današnjem svijetu, jer takav narod nije više objekt politike, nego subjekt. Njime ne raspolažu drugi nego je on uzeo u svoje ruke svoju sudbinu.“

Radikalizacija hrvatske mladeži

Danas je već posve uočljiva radikalizacija koja je nastala u hrvatskoj mladeži kao i u onim slojevima hrvatskog naroda što su iskreno zainteresirani za oslobođenje Hrvatske. Ne radi se više o pojedinim prosvjedima oštrije prirode, nego je stav prema političkom djelovanju drugačiji od onoga koji je vladao pedesetih godina, kad su svi Hrvati u slobodnom svijetu, stariji kao i mlađi, govorili o potrebi čisto promidžbenog rada i pobuđivanja interesa i simpatija za hrvatsku borbu u različitim središtima vlasti i utjecaja na Zapadu. Pa i onda kad su se iz tih krugova počeli javljati prvi razočarani glasovi radi potpunog nerazumijevanja na koje je nailazilo hrvatsko djelovanje, reakcija nije bila povlačenje u sebe i stvaranje revolucionarnog duha, nego pokušaj traženja oslonca na stranama na kojima se nije do tada pokušavalo probuditi interes za hrvatsku borbu, jer nije bilo s njima nikakvih idejnih ni političkih afiniteta.

Prvi pokušaji veza s Istokom bili su dakle odraz razočaranja radi nerazumijevanja na Zapadu o koje su se lomili valovi hrvatskih pokušaja. Stvarnih veza s Istokom nije bilo i sumnjamo da bi i danas postojale, osim ponekad kad su na Istoku trebali pokazati Beogradu da osim njih postoje i druge mogućnosti. U takvim su časovima nastali mali i za Istok posve neobvezatni dodiri ili političke geste, što je vršeno na način da se odmah za njih sazna kako u Beogradu tako i na Zapadu. Hrvati su u takvim prilikama bili upotrebljavani kao prijetnja Titovoj vladajućoj skupini da bi ova poštivala neke granice u svojoj nezavisnoj i nesvrstanoj politici, ako ne želi doživjeti unutrašnje rušenje bilo na makedonskom bilo na hrvatskom području. Obično su, međutim, ovakvi znakovi došli s bugarske strane i bili upravljeni na makedonsko pitanje, jer tako nisu obvezivali izravno Sovjetski Savez, dok su na hrvatskom području bili mnogo rjeđi te su predstavljali viši stupanj prijetnje. Hrvatsko pitanje, iako potiskivano u pozadinu kako od Zapada tako i od Istoka, uvijek je postojalo kao latentna opasnost za Jugoslaviju i povremeno je bilo potaknuto kao prijetnja beogradskoj vlasti, bič kojim je Beograd održavan na liniji.

Ali hrvatska mladež nije mogla pratiti ove suptilne igre blokovskih ili ideoloških sukoba. Ona je bila neposredno zainteresirana za budućnost Hrvatske, jer joj Hrvatska nije bila sredstvo nego cilj. I zato je ova igra velikih središta sile i utjecaja, koji u svojoj međusobnoj borbi i u svom odnosu snaga i interesa već preko trideset godina odlučuju o svjetskim pitanjima, na hrvatskom području dovela do posve drugih, za ova središta neočekivanih posljedica. Dovela je do radikalizacije jednog naroda koji je nakon svoga poraza 1945. bio jedan od najkonzervativnijih, kako u svom desničarskom dijelu, čiji je izraz bio vidljiv u emigraciji, na Zapadu, tako i u svom ljevičarskom dijelu, koji je služio jugoslavenskoj vlasti u Domovini i samo u svojim najvrednijim skupinama pokušavao u teškim prilikama postignuti bar neke prednosti za hrvatski narod, da ne bi potpuno nestao.

