OGLEDI IZ PROŠLOSTI IVO KORSKY: HRVATSKI NACIONALIZAM (17)

Vrijeme:16 min, 16 sec

 

Prethodna dva i ovaj nastavak iz knjige „Hrvatski nacionalizam” donose iznimno zanimljive Korskyjeve analize međunarodnih odnosa i njihovih mijena i prilagodbi, odnosa velikih sila SAD-a, Sovjetskog saveza i Kine te uloge ostalih sila i zemalja, napose perspektive hrvatskog naroda i njegove žudnje za samostalnom državom u danim međunarodnim okolnostima.

 

STRANE SILE I HRVATSKA (3)

  1. Hrvatski pogledi

Nema dvojbe da u stabilnim razdobljima hrvatska oslobodilačka borba ima daleko manje izgleda na uspjeh nego kad nastanu vrijenja u svijetu. U pedesetim godinama, dok smo još stajali pod utjecajem američke propagande o djelatnom antikomunizmu, mogli smo vjerovati da je dovoljan oslon na Sjedinjene Američke Države za oslobođenje istočne Europe od sovjetske dominacije i, istovremeno, za uspostavu pravednog nacionalnog uređenja na Balkanu podjelom Jugoslavije na sastavne narodne države. Tada je isto tako bila opravdana politika čekanja na sukob između slobodnog svijeta predvođenog Sjedinjenim Državama i komunističkog totalitarizma predvođenog Sovjetskim Savezom. Iz današnje perspektive možemo uočiti da ovakva nada nije nikada bila realna, no u ono doba samo su rijetki pojedinci bili u stanju bez posebnih podataka prozrijeti prazninu američkog antikomunizma. Godina 1956. je pokazala da se ne smije očekivati neko rješenje utemeljeno na tom prividnom antikomunizmu i da je nerealno očekivati križarski rat Sjedinjenih Država protiv komunizma.

Ne znači da i nadalje nije bilo ispravno što se neke hrvatske skupine oslanjaju na američku politiku, no da bi takav oslonac imao ikakvog političkog smisla, bilo je potrebno da postoje druge političke skupine povezane sa sovjetskim blokom, čega nije bilo u ono vrijeme, niti je do današnjeg dana došlo do pojave ozbiljne prosovjetske struje među Hrvatima. Iako smo na početku istaknuli da se vanjska politika ne smije voditi unutrašnjopolitičkim kriterijima, radi specifičnosti sovjetske politike, koja je još uvijek, bar formalno, obvezatna širiti komunizam u svijetu, a ne samo vlast Sovjetskog Saveza, najbolje bi bilo da su takvu prosovjetsku struju stvorili hrvatski komunisti (ne komunisti iz Hrvatske, kao što su mnogi od njih). Formalna preorijentacija nekih bivših antikomunista u “socijaliste” nema nikakve ozbiljnosti i može se pojaviti samo u jednoj politički zaostaloj sredini. Pa i iskrena preorijentaciia nekih antikomunista u prokomuniste, da bi time zadobili sovjetsku pomoć, nije politički ozbiljna. jer ne daje jamstvo stalnosti. Eventualno bi orijentacija jedne skupine nekomunista, koji bi se izjavili za prosovjetsku orijentaciju bez prividnog “socijalizma”, mogla biti primljena kao politički ozbiljan čin, jer bi bila utemeljena na istini, a ne na prividnostima ili sitnim lažima. Zasada, međutim, unatoč insinuacija s nekih strana (koje su u sumnjivo bližim odnosima s različitim tajnim službama, američkim ili zapadnoeuropskim) možemo ustvrditi da među Hrvatima nema ozbiljne prosovjetske struje koja bi davala političku aktualnost hrvatskoj proameričkoj struji.

Ali kraj ovih ekstremnih stavova moguć je i stav utemeljen na hrvatskim interesima bez ikakvog “filstva”, dakle onaj koji bi se mogao označiti neutralnim u pravom smislu ove riječi. Neutralni hrvatski stav nije ideološki neutralan, nego jednostavno postavlja hrvatske probitke na prvo mjesto u svom djelovanju i ne vezuje ih bezuvjetno ni uz jednu stranu. Ovakav stav priznaje da bi i uspostava komunističke Hrvatske značila korak naprijed, ali ne zagovara ovo rješenje.

