OGLEDI IZ PROŠLOSTI IVO KORSKY: HRVATSKI NACIONALIZAM (18)

Vrijeme:14 min, 1 sec

 

U ovom dijelu knjige čije dijelove redom prenosimo Ivo Korsky razmatra temu revolucionarne borbe za hrvatske nacionalne ideale te osvjetljuje iznimnu i pionirsku ulogu u novijoj nam povijesti koju je kao starčevićanac i organizator ustanka protiv austro-ugrske monarhije imao Eugen Kvaternik.

 

Revolucionarna borba

 

* Strpljivost i postojanost, ali ne čekanje

* Naš stid i sram

* Revolucionarni duh

* Radikalizacija hrvatske mladeži

  

 

Mi Hrvati znademo i to da u politici ne koriste ništa suze i molitve, nego da

tu treba žive, organizirane snage, da tu treba stalne nepopustljive volje,

mnogo iskustva i razboritosti, a do potrebe i čvrstih željeznih mišića.

Stjepan Radić

 

Strpljivost i postojanost, ali ne čekanje

Govorilo se da je Otac Domovine dr. Ante Starčević, za razliku od svog prijatelja i suosnivača Stranke prava dr. Eugena Kvaternika, bio samo za pravnu, saborsku borbu, te da je osuđivao svaku silu. Došlo je do toga da su neki suprotstavljali Starčevića Kvaterniku i obratno, ne videći da se radilo samo o razlikama u načinu i u karakteru, a ne u temeljnim postavkama. Starčević je doduše rekao: “Ne samo katolicizam. Nego svaka vjera, svaka crkva, svatko razuman jest i mora biti proti prevratu, pa i tako, tim svim usprkos, bijaše i sva je prilika da će još biti krvavih prevrata, jer gdje ne ide pravnim, tu ide nepravnim putom.”

Starčević, dakle, koji je uvijek želio ići pravnim putom, priznaje da je potrebno ići i putom revolucionarne borbe, ako je pravni put zakrčen. Ovo priznaje kako na polju unutrašnjih političkih i socijalnih sukoba, tako i na području borbe jednog naroda za nezavisnost.

“Razumijeva se samo od sebe da narod, koji je oružjem ili makar kako, samo ne svojom voljom, izgubio svoju samostalnost, mora tu samostalnost oteti bajunetama i lumbardama, ako mu je otimač s dobra ne povrati.”

Iz ovih Starčevićevih riječi struji čovjek odlučan koji se trudi biti u svakom času umjeren, pravedan i miroljubiv, ali koji zato ne napušta ideale, niti u ime miroljubivosti pristaje na nepravdu.

Poučava Hrvate na strpljivost, ali ne na beskonačno čokanje, te na borbu, ali ne na lakoumno započimanje prevrata. Ne osuđuje načelno oružanu borbu za oslobođenje – ali je stavlja tamo kamo spada po etičkim pravilima: u nužno zlo.

Kao praktičan čovjek savjetuje: “U svakom poslu, a osobito u ratu, glavna je stvar da se pripraviš za najgori, za najteži slučaj. Samo ako si tako pripravljen, prosto ti stoji nadati se na druge povoljne okolnosti. Ako tada te okolnosti ne nastupe, one ti ne škode; nastupe li, one ti pomažu; svakako si osiguran.”

Ovo govori borac koji je spreman, kao Mojsije, raditi za cilj cijeli svoj život, a da ne postigne cilj, ali koji unatoč spoznaji da ga neće postignuti on osobno, ne auzima komotan stav čekanja, nego propovijeda spremanje na borbu, na čas kad padaju odluke. Samo su malodušnici nestrpljivi i govore o potrebi borbe smjesta, sada, bez spremanja, jer se boje da im vjera nije dovoljno jaka da ih održi na trnovitom putu trajne borbe i trajnog odricanja. Ali samo kukavice predlažu čekanje bez borbe, jer da borba nema izgleda. Povijesno borba svakoga naroda koji stvarno želi svoju slobodu uvijek ima izgleda, jer “dok narod hoće da bude narodom, dotle će narod biti za svoju samostalnost i neodvinost”. A uspjet će, po Starčeviću, budući da “još nikome nije pošlo za rukom složiti ili uščuvati državu proti pravu i proti volji, koji bi imali biti njezini državljani”.