1. Razlike između mladeži 1945. i 1971.

Ako uzmemo kao temelj za usporedbu hrvatsku mladež 1945. godine i onu iz 1971. godine, dakle u dva časa hrvatskih poraza, vidjet ćemo uz neke razlike mnoge bitne sličnosti. Ova dva naraštaja hrvatske mladeži razlikuju se u mnogim vidovima. Njihov je odgoj drugačiji, imaju druga iskustva, poraz je u njima imao druge oblike, a i izgledi za daljnji rad nisu jednaki.

Odgoj hrvatske mladeži koja je izašla iz domovine 1945. godine, ili se u samoj njoj morala pritajiti da nekako preživi, bio je uglavnom konzervativan. Vjera, katolička ili muslimanska, dala je ovom naraštaju filozofski temelj, nazor na svijet, pa i onda kad se radilo o vjerski indiferentnim osobama, jer je vjerska obuka u domu i u školi bila dosta intenzivna da ostavi u mladim ljudima bar neke temeljne zasade. Osim toga u ono je doba vjera bila skup čvrstih, nespornih i opće priznatih pravila, a ne kao danas, pogotovo na katoličkoj strani, sporna, razjedinjena i relativizirana.

Neposredno iskustvo te mladeži bilo je utemeljeno na uspjehu koji je doživjela uspostavom Nezavisne Države Hrvatske. Bila je to prva hrvatska generacija, nakon dugih godina opozicije, koja je osjetila državu kao nešto svoje, koja se osjećala dijelom te države i prema tome koja je u svojoj duševnoj strukturi bila za red i za vlast, za održavanje, a ne za rušenje, dakle koja je bila u najboljem smislu riječi konzervativna. Samo je mali dio ovoga naraštaja bio stvarno revolucionaran, jer je proces oslobođenja i rušenja države, nošen od ustaškog elementa, bio relativno kratak i nije stvorio jaču revolucionarnu tradiciju. Ustaški revolucionari pobijedili su sticajem prilika u veoma kratkom roku i njihovo je djelovanje bilo više političko nego li revolucionarno u borbenom smislu. Ovi ustaški revolucionari, malobrojni 1941. godine, velikim su dijelom poginuli tijekom obrane hrvatske države i tako je u ustaškim redovima ostala većinom mladež koja je u njih stupila za vrijeme opstanka države i koja se izgradila u njezinoj obrani. Ova je konzervativna mladež, došavši nakon poraza u zapadne zemlje, usredotočila svoje djelovanje na traženje saveznika i pokušavala uskladiti svoju državotvornu svijest s postojećim stanjem u svijetu. Pokušavala se dakle uklopiti u taj svijet, a ne rušiti postojeće stanje. Nije shvaćala da Hrvatska nije više dio ovog svijeta te da je rušenje, a ne uklapanje, jedini mogući put. Vlast ja tuđa, neprijateljska, što se tiče domovine, i zato duh koji je prožimao tu mladež nije odgovarao novom stanju. Ova je mladež radi svog stegovnog i konzervativnog duha bila veoma dobro primana u vanjskom svijetu, te je kao takva, po svojim osobnim vrlinama, uspjela steći dosta prijatelja za hrvatski narod, ali politički se nalazila u pogrešnom položaju, jer su joj stega i konzervativnost sprečavale stvaranje novih oblika potrebnih za oslobođenje od nove, totalitarne vlasti koja je uživala svjetsko priznanje.

Za razliku od mladeži koja je izašla 1945. godine, hrvatska mladež koja je bačena u svijet poslije 1971. godine stajala je u svojim godinama izgradnje pod jakim pritiskom marksizma i različitih oblika materijalizma. U nekima je ovaj svjetovni nazor zavladao, a u drugima se samo borio protiv vjerskog osjećaja potajno usađenog u obitelji i u više ili manje progonjenim crkvenim organizacijama. No u svima se osjeća ovaj marksistički utjecaj, bilo u obliku prihvaćanja, bilo u obliku stalnog odbijanja. Kraj oslabljenog utjecaja vjere u modernom svijetu, ovaj je marksistički utjecaj vidljiv i u onima koji su ga svladali i podignuli se na višu, suvremeniju stepenicu filozofske ljestvice.