Da se ne bi mislilo da je ovakav stav neka novost u našim razmatranjima, citirat ću iz svog već navedenog predavanja održanog 1956. godine. Govoreći o mogućnosti raspadanja Jugoslavije bez međunarodnog sukoba rekao sam: “U takvom slučaju naš stav ostaje antikomunistički kako na užem, hrvatskom području tako i na širem, međunarodnom području, bilo da nastane komunistička ili demokratska Hrvatska, dok bi posebni naglašeni cilj morao biti: očuvanje naroda od fizičke propasti u budućem ratu i obrana državne samostalnosti od prepada gladnih susjeda.” Želim dodati da bih danas umjesto riječi “antikomunistički” upotrijebio izraz “slobodarski”. Jer smatram da se stavovi trebaju definirati po svojim pozitivnim ciljevima, a ne u funkciji suprotnosti nekom, nama neprihvatljivom stavu ili rješenju. Upotrebljavao sam tada uobičajeni rječnik koji je antikomunizam poistovjećivao s borbom za slobodu, što se pokazalo neispravnim.

“Do časa oslobođenja – nastavio sam u tom predavanju, – bez obzira kada ono došlo. glavni cilj hrvatske politike mora biti: čuvanje čistoće ideje cjeline u obliku državne nezavisnosti prema drugim narodima. Tu ideju treba zastupati ustrajno i nepokolebljivo, makar se činilo da nema izgleda za njeno ostvarenje, jer će se samo po toj ustrajnosti i nepokolebljivosti stranim narodima otkriti uvid u mogućnosti koje bi im moglo pružiti postojanje hrvatske države, tako da će i oni moći tu mogućnost uzeti u obzir kad izgrađuju svoje dugoročne planove.” (“Hrvatska revija”, op. cit., str. 288.)

Popunjavajući ovu misao, koja je bila napisana u času stabilnog, nama nepovoljnog stanja i dok je narod u domovini bio još posve utučen porazom, moramo danas reći da čekanje samo po sebi, pa ni ono koje se ne vezuje uz jedan blok, nije dovoljna politika u oslobodilačkom radu, nego da je potrebna djelatnost da bi se ubrzao proces rušenja Jugoslavije. Sami oblici i način mogu se mijenjati prema prilikama, no uvijek je potrebno držati na umu da čekanje nije nikakva politika nego umiranje.

Potrebno je poznavati razdoblja i stanja u svijetu da možemo odlučiti koja su sredstva najprikladnija u određenom času. U času kad se drmaju temelji različnim državama i kad zastarjeli režimi očajnički traže pomoć da prijeđu u novo razdoblje, čekanje znači pomagati im. U takvim je časovima potrebna živa djelatnost da bi se potencijalni porivi na domovinskom području pretvorili u djela i da bi dinamika poslužila našem temeljnom cilju, odnosno kao što je još 1956. napisao prof. Oršanić: |

„…za hrvatsku savjest ne može biti nikakva kolebanja, nikakva biranja, nikakve dvojbenosti. Mogućnost je samo jedna: u svakom slučaju srušiti Jugoslaviju, tehnički se za to pripraviti, s vjerom u vlastiti cilj i u vlastitu slobodu.

Nemojmo voditi računa, kome se to u svijetu može dopadati, a kome ne. Kad se radi o Hrvatskoj, onda se ima provoditi ono što se nama Hrvatima dopada. Ako budemo čekali, da nam netko poruči da bismo trebali biti slobodni, onda poruka nikada neće doći, kao što ni do sada nije dolazila” („Oslobođenje i sloboda”, str. 15).

Nakon što smo proučili današnje stanje i smjernice vjerujemo da je neutralizam upravo nuždan da bi se hrvatska borba pokrenula s mrtve točke. Sjedinjene Države ne nose u ovaj čas porive prema promjenama, nego ih pokušavaju zaustaviti i stabilizirati današnje stanje u svijetu, a spremne su za to platiti političku i stratešku cijenu drugoj strani. Ni Sovjetski Savez ne želi temeljnih promjena, nego teži za ispravcima na pojedinim sektorima da bi učvrstio svoje položaje prema zapadu i osigurao se prema Kini od koje očekuje nova iznenađenja. Kina je do sada pokazala da je njena koncepcija borbe protiv Sovjetskog Saveza samo varijacija politike koju je Sovjetski Savez sam primjenjivao: pomaganjem zapadnoeuropskih zemalja i Japana, prešutnim sporazumima sa Sjedinjenim Državama i relativnim jačanjem protusovjetskih snaga održati se kao nezavisna velesila protiv Rusije. Nekih većih narodnooslobodilačkih poriva izvan svojeg područja nismo još do sada vidjeli kod Kine.

No kraj ovih, za nas negativnih pojava, vidjeli smo da su velesile prihvatile sve inicijative samih naroda, ako su bile doista ozbiljne. Razumljivo je da su pokušavale iskoristiti za sebe svaku pojavu. Bilo da se radilo o grčko-turskom sukobu radi Cipra, koji je iskoristila Rusija da oslabi položaje Amerike na Prednjem istoku, bilo da se radilo o izraelsko-arapskom ratu od 1973. kad su Sjedinjene Države iskoristile priliku da zauzmu položaje kod arapskih država, do tada potpuno ovisnih o Sovjetskom Savezu, vidjelo se da su ozbiljni porivi uvijek davali rezultata.

Ali da bi jedan poriv bio ozbiljan, on mora imati svoj temelj u domovini. Rušenje režima u Portugalu inspirirano je u emigraciji, ali izvršeno preko domovinskih snaga, i to nezadovoljnika u samoj strukturi vlasti. Rušenje diktature u Grčkoj bilo je doduše poticano izvana, no konačni udarac dali su nezadovoljni učesnici u dotadanjoj vlasti.

Ovi primjeri – a i abesinski, ciparski i različiti afrički primjeri – pokazuju da je u današnjem dinamičkom stanju moguća promjena i bez svjetskog rata, jer je stanje dovoljno elastično da dopušta promjene. Samo u stabilnim stanjima postoji alternativa: čuvanje stanja kakvo jest ili svjetski rat. U dinamičnim momentima mogućnosti su mnogo veće. Razumije se da i tu postoje granice. Zato se u Portugalu ne bi mogao održati jedan čisto moskovski komunistički režim koji bi izravno ugrozio ameríčke interese. Isto tako nije se mogao održati ultradesničarski režim na Cipru koji je ugrožavao ne samo Tursku nego i Sovjetski Savez. Radi toga smatramo da je nepovezivanje uz velesile u ovaj čas najbolja hrvatska politika, ako ne želimo svesti sve na čekanje.

Pri tome ne zaboravljamo da iznad svih taktičkih linija stoji hrvatski narodni interes i da tome mogu poslužiti u različnim časovima različne linije i struje ili, kao što je rekao prof. Oršanić:

“Hrvatska republikanska stranka priznaje. da u različitim vremenima mogu biti korisne vanjskopolitičke linije, koje HRS ne nosi u svom političkom gledanju, nego je nose druge koje stranke. U takvom će slučaju Stranka smatrati uputnijim prepustiti vanjskopolitičku inicijativu tim drugim strankama, nego li promijeniti svoju liniju. Prihvaćati sve promjene, za sve prilike, znači težiti stajalištu ‘pod svaku cijenu na vlasti’, što nije korektno stajalište ni u oblikovanju fizionomije stranke ni u igri prema drugim strankama” (Op. cit.. br. 523, str. 153).

Vjerujemo da je u današnjem času naša linija najaktualnija i da su zato potrebne naše inicijative da kao narod iskoristimo ovaj čas.

Republika Hrvatska” br. 102 (lipanj-srpanj 1975.), str. 45-72

 Promjene u vanjskopolitičkim orijentacijama

Nakon hrvatskog poraza 1945. godine, koji je bio totalan, jer je Hrvatska izgubila svoju nezavisnost, a u zavisnom obliku još svoju upravno-političku jedinstvenost, što je dovelo do krize u hrvatskom nacionalizmu, posve je razumljivo da su prvi osloboditeljski impulsi išli za time da hrvatsku borbu uključe u novo nastalo stanje i iskoriste postojeće sukobe. U onim prvim godinama stanje je bilo posve jasno. Jugoslavensko vodstvo je bilo prethodnica sovjetskog komunizma, koji je tada, nakon ratnog savezništva sa zapadnim demokracijama, lomio ovaj savez s namjerom da si osigura nova područja neposrednog utjecaja kao i uporišta za daljnje širenje. Isto je tako razumljivo da su zapadne sile, nakon nekoliko godina kolebanja, jer uglavnom nisu očekivale ovakav razvitak, organizirale obranu svojih interesnih područja. Ovo razdoblje, koje je ubrzo dobilo ime “hladnog rata”, nametalo je hrvatskoj osloboditeljskoj borbi pravac djelovanja. Antikomunizam je tada bio onaj idejni temelj na kojemu se hrvatska borba mogla uključiti u svjetsku borbu i razumljivo je da su na tom temelju stvorene ili obnovljene hrvatske političke organizacije.