                                                                                    “Rakovica” br, 4/1976 (rujan 1976.), str. 3

 

Naš stid i sram

Kao obično, sa zakašnjenjem od jednog naraštaja hrvatski politički život ulazi u novo razdoblje tridesetih godina devetnaestog stoljeća s tzv. ilirskim preporodom. Umorno hrvatsko plemstvo, podgrizavano bečkom korupcijom od časa kad su uništeni njegovi prvaci, Zrinski i Frankopan, daje još jednog velikaša hrvatakoj politici (grofa Janka Draškovića), da poslije njega potpuno utone u tuđinske vode i nestane iz hrvatskog narodnog života kao odlučan čimbenik domaće politike. Uz te zadnje izdanke plemstva hrvatskog osjećaja (a ne hrvatske krvi, koja je kasnije služila Austriji i Mađarskoj a ne Hrvatskoj) stupa na pozornicu novo hrvatsko građanstvo koje se uglavnom sastoji od ljudi tuđe krvi, asimiliranih novoj hrvatskoj sredini. Oko tog novog građanstva strane krvi a hrvatskih osjećaja okupljaju se sinovi hrvatskih seljaka koji dolaze u grad i stvaraju novi gradanski stalež u Hrvatskoj i time novu podlogu za hrvatsko političko djelovanje.

Novo hrvatsko građanstvo bilo je krhka biljka na palju hrvatske državne ideje. Slabe tradicije, slabih veza s hrvatskim selom, slabe gospodarske podloge, isvrgnuto pritisku drzavnih vlasti, to je građanstvo započelo hrvatski preporod i hrvatsku demokraciju oponašanjem stranih izvora, većinom francuskih. koji su dolazili kroz njemačku i češku romantičarsku retortu. Novo hrvatsko građanstvo nije se politički i nacionalno razvijalo u sjeni narodnog plemstva i od njega učilo i konačno, u borbi s njime, preotelo mu vlast i naslijedilo njegovo političko iskustvo, nego je ono ušlo u političku prazninu koju su samo djelomično popunjavali hrvatski svećenici, jedini nacionalno svjesni stalež. Svoje hrvatstvo poprimilo je novo građanstvo većinom od svećenika, pa je taj žig ostao na njemu i onda kad su prevladale liberalne, pa i otvoreno antiklerikalne struje. Zbog toga je građanstvo u politici nastupilo retorski. Skoro bismo rekli propovjednički, pjesnički (u odama i budnicama) i svečano, za razliku od građanstva u zapadnim zemljama koje je unosilo u politiku razum, računicu i privredne momente, ili od poljskih patriota koji su u isto vrijeme unijeli u romantiku revolucionarni zanos i borbenu požrtvovnost preuzetu od poljskog plemstva. Od svojih jedinih učitelja, svećenika, poprimilo je hrvatsko građanstvo i osjećaj poštivanja vlasti i nesklonost nasilju, što ga je odvajalo od zapadnog građanstva, koje je od svojih učitelja, velikaša, poprimilo također i vojničku predaju i borbenost.

Novo razdoblje hrvatske politike, koje započinje s ilirskim preporodom, nije prema tome toliko bitno novo kao što se na prvi pogled pričinja. Nova politika je nova samo u svojim vanjskim oblicima i po svojim nosiocima, ali po duhu ima vrlo malo novosti. Ni najekstremniji predstavnici nove politike ne misle na mogućnost nekog oružanog ustanka ili primjene sile, nego smjerno mole “svijetlog kralja” za različne “premilostive otpise”.

Hrvatska politika ostaje nepomična unatoč svih ilirskih budnica i davorija, kermesa i surki, te se vodi mimo i protiv osjećaja i želja novoga građanstva. Skoro bi se moglo reći da ni sami nosioci ilirizma, kao vanjskog izraza prodora građanskog staleža, ne žele stvarnih promjena, nego se iživljavaju u riječima i prosvjedima bojeći se svake bitne promjene na koju zemlja nije bila spremna ni gospodarski, ni duhovno, ni po svom društvenom ustrojstvu. Velike reforme 1848. godine nisu nastale na poticaj domaćeg građanstva, nego kao odraz novog revolucionarnog vala u Europi, kojem su se onda hrvatski politički predstavnici prepustili kao slamke u bujici.

I kad je nakon dubokih političkih promjena, revolucije od 1848., mađarskog pokušaja oslobođenja i imperijalističkog prodora prema “posestrinama kraljevinama“, nakon zadnjeg otvorenog pokušaja germanizacije i centralizma (Bachova apsolutizma), ponovno sazvan Hrvatski sabor, najsjajniji duhovi hrvatskog javnog života nastavili su tamo gdje su prestali 1849. godine: prekrasnim govorima, sjajnim silogizmima, povijesnom erudicijom, pravnom oštroumnošću i političkom smušenošću. Osim dr. Ante Starčevića i njegova zastupničkog druga u Saboru od 1861., dr. Eugena Kvaternika, nije bilo političkog realizma, nije bilo hrvatske državne politike, nego se vodila austrijska pokrajinska politika, zaogrnuta plaštem hrvatske državopravne frazeologije.