Politički se ovaj naraštaj nije nikada osjećao na vlasti, nego ili u opoziciji, pa i onda kad je prihvaćao službenu ideologiju i jugoslavenski državni oblik, ili u nekom drugorazrednom položaju, sličnom onome u kojem su se nalazili urođenici Azije i Afrike kad je kolonijalna vlast pokušavala pridobiti ih na suradnju. Ovi mlađi Hrvati nisu nikada bili nosioci vlasti, niti su se takvim osjećali, nego tek korisnici vlasti ili pri vlasti. Osim toga u svojim školskim godinama ova je mladež stalno bila izvrgnuta kultu revolucije i revolucionarstva, što je često puta odbijala, jer je doživljavala negativne posljedice revolucije koju je trebala hvaliti. Unatoč toga, u njoj je ostalo uvjerenje da je revolucija, dakle nasilno rušenje neprijateljske vlasti, moralno najviši stav. Radi svega toga u ovoj mladeži nije razvijen konzervativni duh nego duh opozicije. Ovaj se očituje u njihovim izražajima kad su na slobodi i kada ulaze u hrvatsku osloboditeljsku borbu, te se zato lakše radikaliziraju kako na riječi tako i na djelu. Znaju da se ne mogu nigdje potpuno uklopiti, premda su bolje primljeni u zapadnim zemljama nego prva, konzervativno-desničarska mladež. Dok je ova u prvim godinama svoje emigracije stajala pod stalnim terorom različitih istražitelja, od kojih je zloglasni engleski obavještajac major Stephen Clissold bio najpoznatiji, koji su među njima tražili „zločince”, a zločincem smatrali svakoga koji se oružjem u ruci borio za obranu Hrvatske, nova mladež, radi svojeg marksističkog odgoja i rječnika, nailazi na dobar prijem kod zapadnoeuropske ljevice, pogotovo u prvom času dok se još nije posve oslobodila marksističkih natruha niti ispoljila svoj živi hrvatski nacionalizam.

Ali jedna i druga generacija imaju dosta sličnosti koje ih približavaju unatoč početnih razlika. I jedna i druga bačene su u svijet, izvan domovine, radi poraza. I jednu i drugu generaciju izbacio je iz prirodne sredine beogradski imperijalizam. I jedni i drugi su doživjeli svoj osobni lom pod udarcem komunizma. Dok to desničarska emigracija javno ističe, pri čemu nekada posvećuje premalu pažnju jugoslavenskom nacionalizmu kao ideološkom savezniku komunizma, naraštaj koji je doživio 1971. godinu više ističe ovaj jugoslavenski nacionalizam i premalo iznosi njegovu marksističku komponentu, da bi nekako opravdao ono što mu je nametnuto u školama i čega se još nije posve oslobodio. Zato je u ovoj generaciji uobičajeno govoriti o jugofašizmu i o fašističkom Beogradu, čime se nastavlja s upotrebom naučenih formula, te se novo neprijateljstvo zaodijeva starim, naučenim frazama.

No i oni koji govore o jugokomunističkom Beogradu kao i oni koji psuju na jugofašistički Beograd, stvarno i objektivno govore o istoj pojavi i zato se nalaze na istom putu i počinju sve više surađivati i onda kad im jezik nije jednak. Jer jednake činjenice vremenom nadjačavaju različitu verbalnu nadgradnju.

2. Vanjski utjecaji

Na razvitak hrvatske mladeži ne djeluju samo unutrašnji razlozi, posljedice prošlosti, nego i vanjski razlozi, stanje u kojemu se danas nalazi i razvija. Radikalizacija nije posljedica unutrašnje predispozicije hrvatske mladeži, nego je daleko više uzrokovana vanjskim utjecajima.