Hrvatsko djelovanje susrelo se međutim s posebnom poteškoćom, koja nije postojala u slučaju drugih antikomunističkih pokreta istočnoeuropskih naroda, a koja je nastala radi sukoba Tita sa Staljinom i izlaska Jugoslavije iz bloka komunističkih država bez promjene unutrašnjeg političko-gospodarskog sustava. Kako je Zapad prihvatio Jugoslaviju kao klin kojim bi razbio monolitnost sovjetskog bloka komunističkih država, nije hrvatski antikomunizam bio dovoljan da zainteresira zapadne sile, iako je u ono vrijeme osiguravao hrvatsko djelovanje u svijetu, jer je hrvatskim političkim formacijama davao značajku političke pouzdanosti. Antikomunizam, dakle, nije omogućio hrvatskoj osloboditeljskoj borbi nikakav stvarni uspjeh, nego joj je samo osigurao postojanje u svijetu, koje bi inače bilo isto tako stavljeno u sumnju radi velikog pokusa Zapada da preko Jugoslavije razbije sovjetski blok.

Danas, trideset godina nakon što je započeta ova politika, možemo mirne duše reći da su obje strane nešto dobile i nešto izgubile. Titoizam je doista postao razornim bacilom u istočnoj Europi, no nikada u tolikoj mjeri da bi ozbiljno ugrozio sovjetsku premoć nad državama koje tvore sovjetsku zaštitnu zavjesu prema Zapadu. Tvrditi pak da je eurokomunizam isto posljedica titoizma, pokazuje da su američki krugovi koji su pomagali Tita danas svjesni da im ova politika nije donijela dovoljno rezultata da bi opravdala sav politički i materijalni trošak koji je u nju uložen, pa da je moraju opravdavati i s ovakvim, nepostojećim posljedicama. Eurokomunizam je posebna pojava u slobodnoj, nekomunističkoj Europi, pokušaj dolaska na vlast parlamentarnim putom, u suprotnosti s Lenjinovim tezama o “nasilnoj revoluciji” i o “diktaturi proletarijata” kao jedinim načinom ostvarenja socijalističkog poretka. Ovi pokreti, koji se danas odriču temeljne Lenjinove teze o “diktaturi proletarijata” i idejno se približavaju menjševicima i socijalrevolucionarima protiv kojih se Lenjin borio cijeli svoj život, predstavljaju fenomen koji nema nikakve veze s Titovim komunizmom, jer je ovaj pokušavao prvo ostvariti diktaturu proletarijata, a onda, suočen s nemogućnošću organizacije socijalističkog sustava, prihvatio Kardeljevo poluanarhističko samoupravljanje.

No ni Sovjetski Savez nije radi raskola s Titom bio posve na gubitku. Upravo u doba najžešćeg hladnog rata, kad je sovjetskim agentima bio otežan rad u mnogim zemljama u kojima se rušio kolonijalni sustav, formalna nezavisnost od Moskve omogućila je jugoslavenskim komunističkim agentima stvaranje i izgradnju mjesnih komunističkih skupina u tim krajevima bez opasnosti američke intervencije. Ova je infiltracija komunizma preko jugoslavenske neutralnosti i nesvrstanosti pojačana nakon što je Tito zajedno s Nehruom, Sukarnom i Naserom stvorio blok nesvrstanih, tzv. “treći svijet”, no nigdje nije došla do većeg izražaja nego u Abesiniji i u Alžiru (za vrijeme borbe protiv Francuske). Dakle kraj nesumnjive štete koju je Tito nanio Moskvi svojom pobunom, kojom je doista načeo monolitnost, Tito je pribavio i koristi sovjetskom komunizmu u njegovu širenju, te prema tome odlikovanja koja je dobio nisu bila bestemeljna.

