Kad je antifašizam opasan kao i fašizam

Jedan od načina da se rasvijetli pojam antifa jest osvrnuti se na 1949. godinu, kada je anglo-katolički pisac Evelyn Waugh objavio svoju kvazi-autobiografsku kratku priču “Suosjećanje” (Compassion), čija se radnja odvija u ruralnoj Jugoslaviji tijekom Drugog svjetskog rata. Prikazujući dobronamjernog, mada nesretnog britanskog časnika za vezu prisiljenog raditi s nekim neugodno agresivnim komunističkim partizanima, Waugh suprotstavlja prizemni, ali naivni način razmišljanja Engleza srednje klase s uskogrudnom ideologijom kojom se vode ćelije socijalističke gerile. U jednom trenutku, na primjer, komunisti pozivaju bojnika Gordona na proslavu:

Antifašistička kazališna grupa organizirala je Oslobodilački koncert i uljudno su ga zamolili da dostavi riječi i glazbu engleskih antifašističkih pjesama, kako bi svi saveznici bili primjereno zastupljeni. Bojnik Gordon im je morao objasniti kako u njegovoj zemlji nema antifašističkih niti domoljubnih pjesama koje bi itko htio pjevati. Komesar je s mračnim zadovoljstvom primijetio ovaj dodatni dokaz zapadnjačke dekadencije. Ovaj put nije bilo potrebe za elaboracijom. Komesar je razumio. Bilo je to upravo onako kako su mu godinama ranije govorili u Moskvi.

Ovdje treba biti jasno da pojam “antifašist” nije riječ kojom su sebe britanski (i američki) vojnici opisivali. To je izraz sovjetskog podrijetla i služi za prikrivanje pretpostavke da je socijalizam jedina alternativa fašizmu. Budući da dolaze iz još uvijek donekle razumne, zdrave i prirodne kulture, Englezi koji su se borili u Drugom svjetskom ratu nisu pamtili propagandističke tekstove “antifašističkih pjesama”.

Bez obzira na genealogiju pojma antifa, ne bismo trebali ići predaleko u poistovjećivanju tog suvremenog fenomena sa starim marksistima iz prošlosti, inzistira politički povjesničar Paul Gottfried u svojoj knjizi Antifašizam: Tijek križarskog rata (Antifascism: The Course of a Crusade): U onoj mjeri u kojoj radi u dogovoru s oligarsima, gura neograničenu seksualnu slobodu i promiče uništenje kulture kao takve, moderna antifašistička ljevica zapravo je puno gora od tradicionalnog komunizma, ili barem poremećenija. Kao što Gottfried primjećuje, današnja je ljevica “pružala usluge skupinama koje nemaju ništa zajedničko s autohtonom radničkom klasom, povijesnom bazom ljevice koju sada ta ista ljevica često osuđuje kao netrpeljivu i neprosvijećenu,” i “nastoji se osloboditi nacionalnih poveznosti koje je starija, tradicionalna ljevica u različitim stupnjevima afirmirala.”

Ako je fašist netko tko pokazuje ono što je Erich Fromm nedomišljato osudio kao “autoritarni um”, ispada da je antifašist netko tko ima mahnito neprijateljstvo prema autoritetu per se – to jest, autoritetu kakav su nekoć nedvosmisleno bili u roditelji, svećenici, učitelji i tako dalje. U onoj mjeri u kojoj antifa pokret ne priznaje viši autoritet niti transcendentna ograničenja svojoj misiji traženja i uništenja, to je totalitarni pokret usmjeren na rušenje obitelji, crkve, obrazovanja i zapadne civilizacije kao takve. Budući da je fascio (svežanj pruća s oštricom sjekire, koji je nosio liktor u starom Rimu kao simbol magistratske moći, a koristio se kao amblem vlasti u fašističkoj Italiji, te je i sam fašizam dobio naziv po njemu, prim.prev.) simbolizirao Rim, a Rim je temeljni kamen u zapadnoj kulturi i kršćanstvu, svatko tko je jednoumno posvećen čišćenju društva od svake “fašističke”, ljage mora sravniti jednu zapadnu instituciju za drugom, sve dok na kraju sve što normalna ljudska bića njeguju ne bude razbijeno u komadiće.

Stoga nema nade za pregovarački mir u tom kulturnom ratu. Prema Gottfriedovim riječima, antifašizam je “vječno u ratu s nikad pobijeđenim fašističkim neprijateljem, kojeg huškači identificiraju kao sve one koji se odupiru beskrajnoj antifašističkoj kampanji. A sveučilišta, crkve i masovni mediji umjesto da postavljaju pitanja o tom suludom projektu, žure da sudjeluju u njemu.” Povijesno i posvuda, politički legitimitet uvijek je počivao na nekom pozitivnom cilju – općem dobru, mandatu neba, Kristovom kraljevstvu – ali danas legitimitet zapadnih institucija i režima konačno počiva na jednom čisto negativnom cilju, onom da se spriječi drugi dolazak Hitlera, koji je uvijek odmah tu iza ugla (tj. Nacionalna zaklada za humanističke znanosti u konačnici ne postoji da bi slavila i promovirala umjetnost i književnost, već da bi se borila protiv duhova rasizma i fašizma).

Kao što Gottfried primjećuje, brojni katolici koji su se suprotstavljali nacizmu tijekom 1930-ih i 40-ih godina, ali i oni koji su se borili protiv pravih nacista kada je za to bila potrebna stvarna hrabrost, bili su motivirani vrijednostima radikalno različitim od onih današnjih samozvanih antifa križara. Ni fašisti ni antifašisti, “pretežno katolički kritičari njemačkog nacizma” nisu shvaćali Crkvu “kao protusilu opasnom neopaganskom dobu”, a radikalni nacionalizam su vidjeli kao “primjer duhovnih problema za koje su vjerovali da će nastaviti mučiti moderna zapadna društva i nakon što nacisti nestanu.” U slučaju mnogih zavjerenika Valkire, katolika poput Engelberta Dollfussa i isusovca oca Alfreda Delpa, suprotstavljanje nacistima koštalo je dotične života. To je daleko više od objavljivanja “selfieja” ispred srušene statue nekoga koga bez ikakvog stvarnog razloga mrzi isprani mozak povijesno nepismenog fotografa.

Ono što je možda najvažnije primijetiti je da, u to vrijeme, nacistički protivnici katolici nisu bili vođeni mržnjom nego ljubavlju. To jest, za razliku od onih koji sada bjesomučno žele srušiti sva ograničenja individualnoj volji i apetitu, takvi su katolici imali pozitivnu viziju kozmosa i čovjekova prirodnog — i nadnaravnog — mjesta u njemu. Zahvaljujući ovoj temeljno afirmativnoj viziji, prepoznali su da nema ničeg inherentno lošeg ni u nacionalnosti ni u njemačkom identitetu. Naprotiv, temeljno zlo s kojim se tada trebalo suočiti bio je depersonalizirani mentalitet rulje, koji čovjeka u masi čini toliko podložnim totalitarizmu. Suvišno je reći da je to zlo i danas jako.

Autor: JERRY D. SALYER/Crisis Magazine

Prijevod: Troplet/https://www.troplet.ba/Hrvatsko nebo