„Iz Humske zemlje“

Ljubo Krmek: Iz Humske zemlje, Knjiga druga, DHK HB, Matica hrvatska Stolac, Mostar – Stolac, 2016.

Književnik Ljubo Krmek je unatoč svojim zdravstvenim tegobama neumoran u stvaranju novih literarnih djela u kojima veliča svoj rodni humski (hercegovački) kraj ili piše poeziju nadahnutu mističnom ljepotom stećaka i njihovim pjesničkim tekstovima.

Knjiga „Iz Humske zemlje“ vrlo je korisna i zanimljiva zbog toga što autor literarno obrađuje važne lokalitete i kulturno-povijesne spomenike srednjovjekovnog Huma ( i u zapadnoj Ukrajini postoji pokrajina Hum), a sve njih obogaćuje vrijednim foto-dokumentarnim materijalom, crtežima i reprodukcijama povijesnih tekstova. Slično su uspješno činili Vlado Vladić i Enerika Bijač. Krmek tekstove u ovoj zbirci objavljuje na posebnoj vrsti papira tako da cijela knjiga djeluje kao da je otisnuta na pergamenu ili nekome starome papiru.

Kao primjer autorova nadahnuća navodim naslove u ovoj knjizi: „Kamenjak urezivač“; „Vrsnik“; „Daorsoi – humska Mikena“; „Sarsenterum“; „San Vito“; „Hrvatski kameni svjedoci“; „U domaćina gosta Radima“; „Stolačko prijestolje“; „Slijepi gledač“; „Vidoški Mojsije“.

(Kako tijekom proteklih godinama nije bilo mogućnosti prikazati ovo poučno i literarno dojmljivo djelo, činim to s malim zaostatkom, 2022. godine.)

Svaka je priča cjelina za sebe. Meni se, osobno, nametnula, zbog dobrog literarnog artikuliranja povijesne građe i legendi, pripovijetka „Vidoški Mojsije“, jer nas upoznaje s jednom povijesnom osobom koja je pripadala židovskoj etničko-konfesionalnoj zajednici, a čiji je ugled bio toliko velik da je ušao u narodnu legendu hercegovačkoga kraja. Ovim djelom književnik Ljubo Krmek priključuje se autorima koji su u hrvatsku književnost uključili i židovsku sastavnicu. Riječ je o rabinu Moši Danonu:

„Neke viđene slike naš um nikada ne zaboravlja. Ako ih i pokušamo smetnuti s uma, one nam se ušuljavaju u snove. Čak štoviše, počinju njima vladati. Ako su upamćene slike uznemirujuće, budimo se znojni i prestrašeni. Pokušamo li ih pak svući sa sebe kao zmijski slak, ne ćemo uspjeti, splest ćemo se i pasti. Stoga je najbolje, živjeti viđene slike. Prohodeći vidoškim krajem, a pratila me je ljetna kiša, zamijetih dugu. Poželjeh kao dijete proći ispod njenog šarenila. Nehotično naletjeh na jednu zanimljivu sliku. I dobro je zapamtih!

U neposrednoj blizini moderne asfaltne prometnice, na samom izlazu iz današnjeg Stoca, u pravcu Radimlje, s desne, sjeverne strane puta, smješteno je najveće židovsko središte u Europi!!! Čine ga tri spomenika – nadgrobnika. Mjesto obiluje mirisom. Ovdje svraćaju radoznalci, hodočasnici, putnici i umornici. Na ponudi su molitva, odmor i hlad. Dužni ste na ulazu odbaciti neprijateljstvo i otkrotiti dušu. Zato ovdje dolaze židovi sa svih strana svijeta. Da pomirbenom molitvom potvrde zavjet i prijateljstvo s pokopanim dobrim čovjekom. Tko je on?!

Onaj koji sve nijemo promatra stoljećima jest kamen. On zna sve. Najviše volim kad on priča. Teško ga je natjerati, al’ kad počne, tu laži nema. I po običaju, uz raznorazna nagovaranja, o osvijetljen prekrasnim duginim bojama nijemi svjedok razveza jezik.

