OGLEDI IZ PROŠLOSTI IVO KORSKY: HRVATSKI NACIONALIZAM (18)

U ovom dijelu knjige čije dijelove redom prenosimo Ivo Korsky razmatra temu revolucionarne borbe za hrvatske nacionalne ideale te osvjetljuje iznimnu i pionirsku ulogu u novijoj nam povijesti koju je kao starčevićanac i organizator ustanka protiv austro-ugrske monarhije imao Eugen Kvaternik.

Revolucionarna borba

* Strpljivost i postojanost, ali ne čekanje

* Naš stid i sram

* Revolucionarni duh

* Radikalizacija hrvatske mladeži

Mi Hrvati znademo i to da u politici ne koriste ništa suze i molitve, nego da

tu treba žive, organizirane snage, da tu treba stalne nepopustljive volje,

mnogo iskustva i razboritosti, a do potrebe i čvrstih željeznih mišića.

Stjepan Radić

Strpljivost i postojanost, ali ne čekanje

Govorilo se da je Otac Domovine dr. Ante Starčević, za razliku od svog prijatelja i suosnivača Stranke prava dr. Eugena Kvaternika, bio samo za pravnu, saborsku borbu, te da je osuđivao svaku silu. Došlo je do toga da su neki suprotstavljali Starčevića Kvaterniku i obratno, ne videći da se radilo samo o razlikama u načinu i u karakteru, a ne u temeljnim postavkama. Starčević je doduše rekao: “Ne samo katolicizam. Nego svaka vjera, svaka crkva, svatko razuman jest i mora biti proti prevratu, pa i tako, tim svim usprkos, bijaše i sva je prilika da će još biti krvavih prevrata, jer gdje ne ide pravnim, tu ide nepravnim putom.”

Starčević, dakle, koji je uvijek želio ići pravnim putom, priznaje da je potrebno ići i putom revolucionarne borbe, ako je pravni put zakrčen. Ovo priznaje kako na polju unutrašnjih političkih i socijalnih sukoba, tako i na području borbe jednog naroda za nezavisnost.

“Razumijeva se samo od sebe da narod, koji je oružjem ili makar kako, samo ne svojom voljom, izgubio svoju samostalnost, mora tu samostalnost oteti bajunetama i lumbardama, ako mu je otimač s dobra ne povrati.”

Iz ovih Starčevićevih riječi struji čovjek odlučan koji se trudi biti u svakom času umjeren, pravedan i miroljubiv, ali koji zato ne napušta ideale, niti u ime miroljubivosti pristaje na nepravdu.

Poučava Hrvate na strpljivost, ali ne na beskonačno čokanje, te na borbu, ali ne na lakoumno započimanje prevrata. Ne osuđuje načelno oružanu borbu za oslobođenje – ali je stavlja tamo kamo spada po etičkim pravilima: u nužno zlo.

Kao praktičan čovjek savjetuje: “U svakom poslu, a osobito u ratu, glavna je stvar da se pripraviš za najgori, za najteži slučaj. Samo ako si tako pripravljen, prosto ti stoji nadati se na druge povoljne okolnosti. Ako tada te okolnosti ne nastupe, one ti ne škode; nastupe li, one ti pomažu; svakako si osiguran.”

Ovo govori borac koji je spreman, kao Mojsije, raditi za cilj cijeli svoj život, a da ne postigne cilj, ali koji unatoč spoznaji da ga neće postignuti on osobno, ne auzima komotan stav čekanja, nego propovijeda spremanje na borbu, na čas kad padaju odluke. Samo su malodušnici nestrpljivi i govore o potrebi borbe smjesta, sada, bez spremanja, jer se boje da im vjera nije dovoljno jaka da ih održi na trnovitom putu trajne borbe i trajnog odricanja. Ali samo kukavice predlažu čekanje bez borbe, jer da borba nema izgleda. Povijesno borba svakoga naroda koji stvarno želi svoju slobodu uvijek ima izgleda, jer “dok narod hoće da bude narodom, dotle će narod biti za svoju samostalnost i neodvinost”. A uspjet će, po Starčeviću, budući da “još nikome nije pošlo za rukom složiti ili uščuvati državu proti pravu i proti volji, koji bi imali biti njezini državljani”.

                                                                                    “Rakovica” br, 4/1976 (rujan 1976.), str. 3

Naš stid i sram

Kao obično, sa zakašnjenjem od jednog naraštaja hrvatski politički život ulazi u novo razdoblje tridesetih godina devetnaestog stoljeća s tzv. ilirskim preporodom. Umorno hrvatsko plemstvo, podgrizavano bečkom korupcijom od časa kad su uništeni njegovi prvaci, Zrinski i Frankopan, daje još jednog velikaša hrvatakoj politici (grofa Janka Draškovića), da poslije njega potpuno utone u tuđinske vode i nestane iz hrvatskog narodnog života kao odlučan čimbenik domaće politike. Uz te zadnje izdanke plemstva hrvatskog osjećaja (a ne hrvatske krvi, koja je kasnije služila Austriji i Mađarskoj a ne Hrvatskoj) stupa na pozornicu novo hrvatsko građanstvo koje se uglavnom sastoji od ljudi tuđe krvi, asimiliranih novoj hrvatskoj sredini. Oko tog novog građanstva strane krvi a hrvatskih osjećaja okupljaju se sinovi hrvatskih seljaka koji dolaze u grad i stvaraju novi gradanski stalež u Hrvatskoj i time novu podlogu za hrvatsko političko djelovanje.

Novo hrvatsko građanstvo bilo je krhka biljka na palju hrvatske državne ideje. Slabe tradicije, slabih veza s hrvatskim selom, slabe gospodarske podloge, isvrgnuto pritisku drzavnih vlasti, to je građanstvo započelo hrvatski preporod i hrvatsku demokraciju oponašanjem stranih izvora, većinom francuskih. koji su dolazili kroz njemačku i češku romantičarsku retortu. Novo hrvatsko građanstvo nije se politički i nacionalno razvijalo u sjeni narodnog plemstva i od njega učilo i konačno, u borbi s njime, preotelo mu vlast i naslijedilo njegovo političko iskustvo, nego je ono ušlo u političku prazninu koju su samo djelomično popunjavali hrvatski svećenici, jedini nacionalno svjesni stalež. Svoje hrvatstvo poprimilo je novo građanstvo većinom od svećenika, pa je taj žig ostao na njemu i onda kad su prevladale liberalne, pa i otvoreno antiklerikalne struje. Zbog toga je građanstvo u politici nastupilo retorski. Skoro bismo rekli propovjednički, pjesnički (u odama i budnicama) i svečano, za razliku od građanstva u zapadnim zemljama koje je unosilo u politiku razum, računicu i privredne momente, ili od poljskih patriota koji su u isto vrijeme unijeli u romantiku revolucionarni zanos i borbenu požrtvovnost preuzetu od poljskog plemstva. Od svojih jedinih učitelja, svećenika, poprimilo je hrvatsko građanstvo i osjećaj poštivanja vlasti i nesklonost nasilju, što ga je odvajalo od zapadnog građanstva, koje je od svojih učitelja, velikaša, poprimilo također i vojničku predaju i borbenost.

Novo razdoblje hrvatske politike, koje započinje s ilirskim preporodom, nije prema tome toliko bitno novo kao što se na prvi pogled pričinja. Nova politika je nova samo u svojim vanjskim oblicima i po svojim nosiocima, ali po duhu ima vrlo malo novosti. Ni najekstremniji predstavnici nove politike ne misle na mogućnost nekog oružanog ustanka ili primjene sile, nego smjerno mole “svijetlog kralja” za različne “premilostive otpise”.

Hrvatska politika ostaje nepomična unatoč svih ilirskih budnica i davorija, kermesa i surki, te se vodi mimo i protiv osjećaja i želja novoga građanstva. Skoro bi se moglo reći da ni sami nosioci ilirizma, kao vanjskog izraza prodora građanskog staleža, ne žele stvarnih promjena, nego se iživljavaju u riječima i prosvjedima bojeći se svake bitne promjene na koju zemlja nije bila spremna ni gospodarski, ni duhovno, ni po svom društvenom ustrojstvu. Velike reforme 1848. godine nisu nastale na poticaj domaćeg građanstva, nego kao odraz novog revolucionarnog vala u Europi, kojem su se onda hrvatski politički predstavnici prepustili kao slamke u bujici.

I kad je nakon dubokih političkih promjena, revolucije od 1848., mađarskog pokušaja oslobođenja i imperijalističkog prodora prema “posestrinama kraljevinama“, nakon zadnjeg otvorenog pokušaja germanizacije i centralizma (Bachova apsolutizma), ponovno sazvan Hrvatski sabor, najsjajniji duhovi hrvatskog javnog života nastavili su tamo gdje su prestali 1849. godine: prekrasnim govorima, sjajnim silogizmima, povijesnom erudicijom, pravnom oštroumnošću i političkom smušenošću. Osim dr. Ante Starčevića i njegova zastupničkog druga u Saboru od 1861., dr. Eugena Kvaternika, nije bilo političkog realizma, nije bilo hrvatske državne politike, nego se vodila austrijska pokrajinska politika, zaogrnuta plaštem hrvatske državopravne frazeologije.