Niti šezdesetih godina prošlog stoljeća nije hrvatska politika, ni njeni nosioci, hrvatski građani, ušla u novo doba europske politike. Ostala je onakva kakva je bila u XVIII. stoljeću, s novim nosiocima i nešto malo promijenjenim rječnikom. Protiv austrijskog dvora, koji se već obilno služio pangermanizmom, i mađarske aristokracije, koja je otvoreno nosila moderni mađarski nacionalizam, te povezana s mađarskim građanstvom pretvarala taj nacionalizam u mađarski imperijalizam, hrvatsko je građanstvo još uvijek branilo autonomije, stara prava i globoštine kraljevstva, te s jednim Ivanom pl. Kukuljevićem Sakcinskim sjajno iznosilo sve dokaze za hrvatska prava, dok je birokracija carskog i kraljevskog veličanstva mimo tih prava polagano uništavala Hrvatsku kao posebnu narodnu i političku jedinicu.

Hrvatska politika stvarno se mijenja tek mnogo kasnije nego što se službeno naučava. Stari romantički duh umire tek dne 11. listopada 1871., dvjesta godina nakon propasti hrvatske aristokratske države, umire i propada sa zadnjim tipičnim hrvatskim romantikom i prvim modernim hrvatskim revolucionarom Eugenom Kvaternikom.

Rakovica je konačni prekid s prošlošću, iako je suvremenicima izgledala kao neznatan incident romantičnog zanešenjaka.

Duboki smisao Rakovice nije mogao biti jasan suvremenicima, jer oni nisu mogli sebe vidjeti iz perspektive, kao sto je to nama dano. Oni su bili dio sredine, zadojeni idejama, pogledima i običajima koji su im se činili prirodnim te su svaku bitno različnu stvar odbijali, jer je nisu razumjeli. Oni su mogli razumjeti Kvaternikove strastvene govore, njegovu surku, njegov romantizam, ali nisu mogli shvatiti kako će se netko podignuti protiv “presvijetlog kralja”, protiv “naše vojske”, protiv postojeće vlasti. Nije im bilo teško čitati o talijanskim karbonarima, o francuskim republikancima, o engleskim radikalima, ali sve je to bilo samo knjiško shvaćanje događaja bez sposobnosti da bi se strana iskustva primijenila na posebne hrvatske prilike. Hrvatska sredina shvatila bi lakše, da je onda poznavala, nuđenje hrvatske krune Napoleonu III.. jer je promjena dinastije ipak postojala u hrvatskoj povijesti kao precedens, ali podignuti se pod hrvatskim vodstvom, bez strane dinastije, za to je prošlo previše vremena od 1102. godine.

Kvaternik, kao zadnji predstavnik duha prošlosti, koji se diže u smislu člana 31. Zlatne bule kralja Andrije, još bi bio razumljiv svojim suvremenicima, pogotovo nakon Starčevićevih govora u kojima je naučavao da hrvatski narod ima povijesno pravo na slobodu. Ali Kvaternikova buna, moderna, revolucionarna buna u ime slobode naroda, kao revolucionarno ostvarenje Starčevićevih teoretskih naučavanja, ipak je bila previše jako vino za hrvatsku sredinu. Bila je akt luđaka, dakle nešto što se treba odbiti.

Zadnji hrvatski romantik Kvaternik definitivno ubija hrvatsku romantiku i sije sjeme hrvatske revolucije koja će prolaziti kroz mnoge nevolje i neuspjehe dok će se razviti u jaku biljku. S Rakovicom prestaje doba hrvatske građanske romantike i novi naraštaji imaju već precedens revolucionarnog nastupa. U tome je Kvaternik preteča hrvatske suvremene politike. Kao što je često u povijesti, novi pokreti imaju kao začetnike najtipičnije predstavnike onoga društva ili sredine koja mora propasti. Francusku srednjovjekovnu feudalnu državu ruši kardinal Richelieu, potomak pravih feudalaca. Francusku aristokratsku monarhiju mora srušiti francuski aristoskrat grof Mirabeau uz suradnju ljudi kao što je biskup Talleyrand (iz vojvodske kuće Talleyrand-Périgord). Jedinstvo Zapadne crkve ne ruši laik ili teološki neizobraženi čovjek, nego augustinski redovnik i profesor Martin Luther, te francuski klerik Ivan Kalvin. Prevlast građanskog staleža ne podgrizava radnik ili proleter, nego tipični buržujski odvjetak Karl Marx, odgojen u najgrađanskijoj filozofiji Njemačke, hegelijanizmu. Husku teokratsku despociju ne ruše potlačene mase ruskih seljaka i radnika, nego odvjeci vladajućih staleža: Lenjin, pripadnik nižega plematva, Staljin, pravoslavni bogoslov, te legije sinova generala, dvorjanika, činovnika, novčara i drugih povlaštenih staleža. Novo se rađa iz propasti staroga, kao što sjeme mora trunuti da se rodi nova biljka.