Budući da se Hrvatska nalazi u okviru jedne komunističke države, koja unatoč svog formalno nesvrstanog stava stvarno pripada istočnom bloku, kojemu će se neminovno prikloniti kada dođe do većeg sukoba, hrvatska opozicija uopće, a mlađi naraštaji napose, upravili su svoj pogled na Zapad očekujući od njega ostvarenje hrvatskih osloboditeljskih poriva kako na nacionalnom tako i na osobnom i političkom polju. Ovaj je stav posve razumljiv i bio bi i opravdan, kad bi ideologija stvarno bila glavna poluga koja pokreće političko djelovanje zapadnih zemalja. No ubrzo se hrvatska mladež suočila s neočekivanom činjenicom da na Zapadu ne smatraju ideologiju robom za izvoz kao što je to slučaj na Istoku, nego samo dobrom za vlastitu potrošnju. Komunizam je, bar u teoriji i u promidžbi svojih nosilaca, rješenje za cijeli svijet, spas cijelog svijeta, te je prema tome dužnost svih komunista da rade na njegovu širenju u svim zemljama i u svim narodima. Dakle, apostolski duh sličan onom velikih vjerskih zajednica. Današnji slobodarski duh na Zapadu izgubio je ovaj apostolski duh i pretvorio se u povlasticu za one koji uživaju slobodu, a bez moralne obveze proširiti slobodu na krajeve u kojima ne vlada. Još nekako, pod utjecajem komunističkih simpatizera, postoji pokušaj rušenja diktatura koje su antikomunističke, no kad se radi o komunističkim diktaturama, gdje bi dakle slobodni svijet trebao širiti oporbu u suprotnosti s ljevičarskom publicistikom u vlastitoj zemlji, čuje se sve više izgovor, da ideologija nije roba za izvoz i da vlastiti interesi sprečavaju aktivno promicanje slobode u takvim zemljama.

Ovaj duh “realne politike”, duh političkog egoizma i pomanjkanja vjere u vlastite ideje, pretvorio se u glavni razlog zašto se hrvatska mladež počela udaljivati od prvotnog puta traženja suradnje. Ako njezin osloboditeljski poriv ne može biti prihvaćen zbog materijalnih interesa druge strane, i to ne samo u jednom određenom času, što bi bilo razumljivo i opravdano, nego u načelu i kroz više od trideset godina, potpuno je razumljivo da mora doći do preispitivanja političkih postavka. Ne može se tražiti ni od kojega naroda da se odrekne svoga oslobođenja, jer da ovo nije u interesu drugih. Uzalud su onda i najljepši pozivi na svjetski mir i na slobodu Zapada, jer su to onda misli mimo hrvatske stvarnosti i mimo hrvatske budućnosti. Razumljivo je, da Hrvati nemaju pravo tražiti od drugih da se žrtvuju za Hrvatsku ili da se odreknu nekih prednosti da bi i Hrvatska uživala blagodati slobode, no isto tako je razumljivo da oni Hrvati koji su još politički živi a ne puki odraz sredine u kojoj se nalaze, počinju tražiti puta i načina mimo ovakvih razloga “realne politike” zapadnih sila.

Ovo je prvi korak prema radikalizaciji i stvaranju revolucionarnog duha, kao duha povjerenja u sebe i u svoje sile, u svoj rad i u svoje žrtve.

Ali kraj ovog sustavnog odbijanja hrvatskih osloboditeljskih želja, na koje je hrvatska emigracija nailazila u svim središtima moći, te koje je dovelo do slabljenja tradicionalnih političkih oblika vezanih na Zapad i utemeljenih na povjerenju u slobodarski sustav Zapada, djeluju i političke struje na samom Zapadu, pogotovo zapadni tisak, koji je u velikom dijelu infiltriran od simpatizera komunizma i zastupnika radikalne, revolucionarne ljevice. Ovaj zapadni tisak stalno ističe i opravdava različite revolucionarne, pa i nasilne pokrete onih skupina i narodnih zajednica koje imaju časovito zaleđe lijevih sila, te ovime djeluje i na druge osloboditeljske pokrete, pa i na one koji nemaju nikakvo zaleđe Istoka ili ekstremne ljevice. U nekima je tako došlo i do stvaranja aktivnih ljevičarskih revolucionarnih struja, kao na primjer kod Baskijaca, koji su inače mnogo godina bili zaboravljena tradicionalna i konzervativna nacionalna opozicija, dok kod drugih ne dolazi do takvih ekstremnih posljedica, no ipak se širi radikalniji duh koji prekida s umjerenim pokretima optužujući ih zbog neuspjeha i tražeći nove, oštrije oblike.