Niti šezdesetih godina prošlog stoljeća nije hrvatska politika, ni njeni nosioci, hrvatski građani, ušla u novo doba europske politike. Ostala je onakva kakva je bila u XVIII. stoljeću, s novim nosiocima i nešto malo promijenjenim rječnikom. Protiv austrijskog dvora, koji se već obilno služio pangermanizmom, i mađarske aristokracije, koja je otvoreno nosila moderni mađarski nacionalizam, te povezana s mađarskim građanstvom pretvarala taj nacionalizam u mađarski imperijalizam, hrvatsko je građanstvo još uvijek branilo autonomije, stara prava i globoštine kraljevstva, te s jednim Ivanom pl. Kukuljevićem Sakcinskim sjajno iznosilo sve dokaze za hrvatska prava, dok je birokracija carskog i kraljevskog veličanstva mimo tih prava polagano uništavala Hrvatsku kao posebnu narodnu i političku jedinicu.

Hrvatska politika stvarno se mijenja tek mnogo kasnije nego što se službeno naučava. Stari romantički duh umire tek dne 11. listopada 1871., dvjesta godina nakon propasti hrvatske aristokratske države, umire i propada sa zadnjim tipičnim hrvatskim romantikom i prvim modernim hrvatskim revolucionarom Eugenom Kvaternikom.

Rakovica je konačni prekid s prošlošću, iako je suvremenicima izgledala kao neznatan incident romantičnog zanešenjaka.

Duboki smisao Rakovice nije mogao biti jasan suvremenicima, jer oni nisu mogli sebe vidjeti iz perspektive, kao sto je to nama dano. Oni su bili dio sredine, zadojeni idejama, pogledima i običajima koji su im se činili prirodnim te su svaku bitno različnu stvar odbijali, jer je nisu razumjeli. Oni su mogli razumjeti Kvaternikove strastvene govore, njegovu surku, njegov romantizam, ali nisu mogli shvatiti kako će se netko podignuti protiv “presvijetlog kralja”, protiv “naše vojske”, protiv postojeće vlasti. Nije im bilo teško čitati o talijanskim karbonarima, o francuskim republikancima, o engleskim radikalima, ali sve je to bilo samo knjiško shvaćanje događaja bez sposobnosti da bi se strana iskustva primijenila na posebne hrvatske prilike. Hrvatska sredina shvatila bi lakše, da je onda poznavala, nuđenje hrvatske krune Napoleonu III.. jer je promjena dinastije ipak postojala u hrvatskoj povijesti kao precedens, ali podignuti se pod hrvatskim vodstvom, bez strane dinastije, za to je prošlo previše vremena od 1102. godine.

Kvaternik, kao zadnji predstavnik duha prošlosti, koji se diže u smislu člana 31. Zlatne bule kralja Andrije, još bi bio razumljiv svojim suvremenicima, pogotovo nakon Starčevićevih govora u kojima je naučavao da hrvatski narod ima povijesno pravo na slobodu. Ali Kvaternikova buna, moderna, revolucionarna buna u ime slobode naroda, kao revolucionarno ostvarenje Starčevićevih teoretskih naučavanja, ipak je bila previše jako vino za hrvatsku sredinu. Bila je akt luđaka, dakle nešto što se treba odbiti.

Zadnji hrvatski romantik Kvaternik definitivno ubija hrvatsku romantiku i sije sjeme hrvatske revolucije koja će prolaziti kroz mnoge nevolje i neuspjehe dok će se razviti u jaku biljku. S Rakovicom prestaje doba hrvatske građanske romantike i novi naraštaji imaju već precedens revolucionarnog nastupa. U tome je Kvaternik preteča hrvatske suvremene politike. Kao što je često u povijesti, novi pokreti imaju kao začetnike najtipičnije predstavnike onoga društva ili sredine koja mora propasti. Francusku srednjovjekovnu feudalnu državu ruši kardinal Richelieu, potomak pravih feudalaca. Francusku aristokratsku monarhiju mora srušiti francuski aristoskrat grof Mirabeau uz suradnju ljudi kao što je biskup Talleyrand (iz vojvodske kuće Talleyrand-Périgord). Jedinstvo Zapadne crkve ne ruši laik ili teološki neizobraženi čovjek, nego augustinski redovnik i profesor Martin Luther, te francuski klerik Ivan Kalvin. Prevlast građanskog staleža ne podgrizava radnik ili proleter, nego tipični buržujski odvjetak Karl Marx, odgojen u najgrađanskijoj filozofiji Njemačke, hegelijanizmu. Husku teokratsku despociju ne ruše potlačene mase ruskih seljaka i radnika, nego odvjeci vladajućih staleža: Lenjin, pripadnik nižega plematva, Staljin, pravoslavni bogoslov, te legije sinova generala, dvorjanika, činovnika, novčara i drugih povlaštenih staleža. Novo se rađa iz propasti staroga, kao što sjeme mora trunuti da se rodi nova biljka.

Zakašnjelu hrvatsku romantiku uništava stopostotni hrvatski romantik Eugen Kvaternik.

*

Ali Rakovica predstavlja prekid i u drugom, posve našem smislu. Kvaternikova buna predstavlja zadnji nastup pravoslavnog pučanstva Hrvatske u korist hrvatskih prava, zadnji odraz hrvatstva pravoslavnog žiteljstva, te istovremeno prvu otvorenu izdaju Hrvatske od pravoslavaca. Katolik (i ti to uvjereni katolik) Kvaternik ide u Vojnu Krajinu da podigne pučanstvo za slobodu Hrvatske i ne smatra ništa čudnim podignuti hrvatsku zastavu među pravoslavnim žiteljstvom koje mu i prilazi. Među njima je i onaj izdajica koji ga je prokazao austrijskim vlastima. Sve su to samo sitni događaji, ali su simptomatični. Danas se ne misli više na činjenicu da su prvi Starčevićevi sljedbenici u širim slojevima bili pravoslavni svećenici, dok su katolički svećenici bili listom za Strossmayera i jugoslavensku koncepciju kao sredstvo prodora katolicizma na istok. Još početkom XIX. stoljeća nije bilo ništa čudno da je karlovački mitropolit Stratimirović slao svoje popove u Dalmaciju da zajedno s izaslanicima zagrebačkog biskupa Maksimilijana Vrhovca potiču tamošnje svećenstvo da traži pripojenje Dalmacije Kraljevini Hrvatskoj. Sedamdeset godina kasnije, pod utjecajem bečke i peštanske politike, od pravoslavnog pučanstva Hrvatske stvoreni su Srbi, haramije, izdajice i pomoćnici tuđinske vlasti. Kvaternik je još mogao misliti da su pravoslavci Hrvati; nakon njega više nije bilo moguće zatvoriti oči pred činjenicom njihova posrbljivanja. Gubitkom hrvatske svijesti kod pravoslavnog pučanstva započinje proces poistovjećivanja katolicizma s hrvatstvom, unatoč neumornih pokušaja Starčevića da razjasni pučanstvu banske Hrvatske da su i muslimani Hrvati. Poistovjećivanje katolicizma s hrvatstvom dosta je kočilo nacionalno osvješćivanje muslimanskog dijela hrvatskog naroda, koje bi se daleko lakše odvijalo da je pravoslavna manjina ostala ono što je po narodnosti bila, tj. hrvatska. Dakle i u tom pogledu ta tako neznatna rakovička buna ima značenje prekretnice.

*

Kao romantik Kraternik je zakasnio, ali kao nosilac revolucionarnog duha on se daleko prerano pojavio, to je u svakom pogledu pravi junak kao da je izašao iz grčke tragedije. On je morao tjelesno propasti, jer sredina nije bila zrela za njega, a da se htio prilagoditi sredini, ponovno bi propao, iako ne tjelesno nego sama duhovno, jer ne bi mogao ostati vjeran svojoj ideji. Praktična korist Kvaternikova pokušaja bila je jednaka ništici, a u prvi čas posljedice za Stranku prava bile su vrlo nepovoljne. Ali u povijesnoj perepoktivi i kao klica bodućeg razvitka, Kraternikov revolucionarni čin ima iste takvu važnost kao i Starčevićevo političko naučavanje. Starčević i Kvaternik se popunjuju kao teorija i praksa. Bez Kraternikovog djelatnog primjera pravaštvo bi bilo samo knjiško znanje kao mnogi drugi stranački programi. Bez Starčevićeva teoretskog izlaganja Kvaternikov ustanak ostao bi bez dublje važnosti u životu naroda, te bi se spustio na razinu neozbiljnog pokušaja političkog zanesenjaka. Tek zajedno, djelovanje ove dvojice velikana dobiva svoje političko i sociološko značenje.

Kao što smo rekli, hrvatsko je građanstvo bilo krhka biljka u politici bez jake tradicije i sklono fraziranju. Od te rječitosti pa do oportunizma korak nije velik i često puta bio je i napravljen.

Prošla su desetljeća a da Kraternikovo rješenje nije bila usvojeno. Tek se u nekim mlađim hrvatskim političarima nekada odražavalo kao mogućnost, daleka i nestvarna, ali sredina još nije bila zrela. Habsburška korupcija sve je dublje podgrizavala hrvatski javni život, te je i Starčević umro opjevan kao Otac Domovine, a politički eliminiran, izguran iz vlastite stranke. Na temelju frazerstva i oportunizma hrvatske su stranke odigrale svoju povijesnu izdaju 1918. godine, koja je plod njihova nerevolucionarnog i oportunističkog duha, i tek onda Kvaternikov primjer počinje se približavati širim hrvatskim slojevima. Konačno i Stjepan Radić morao je dokazati svojom smrću da mirotvorstvo, popuštanje i kulturno prosvjećivanje nisu dovoljno oružje da jedan narod postigne slobodu, pa da konačno hrvatski narod krene putem Kvaternika, putem revolucionarne borbe.