‘Bilo je to vrijeme kad se rađalo bez krika, a umiralo bez jauka… Kad zlato ne imade na vagi sudnjega dana, ni svoje težine, ni cijene… Kad je dobrota uzdizala ljude do zvijezda … Svaki je čovjek stvoren da živi u svjetlosnom ozračju… stvoren je za dobro… ali to dobro, u svoj svojoj punoći, ostvaruju samo veliki povijesni ljudi… u našu kamenu zemlju židovi su došli iz Španjolske u XVI. stoljeću… uklopili su se s ostalim narodom i živjeli su svojim patrijarhalnim životom, te su uvijek bili vjerski povezani… Pokojnike su pokapali u groblja pod glomaznim kamenjem sličnim stećcima… Na čelu spomenika ispisivali bi podatke o pokojnicima… Za vrijeme bosanskog valije Ruždi – paše u Sarajevu, koji je bio podmitljiv i vrlo nezgodan čovjek, Moše Havije iz Sarajeva prešao je na islamsku vjeru, te je upućen u Travnik kao derviš Ahmed… Nekako ubrzo nakon prelaska na islamsku vjeru, nestao je iz grada… Ruždi – paša je i sam pripadao rodu derviša, te je bacio krivicu na židove da su ubili Mošu derviša Ahmeda iz mržnje što je prešao na tuđu vjeru… Zatražio je veliku krvninu u novcu, a kad je židovi i pored najbolje volje nisu mogli skupiti i isplatiti, izdao je naredbu da se zatvori vrhovni rabin i još desetorica njegovih najbližih suradnika…

Sarkofag u kojem počivaju posmrtni ostatci rabina Mojsije Danona

U subotu 4. studenog 1820. pronio se glas da je paša naredio da se taoci ubiju… Jedan židov potplati novcem muslimana Ali Asaka da pobuni i onako nezadovoljne muslimane protiv Ruždi – paše, te da tako pokuša spasiti zatvorenike osuđene na smrt… Kako je Ali Asak mrzio Ruždi – pašu od ranije, sakupi dosta istomišljenika, provali u zatvor i oslobodi zatvorenika… Razjarena masa navali na pašine konake, provali vrata, a paša se spasi bjegstvom… Po izlasku iz zatvora Mojsije Danon naredi da se od prikupljene svote novca namijenjene za njihov otkup, a koja je paši bila nedovoljna, sagradi židovski hram kod Bezistana u Sarajevu 1822… Prikupljeno je bilo oko 15 000 dukata…

Vrhovni rabin Mojsije Danon se također zavjetovao da će, izbavili se iz zatvora, otići u Palestinu… Želja mu je bila ako na tom svom zavjetnom putu umre, da ga i pokopaju na mjestu gdje premine… Na putu u Palestinu zateče ga smrt u Vidovom Polju kod Vidoškog grada… Kako tada ne bi židova u Vidoškom, njegov pratitelj dojavi židovskoj općini u Mostaru o njegovoj smrti… Dođoše židovi iz Mostara i pokopaše Mojsija Danona na Krajšini, kod Vidoškog, tamo gdje je i umro… Oko 1910. otkupi to zemljište Danijel Mojsije Salon iz Sarajeva – Ščuplija, koji obnovi spomenik, sagradi zgradu za sastajalište i ogradi zemljiše …’ Kamen ušuti…

Otada ovo mjesto postade židovsko sastajalište i svetište, gdje se čuvaju uspomene na Mojsija Danona. Na dan njegove smrti čitaju se molitve sve do današnjih dana. Mojsije Danon je 1815. izabran za vrhovnog rabina. Vrhovni rabin imao je neograničenu vlast nad svojim vjernicima. Bio je sudac židovima u međusobnim sporovima, te ih je zastupao kod vrhovnih vlasti.