Zastarijevanje rješenja

Svaki objektivni promatrač morao bi danas zaključiti da je američka politika pomaganja Tita protiv Sovjeta dala svoj maksimalni mogući učinak i da se od nje ne može više ništa očekivati. Ali ni velesile nisu savršene. Ni njihova politika nije uvijek utemeljena na objektivnim analizama, nego je često sputana zastarjelim i uobičajenim formulama i razvija se u oblicima koji su izgubili aktualnost. Nekada nove i neiskušane političke teorije i strateške koncepcije vremenom postaju uobičajenim šablonama i nastavlja se s njihovom primjenom i onda kad ne daju rezultata. Budući da su šablona, dakle jedne vrste aksioma, o njima se ne raspravlja, jer se ne želi obnoviti misaoni proces koji je izvršen prije nekoliko desetljeća kad je stvorena ova politika. Nastavljanje ove politike nastoji se opravdati različitim nedokazanim potrebama i koristima, što će slijediti sve dotle dok prava kriza ne prisili mjerodavne da ponovno preispitaju postavke na kojima se temelji njihova politika. U ovaj čas ne postoji nikakav indicij da bi se u Sjedinjenim Američkim Državama vršilo takvo preispitivanje. Naprotiv, sve dosadašnje izjave potvrđuju mišljenje da je pomaganje Titove Jugoslavije jedan od takvih političkih aksioma koji se šablonski ponavljaju radi inercije. Novi dužnosnici vojničke i diplomatske službe odgojeni au u sjeni ovoga aksioma i nisu u stanju voditi politiku na balkanskom području bez ovog ustaljenog političkog rješenja.

Osim toga antikomunizam danas odbacuju i kapitalistički Zapad kao i Katolička crkva, dva stupa na kojima je počivao četrdesetih i pedesetih godina. Da li s pravom ili ne, to nije u ovaj čas svrha našeg razlaganja, zapadni industrijski i novčarski krugovi, koji odlučuju političkom orijentacijom glavnih sila u Europi i u Americi, smatraju da komunizam ne predstavlja više neposrednu opasnost za njihove države, te da je potrebno naći s njime “modus vivendi” na dulji rok. Uzalud je zato kad predstavnici istočnoeuropskih naroda pokušavaju na temelju svoga iskustva dokazivati da je takav “modus vivendi” nemoguć i da predstavlja sa strane sovjetskih vlastodržaca samo primjenu Lenjinova načela “dva koraka naprijed, jedan nazad”. Dok se zapadni državnici ne uvjere u jednoj velikoj, neposrednoj krizi da je nemoguć takav “modus vivendi”, antikomunizam neće imati političkog značenja na Zapadu.

Katolička crkva, koja se uvijek odlikovala veoma realističnom diplomacijom, ne odviše sputanom ideološkim predrasudama, osjetila je ovu promjenu politike na Zapadu i požurila se da stvori svoj “modus vivendi” s vlastodršcima u komunističkim državama. Cijena ovih pokušaja bilo je napuštanje borbenog antikomunizma i stvaranje različitih kompromisnih oblika koji su prilično udaljeni od oštrog stava koji su zastupali pape Pio XI. i Pio XII. Dakle, osloboditeljski pokreti koji su se oslanjali na doktrinarni antikomunizam Katoličke crkve, danas moraju potražiti druge veze i druge temelje ako žele biti politički aktualni.

Kriza u hrvatskim osloboditeljskim nastojanjima

Razumljivo je da je nastala kriza u hrvatskim osloboditeljskim nastojanjima, pogotovo u onim krugovima koji nisu na vrijeme opazili razvitak američke politike i radi toga su ostali na zastarjelom temelju antikomunizma pedesetih godina, Kod njih je spoznaja o novom stanju mogla dovesti samo do dvije reakcije. Jedna, duševno lakša, sastoji se u nastavljanju dotadašnjih političkih oblika, bez ikakvog pokušaja promjene, a druga u prenagloj promjeni koja se izražava u traženju oslonca na Sovjetski Savez.

Svojedobno je hrvatska orijentacija prema Sjedinjenim Američkim Državama i antikomunizmu imala svoje političko opravdanje i predstavljala je u određenom času jedino razumno rješenje. Vremenom je temelj ove orijentacije nestajao i oni koji su ovu orijentaciju prihvaćali razumski, s gledišta interesa hrvatske osloboditeljske borbe, a ne s nekih ideoloških postavaka, mijenjali su svoju politiku i udaljivali je od oblika koji već nije bio suvremen, no bez osjećajne odbojnosti prema nosiocima američke politike. Shvatili su da se radi o posebnoj politici interesa koji se časovito ne poklapaju s interesima hrvatske osloboditeljske borbe i da je prema tome potrebno voditi osloboditeljsku borbu nezavisno od američke politike, što ne znači niti automatsko prelaženje na sovjetsku stranu, niti načelno neprijateljski stav prema Sjedinjenim Američkim Državama. Znači samo konstataciju činjenice da se danas američka politika na području Jugoslavije ne slaže s interesima hrvatske osloboditeljske borbe i da još ne postoji nikakva nova američka politika, niti kao rezervna politika, koja bi mogla predstavljati novo usklađivanje hrvatske borbe s američkim političkim potezima.

No kraj ove politike razumnog odvajanje, nastala je i politika osjećajnog prelaženja na drugu stranu. Dok je svojedobno politika utemeljena na američkom antikomunizmu dopuštala razumsko opredjeljivanje prema njoj i povezivanje hrvatskih oslobođiteljskih poriva s takvom politikom, u današnjem času politika oslonca na Sovjetski Savez ne pokazuje nikakvog razumskog opravdanja. Svi argumenti koji se pokušavaju dati u korist ovakve orijentacije utemeljeni su na željama, a ove pak na osjećajima povrijeđenosti radi razvitka američke politike. Osim nekih veoma slabih znakova interesa Sovjeta za Hrvate, koji su bili očevidno smišljeni kao pritisak na Tita da bi prihvatio nove sovjetske zahtjeve, nije do sada bilo moguće otkriti neku dugoročnu sovjetsku politiku koja bi omogućila vezivanje hrvatske osloboditeljske borbe na nju.

Činjenica da Sovjeti pomažu i iskorištavaju mnoge narodnooslobodilačke pokrete nije dovoljna da bismo mogli od njih očekivati neku pomoć, jer od 1925. godine, kad je Stjepan Radić osjetio da ni Sovjeti, isto kao ni Zapad, nemaju namjere stvarno pomoći Hrvatima, ni u jednom času nije postojala neka sovjetska politika, ili komunistička politika, što je uglavnom istovjetno, koja bi načelno zastupala potrebu stvaranja nezavisnih, narodnih država na Balkanu umjesto današnje Jugoslavije, nego samo plan federalizacije Jugoslavije i uvođenja komunizma u njoj.

Upravo je znak slabosti onih koji zastupaju sovjetsku orijentaciju što na temelju povremenih, slučajnih izjava ili taktičkih poteza pokušavaju iskonstruirati neki sovjetski interes za hrvatsku osloboditeljsku borbu, odnosno činjenično poklapanje neke sovjetske dugoročne politike s interesima hrvatske osloboditeljske borbe. Ovakvih poklapanja danas nema, te se prema tome pokušaj oslonca na Sovjete pokazuje isto onakvim nuđenjem, kao što je nuđenje stav onih koji i danas smatraju da će Sjedinjene Američke Države pomoći Hrvatskoj da se oslobodi, iako im službeni američki krugovi stalno daju suprotne izjave.

Pogotovo je nerazumno kad pojedini hrvatski krugovi, koji su bili poznati donedavna kao antikomunistički, sada pokušavaju potkrijepiti ovu politiku oslonca na Sovjetski Savez proglašavanjem nekog socijalizma i prihvaćanjem komunističke propagandne frazeologije.

Ako bi ikada Sovjetski Savez imao interesa za razbijanje Jugoslavije pomoću stvaranja hrvatske države, sigurno ne bi bio prisiljen obratiti se na ovakve prividne socijaliste, nego bi radio preko hrvatskih komunista informbirovaca, koji, iako malobrojni, ipak su dovoljni za ovakav sovjetski potez, ili preko hrvatskih nacionalista nekomunista, na temelju političkog sporazuma o zajedničkim interesima, kao što su to Sovjeti učinili u mnogim zemljama, gdje su žrtvovali domaće komunističke stranke da bi mogli surađivati s nekomunističkim snagama u određenom političkom momentu.

“Republika Hrvatska”, br. 113 (10. travnja 1978.), str. 6-12.

(Nastavit će se)

 

Prethodno:

OGLEDI IZ PROŠLOSTI IVO KORSKY: HRVATSKI NACIONALIZAM (16)

 

Ivo Korsky/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.