Nenad Piskač: Turistička sezona između režimske poluge i objektivne stvarnosti

Preživljavanje na inozemnim doznakama i „turističkoj sezoni“ ostala je hrvatska sudbina i tijekom prva dva desetljeća 21. stoljeća. Postala je navikom, aksiomom koji se ne provjerava, a na kojemu lebdi i postkomunistička politelita. Titov recept – iseljavanje plus turistička sezona – još nije prevladan.

Kad je drug Tito, shvativši da njegov jugokomunizam ne može prehraniti stanovništvo, djelomično otvorio granice bivše, dva puta u krvi propale totalitarne Jugoslavije, dogodila su se usporedno dva procesa. Prvi – odoše Hrvati trbuhom za kruhom „na privremeni rad u inozemstvo“ (znali su i htjeli raditi), njih oko milijun iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Drugi – dođoše turisti „na lepo naše more“. Zarađena ‘lova’ iz prvog i drugog procesa završavala je u Beogradu. Hrvatima preostaše mrvice, no i s njima su nekako preživljavali, pače, i na mrvicama su održavali, kao i danas, svoj status „lokomotive Zapadnog Balkana“ (S. Mesić).

Preživljavanje na inozemnim doznakama i „turističkoj sezoni“ ostala je hrvatska sudbina i tijekom prva dva desetljeća 21. stoljeća. Postala je navikom, aksiomom koji se ne provjerava, a na kojemu lebdi i postkomunistička politelita. Titov recept – iseljavanje plus turistička sezona – još nije prevladan. Dalje, više, bolje Hrvatima nije potrebno, ta, tko zna kud bi se vinuli da im gubernatori dopuste dalje, više, bolje?! Stoga se nastavlja vladati Hrvatskom po Titovu jugokomunističkom receptu – iseljavanjem na još katastrofalniji način (cijele obitelji) i rekordnim turističkim sezonama.

Neumrli drug Tito Hrvatskoj je dopustio turističku sezonu, ne i turizam. Njegovi sljedbenici i danas inzistiraju na turističkoj sezoni. Shvatiti razliku između sezone i turizma moguće je jedino pogledom izvan Hrvatske shvaćene kao dio „prostora bivše Jugoslavije“.

Vanjske doznake i turistička sezona sprječavaju socijalne nemire i učvršćuju političku stabilnost nesposobnih elita

Iseljavanje i turizam zapravo su sastavni dio političkog projekta držanja Hrvata i njihove države u vječnoj „tranziciji“. Iseljavanje je dugoročni politički projekt, a turizam nužno zlo. Što se turizma tiče, zaboravlja se da su recimo Opatija, Dubrovnik ili pak Varaždinske Toplice bili ozbiljne turističke destinacije žitelja srednje Europe i prije negoli smo zaglibili u jugoslavensku kloaku.

I u jugokomunizmu i danas cijelo ljeto nacija nam je bombardirana „brojem noćenja“, „brojem stranih turista“, „rastom potrošnje“, podatcima o tomu iz koje države je ovaj vikend došlo najviše turista i sličnim neegzaktnim turističkim pokazateljima. Propaganda po glavi stanovnika zaboravlja da je turizam „tercijarna djelatnost“. Važnije su primarne i sekundarne gospodarske djelatnosti, one daju stabilnost državi i naciji, a tercijarne djelatnosti su „šlag na torti“. Ako turizam nije usko spojen s primarnom i sekundarnom proizvodnjom, onda od njega ima malo koristi i država i narod. A inozemne doznake nisu uopće gospodarska djelatnost.

Preživljavanje na turističkoj sezoni i inozemnim doznakama nije „gospodarska politika“, već krinka za nedostatak ozbiljne, prosperitetne gospodarske politike. U gospodarsku djelatnost ne spada ni tzv. „povlačenje sredstava“ iz fondova Europske unije. Životarenje na inozemnim doznakama i turističkoj sezoni, pojačano sada s „povlačenjem sredstava“, ima svoje opravdanje, svrhu i cilj: Spriječiti socijalne nemire, spriječiti „destabilizaciju“ životarenja, kako u bivšoj Jugoslaviji, tako i u današnjoj Hrvatskoj.