Danas, kad nas neprijateljska promidžba u svijetu prikazuje opasnim borcima i revolucionarima, često zaboravljamo da je hrvatski narod tvrdoglavo odbijao pomisao o primjeni sile u svojoj borbi i da je hrvatska politika još pedeset godina nakon Kvaternikove smrti vjerovala u “premilostive otpise” u novom, bulkansko-seljačkom obliku (“Kralj i narod”). Što je najzanimljivije, u to je vrijeme hrvatska javnost sa simpatijama pratila svaku primjenu sile sa strane drugih naroda koji su se borili za slobodu, te su u balkanskim ratovima sudjelovali i hrvatski dobrovoljci, koji vjerojatno nikada ne bi bili spremni upotrijebiti silu za hrvatsku borbu, ali je nisu osuđivali kad su je upotrebljavali Srbi, Crnogorci i drugi balkanski narodi.

Zato kad nam danas prigovaraju protivnici da smo za upotrebu sile u narodnoj borbi, nemojmo se braniti, nego istaknimo da smo trebali pedeset godina da shvatimo svog prvog revolucionara i njegovu nauku, dok su drugi i bez takvog primjera u prvoj prilici znali da je za slobodu potrebno boriti se, ginuti pa, nažalost, i ubiti.

Uvijek smo se divili revolucionarnim borcima drugih naroda, i to ne samo Srba, Bugara, nego i Rusa, Poljaka, Iraca, a danas i različnih azijskih i afričkih naroda, a ne vidimo da imamo kod sebe, u svojoj sredini, revolucionara čistije vode nego što je bilo koji od opjevanih stranih revolucionara: O’Connell, Kosciusko, Lenjin, Gandhi ili Kenyatta. Uvijek je teško biti revolucionar, jer je vjerojatnost uspjeha malena, te samo mali postotak doživljava ostvarenje svojih ideala. Ali u borbenoj sredini, prožetoj spremnošću na žrtve, nije nevjerojatno da će se roditi revolucionar. Vjerojatnost je daleko manja u sredini koja ljubi građansku zakonitost, u kojoj su činovnička servilnost i kmetska uslužnost glavne oznake. Zato je pravo čudo kad netko u takvoj sredini postane revolucionaran, jer normalno ove sredine stvaraju nezadovoljnike, puntare, ali ne prave, moderne revolucionare. Revolucionari većine drugih naroda plod su svoje sredine, dok je Kvaternik bio revolucionar po sebi, iz ideala i osjećaja odgovornosti. Druge revolucije stvaraju sebi revolucionare, Kvatetnik je revolucionar koji je tek morao početi stvarati revoluciju. U nerevolucionarnoj, oportunističkoj sredini, bez potpore, bez razumijevanja, kao vizionar jedinog rješenja hrvatskog pitanja, on je morao pasti, morao je biti sjeme koje umire da bi hrvatska sloboda mogla proklijati. Zato je on div, kao što ga je najbolje opisao Matoš:

Tu leži div

Naš stid i sram,

Što bješe kriv,

Jer bješe sâm.

“Hrvatska misao” br. 27/28 (1961.), str. 13-19.

Revolucionarni duh

Prvih godina poslije propasti hrvatske države, unatoč još jakog borbenog duha u emigraciji, nije se spominjalo revolucionarni duh. U idejnim raspravljanjima prevladavali su pravno-diplomatski i povijesni argumenti, kako u spisima namijenjenim strancima, tako i u čisto domaćim raspravama i polemikama.

Tri su razloga dovela do takvog stanja.

1.) Državotvorna svijest, koja je u kratkom razmaku od četiri godine potpuno prožela mlađa i srednja godišta hrvatskog naroda, tako da su ona i poslije 1945. svoje djelovanje shvaćala kao borbu za očuvanje i obnovu države, dakle kao obranu jednog pravnog stanja, a ne kao rušenje nečega što bi pravno postojalo;

2.) Pogrešno prosuđivanje idejne podloge pobjedničkog bloka te različnih strujanja unutar njega, gledajući u pobjednicima stvarne i iskrene borce za slobodu i pravednost koji su samo neupućeni u hrvatske prilike, iz čega je onda povučen kao nuždan zaključak da je bitno prikazati im pravo stanje stvari i pravno-politički temelj hrvatske borbe, te

3.) Demoralizacija zbog totalnog vojničkog poraza, sloma države i očevidne nesposobnosti ratnog vodstva, da išta predvidi u vezi s takvom mogućnošću, a što je podgrizavalo vjeru u vlastitu snagu i pojačavalo duh dodvoravanja jačemu, razvijen u prošlim razdobljima, koji u cigle četiri godine ipak nije mogao potpuno nestati.

Hrvati, naime, po svojem sociološkom sastavu i po svojoj tradiciji, nisu revolucionaran nego veoma državotvoran element, koji je samo radi pomanjkanja vlastite države otjeran u radikalnu opoziciju. Ali u biti Hrvati vole red, poštuju vlast i dive joj se. S malo slobode i nešto formalno boljeg postupka lako se pretvaraju u stupove državne vlasti, što su pokazali u Podunavskoj Monarhiji prije uvađanja austro-ugarskog dualizma. Dualizam je Hrvate potisnuo od formalno državnog naroda na razinu povijesnog ostatka s nešto malo autonomije, kojom su se razlikovali od drugih narodnosti, ali su ipak zaostajali za glavnim državnim narodima (ne narodnostima) Nijemcima i Mađarima. Isto su pokazali i u Otomanskoj Carevini, gdje su zbog posebnih privilegija bosanskog pašaluka bili nešto zaštićeni kao posebna etnička jedinica, pa su zato vjerno služili Sultana kao što su njihova kršćanska braća lijevala svoju krv za Cara u Beču. Tek kad se Turska htjela modernizirati, što je u Bosni predstavljalo gubitak autonomije i povlaštenog položaja u odnosu prema drugima, podigli su se begovi i otišli su u opoziciju. Ako prijeđemo preko nebitnih razlika, uslovljenih vjerom i posebnim državnim uređenjem, naići ćemo na bitnu istovjetnost osjećaja i reakcija kako kod Hrvata katolika, tako i kod Hrvata muslimana, te na duboke analogije u njihovu političkom razvitku koje bolje potvrđuju jedinstvenost hrvatskog naroda, nego jezik, rasa ili prostor.

* * *

Kad se u cijeloj Europi počeo širiti duh reformi i revolucije, javljaju se i prvi hrvatski revolucionari, dakle borci protiv ustaljene vlasti. Među katolicima to je Eugen Kvaternik, a među muslimanima Husein-beg Gradaščević. Ponovno moramo izdvojiti nebitne oznake od bitnih, te uzeti u obzir posebne prilike u kojima su djelovali, da bismo uočili temeljnu istovjetnost njihova stava. Nama je danas lakše shvatiti Eugena Kvaternika kao revolucionara, jer smo odgojeni u zapadnoeuropskom duhu i u školama toliko učili o francuskoj revoluciji da nam je francuski učenik Kvaternik po svojim formulacijama bliži od Zmaja od Bosne, kojemu je nedostajala ta intelektualna nadgradnja. Ali mimo te nadgradnje i Kvaternik i Gradaščević predstavljaju sociološko-politički istovjetne pojave: napuštanje legalističke borbe za očuvanje identiteta Hrvatske i prelaženje na oružanu borbu, da bi se hrvatska nacionalna istovjetnost zaštitila od presizanja vladajućih imperija koji su se pokušavali, pod utjecajem francuske revolucije, pretvoriti u suvremene, jednonarodne države. U tom razvoju trebali su nestati i zadnji tragovi hrvatske samostalnosti.

Nije potrebno ulaziti u ovaj čas u razloge njihova neuspjeha, nego je dovoljno istaknuti da su se ovi revolucionari prerano rodili i da hrvatska sredina nije još bila zrela za revolucionarno djelovanje. Sam opseg borbe ove dvojice revolucionara dopušta procijeniti koliko je revolucija strana Hrvatima. Kvaternikova buna, kao idejno mnogo razvijenija i suvremenija, bila je toliko strana tadanjim stanovnicima banske Hrvatske, da je mogla oduševiti samo šačicu ljudi. Gradaščevićeva buna, zaodjenuta frazeologijom prošlosti i konzervativnosti, uspjela je podignuti znatniji broj ljudi, jer je pučanstvo nije osjećalo kao novotariju nego kao borbu za staro, iako je bila prava novotarija, čega možda ni sam vođa ustanka nije bio potpuno svjestan. Iz istoga razloga bio je kult Gradaščevića u narodu lakše primljen nego kult Kvaternika, i prošlo je dosta godina dok se o Kvaterniku počelo pisati s punim razumijevanjem. Nije na mjestu osuđivati tadanja pokoljenja što nisu bila revolucionarna, jer se revolucionarni duh ne stvara najedanput, nego se razvija mukotrpnim radom. Prirodna inercija ljudi, koji se vole brinuti samo za svoje neposredne potrebe, mora prvo biti nadvladana veoma jakim idejama, koje moraju biti proživljene i potpuno usvojene, da se onda na tom idejnom temelju počinju javljati prvi revolucionari, tj. ljudi spremni na borbu i na žrtvu. Revolucionari koji se rađaju prije nego što je pripremljeno idejno polje moraju propasti i ostaju u povijesti samo kao preteče i simboli. Prije nego što prijeđemo na analizu revolucionarnog duha kod Hrvata, potrebno je da se malo pozabavimo samim pojmom revolucije i revolucionarnosti.