Zakašnjelu hrvatsku romantiku uništava stopostotni hrvatski romantik Eugen Kvaternik.

*

Ali Rakovica predstavlja prekid i u drugom, posve našem smislu. Kvaternikova buna predstavlja zadnji nastup pravoslavnog pučanstva Hrvatske u korist hrvatskih prava, zadnji odraz hrvatstva pravoslavnog žiteljstva, te istovremeno prvu otvorenu izdaju Hrvatske od pravoslavaca. Katolik (i ti to uvjereni katolik) Kvaternik ide u Vojnu Krajinu da podigne pučanstvo za slobodu Hrvatske i ne smatra ništa čudnim podignuti hrvatsku zastavu među pravoslavnim žiteljstvom koje mu i prilazi. Među njima je i onaj izdajica koji ga je prokazao austrijskim vlastima. Sve su to samo sitni događaji, ali su simptomatični. Danas se ne misli više na činjenicu da su prvi Starčevićevi sljedbenici u širim slojevima bili pravoslavni svećenici, dok su katolički svećenici bili listom za Strossmayera i jugoslavensku koncepciju kao sredstvo prodora katolicizma na istok. Još početkom XIX. stoljeća nije bilo ništa čudno da je karlovački mitropolit Stratimirović slao svoje popove u Dalmaciju da zajedno s izaslanicima zagrebačkog biskupa Maksimilijana Vrhovca potiču tamošnje svećenstvo da traži pripojenje Dalmacije Kraljevini Hrvatskoj. Sedamdeset godina kasnije, pod utjecajem bečke i peštanske politike, od pravoslavnog pučanstva Hrvatske stvoreni su Srbi, haramije, izdajice i pomoćnici tuđinske vlasti. Kvaternik je još mogao misliti da su pravoslavci Hrvati; nakon njega više nije bilo moguće zatvoriti oči pred činjenicom njihova posrbljivanja. Gubitkom hrvatske svijesti kod pravoslavnog pučanstva započinje proces poistovjećivanja katolicizma s hrvatstvom, unatoč neumornih pokušaja Starčevića da razjasni pučanstvu banske Hrvatske da su i muslimani Hrvati. Poistovjećivanje katolicizma s hrvatstvom dosta je kočilo nacionalno osvješćivanje muslimanskog dijela hrvatskog naroda, koje bi se daleko lakše odvijalo da je pravoslavna manjina ostala ono što je po narodnosti bila, tj. hrvatska. Dakle i u tom pogledu ta tako neznatna rakovička buna ima značenje prekretnice.

*

Kao romantik Kraternik je zakasnio, ali kao nosilac revolucionarnog duha on se daleko prerano pojavio, to je u svakom pogledu pravi junak kao da je izašao iz grčke tragedije. On je morao tjelesno propasti, jer sredina nije bila zrela za njega, a da se htio prilagoditi sredini, ponovno bi propao, iako ne tjelesno nego sama duhovno, jer ne bi mogao ostati vjeran svojoj ideji. Praktična korist Kvaternikova pokušaja bila je jednaka ništici, a u prvi čas posljedice za Stranku prava bile su vrlo nepovoljne. Ali u povijesnoj perepoktivi i kao klica bodućeg razvitka, Kraternikov revolucionarni čin ima iste takvu važnost kao i Starčevićevo političko naučavanje. Starčević i Kvaternik se popunjuju kao teorija i praksa. Bez Kraternikovog djelatnog primjera pravaštvo bi bilo samo knjiško znanje kao mnogi drugi stranački programi. Bez Starčevićeva teoretskog izlaganja Kvaternikov ustanak ostao bi bez dublje važnosti u životu naroda, te bi se spustio na razinu neozbiljnog pokušaja političkog zanesenjaka. Tek zajedno, djelovanje ove dvojice velikana dobiva svoje političko i sociološko značenje.

Kao što smo rekli, hrvatsko je građanstvo bilo krhka biljka u politici bez jake tradicije i sklono fraziranju. Od te rječitosti pa do oportunizma korak nije velik i često puta bio je i napravljen.

Prošla su desetljeća a da Kraternikovo rješenje nije bila usvojeno. Tek se u nekim mlađim hrvatskim političarima nekada odražavalo kao mogućnost, daleka i nestvarna, ali sredina još nije bila zrela. Habsburška korupcija sve je dublje podgrizavala hrvatski javni život, te je i Starčević umro opjevan kao Otac Domovine, a politički eliminiran, izguran iz vlastite stranke. Na temelju frazerstva i oportunizma hrvatske su stranke odigrale svoju povijesnu izdaju 1918. godine, koja je plod njihova nerevolucionarnog i oportunističkog duha, i tek onda Kvaternikov primjer počinje se približavati širim hrvatskim slojevima. Konačno i Stjepan Radić morao je dokazati svojom smrću da mirotvorstvo, popuštanje i kulturno prosvjećivanje nisu dovoljno oružje da jedan narod postigne slobodu, pa da konačno hrvatski narod krene putem Kvaternika, putem revolucionarne borbe.

Danas, kad nas neprijateljska promidžba u svijetu prikazuje opasnim borcima i revolucionarima, često zaboravljamo da je hrvatski narod tvrdoglavo odbijao pomisao o primjeni sile u svojoj borbi i da je hrvatska politika još pedeset godina nakon Kvaternikove smrti vjerovala u “premilostive otpise” u novom, bulkansko-seljačkom obliku (“Kralj i narod”). Što je najzanimljivije, u to je vrijeme hrvatska javnost sa simpatijama pratila svaku primjenu sile sa strane drugih naroda koji su se borili za slobodu, te su u balkanskim ratovima sudjelovali i hrvatski dobrovoljci, koji vjerojatno nikada ne bi bili spremni upotrijebiti silu za hrvatsku borbu, ali je nisu osuđivali kad su je upotrebljavali Srbi, Crnogorci i drugi balkanski narodi.

Zato kad nam danas prigovaraju protivnici da smo za upotrebu sile u narodnoj borbi, nemojmo se braniti, nego istaknimo da smo trebali pedeset godina da shvatimo svog prvog revolucionara i njegovu nauku, dok su drugi i bez takvog primjera u prvoj prilici znali da je za slobodu potrebno boriti se, ginuti pa, nažalost, i ubiti.

Uvijek smo se divili revolucionarnim borcima drugih naroda, i to ne samo Srba, Bugara, nego i Rusa, Poljaka, Iraca, a danas i različnih azijskih i afričkih naroda, a ne vidimo da imamo kod sebe, u svojoj sredini, revolucionara čistije vode nego što je bilo koji od opjevanih stranih revolucionara: O’Connell, Kosciusko, Lenjin, Gandhi ili Kenyatta. Uvijek je teško biti revolucionar, jer je vjerojatnost uspjeha malena, te samo mali postotak doživljava ostvarenje svojih ideala. Ali u borbenoj sredini, prožetoj spremnošću na žrtve, nije nevjerojatno da će se roditi revolucionar. Vjerojatnost je daleko manja u sredini koja ljubi građansku zakonitost, u kojoj su činovnička servilnost i kmetska uslužnost glavne oznake. Zato je pravo čudo kad netko u takvoj sredini postane revolucionaran, jer normalno ove sredine stvaraju nezadovoljnike, puntare, ali ne prave, moderne revolucionare. Revolucionari većine drugih naroda plod su svoje sredine, dok je Kvaternik bio revolucionar po sebi, iz ideala i osjećaja odgovornosti. Druge revolucije stvaraju sebi revolucionare, Kvatetnik je revolucionar koji je tek morao početi stvarati revoluciju. U nerevolucionarnoj, oportunističkoj sredini, bez potpore, bez razumijevanja, kao vizionar jedinog rješenja hrvatskog pitanja, on je morao pasti, morao je biti sjeme koje umire da bi hrvatska sloboda mogla proklijati. Zato je on div, kao što ga je najbolje opisao Matoš:

 

Tu leži div

Naš stid i sram,

Što bješe kriv,

Jer bješe sâm.

Hrvatska misao” br. 27/28 (1961.), str. 13-19.

 

(Nastavit će se)

 

Prethodno:

OGLEDI IZ PROŠLOSTI IVO KORSKY: HRVATSKI NACIONALIZAM (17)

 

Ivo Korsky/Hrvatsko nebo

 

Facebook komentari

komentara

Odgovori