Nema skretanja s jugoslavenskog modela hrvatskog turizma

Turizam je u Hrvatskoj shvaćen kao krpež za nesposobnost postavljanja na noge primarne i sekundarne proizvodnje, od industrije do poljoprivrede. Svaka se garnitura na vlasti hvali rekordnim turističkim sezonama. Efikasnost sezone mjeri se svim i svačim. Svaki lokalni šef „turističke zajednice“ glumi malog turističkog feudalca, da ne velim lokalnog ministra zaduženog za turističku sezonu. Ministrići turističke sezone samo kopiraju prvog ministra turističke sezone, a ovaj pak slijedi državnu politiku turističke sezone. I tako još od Tita do danas. Državnu turističku politiku svedenu na turističku sezonu nema tko promijeniti. Umjesto da se turizam nastavio razvijati na predjugoslavenskoj hrvatskoj turističkoj tradiciji i na moru i na kopnu, on je preuzeo jugokomunističku svrhu i smisao – spriječiti socijalne nemire, osobito u Dalmaciji (Slavonija je ionako iseljena, a Zagreb pokorno šuti). Iz te invalidne turističke logike došli smo u situaciju da je većina toplica, dvoraca i drugih turističkih kapaciteta u unutrašnjosti prodana strancima, ili devastirana, ili uništena.

Tijekom „turističke sezone“ svakodnevno smo šopani nebitnim podatcima o broju ulazaka na graničnim prijelazima, broju planiranih, sanjanih ili ostvarenih noćenja na nekoj mikro-lokaciji, broju izdanih računa, kao da se turistička efikasnost mjeri kvantitativnim podatcima o zbroju ručnika na plaži. Razvijene i slobodne države turističku efikasnost mjere kvalitativnim podatcima i na njima utemeljenim analizama. Takve analize u nas ne može proizvesti cjelokupni hranidbeni lanac glomaznog i skupog sustava „turističkih zajednica“ u kojima prečesto beru berivo strančarski uhljebi i podobnici politike „turističke sezone“. Čim turistički djelatnik spomene „sezonu“, to je pouzdan znak da on turizam shvaća kao i drug Tito, nužnim tromjesečnim zlom pomoću kojega se kupuje socijalni mir, potiče iseljavanje i uvodi inkluzivna turistička radna snaga. U pravom turizmu nema sezone, turizam jest ili nije. Ta, tko je u slobodnom i razvijenom svijetu vidio raditi samo tri mjeseca u godini?! Hrvati nikad nisu bili sezonski narod. Djelomično su postali sezoncima otkad su usvojili jugoslavenski model turizma.

Stoga, kao posljedicu, imamo takvo stanje da u „turističkoj sezoni“ nemamo dovoljno turističkih kapaciteta, nemamo dovoljno kuhara, konobara, spremačica i drugoga popratnog osoblja, premda svako selo ima „turističku zajednicu“, premda imamo prirodna bogatstva na moru i kopnu koja su stvorena za ozbiljan turizam i debelo nadmašuju logiku „turističke sezone“, premda imamo „tisuću otoka“, stotine starih dvoraca, nesagledivu kulturalnu baštinu… Sve to imamo, ali treba htjeti i znati turizam na zdrave noge postaviti. Mi, drugim riječima, jedva krpamo i tu tromjesečnu „turističku sezonu“! Kratka sezona, sezonsko preopterećenje kapaciteta i brojenje nepotrebnih ulazaka i izlazaka. To je naša „sezona“, ali to nije TURIZAM. U takvim okolnostima, nekoj realnom životu okrenutoj hrvatskoj vladi bio bi nepotreban trošak i ministar i ministarstvo turizma. Ne govorim napamet, već imam u vidu turističke pokazatelje susjednih država.

Što nam govore bečki i austrijski turistički rezultati

Režimski mediji ovih nas dana izvještavaju kako bismo od turizma ove godine mogli zaraditi preko 12 milijarda eura (vau!), te da imamo čak milijun gostiju više (vau, vau!!) što sve skupa znači da imamo „rekordnu turističku sezonu“ (dakako, ne piše, ali se podrazumijeva – zahvaljujući mudroj politici naših rukovodilaca i partije u cjelini!). Prethodno je rekordnom bila godina 2019., a tad je sezona ostvarila 10,5 milijarda eura. Pritom za ovu godinu kristalna kugla Hrvatske narodne banke vidi da će „ova sezona“ biti za 800 milijuna kuna bolja od prethodnog rekorda. I tako iz godine u godinu…
Budimo realni – 12 milijarda je mačji kašalj. Plod dopuštene „turističke sezone“. Mi u turizmu smijemo biti samo sezonci. Hrvatski turizam, drugim riječima, kao i sve drugo, ne smije biti suveren, snažan, održiv i dugoročno prosperitetan za državu i naciju. Pogledajmo istini u oči. Prije desetak godina kružio je podatak kako Beč i Prag sami ostvaruju veće turističke prihode negoli cjelokupni hrvatski turizam…

Godine 2018. grad Beč imao je 16,48 milijuna turističkih noćenja. Osnovni razlozi odličnih bečkih rezultata u turizmu jesu „stalna ulaganja u razvoj infrastrukture, prometne povezanosti i marketing“. Dakle, spustimo se na usporedivo tlo i ne dajmo se zavesti igrom brojki i udarničkih rekorda. Kad se spominju „rekordi“, onda ih treba usporediti po mogućnosti s državama boljima od naše. No, mi se ne uspoređujemo ni s boljima, a ni s lošijima. Mi se uspoređujemo sami sa sobom. Zato i velim, turizam bi bolje cvjetao da uvedemo slobodno poduzetništvo i ukinemo ministarstvo turizma (i još neka druga, ali to je druga tema). Usporedbe radi, još i ovo: Bečka gradska uprava postavila je cilj da s godinom 2020. dosegne 18 milijuna noćenja.

Podatci govore da je Austrija godine 2020. u turizmu ostvarila 45,2 milijarda eura (12,1 posto BDP-a). To iznosi 2.715 eura prihoda po glavi stanovnika. A famoznih noćenja bilo je 112,8 milijuna. Iste godine Hrvatska je zabilježila 54,4 milijuna noćenja. Mi se ove godine sami sebi hvalimo s milijun gostiju više nego „rekordne“ godine 2019. Prije dvije godine Austrija je imala 15,09 milijuna stranih gostiju i 9,94 milijuna domaćih.

Krajnji je čas da pokopamo ‘sezonu’ i uspostavimo turizam

Htio bih ovdje svakako podsjetiti kako Austrija nema nijedan otok, kamoli more. Sve te milijarde eura Austriji je priskrbio kopneni turizam, cjelogodišnji rad i državna turistička orijentacija, a ne „turistička sezona“. Austrija ima slobodno poduzetništvo, uređeno zakonodavstvo, prometnu infrastrukturu i dovoljno kapaciteta. Turizam u Austriji nije sinonim za sezonu, niti krpež na gaćama uništene poljoprivrede i industrije. U Austriji turistička sezona traje cijelu godinu. Turizam je usko povezan s austrijskim primarnim i sekundarnim granama gospodarstva. Tamo pak gdje te povezanosti nema, turizam je sezonska krpež krpeži.

Prateći (i) ljetos „središnje informativne emisije“ i njihove priloge koji se odnose na „turističku sezonu“, doduše samo jednim okom, čini mi se da sam sve te tv-dnevnike i novine već gledao i čitao prije četrdesetak i više godina, dok se još Tito sunčao na Brijunima, a sunčao se i znao je produžiti osobnu turističku sezonu na koliko je htio dugo vremensko razdoblje. Sve je isto, tv-prilozi svode se na guranje mikrofona pod nos turistu dok sjedi u automobilu… Komparacije kvalitativnih podataka s drugima i boljima nije bilo ni onda niti je ima danas. Takvo izvještavanje o turizmu jest režimsko, a ne slobodno i odgovorno. Orijentacija na turističku sezonu daje samo mrvice. Čini se da ni režimu, a ni trudbenicima turističke sezone ne odgovaraju kvalitativni podatci. Na kvantitativnim podatcima trudbenici turističke sezone muljaju režim, a režim turističke sezone državu i naciju.

Mit o „turističkoj sezoni“ koja spašava državu, zapravo Hrvatsku udaljava od pravoga turizma od kojega bi mogla živjeti i zelena i plava Hrvatska, a iseljena bi u njega mogla ulagati bez straha. Ulaganje u „turističku sezonu“ jest bacanje novca.

I po definiciji sezona je samo jedan dio godine. U većem dijelu godine glede turizma vlada mrtva sezona. U sezoni kiselih krastavaca turistička sezona i njezine marginalije pune stupce novina i minute dalekovidnica. Ono što nekako najbolje oslikava našu „turističku sezonu“ odnosi se, budimo iskreni, na sezonu kupanja. Sezona kupanja i sunčanja nije turizam, ma koliko se drug Tito, utemeljitelj lijepe naše žilave i nepromjenjive turističke sezone, volio kupati, sunčati i ljenčariti. Vrijeme je da Hrvatska utemelji turizam – gospodarsku djelatnost koja organizira putovanje, smještaj, razbibrigu, zabavu, edukaciju, gastronomiju, vjerske i kulturalne sadržaje turistima u mjestima njihova privremenog boravka u Hrvatskoj.

Nenad Piskač/Hrvatsko nebo