Pojam revolucije

Pojam revolucije u suvremenom političkom rječniku postao je popularan tek s francuskom revolucijom. I prije je bio poznat i upotrebljavan, ali njegova upotreba bila je ograničena na uski krug stručnjaka. Međutim popularizacija pojma ne znači i veću jasnoću. Naprotiv, njegova upotreba dovela je do prilične nejasnoće i u današnje doba, nakon uspjeha boljševičke revolucije, ta je riječ postala isto tako zlorabljena kao i riječ demokracija. Zar nije na primjer “contradictio in adjecto“ kad se vladajuća stranka u Meksiku zove “Partido Revolucionario Institucional“, jer između “revolucije“ i “institucija“ postoji nespojiva suprotnost.

Revolucija je nasilni pokret protiv institucija, tj. protiv ustanovljenog poretka i njegovih političkih oblika. Ni najkonzervativniji političari i politički mislioci ne smatraju više političke ustanove nepromjenjivim. Svima je jasno da one nisu od Boga dane, te je danas posve napuštena teza o nadnaravnoj prirodi nosilaca vlasti koja je Europom vladala od osnivanja prvog hrama caru Oktavijanu Augustu, godine 10 p Kr. u Lyonu, pa sve do boljševičke revolucije. Prema tome, promjena u nosiocima ustanova na način različit od nasljedstva, kao i promjena samih ustanova, danas su općenito priznate. Ustanove-institucije su danas politički oblici vladanja u stalnom pokretu i promjeni, u neprekidnom prilagođivanju novim prilikama, te i formalno nepromijenjene ustanove, kao npr. Britanska monarhija, američki predsjednik, američki ustav, papinstvo, francuski parlament – da nabrojimo smo najpoznatije – stalno se nalaze u promjeni, te se bitno razlikuju od istih ustanova od prije stotinu godina.

Razlika je samo da neki žele usporiti promjene i sačuvati što više oblika prošlosti (a manje sadržaja), te se nazivaju ili bivaju nazivani konzervativnim, dok su drugi, pod različnim imenima, za brže promjene i smatraju se naprednim. Niti je naprednost u tom smislu neka posebna krepost, jer može nekada ubrzati promjene prije nego što je narod dovoljno pripravljen na njih, niti je konzervativnost uvijek loša strana. Jer polaganije promjene obično dublje hvataju korijena u širim slojevima i omogućuju narodu lako prilagođavanje.

Međutim interesi jedne političke zajednice, danas većinom države, nisu uvijek jedinstveni, te brzina promjena ne zadovoljava sve slojeve. Jedni bi željeli brze promjene, a drugi nikakve ili veoma polagane, što može dovesti do sukoba, koji su u stanju poremetiti redovito djelovanje političkih ustanova. Ova razdoblja nestabilnosti danas se rado nazivaju revolucionarnim, jer im se time daje viša, herojska vrijednost dok stvarno nisu ništa drugo nego krize u evoluciji jednog sustava, koje nakon ponovne stabilizacije bivaju prebrođene. Zato je nekada teško priznati karakter revolucije nekim promjenama, dok drugi puta promjene koje su prilično revolucionarne bivaju zaogrnute plaštem formalne ustavnosti, kao na primjer dolazak na vlast generala De Gaullea u Francuskoj.

Posebni slučaj tvore državni udari, tj. preuzimanje vlasti formalno nedopuštenim putom uz istovremeno održavanje istog sustava, odnosno uz beznačajne promjene. Vrlo često nosioci državnih udara spadaju u isti vladajući razred kao i bivši nosioci vlasti, tako da se prekid ustavnosti svodi više na osobe nego na ustanove i sustav. U tu kategoriju spadaju skoro sve južnoameričke revolucije. Ne valja ih zato usporediti s pravim revolucijama, kao npr. s meksikanskom revolucijom Benita Juareza ili revolucionarnim pokretima protiv Porfirija Diaza, Martijevom revolucijom protiv Španjolaca na Kubi, te najnovijom Castrovom revolucijom, i još ponekim malobrojnim stvarno revolucionarnim pokretima.

Revolucija na svakom području znači nasilni i duboki prekid s postojećim stanjem, rušenje toga stanja i izgrađivanje nečega nova. To isto vrijedi u znanosti kao i u umjetnosti a pogotovo u političkom životu. Revolucija se ne smije procjenjivati po broju žrtava ni po materijalnim štetama, jer u tome je nadmašuje rat, dakle najkonzervativnija ustanova ljudskog društva, nego po promjenama koje uspije nametnuti. Ove su promjene istovremeno idejne kao i pravno-ustavne naravi. Često se puta dešava da kratko vrijeme nakon tzv. revolucije ustanove iste prirode nastavljaju raditi s drugim vodstvenim elementom, ali s istim nižim osobljem i na isti ili vrlo sličan način kao i prije revolucije. Onda možemo mirno ustvrditi da ta revolucija nije ništa drugo nego formalno nepravilna promjena nosilaca vlasti, što možemo izvrsno slijediti u Francuskoj u kojoj, od vremena Napoleona I. pa preko dviju kraljevskih dinastija, jedne carevine i triju republika, kostur države, birokracija, vojničke ustanove i političko-upravna podjela nastavljaju svojim neprekinutim djelovanjem do danas, uz neznatne osobne promjene. Godine 1848. buknula je u Francuskoj revolucija koja je srušila kralja, ali revolucija je izgubila, jer je sustav ostao isti. Godine 1871. pariška komuna predstavlja pravu revoluciju, ali ta je poražena, a građanska revolucija Leona Gambette nije drugo nego uzimanje vlasti uz neke male, formalne promjene u njoj, što je samo ubrzana evolucija, a ne prava revolucija, tj. potpuni prekid političko-pravnih ustanova (institucija) i izgradnja novoga poretka. Treća republika u Francuskoj nije nastala najednoć, nego se razvijala iz monarhičnog sustava promjenom nosioca vrhovne vlasti i načina njegova postavljanja.

Prava revolucija je prekid s pravnim poretkom, povratak na izvjesno početno stanje i prema tome ponovno stvaranje državne vlasti. Razlike između revolucija i državnih udara jasno je uočio španjolski filozof Ortega y Gasset u svojoj raspravi “El ocaso de las revoluciones’“, gdje kaže, “da svaki nasilni proces protiv javne vlasti nije revolucija“ i da “u pravim revolucijama najmanje je bitno nasilje. Premda je malo vjerojatno, moglo bi se zamisliti revoluciju koja bi se izvršila na suho, bez ijedne kapi krvi“. U tom smislu nastavlja Ortega y Gasset: “Revolucija nije barikada, nego duševno stanje. Ovo duševno stanje ne nastaje u makar koji čas; kao voće, ima svoje doba.“

Državni udari uglavnom usredotočuju svoju pažnju na promjenu nosilaca vlasti i nalaze svoje moralno i političko opravdanje u optužbama, da prijašnja, zakonita vlada nije poštivala ustav, što će nova vlada (u Južnoj Americi “de facto“ vlada) savjesno učiniti. U državnim udarima imamo dakle pridržavanje samog ustava i političkih ustanova, osim propisa o preuzimanju vlasti, dok prava revolucija ide protiv samog ustava, i to ne samo formalnog teksta, nego i pravno-političkih pojmova na kojima se temelji.

Uzmimo nekoliko primjera pravih revolucija. Engleska revolucija od 1641., koja je poslala na stratište kralja Karla I. Stuarta i dovela do Cromwellove diktature, išla je za tim da sruši ustanovu državne crkve (protestantske) i kraljevu prevlast u njoj i uvede prezbiterijanski sustav, što znači da skupovi vjernika odlučuju u crkvenim pitanjima, odnosno da je temelj crkvene vlasti u skupu vjernika a ne u glavi Crkve. Nije potrebno istaknuti da je to duboko revolucionarna koncepcija koja nosi u sebi važne političke posljedice. I nakon uspostave monarhije i dinastije, kad se pokušalo ograničiti taj pojam na tzv. nižu crkvu, nije bilo moguće zaustaviti djelovanje nove ideje koja je ostvarena u revoluciji od 1688. progonstvom dinastije Stuarta i jačanjem parlamentarnog sustava, koji je od tada u stalnoj borbi s kraljevskim apsolutizmom doveo do današnjeg parlamentarizma. Unatoč istih imena, ustanove su promijenile svoju bit, što je najbolji dokaz revolucionarnog značaja Cromwellova pokreta.

Na istom temelju počiva i američka revolucija, koja je konačno težište suverenosti prenijela s kralja na narod i formalno izrazila tu promjenu donošenjem ustava na skupštini u Filadelfiji. Dakle ne daje kralj narodu povlastice, nego narod, preko svojih predstavnika, stvara organe vlasti.

Taj niz revolucionarnih promjena dovršila je (a ne započela) francuska revolucija od 1789. godine, koju su u teoriji svestrano pripremili enciklopedisti. Izjava o pravima čovjeka i građanina unosi u javni život novi pojam. Podanik, dakle čovjek ovisan o kraljevoj volji, pretvara se u građanina, dakle nosioca suverenosti koji, prema glavnom teoretičaru revolucije (Abbé Siéyès u raspravi “Što je Treći Stalež?’“), ima ne samo pravo stvoriti ustav po kojemu će se zajednica upravljati, nego i pravo mijenjati ga. Građani delegiraju izvršavanje vlasti, ali se nikada ne odriču ustavotvornog prava, tj. prava mijenjati ustav.

Većina ustava predviđa mogućnost promjena, pod različnim uvjetima, te time omogućuje da se pravne ustanove prilagode životnoj stvarnosti bez prekida kontinuiteta, dakle bez revolucije. Ali kad dođe do takvog prekida kontinuiteta, bitna je oznaka da nastane “tabula rasa“ na kojoj se stvara novi pravno-politički poredak.

Formalno revolucija može početi i na zakoniti način, kao npr. u Rusiji 1917., kad je sam car sazvao Dumu, ali si takvo tijelo prisvoji više prava nego što je po dotadanjim propisima imalo, i počinje rušiti temelje pravnoga poretka (a ne samo reformirati neke dijelove), nastupa revolucija. Car je u takvom času raspustio Dumu, ali vlast je već izmaknula iz njegovih ruku i počela se organizirati mimo i protiv njega. Organizirana sila, carska država, nije dopustila da se provedu bitne promjene, te su se ove nametnule silom.

Pogrešno je definirati revoluciju samo po sili i u njoj gledati samo paljenje i rušenje, ali isto tako je pogrešno stajalište liberalaca tipa Ortege y Gasset-a koji pokušavaju silu označiti samo slučajnom popratnom pojavom revolucije, te ovu svesti na čisto idejni temelj. Ideja, vizija budućeg poretka je temelj revolucije i njeno opravdanje, ali ostvarenje novoga poretka, utemeljenog na toj ideji, zahtijeva rušenje jedne organizirane sile, državne vlasti, koja se sastoji od konkretnog skupa ljudi koji ne običavaju dobrovoljno napustiti položaje, te njihovo izmjenjivanje zahtijeva drugu organiziranu silu koja će srušiti dotadanju vlast i zauzeti njen položaj kao nova organizirana sila, nova vlast.

Prema tome organizirana sila u službi jedne ideje predstavlja temelj svake revolucije i beskrvna revolucija Ortege je samo fikcija bez temelja u stvarnom životu.

Ako se pod tom beskrvnom revolucijom misli na revoluciju bez individualnih i masovnih nasilja, onda moramo pretpostaviti upravo savršenu organizaciju revolucionarne sile koja je u stanju veoma brzo srušiti državnu silu i nadomjestiti je, što je dosta nevjerojatno u suvremenom životu. Kao što je organizirana sila izraz revolucionarne djelatnosti idejno izgrađenih skupina, tako je i nasilje izraz nezadovoljstva širih slojeva, pogotovo onih koji u zadnji čas pristupaju revolucionarnom pokretu, te onih kojima intelektualna i moralna razina nije dovoljno visoka da ograniče silu na najnužniji minimum za uspjeh i zato izlaze iz organiziranih okvira u spontane akcije, koje unatoč svoje neurednosti često odlučno djeluju u samom revolucionarnom procesu.

U revoluciji je doista bitna ideja i bez nje nema revolucije, ali sila, pa i nasilje, spada u aktivni proces kad se ideja ima ostvariti. Zato su sila i nasilje opravdani u određenom trenutku kao neophodno potrebno sredstvo da ne bi ideja umrla u knjigama i kabinetima, nego da se može ostvariti u životu narodne zajednice kada se stare pravno-političke ustanove moraju zamijeniti novima.

Psihološki preduvjeti revolucionarnih pokreta

Pokušat ćemo na čas pregledati psihološke preduvjete koji dovode do revolucionarnih pokreta, tzv. revolucionarni duh. Za razliku od pojedinaca, koji mogu biti zadojeni takvim duhom, široki slojevi naroda nisu redovno revolucionarni nego konzervativni. Ipak, dok ti široki slojevi ne postanu revolucionarni (neka se razumije, ne razbijački, nego idejno revolucionarni), nijedan revolucionarni pokret ne može uspjeti. Velika masa obično indiferentno prisustvuje dok državne vlasti uništavaju mala revolucionarna žarista.

Bitni preduvjet da se u širokim slojevima naroda razvije revolucionarni duh, koji omogućuje uspjeh revolucionarnim vođama, jest svjesno nezadovoljstvo u puku i formulirani ciljevi koji se žele postignuti. Bez tih formuliranih ciljeva opće nezadovoljstvo može dovesti do pobuna, koje se obično izrode u besmisleno nasilje, ali ne može dovesti do uspjeha, tj. rušenja ustanova i stvaranja novih pravno-političkih odnosa i oblika.

Pobuna bez formulacije ciljeva, odnosno pobuna koja samo izražava nezadovoljstvo, može biti spontana. Revolucija, tj. pokret za rušenje i za novu izgradnju, ne može biti spontana, nego se mora izgrađivati. U pobunama vodstvo se može pojaviti tijekom djelovanja; u revolucijama ne može svatko doći na vodstvo nego samo pripadnici one struje koja ju je idejno pripremala.

Kao što svaki pojedinac nije sposoban da bude revolucionaran, nije ni svaka zajednica sposobna da bude revolucionarna. Ima među pojedincima rođenih bundžija koji su uvijek nezadovoljni i kritiziraju, ali nikada ne prelaze u djelatnost da ostvare nešto što bi ih zadovoljavalo, jer u biti oni se iživljavaju u svom nezadovoljstvu i bili bi nesretni kad ne bi mogli žaliti sami sebe. To su mazohističke, u biti pasivne prirode, koje ne žele ništa učiniti, koje su svoju nesreću pretvorile u izvor naslade, i čija je agresivnost samo plašt za prikrivanje pasivnosti. Njihova je priroda destruktivna, dok je revolucionar po svojoj biti konstruktivan, jer ruši samo zato da bi izgradio, a ne zbog užitka u rušenju.

Za revolucionare su sposobni samo oni koji imaju u sebi optimizma, tj. vjere da mogu nešto postignuti, a ne samo spremnost na žrtvu bez ikakve nade na uspjeh, pa i bez stvarne želje za uspjehom. Nadalje, to su prirode aktivne, koje žele izaći iz sebe i iz svojih osobnih problema da na općem polju nešto ostvare.

Konačno, za stvaranje revolucionarnog duha (za razliku od bundžija) potrebno je da su promjene nemoguće na redovit način. Dok je moguće postignuti promjenu u okviru stvorenog poretka, normalni pojedinac neće postati revolucionarom, jer to bi značilo nepotrebno žrtvovanje samog sebe, dakle mazohizam, što se protivi ekonomiji u psihičkim silama normalnog čovjeka.

Ako primijenimo ove kriterije na zajednicu, možemo doći do sličnih zaključaka. Želim samo naglasiti potrebu opreza u takvim analogijama. Zajednica nije organizam u smislu pojedinca, nego pojam “sui generis”. Ona nije ni zbroj pojedinaca, nego društvena pojava, koja se temelji na samoj prirodi čovjeka, te prema tome o njoj ovisi, ali nije identična s njome.

Zajednica je povijesno oblikovani skup ljudi, te prema tome iskustvo prošlosti uvjetuje značaj zajednice. Zajednica koja je veoma dugo živjela u ropstvu ima sklonost stvaranju životne filozofije koja opravdava takvo ropstvo, te samo daje oduška željama za slobodom, ali se stvarno ne bori za nju. Ta je zajednica jaka u otporu, voli se buniti, ali ne prelazi u djelatnost. U takvim se zajednicama stvara kolektivni mazohizam, tj. žaljenje samih sebe i mržnja na jače, ali nedostaje djelatna volja za promjenama. Naprotiv zajednice koje su izgubile slobodu, ali su na nju bile naučene, ne uživaju u svojoj nevolji. nego se bore da se oslobode, što je dokaz da hoće idejno i činjenično promijeniti svoj položaj. Jedna tipična mazohistička narodna zajednica je ruski narod, koji nikada nije uživao slobodu, pa se pretvorio u najbolji materijal za diktature, uvijek nezadovoljan, ali uvijek poslušan vlasti. Kao što smo rekli, takve su zajednice buntovne, rušilačke, ali ne revolucionarne. Boljševička manjina 1917. godine, koja je bila aktivna i iskreno revolucionarna, uspjela je iskoristiti buntovnički duh potlačene mase, te joj je nametnula svoje rješenje, a da tu masu nije pretvorila u revolucionarnu, tj. nije usvijestila u njoj ciljeve izgradnje, nego ju je iskoristila samo za rušenje. Zato ruski narod nije nakon revolucije preuzeo u svoje ruke ustavotvornu vlast, nego je dobio novi poredak, nametnut odozgo.

Da se zadržimo kod primjera slavenskih naroda, uzet ćemo poljski narod koji je — uzevši u obzir vrijeme i opće običaje — uživao priličan stupanj političke slobode. Brojno poljsko niže plemstvo bilo je nosilac suverenosti kroz duga stoljeća i oko njega se oblikovala poljska narodna zajednica poprimivši njegov duh. Poljsko nezadovoljstvo nakon podjele Poljske nije se ograničavalo na žaljenje samih sebe, nego se usredotočilo na rušenje ropstva i ostvarenje novoga poretka. Taj revolucionarni duh bio je zato toliko jak da je djelovao i na odijeljene pojedince. Chopinova “Poloneza” — njen postanak i revolucionarno djelovanje njenog autora — isto tako karakteriziraju poljski revolucionarni duh, djelatni otpor, kao što “Braća Karamazovi” karakteriziraju ruski buntovnički duh, pasivni otpor.

Samo u mazohističkoj sredini. koja se naslađuje svojom nesrećom, može nastati pokret kao nihilizam kojemu je cilj rušenje zbog rušenja a ne zbog izgradnje. Nihilizam je antiteza pravoj revolucionarnosti, jer zbog pomanjkanja pozitivnih ciljeva nikada ne može uspjeti. Nijedna zajednica neće srušiti svoje ustanove, a da prije toga nije osigurala, bar u načelu, izgradnju novih. A kao što sam rekao, bez ideje o izgradnji nema revolucionarnosti, nego samo iživljavanje nezadovoljstva u pobunama i nasiljima, kao psihološkim posljedicama temeljnog mazohizma. |

No pri tome ne smijemo zaboraviti da se zajednice kao i pojedinci razvijaju i mijenjaju, kako pod utjecajem vanjskih događaja tako i ideja. Zato i zajednice, koje u određenom razdoblju svojega života mogu biti klasificirane kao pasivne i mazohistične, dakle buntovničke i nerevolucionarne, vremenom, pod utjecajem novih kolektivnih doživljaja i ideja, mogu se pretvoriti u aktivne i revolucionarne. Ali taj proces nije kratak, nego dugačak i težak. Tri stotine godina prošlo je u Engleskoj od časa kad je Wycliffe posijao svoje prezbiterijanske ideje pa dok je revolucija od 1688. te ideje — izrađene, razrađene i promijenjene — ostvarila u javnom životu. Od Descartesa i Bodina preko enciklopedista pa do francuske revolucije prošlo je više od dva stoljeća da pokorne mase kraljevih podanika, koje su u monarhu gledale ne samo nosioca vlasti nego i više biće s magičnim snagama (ne zaboravimo da su u srednjem vijeku pripisivali francuskim kraljevima moć liječenja bolesnih), postanu svjesne, borbene i požrtvovne i proglase sebe građanima, dakle nosiocima suverenosti.

Prema tome revolucionarni duh nije dan od prirode, nego je posljedica razvitka i događaja, te svjesnih napora da se ostvari. Nijedan narod nije osuđen da ostane u ropstvu, ako se samo radi na stvaranju potrebnog duha da dođe do oslobođenja. Taj duh uključuje ne samo spoznaju da su potrebne promjene i viziju novoga poretka, nego i sredstva za njegovo ostvarenje: spremnost na žrtve, borbenost i upotrebu sile.

Revolucionarnost kod Srba i kod Hrvata

Ako primijenimo navedena razlaganja na Hrvatsku kao i na susjedne zemlje, možemo doći do zaključaka koji će nam lakše protumačiti politički razvitak zadnjih stotina godina nego suho nabrajanje činjenica i nizanje imena. Od svih naroda jugoistočne Europe i Balkana, hrvatski narod je najdulje ostao u nerevolucionarnom duhu. Jedino hrvatski narod imao je toliko mjesne autonomije i formalne slobode da potreba revolucije nije mogla postati očevidnom širokim slojevima, a mogućnost pristupa vlasti (iako ne stvarno izvršavanje vlasti) bila je dana vodećim slojevima baš u tolikoj mjeri da je sprečavala stvaranje revolucionarnog duha u ovim slojevima. Ovo vrijedi koliko za bansku Hrvatsku toliko i za bosanski pašaluk, a ne vrijedi za Dalmaciju koja je zato prije bila zrela za revolucionarne promjene nego ostale hrvatske pokrajine.

Srbi su tijekom 18. stoljeća pod utjecajem Dositeja Obradovića i srpske crkve, te pod sve jačim pritiskom turske vlasti, koja je u doba propadanja postala netolerantnija nego u doba svoga sjaja, pripremili duhove na revolucionarnu djelatnost. U okviru otomanske carevine Srbi jednostavno nisu imali nikakvih izgleda na poboljšanje, što je pogodovalo revolucionarnosti, dok su im srpski prosvjetitelji davali ciljeve za izgradnju nakon rušenja carske vlasti. Utjecaj stranih sila pomutio je čistoću te revolucionarnosti, jer je jedna (Rusija) | iskorištavala taj revolucionarni duh za svoje ciljeve, dok su druge (Austrija i Engleska) pokušavale sputavati ga u okvire pogodne vlastitim interesima. No Karađordev ustanak ima sve oznake revolucionarnog pokreta, a ustanak Miloša Obrenovića, formalno reformističke prirode, nastavlja istim putom, samo što se više pretvara da bi se održao pred jačim neprijateljskim silama. Daljnja srpska povijest ne poznaje više revolucija, nego samo niz državnih udara koji dovode Srbiju do I. svjetskog rata idejno i politički onakvu kakvom su je zamišljali Dositej Obradović, Ilija Garašanin i drugi srpski politički mislioci. Oslobođenje drugih balkanskih pravoslavnih naroda ide istim tijekom i nosi u sebi oznaku pravih revolucija, što vrijedi i za neuspjeli ustanak makedonskih Bugara. Albanija se nije oslobodila revolucijom, jer narod tamo nije uopće želio ustavnu promjenu, nego se borio za održavanje starog poretka, pa mu je država nametnuta da posluži kao brana srpskoj i grčkoj ekspanziji i odskočna daska za talijanska presizanja. Potrebno je, međutim, dobro uočiti da je kod svih balkanskih pravoslavnih naroda tursko gospodstvo dovelo do jakog mazohističkog duha, žaljenja samih sebe, do duboke pasivnosti i ovisnosti od stranih sila zaštitnica i da je tek radi utjecaja zapadnih ideja na pravoslavno svećenstvo i malobrojno građanstvo u drugoj polovici 18. stoljeća svladan pasivni, buntovnički duh i zamijenjen djelatnim, revolucionarnim. Proces nije trajao dovoljno dugo da bi prožeo široke slojeve, nego je ušao samo u vodeće krugove koji su u pogodnom času iskoristili buntovnički duh narodnih masa i nametnuli mu ideju narodne suverenost i narodne nezavisnosti, što je dovelo do sustava državnih udara u mnogim od tih država i do više ili manje diktatorskih režima u njima, koji su se mijenjali pod utjecajem postepenog širenja temeljnih slobodarskih ideja u puku. Ovaj proces zaustavljen je unošenjem jugoslavenstva na područje Balkana. Najviše je idejno izgubila Srbija, koja je zbog svojeg ranijeg državnog oslobođenja bila najdalje na putu da ostvari suvremenu, slobodarsku, jednonarodnu državu, u čemu joj je pomagala vrlo nacionalistička srpska pravoslavna crkva, te društveni sastav predkumanovske Srbije u kojoj nije bilo velikih staleških razlika. Srpska je demokracija bila veoma surova i primitivna, ali je ipak nosila u sebi klice daljnjeg razvitka koje su ugušene prije nego što su se mogle razviti, kad je umjesto ideala uređenja vlastite narodne države nametnut ideal hegemonije nad različnim, nacionalno i kulturno tuđim narodima. Imperijalističke vizije prema vani nisu se mogle spojiti sa slobodarskim razvitkom u zemlji, te se Srbija u svojoj unutrašnjoj politici vratila za stotinu godina unazad.

Jugoslavenstvo je zapriječilo slobodarski razvitak i drugih balkanskih pravoslavnih naroda, iako ne u istoj mjeri. Kod Bugara je dovelo do reakcije, obrane narodne samobitnosti i potenciranja nacionalizma, te do potpuno nepotrebnih srpsko-bugarskih sukoba.

* * *

Kao što sam rekao, Hrvati su imali neke ostatke slobode, nedovoljne za izgrađivanje suvremene narodne zajednice, ali dovoljne da posluže kao ventil za narodno nezadovoljstvo. Zato se među Hrvatima nije razvio pravi revolucionarni duh, nego je veoma skučena sloboda pogodovala oblikovanju duha žaljenja samih sebe. Za budućnost hrvatskog naroda prava je sreća što je to stanje potpune političke skučenosti nastalo prilično kasno (u 18. stoljeću), te prema tome nije moglo stvoriti tipičnu mazohističku masu kao što je stvorena u Rusiji, ali s druge rane bilo je dovoljno dugačko da uništi slobodarski duh među plemstvom, koje je radi borbe s Turcima bilo veoma malobrojno, te nije uspjelo oblikovati suvremenu narodnu zajednicu, kao što je to uspjelo brojno poljsko plemstvo s kojim je inače hrvatsko plemstvo, u doba svoje moći, imalo mnogo sličnosti.

Po svojim političkim oznakama hrvatski narod početkom 20. stoljeća stoji između poljskog i ruskog i postaje tipičnim predstavnikom legalističke opozicije. Glavna je hrvatska politička crta reformizam, tj. promjena stanja u okviru postojećih pravno-političkih ustanova. U takvoj duševnoj sredini jedan Kvaternik nije mogao uspjeti, jer je zastupao revolucionarnu liniju rušenja starog i stvaranja novog upotrebom svih sredstava pa i sile, te ulaganjem samoga sebe u ostvarenje svojih ideala.

Međutim, ta hrvatska reformistička politika, kojoj je formalno pripadao i Ante Starčević svojim pozivanjem na povijesna prava hrvatskog kraljevstva, ali se od nje sadržajno odvajao svojim pogledima na budućnost koji su bili potpuno suprotni vladajućem sustavu, dobijala je najjače udarce od središnje vlasti koja je od nje imala najveću korist. Politika habsburške dinastije tijekom cijelog 19. stoljeća pa do pada 1918. godine predstavljala je na hrvatskom području, sa stajališta hrvatskog ustava, niz ustavnih povreda i državnih udara odozgo, čime je kompromitirala ustavnost, temelj svoje vlade, kod širokih slojeva i stvorila prvi preduvjet za stvaranje revolucionarnog duha. Bachov apsolutizam, austro-ugarska nagodba, banski komesarijat, imenovanje Khuena-Hedervárya,, Cuvajev komesarijat, različni izborni falsifikati, ugarska presizanja, grbovi, njemačka prevlast u vojsci, sve je to podgrizavalo temelje poretka, ali umjesto revolucionarnog duha pojavljivao se negativni, buntovnički duh, koji se protivio tim povredama ostataka slobode, ali nije iz temelja pokušao stvoriti nešto nova radi snažnog legalizma, zbog pasivnosti u politički svjesnim slojevima hrvatskog naroda, radi nespremnosti na osobne žrtve.

Tek u Dalmaciji, koja politički nije imala ništa izgubiti, pojavio se revolucionarni duh, ali je taj uzeo za cilj stvaranje jugoslavenske države, čime je cijeli hrvatski politički razvitak skrenuo na novi kolosijek. Jugoslavenstvo biskupa Strossmayera i njegovih pristalica iz banske Hrvatske bilo je više kulturnog značaja, dok je u politici bilo deklamatorno. Tek je Supilovo pokoljenje dalo jugoslavenstvu političko-revolucionarnu notu koja se odrazila u radu Jugoslavenskog odbora za vrijeme I. svjetskog rata.

Simbiozu hrvatske pasivnosti i legalizma s jedne strane, a jugoslavenske revolucionarnosti s druge strane oličuje zaključak hrvatskog sabora od 29. listopada 1918., koji smatra potrebnim opravdati revolucionarni čin rušenja državne vlasti pozivom na ustavne propise, a ne na narodnu volju, dok u svom drugom dijelu, napuštajući potpuno stari ustav kojim opravdava rušenje dinastije i kidanje državnopravnih veza, proglašava ujedinjenje na temelju jedinstva južnoslavenskih naroda, dakle na koncepciji koja je potpuno oprečna prvoj.

Prekid veza s Austro-Ugarskom i ujedinjenje sa Srbijom imaju na prvi pogled izgled revolucionarnog čina, jer predstavljaju prekid pravno-političkog kontinuiteta. Ali to je ispravno samo ako se smatra da je Hrvatska imala 1918. sve atribute državnosti, što je bilo točno u “virtualnom” smislu (da se izrazimo starohrvatskom terminologijom), ali nije odgovaralo političkoj stvarnosti prema kojoj je stvarna suverenost bila u rukama stranaca, dok su u Zagrebu bili samo formalni znaci bez dubljeg sadržaja, te mjesna samouprava. Zato su sve ustanove u novoj državi i dalje djelovale i polagano bivale nadomještavane novim ustanovama i pravno-političkim oblicima, te sa gledišta političke stvarnosti čin prekida odnosa i ujedinjenja nema značaj revolucije nego državnog udara, formalno nedopuštenog prijenosa vlasti od jednog nosioca — austrijskog cara — na drugog nosioca — srpskog kralja.

I hrvatski politički život nastavio je teći u legalističkim, opozicionim oblicima, kao što je tekao u zadnjih stotinu godina habsburške vlasti. Međutim integralno jugoslavenstvo nije bilo zadovoljno s postignutim uspjehom i htjelo je oduzeti Hrvatima i zadnje, formalne oznake samobitnosti, čime je zatvoren i posljednji sigurnosni ventil. Još prije uvođenja kraljevske diktature ta je težnja bila vidljiva, radi čega su se u idejnom raspravljanju počeli pojavljivati prvi ozbiljni znakovi revolucionarnog duha, koji je tražio rušenje političkog poretka bez obzira na sredstva i na ustavne propise te izgrađivanje novog državnopravnog poretka. Istovremeno se pojavljivala i pasivna politika otpora bez revolucionarnih želja, te je hrvatski narodni razvitak bio na raskrsnici, ili će prijeći u djelatnu borbu s pozitivnim ciljevima, spreman u povoljnom času nametnuti svoje rješenje, ili će se zakukuljiti u otpor bez nade i želje da išta ostvari.

Suvremena hrvatska revolucionarnost

Dilemu je riješio kralj Aleksandar 6. siječnja 1929., kad je hrvatskom narodu dao tako jak psihološki udarac da je svaki reformizam izgubio opravdanje u očima širokih narodnih slojeva. Narod nije imao više pravo buniti se, te se morao odlučiti ili na nestanak ili na revoluciju. Toga dana rođena je suvremena hrvatska revolucionarna svijest, i u Hrvatskoj su se pojavili pokreti za ostvarenje novoga poretka mimo i protiv postojećega stanja, ne više kao teoretsko razmatranje nego kao žive, borbene sile u narodnoj zajednici.

Ipak nemojmo se zavaravati da je time sav posao dovršen. Legalizam se i dalje pojavljivao kao recidiva, a težnja žaljenja samih sebe nije ugušena. U tu kategoriju spadaju folklorna djelovanja Seljačke sloge kao i isticanje Hrvata golubinje ćudi koji su, jadnici, žrtve sile i nepravde, a sami se ne laćaju mača. Revolucionarni nastup dr. Ante Pavelića u inozemstvu ne bi imao nikakvog političkog značenja, da nije provedena idejno politička borba u samoj domovini i organizirane borbene jedinice mimo pa ponekad i protiv pasivnog, buntovničkog i nerevolucionarnog držanja vodstva Hrvatske seljačke stranke i da nije izgrađena idejna alternativa pacifističkoj politici dr. Mačeka. Bez toga revolucionarnog duha u domovini, koji se postepeno izgrađivao i širio i koji je omogućio ustanak 10. travnja 1941., dr. Pavelić bi u najboljem slučaju mogao izvesti državni udar sa stranom pomoći, ali nikada istinsku revoluciju kao što je bila desetotravanjska revolucija, prva prava revolucija u hrvatskom političkom životu.

I u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj bilo je pokušaja povezati novu državu s prošlošću da joj se dade pravni temelj, kao npr. pozivanje članova Hrvatskog sabora od 1918. godine. te narodnih zastupnika izabranih 1938. godine, u novi Hrvatski sabor, ali se ipak nije mogla prikriti činjenica da je NDH nova politička tvorevina, dakle posljedica revolucije.

Istaknuo sam već nekoliko puta i želim ponovno istaknuti da širenje revolucionarnog duha predstavlja dugotrajni proces i da se psihološki preduvjeti za stvaranje toga duha ne izgrađuju preko noći. Prema tome, ne možemo ni očekivati da bi u kratkom razdoblju od 1929. do 1941. potpuno nestao buntovnički, pasivni duh koji je stvaran kod Hrvata u zadnjih 150 godina. Unatoč političkih prilika, koje su idealne za stvaranje revolucionarnog duha, kao što je Aleksandrova diktatura i, još više, Titova komunistička diktatura od 1945. pa do danas, tendenciia prema žaljenju samih sebe i prema deklamatornoj borbenosti da se prikrije pomanjkanje revolucionarne svijesti i dalje se pojavljuje među Hrvatima. Pomanjkanje razlikovanja između revolucionarnosti, tj. konstruktivne i samosvjesne borbe, i buntovnosti, tj. davanja oduška sakupljenom nezadovoljstvu, osjeća se na svakom koraku. Ali osjeća se i težnja, pogotovo očita kod mlađih godišta, da se prijeđe na čisto revolucionaran rad, tj. na ideje koje se ostvaruju u praksi. Cijeli niz prijelaznih stavova, pojačan utjecajem komunističkih agenata koji očito pokušavaju kompromitirati svaki ozbiljni revolucionarni rad tjeranjem svih djelatnosti do apsurda i ostvarivanjima koja su očigledno preuranjena ili politički štetna, sve to zahtijeva analizu u svjetlu općih iskustava.

Na jednoj krajnosti stoji politika onih skupina koje svoju snagu crpe iz prošlosti i pokušavaju prošlost primijeniti na sadašnje prilike. Pacifistički i kulturno-socijalni programi, koji su prije pol stoljeća imali revolucionarni značaj u tadanjim veoma zaostalim hrvatskim prilikama, danas ne mogu biti idejni temelj za revolucionarno djelovanje, jer jednostavno ne odgovaraju današnjoj stvarnosti. Dva svjetska rata, utjecaj balkanske sredine, hrvatska revolucija 1941. i komunistička vladavina od 1945., strana, nasilna kolonizacija, industrijalizacija, proletarizacija sela, sustavno uništavanje vodećih skupina u hrvatskom narodu, sve to nameće nove programe i nove poglede koji ne smiju zaboraviti na idejnu i političku izgradnju prošlosti, ali se ne smiju zaustaviti kod starih formulacija. Osjeća se i kod tih starijih skupina, među kojima se ističe Hrvatska seljačka stranka, da je potrebno prilagoditi se novim prilikama, te se čuju pojedini glasovi koji bar na riječima ističu iste ciljeve kao i najekstremniji hrvatski nacionalisti, ali koji u svojoj biti pokazuju da nisu revolucionarni. Kako žele doći do tih ciljeva koji predstavljaju rušenje jednog poretka i stvaranje novoga, dakle prekid s jednim stanjem koje se brani od promjena? Kao sredstvo preporučuju bezuvjetni oslon na one sile koje baš najviše podupiru sadašnje stanje, čekanje na njihovu dobru volju, te ističu da su protiv svakog rata i svake sile. Ovo proturječje između ciljeva i sredstava dokazuje da ili ne žele iskreno cilj, ili da nisu svjesni sredstava koja su potrebna za postignuće ciljeva.

Na drugoj krajnosti stoje oni koji zastupaju potrebu djelatnosti bez idejnog i političkog temelja. Njihov borbeni nastup nije izražaj revolucionarnog duha, nego izražaj buntovnog, nesustavnog olakšavanja zapretanih snaga, Tako imamo pozive na revolucionarnu djelatnost, koji kažu da hrvatskoj borbi nisu potrebna pera nego bombe, da nije potrebno raspravljati o budućoj hrvatskoj državi, nego da treba usredotočiti sve snage na rušenje Jugoslavije, a da će narod kasnije odlučiti što se ima učiniti. Rušenje bez vizije budućnosti je nihilizam a ne revolucionarnost, te je osuđeno na neuspjeh. Ukoliko takve stavove nisu ubacili sami Titovi agenti da zaustave pravilni razvitak hrvatske revolucionarnosti, oni su samo zavaravanje samih sebe, psihičko oružje za opravdanje vlastite i skupinske neaktivnosti.

Stavljanje u suprotnost pera i bombe, ideje i djelatnosti, isto je tako potpuno nerevolucionarno. Idejna djelatnost bez političke djelatnosti nije revolucionarna, jer revolucionarni duh ne traži samo viziju budućnosti nego i djelovanje da se ta vizija ostvari ulogom svih snaga i upotrebom svih odgovarajućih sredstava. Ali djelatnost bez idejnog temelja isto je tako besmislena. Govoriti prvo bombe i novac za borbu, a onda ideja, može biti posljedica triju stanja: 1. Gluposti onoga koji to govori, jer time pokazuje da želi sredstva, a ne brine se za cilj; 2. Licemjerno izvlačenje od prave djelatnosti, jer se zahtijevaju sredstva, a da cilj nije ustanovljen, što jednostavno protuslovi svim političkim iskustvima u svijetu, ili 3. Duboko ukorijenjena pasivnost i ponekad politički mazohizam koji se prikriva lažnom agresivnošću.

Pokraj tih krajnjih, očito nerevolucionarnih stavova, postoje i prijelazni oblici koji na prvi pogled izgledaju stvarno revolucionarni, ali koji ne podnose dublje analize. Takav je stav onih koji zastupaju primjenu sile za ostvarenje cilja, ali niti žele odviše jasno definirati ciljeve, niti izgrađuju tu silu na vlastitoj snazi, nego na pomoći stranih sila. S time se postavlja na glavu iskustvo najboljih revolucionarnih teoretičara Lenjina i Mao Cetunga, koji zastupaju potrebu iskorištavanja stranih, pa i neprijateljskih sila za ciljeve revolucije, ali prvo ističu nužnost stvaranja politički svjesnih revolucionarnih organizacija, borbenih i spremnih na žrtvu, koje će iskoristili stranu pomoć. Tražiti stranu pomoć da se omogući stvaranje revolucionarnih organizacija, nije isto kao kad već idejno čvrste, izgrađene organizacije u danom slučaju primaju stranu pomoć. I Lenjinovo primanje strane pomoći nosilo je u sebi opasnost za samu revolucionarnu djelatnost, jer je dovelo kod mnogih ljudi do zabluda, budući da su časovitu taktiku shvatili kao političku liniju. Međutim potpuno izvrtanje redoslijeda onemogućuje svaku revolucionarnu izgradnju i može dovesti samo do dva rezultata:

1. Ako je tvrdnja o stranoj pomoći lažna, ruši duh revolucionarnosti zbog razočaranja koje nastupa kad se vara ljude izgledima na brzi uspjeh.
2. Ako je tvrdnja o stranoj pomoći istinita, onda nove organizacije moraju biti izgrađivane po željama onih koji ih plaćaju (jer ti valjda znaju da se tek izgrađuju), te ne mogu biti nezavisne, tj. revolucionarne, nego samo sredstvo strane vlasti za provođenje njenih ciljeva, dakle plaćeničke.

Konačno kao daljnja varijanta ovakvog nerevolucionarnog duha može se uzeti i stav da je pomoć dobro došla, pa došla bilo od koga. Revolucionarna djelatnost nije rušenje zbog rušenja, nego rušenje zbog izgrađivanja, te prema tome i sredstva moraju biti pogodna. S toga stajališta i saveznici su sredstvo, i to veoma važno sredstvo, koje dovodi do uspjeha, što je cilj revolucionarnog duha za razliku od nihilističkog duha. Baš zato što svako sredstvo nije pogodno, ne mogu se revolucije podignuti u bilo kojem času, nego samo u dosta rijetkim prilikama. Istina, nije moguće uvijek čekati na najidealnije sredstvo, jer bi se time ostvarenje ciljeva odgodilo na daleku budućnost, što bi sav rad pretvorilo u pusto teoretiziranje, isto tako protivno duhu revolucije kao i pusto rušenje. Iskustvo NDH ne smije se zanemariti kad se govori o stranoj pomoći. Naši tadanji saveznici niti su nam bili skloni, niti su im ciljevi bili jednaki našima, što se odrazilo u samom ratu, a dovelo do katastrofe nakon rata. Ali unatoč tome bilo je opravdano pokušati, jer je položaj nametao djelatnost. Ali u času kad ne postoji dinamični moment u političkom zbivanju, ne može se opravdavati traženje pomoći kod bilo koga bez obzira na uvjete.

Iz ovih razmatranja ne slijedi da je svaki revolucionarni rad nemoguć i da je na mjestu samo čekanje i deklamiranje. Da je Lenjin čekao s radom dok mu njemački generalštab i njujorške banke dadu sredstva za rušenje carskog režima, dočekao bi vjerojatno 1917. godinu kao podređeni činovnik negdje u Sibiriji, a boljševičke organizacije, stvorene sustavnim radom kroz mnogo godina i ubacivanjem propagandnog materijala uz životnu opasnost, ne bi ni postojale, te prema tome ne bi bilo nikoga tko bi mogao iskoristiti stranu pomoć.

Da su hrvatski nacionalisti prije 1941. godine čekali na stranu pomoć i u međuvremenu mirno radili svoj posebnički posao bez osobnih žrtava, bez ideološkog spremanja i organiziranja borbenih žarišta, dočekali bi rat i priliku za podizanje revolucije nespremni i zbunjeni. A da među njima nije bilo toliko buntovnika a razmjerno toliko malo pravih revolucionara, idejno i programatski čvrsto izgrađenih te svjesnih zadataka koje će zahtijevati izgradnja buduće hrvatske države, ne bi ta država morala improvizirati svoju politiku i činiti pogreške koje mi danas svi plaćamo, nego bi unatoč teških prilika ipak mogla provesti bolju organizaciju koja bi i nakon poraza i propasti ostala kao argument za buduću borbu. Ali ideološki neizgrađeni buntovnici, koji ne znaju da je revolucija konstruktivna a ne rušilačka, onemogućivali su i prije 1941. godine, a danas još mnogo više, stvaranje pravih revolucionarnih organizacija. Mimo i protiv iskustva cijelog svijeta oni bi željeli postignuti uspjeh s minimumom napora, po mogućnosti bez sustavnog rada i u suprotnosti sa svim političkim i sociološkim zakonima.

Kraj svega toga, hrvatski legalizam, koji je posljedica strane vlasti nad Hrvatskom, predstavlja još i danas sa svojim služinskim duhom i svojim egoizmom najveću zapreku razvitku hrvatske revolucionarnosti i time otežava hrvatsku borbu. A što je još opasnije, u slučaju obnove hrvatske države neizgrađeni revolucionarni duh, taj buntovnički duh nedovoljno pripravljen na uspjeh, opet će biti u stanju samo improvizirati i time kompromitirati hrvatsku državu, jer ulazi u borbu bez vizije budućnosti, bez spremnosti na osobne žrtve, sustavni rad i organiziranu izgradnju nove vlasti.

“Republika Hrvatska” br. 54 (lipanj 1 963.), str. 12-30.

(Nastavit će se)

 Prethodno:

OGLEDI IZ PROŠLOSTI IVO KORSKY: HRVATSKI NACIONALIZAM (17)

Ivo Korsky/Hrvatsko nebo