U hrvatskom narodu nije do sada došlo do takvog razvitka, ali se ipak osjeća jačanje revolucionarnog duha i spremnost na osobne žrtve, koja nije postojala dok se očekivalo da će se postignuti uspjeh na čisto miroljubivi način, osloncem na slobodarske sile Zapada.

U istom smjeru guraju hrvatsku mladež i zapadni umjereni i konzervativni krugovi, koji se radije vezuju s komunističkom diktaturom u Beogradu nego da dadu bar moralnu pomoć hrvatskim slobodarskim porivima. Socijalisti iz istočne Europe dobivaju političku potpora od Socijalističke internacionale koja ih ponekad prihvaća kao promatrače, čime im otvara legalno polje rada. Nemarksističke struje iz istočne Europe, a pogotovo hrvatske opozicione struje, ne dobivaju nikakvu sličnu pomoć od Demokratske unije, koja je međunarodni savez konzervativnih i kršćansko-demokratskih stranaka zapadne i srednje Europe. Pokušaje približavanja odbijala je ta Unija ledenom šutnjom najgrubljeg nerazumijevanja za povijesne zakone koji vladaju u osloboditeljskim porivima.

Kriza u Katoličkoj crkvi oduzela je hrvatskoj osloboditeljskoj opoziciji jedini idejni oslonac koji je bar djelomično opravdavao umjerene struje unutar hrvatskog naroda. Danas se Crkva bori protiv jake marksističke infiltracije u vlastitim redovima kao i protiv opadanja stege i jasnoće u idejnim pitanjima, te nije u stanju služiti kao svjetonazorni oslonac za jedan miroljubivi osloboditeljski pokret. Crkva danas govori o revoluciji, doduše u socijalnom smislu a ne toliko u nacionalnom, i opravdava u mnogim zemljama nasilne pokrete ako ih vode marksisti, od straha da ne bi bila proglašena reakcionarnom, te prema tome nehotično promiče proces radikalizacije koji je nastao u onim dijelovima hrvatske mladeži koji su se nalazili idejno pod utjecajem Crkve i koji danas ne osjećaju da bi imali ikakvu stvarnu potporu za svoje opravdane nacionalne zahtjeve sa strane katoličkih krugova u zapadnom svijetu.

Zbroj svih tih različitih utjecaja i činjenica doveo je do radikaliziranja hrvatske mladeži, koja je danas sve više svjesna činjenice da hrvatsko oslobođenje ovisi uglavnom o hrvatskim naporima i o hrvatskim žrtvama.

3. Pomanjkanje izgleda za uspjeh

Narodno-osloboditeljski pokreti koji uživaju vanjsku pomoć i političku potporu mogu se lakše održati u umjerenim oblicima, nego oni kojima se niječe svaka potpora. Nakon spoznaje da hrvatski osloboditeljski porivi nemaju nikakva odjeka u slobodnom svijetu, dolazi do razočaranja pa i do očaja, što je najbolji kvasac za jačanje revolucionarnog duha.

Možda najveći krivac za radikaliziranje hrvatske mladeži jesu Ujedinjeni narodi. Ova organizacija, koja je pobudila tolike nade u svijetu, dovela je i kod Hrvata do vjere u mogućnost mirnog rješavanja nepravda. Iskustvo s Ujedinjenim narodima, međutim, bilo je za Hrvate nepovoljnije od bilo kojeg drugog iskustva. U nekim krugovima znalo se postignuti koju riječ bodrenja i nade za hrvatske želje. U Ujedinjenim narodima takvih riječi nije bilo. Koliko je meni poznato, samo je dva puta govoreno nešto o Hrvatima s nekim bar formalno povoljnim prizvukom. Jedanputa je pedesetih godina, prije komunističke revolucije u Kubi, tadašnji kubanski poslanik Emilio Núñez Portuondo spomenuo pravo Hrvata na slobodu i na samostalnost, a drugi puta je američki poslanik kod Ujedinjenih naroda, a sada njujorški senator, Daniel Patrick Moynihan, u debati o Portoriku spomenuo Jugoslaviji Hrvate i njihovu osloboditeljsku borbu. Kao argument bilo je to očito iskorištavanje hrvatskog pitanja da ušutka jugoslavenski napadaj na Sjedinjene Države radi Portorika, no Hrvati su to prihvatili kao političku potporu, iako to nije bilo.

Inače, kao pravilo, Ujedinjeni narodi nisu uopće odgovarali na hrvatske predstavke. Nisu štoviše ni potvrđivali primitak predstavka, što su inače činili kod drugih narodno-osloboditeljskih pokreta, jer se nisu željeli zamjeriti Jugoslaviji. Poznato je, osim toga, da je stalno osoblje Ujedinjenih naroda uglavnom lijevo orijentirano i da radi ove svoje orijentacije ima posebnu simpatiju za Tita i za jugoslavenski komunizam, čime ne ugrožavaju svoju karijeru kao što bi je ugrozili da se izjasne za sovjetski komunizam. Slični komunistički simpatizeri zauzimaju priličan broj srednjih i nižih položaja i u američkom State Departmentu i štite ove svoje istomišljenike u različitim uredima Ujedinjenih naroda.

Pomanjkanje političke potpore kako u katoličkim tako i u muslimanskim pokretima, a da ne govorimo o liberalno-laičkim strankama, popunjava sliku bezizglednosti s kojom se suočavaju hrvatski emigranti u svom djelovanju na širenju i jačanju osloboditeljskog procesa. Nije stoga nikakvo čudo da ova bezizglednost na legalnom području kod mladih i poletnih Hrvata rađa želju da nametanjem i silom – dakle u biti već revolucionarnim metodama – pomaknu hrvatsko oslobođenje s mrtve točke na kojoj se nalazi zadnjih trideset godina zahvaljujući jednako međunarodnoj desnici kao i međunarodnoj ljevici. Ako tome dodamo otvorene simpatije zapadnog tiska i televizije za većinu nasilnih pokreta u svijetu, onda se moramo čuditi što je hrvatska mladež još uvijek toliko stegovna i umjerena.

Bilo bi neodgovorno poticati ovu požrtvovnu hrvatsku mladež na nepromišljene čine, jer danas je opće stanje u svijetu takvo da će svaki hrvatski borac koji svojim prosvjednim činom povrijedi kakav zakon biti nemilosrdno kažnjen. Ova strogost je uvjetovana blagošću kojom se danas moraju kažnjavati čini onih koji iza sebe imaju moćnu promidžbenu mrežu Sovjetskog Saveza ili oslonac na arapske države koje zemnim uljem prisiljavaju zapadne sile da u takvim slučajevima tumače zakone u korist prosvjednika.

Zato svaki odgovorni hrvatski politički čovjek mora na to upozoriti hrvatske borce, a posebno ih mora poučiti da, u smislu riječi njujorškog federalnog suca John Bartels-a, revolucionarna djela moraju vršiti u domovini, kao što se i cijeli revolucionarni proces mora razvijati u domovini ako želi biti uspješan. Vani će biti mogući samo nenasilni prosvjedi kao sredstvo promidžbe, no i cijena za njih bit će sve viša i kazne sve oštrije. Tek kad ojača revolucionarno gibanje u domovini, svijet će sa simpatijama gledati prosvjede u inozemstvu i kazne će opet postati normalne, a ne drakonske kao sad.

Radikalizacija hrvatske mladeži, ona prava radikalizacija koja nije infiltrirana ni poticana od stranih služba ili od jugoslavenskih agenata provokatora, mora biti političke i duševne prirode i ostati na političkom polju u svijetu, a smije prijeći u stvarno revolucionarno djelovanje samo u domovini.

4. Stvarna i prividna radikalizacija

U prijelomnim časovima, kad se u jednom narodu vrši ispit stanja i iz čisto legalnog, miroljubivog oblika opozicije počinje prelaziti na revolucionarno djelovanje, naravno je da dolazi do zastranjivanja. Novi put je nepoznat i često se prihvaća bez dovoljno pripreme.

Prva je pogreška u takvim časovima što se želi revolucionarno gibanje ustrojiti u okviru legalnih, javnih oblika dosadašnjeg djelovanja, ili u novim, no u biti sličnim javnim oblicima. Ovakvi su pokušaji unaprijed osuđeni na propast, jer dovode do zabrane legalnih, javnih oblika i do istovremenog otkrivanja klica ilegalnog pokreta.

Ovi normalni i nažalost neizbježivi neuspjesi, koji su stvarno škola u revolucionarnom spremanju, dovode do posebnih reakcija u javnom životu. Pojedinci koji se ne osjećaju spremnim za ilegalno djelovanje, što je posve razumljivo i opravdano, pokušavaju spriječiti radikalizaciju pretjeranim kritikama i iznošenjem samo negativnih strana, umjesto da iskoriste svoju legalnu poziciju da pouče mlađe naraštaje i pokažu im pravi put. Zaboravljaju da i u najrasprostranjenijoj revolucionarnoj organizaciji sudjeluje samo manjina naroda, dok većina i nadalje ostaje u legalnim oblicima, u kojima i preko kojih brani i politički iskorištava revolucionarna djela i time im daje potrebnu vrijednost. Ova obrana revolucionara po javnim političkim radnicima, uz strogo odvajanje ilegalnog i legalnog područja, preduvjet je za uspjeh i jednog i drugog polja, te se mora održati do konca, kada revolucionarni val ulazi u zadnju, pobjedničku fazu i kad se oba područja moraju spojiti za ostvarenje zajedničkih ciljeva.

Zanimljivo je da u prijelomnim časovima stvaranja revolucionarnih skupina posebno su izvrgnuti napadajima oni koji osobno ne sudjeluju u tim pripremama, jer su radi svog javnog nastupa nepodesni, ali ih politički brane, te ih radi toga protivnici revolucionarnog djelovanja omalovažavaju kao “papirnate revolucionare” ili pozivaju da sami, javno (?!) stupe na revolucionarno polje, ili da se uopće uklone. Na prvi pogled veoma patriotski napadaji ovakve vrste stvarno su pokušaj oduzimanja govornika tajnoj revolucionarnoj struji i stvaranje jaza koji treba uništiti kako samu revolucionarnu struju tako i one legalne pokrete koji su idejno povezani s revolucijom i koji joj na svom specifičnom području pomažu.

U takvim časovima pojavljuju se i skupine koje javno zastupaju revoluciju kao da su njen dio, što možda jesu a možda i nisu, te koje svojim nerazumnim stavom dovode do uništavanja svakog stvarnog revolucionarnog poriva, jer svojim vezama s pojedinim borcima i svojom željom za preuranjenim spajanjem javnog i tajnog područja omogućuju neprijatelju otkrivanje i uništavanje svih revolucionarnih klica.

U ovakvim prijelomnim časovima nalazi se danas hrvatska mladež. Osjećajno je već za revolucionarni rad, no razbijaju je svjesni i nesvjesni strani agenti koji ovaj njezin poriv žele odvesti u nemoguće oblike, u kojima je propast neizbježiva, umjesto da je pouče o potrebi odvajanja područja. S druge strane izvrgnuta je ruglu onih intelektualaca koji ne žele shvatiti pravu ulogu intelektualaca u zarobljenom narodu i u svom djelovanju primjenjuju oblike i kriterije izgrađene u slobodnim narodima, no posve neprikladne u onima koji se tek bore za svoje oslobođenje. Ovisi o samoj hrvatskoj mladeži, radikaliziranoj hrvatskoj mladeži, da li će njene žrtve biti korisne ili uzaludne. O njoj ovisi da li će se ispravno razvijati i slijediti iskustvo drugih naroda i tako doći do pobjede, ili će romantički jurišati na bijelcu protiv tankova i ludo izginuti, odnosno dopustiti da joj ljudi bez stvarne vjere u budućnost, ljudi koji su već duševno poraženi, ubiju polet i spremnost na žrtvu.

5. Vjera u budućnost

“Rušenje bez vizije budućnosti je nihilizam, a ne revolucionarstvo, te je osuđeno na neuspjeh. Ukoliko takvi stavovi nisu ubačeni po samim Titovim agentima da se zaustavi pravilni razvitak hrvatske revolucionarnosti, oni su samo zavaravanje samog sebe, psihičko oružje za opravdanje vlastite i skupinske neaktivnosti”, napisao sam 1963., kad je u hrvatskoj sredini još suvereno vladao konzervativni duh traženja veza (“Republika Hrvatska” br. 54: “Revolucionarni duh”, str. 28).

No vizija budućnosti, plan nove izgradnje koji opravdava revoluciju, nije sama po sebi još revolucionarna djelatnost. Kad sam pisao navedeni članak, u kojemu sam posebnu pažnju posvetio ovom duhovnom stanju kao temelju revolucija i u tu svrhu citirao sam španjolskog pisca Ortegu y Gasseta, prof. Ivan Oršanić, koji je vidio rukopis, zabilježio je na njemu da Ortegina “suha” revolucija spada u fikcije i upozorio me je na činjenicu da su revolucije uvijek izraz sile i utemeljene na sili, tako da sam dodao slijedeći odlomak:

“Pogrešno je definirati revoluciju samo po sili i u njoj gledati samo paljenje i rušenje, ali isto tako je pogrešno stajalište liberalaca tipa Ortege y Gasset-a koji pokušavaju silu označiti samo slučajnom popratnom pojavom revolucije, te ovu svesti na čisto idejni temelj. Ideja, vizija budućeg poretka je temelj revolucije i njeno opravdanje, ali ostvarenje novoga poretka osnovano na toj ideji zahtijeva gušenje jedne organizirane sile, državne vlasti, koja se sastoji od konkretnog skupa ljudi koji ne običavaju dobrovoljno napustiti položaje, te njihovo izmjenjivanje zahtijeva drugu organiziranu silu, koja će srušiti dotadanju vlast i zauzeti njen položaj kao nova organizirana sila, nova vlast.

Prema tome organizirana sila u službi jedne ideje predstavlja temelj svake revolucije i beskrvna revolucija Ortege je fikcija koja nema osnova u stvarnom životu.” (str. 18)

Ali ovako postavljena revolucionarna ideja odmah odgovara na jedno konkretno pitanje: gdje se ima pripremiti, gdje se ima ostvariti. Ideja se može roditi bilo gdje među Hrvatima, ali stvarno revolucionarno djelovanje moguće je samo tamo gdje se treba stvoriti nova sila koja će zamijeniti dosadašnju, neprijateljsku silu i vlast.

Nikakva djelatnost u svijetu ne može nadomjestiti otpor naroda u domovini, nikakva promidžba nema onu snagu koju ima samo jedan prosvjedni čin u samom narodu, nikakav strani prijatelj nema u tom procesu onu moć koju ima naoružani, na borbu spremni narod.

Možemo raspravljati o potrebi saveznika. Nitko pametan ne niječe tu potrebu, no do saveznika se nikada ne dolazi ako ne postoji već djelatan pokret u narodu kojemu su potrebni saveznici. Samo narod koji je prožet revolucionarnom željom za slobodom, dakle koji je spreman boriti se i žrtvovati se da bi se oslobodio, može biti zanimljiv u današnjem svijetu, jer takav narod nije više objekt politike, nego subjekt. Njime ne raspolažu drugi nego je on uzeo u svoje ruke svoju sudbinu.

“Republika Hrvatska”’ br. 122 (prosinac 1979.), str. 39-53.

(Nastavit će se)

Prethodno:

OGLEDI IZ PROŠLOSTI IVO KORSKY: HRVATSKI NACIONALIZAM (18)

Ivo Korsky/Hrvatsko nebo