Glavni nadgrobni spomeni, nalik stećku, ima oblik nepravilne peterostrane prizme, kojoj su strane jednake, a gornja je strana zaravnjena pa izgleda kao nepravilna šesterostrana prizma. Kamen je dugačak 150 cm, a visok je 96 cm. Dužina postolja iznosi 190 cm. Sa sjeverne strane uklesan je natpis na starohebrejskom jeziku, koji u prijevodu znači:

OVAJ KAMEN KOJI JE OVDJE PODIGNUT / NEKA BUDE KAO ZNAK I SPOMENIK / UKOPA JEDNE SVETE OSOBE / ČIJA SU DJELA ČUDESNA / I O KOME SE MOŽE KAZATI / DA JE BIO POBOŽAN I SVET. / ON JE NAŠ GOSPODIN UČITELJ I VELIKI RABIN / RABIN MOŠE DANON. NJEGOVA DOBRA DJELA / NEKA NAM POMOGNU. AMEN! / ODIJELIO SE OD OVOGA SVIJETA DANA / 20. SIVANA 5590. (1830.)

Pokraj ovoga spomenika nalaze se još dva manja, gdje su pokopana dva židovska vojnika koje je pogibija zatekla u Vidoškom kraju. Na jednom od njih piše: ARNOLD SILBERSTEIN GESTORBEN IM MAI 1898.

Tekst na sarkofagu rabina Mojsije Danona

U Vidoškom kraju nastala je i izreka: ‘Blago onoj dvojici kada su pokopani kod onog dobrog čovjeka!!!? A duga?! Kako se pojavila, tako je i iščezla u bjelini obzorja…“

Ljubo Krmek je rođen 22. ožujka 1969. u Čapljini. Osnovnu školu pohađao je u Hutovu, a Željeznički tehničku školu u Saraju. Radi kao prometnik vlakova u Pločama. Pjesme, priče i drame su mu objavljene u više listova, časopisa, zbornika i antologija u BiH i RH. Jedan je od pokretača lista Vrutak Društva prijatelja starina Hutovo, koji je izašao u jedanaest brojeva.

Član je Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, gdje je u drugom mandatu član Upravnog odbora. Član je i Matice hrvatske Stolac te predsjednik Južnohrvatskog ogranka Društva hrvatskih književnika. Predsjednik je Povjerenstva za održavanje književnih manifestacija Vidoška pjesnička noć u Stocu i Rijek iz kamena u Čapljini. Za svoje pjesništvo 2010. nagrađen je nagradom Dubravko Horvatić.

Objavljena djela: Milogledi (pjesme), Matica hrvatska, Ploče, 1999.; Višeglasje (pjesme), Matica hrvatska, Stolac, 2001.; Humljanke (pjesme), Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne, Mostar; Založba kralja Tomislava, Mostar – Čapljina, 2008.; Ibalo balo (pjesme) Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne, Mostar – Založba kralja Tomislava, Mostar – Čapljina, 2009.; Grudina (pjesme), HKZ -Hrvatsko slovo, Zagreb, 2012.; Drijen (pjesme), Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne, Mostar – Matica hrvatska Stolac, Mostar, 2013.;Neretvanska dobnik (kolumne), HKZ – Hrvatsko slovo, Zagreb, 2013.; Iz Humske zemlje, Knjiga prva (povijesno – prozni zapisci), Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne, Mostar, 2013.; Hrvatsko pjesništvo Donje Hercegovine, (pregled), Matica hrvatska Stolac, Stolac, 2014.; Zadom (pjesme), Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne, Mostar – Matica hrvatska Stolac, Mostar – Stolac, 2015.; Morine, Priče iz Humine, Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne, Mostar – Matica hrvatska Stolac, Mostar – Stolac, 2015.

Na žalost ovaj vrijedan književni djelatnik i dobar obiteljski čovjek ozbiljno je bolestan. Već dvoje godine nalazi se na dijalizi i čeka na transplantaciju bubrega.

Đuro Vidmarović/HKV/ https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo