Zorica Vuković: Most SVETE ANE?!

U kolovozu, kad se žito skuplja u žitnice, hrle Hrvati od davnina u svoja marijanska svetišta zahvaliti Bogu i Majci Božjoj na dobru, i zamoliti zaštitu od zla. Ove godine sve je počelo prekrasnim Mladifestom u Međugorju gdje se mladost sveg kruga zemaljskog, iz 74 zemlje, sakupila pod Marijinom zastavom i pod Isusovim Srcem. Pod vodstvom međugorskog župnika fra Marinka Šakote, apostolskog vizitatora za Međugorje nadbiskupa mons. Alda Cavallia, međugorskih fratara, mnogobrojnih volontera, slavlje je uzveličao velik broj svećenika (svaki dan uz predslavnika, više od 500 koncelebranata) i neizbježni zbor mladih iz 25 zemalja koje već niz godina priprema za nastup i dirigira prof. Damir Bunoza iz Mostara. 

 „Ja sam stvarno zahvalan Bogu i Gospi što sam odabran da dirigiram. I svaki Mladifest je… ja to kažem, osjećam se kao da sam dva metra iznad zemlje i sve nas ponese kao da smo u raju, kao da je nebo dodirnulo Međugorje. I ove godine ja to već na probama osjetim. 

Radujem se što smo svake godine dio ovoga velikoga događaja, ovo mi je trinaesta godina od kada sam dirigent zbora i orkestra. Ja u Međugorju nikad nisam osjetio umor, ovdje se srce odmara,“ kazao je prof. Bunoza.

Doista je tako. Radost ovog kolovoza uzveličao mi je taj susret mladih koje je prenosila  tv Laudato, iz čega će poteći, kao svake godine, rijeke milosti.

No, krajem srpnja, svoju su žetvu želi i naši političari otvaranjem Pelješkog mosta, na blagdan roditelja Majke Marije svetih Ane i Joakima. Otvorenje je počelo himnom ‘Hej Europljani!’, ali sam unatoč svemu odlučila ustrajati do kraja, gledajući prijenos. Ali Šuicin uvlakivački govor nisam ‘preživjela’. Doduše Milanović se trudio, ali nitko ne spomenu Udrugu Pelješki most koju je osnovala Branka Šeparović i koja je 11. srpnja 2015. postavila na krajevima budućeg mosta dva anđela načinjena od bronce, visine oko 1,5 m: sa splitske strane u Komarni, Anđela Duju, a sa dubrovačke strane u Brijestima Anđela Vlahu. Nazvani su Stepinčevi anđeli čuvari budući da su uvećana replika onih s glavnog oltara crkve Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije u Lepoglavi. Cilj postavljanja anđela bio je ubrzati i konačno otpočeti povezivanje hrvatskog juga.

Kip anđela Duje izradio je akademski kipar Stjepan Divković, a anđela Vlahu izradio je akademski kipar Nikola Šimunić i oba su odlivena u Ljevaonici Ujević u Zagrebu. Stepinčeva poruka: „Kada vam sve uzmu, ostanu vam dvije ruke, sklopite ih na molitvu, onda ste najjači!“,  isklesana je na ploči od dva i pol metra u bračkom kamenu uz ime anđela Duju.

Tako je ovaj most srušio stremljenja o srpskom Dubrovniku, ali nije srušio težnju ‘srpskog sveta’ za hrvatskim teritorijem i nije srušio njihove vjekovne laži. Koliko mora biti jadan narod koji stalno gleda preko vlastitog tanjura u tuđi…

A i dične bivše nisu mogle odoljeti. Ona oktroirana se rasplakala da je nitko ne voli, a ‘manekenka’ se opet naslikavala i pobudila sprdnju na međumrežju. Sjećamo li se kako je pater Ike od nadređenih zbog joga-predsjednice morao na neko vrijeme ‘ugasiti’ svoj FB?

U Kninu je ‘svečano’ obilježen Dan pobjede, Dan hrvatskih branitelja, Dan domovinske zahvalnosti, Blagdan Gospe Snježne i Blagdan Gospe Velikog hrvatskog krsnog zavjeta.

Od Trsata do Aljmaša

Ti si Majko snaga naša

Od Poreča do Škrpjela

Svetišta su Tvoja bijela

Olovo, Sinj i Tekije

Svud nas Tvoja ljubav grije

Brijeg Široki i Konđilo

Štitilo je Tvoje krilo

Bistrica kraj Zagreb grada

Naše sloge nova nada

Ti si sunce usred tmina

Za vojnike (Hrvate) moli Sina

Ali… Na travnjaku stadiona u Kninu na suncu se pržilo (da ne pretjeram) 80 % onih koju Hrvatsku ne žele, a među njima možemovac, sav iskrivljen od mržnje…

Onda se karavana preselila u Sinj na alku. Sad je Milanović lupetao o nježnoj ženskoj naravi iskazanoj u liku Marije i muškom junaštvu alkara. Ali tko bi mu vjerovao, dok njegova djela govore drugačije. Možda dođe k sebi. Do tada je dug put. Mnogi su se obratili i u svojim pedesetima, a neki su u vjeri od majčine utrobe, pa…

Sve me to podsjetilo i na moja djetinja i mladenačka hodočašća. Najprije u mom rodnom selu u kojem je podignuta kapelica Kraljici Krunice. Tamo smo molili krunicu u korizmi svaki dan, devetnice ponekad, a obavezno ju je predvodila teta Marta. Moja mama je pripremala mlade pjesmom i učila nas kad koju duhovnu pjesmu treba pjevati, jer je bila školovana kod časnih sestara u Požegi. Did-Mata je bio zvonar. ‘Zvonio je za oluje i za zadnja putovanja’, zvonio je ujutro u podne i navečer, pozivajući ljude na molitvu. Ako njega nije bilo, netko drugi je uskočio. Nikada u mom selu nije bilo takve tuče da bi uništila urod, ali su gromovi tutnjali i munje parale nebo.

Na blagdan sv. Antuna 13. srpnja o. g. prijetila je tuča procesiji u Karlovcu. Fra Mate Bašić sjetio se predaje naših starih i počeo zvoniti. Oblaci su se razišli. Izazvalo je to sprdnju kod nekih, ali sprdnju ne izaziva HARP, kemijski tragovi i ostala dostignuća geo-inženjeringa.

U susjednom selu godine 1933. posvećena je kapela Majke Božje pomoćnice kršćana. Često smo i tamo odlazili. Posebno mi je ostao u sjećanju  događaj kad je pozlilo kardinalu Stepincu. Kasnije sam saznala da se to dogodilo 1958. godine. Znam samo da su mama i njene prijateljice o tome tiho šaptale. Vjerojatno su to čule na propovijedi, od svećenika. Knjigu o svim tim događajima napisao je Đuro Mesić. U Donje Emovce smo išli rascvalim svibanjskim livadama s puno žutih žabljka, bijelih ivančica, ljulja i prekrasne trave koju smo zvali Gospine suze, pjevajući marijanske pjesme.

Voljela sam posebno kapelu Blažene djevice Marije – Posrednice milosti u selu Alilovci gdje su živjeli mamini roditelji i gdje sam puno toga naučila od moje drage bake Ružene kojoj sam često ‘pomagala’, a ona je pričala prekrasne priče i pekla nezaboravne pite. Kapela je smještena u kestenovom gaju, a sa dvije strane je oplakuje potok. Sagradio ju je Požežanin Rudolf Sablek kao zavjet za sretan povratak iz Prvog svjetskog rata, a pomagali su Alilovčani. Kapela je blagoslovljena na Novu godinu 1926. Zemlju je donirao gospodin Janota jer se baš na tom mjestu, uz potok, pojavio izvor koji je još i danas u funkciji. Blagdan Naše Gospe, kako je mještani zovu, bio je u svibnju kad je svojevremeno dolazila prva salata i kad su cvale đurđice…

Moj djed Rudolf (čini se da je to ime tada bilo u modi) dao je zavjet Majci Božjoj da će ići svake godine na Blagdan Male Gospe 8.9. u Kutjevo, gdje se nalazi i istoimena crkva. Proveo je tu nakanu do svoje smrti. 

Crkvu Rođenja Blažene Djevice Marije su sagradili cisterciti koji su 1232., osnovali opatiju Vallis honesta de Gotho. Oni su podigli prvi vinogradarski podrum, podržavali su obrazovanje, obrt, trgovinu, kulturu, sadili vinovu lozu po kojoj je i danas poznat taj kraj. Samostan i crkva bili su okruženi potokom, izvan toga su obrađivali zemlju, a vjerski život njegovali su i razvijali do 1536. godine, kada su protjerani pred Turcima. Puno godina je prošlo, a uz obnovu crkva je još i danas okupljalište i utočište mnogima u Zlatnoj dolini.

Posebnu emociju kod mene izaziva Gospa Voćinska. Gotička crkva sagrađena je u 15. st. Oštećena je, ali i obnovljena nakon vladavine Turaka. Bila je hodočasničko mjesto Slavonije. Tijekom Drugog svj. rata, 1944. godine teško je oštećena. Ostala je bez krova. Tamo su partizani imali svoj logor u kojem je pred kraj rat bio i moj stric Iva, kad su ga kao redarstvenika u Požegi uhapsili partizani. Strina je svom mladom suprugu u ruksaku, pješačeći nosila šunku, a on joj je uspio reći da svaku večer odvode ljude koji se više ne vraćaju. Godine 1943. u Voćinu su ubili župnika Josipa Martinca, a nedavno je u partizanskom logoru u nedalekom Slatinskom Drenovcu pronađeno 464 lubanje. Moj je stric preživio. Poslan je na Batinu Skelu 1945. kad su došli Rusi ‘osloboditelji’ i tamo je bio ranjen.

Nakon Drugog svj. rata župnici Franjo Bosnar i Antun Prpić, uz pomoć mnogih Marijinih štovatelja iz domovine i inozemstva, posebno gradišćanskih Hrvata, predvođenih biskupom iz Željezna dr. Stefanom Lazslom i dekanom Štefanom Horvatom, crkvu su od 1971. do 1984. godine mukotrpno obnavljali. Unatoč strogim zabranama i progonima komunističkih vlasti, vjernici su ostali vjerni svojoj Voćinskoj Gospi pa su se hodočašća od 1963. godine ponovno organizirala, a nakon obnove crkve, bivala sve brojnija. Pješačilo se kroz žitna slavonska polja ukrašena plavim različcima, ljubičastim kukoljem, ponekim crvenim makom…

No tu nije kraj stradanja. U noći 13. na 14. prosinca 1991. godine srpske vojne postrojbe razorile su voćinsku crkvu do temelja, te je i ona pretrpjela tešku sudbinu 47 tamošnjih katolika, okrutno poubijanih ili poginulih. U nedjelju 15. prosinca 1991. moj župnik u Crkvi Majke Božje Žalosne u Španskom bio je Antun Prpić. Kako smo svi povezani! Služeći Svetu Misu, on je bio na rubu plača. Rekao nam je da ne može propovijedati jer je crkva u Voćinu, u kojoj je službovao, do temelja srušena, a ljudi koje je poznavao masakrirani. Nikada neću zaboraviti moga župnika Prpića, njegovu skromnost i dobrotu. Vratio se ponovo u našu dragu Slavoniju, a crkva u Voćinu ponovo je sagrađena onakva kakva je bila. 

O stradanju voćinske i stražemanske crkve, dokumentarac je snimio redatelj Jakov Sedlar. 

Crkva je obnovljena i sja u novom ruhu. Požeška biskupija primila je od Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata Dekret kojim se crkvi biskupijskog svetišta u Voćinu dodjeljuje naslov manje bazilike (lat. basilica minor). Svečanost proglašenja održat će se na blagdan Gospe Voćinske, 21. kolovoza o. g. kada je i glavno hodočašće vjernika u to marijansko svetište, a predvodit će ga apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj mons. Giorgio Lingua. Bit će to ujedno i slavlje spomena 25. obljetnice Požeške biskupije koju je utemeljio sv. Ivan Pavao II. i 25. obljetnice Voćina kao glavnog biskupijskog svetišta.

Posebno slavlje održava se u Pleternici 31. kolovoza u Svetištu Majke Božje od Suza. Kako je došlo do toga? 

Naime, 3. prosinca 1944. godine partizani su do temelja srušili župnu crkvu svetog Nikole. S noći od 11. na 12. svibnja 1945. godine pred očima kapelana vlč. Ljudevita Petraka ubijen je tadašnji pleternički župnik vlč. Franjo Radović. Nakon rušenja crkve komunističke su vlasti sprječavale ponovnu izgradnju župne crkve. Unatoč tome, župljani su se nedjeljom i blagdanima okupljali i slavili svetu misu na otvorenom.

Godine 1954. u župi Bučje, blizu Pleternice, održavale su se misije pod vodstvom misionara Stjepana Mullera, isusovca iz Zagreba. Dok je razgovarao sa svećenicima o čudesnim događajima koji su se u Crkvi događali, misionar je posebno spomenuo događaj iz Siracuze. 

Gipsani reljef Bezgrešnoga Srca Marijina, postavljen iznad kreveta mladoga bračnog para Angela Iannusa i Antonine r. Giusto, plakao je 29., 30. i 31. kolovoza te 1. rujna 1953. Jedan je kino-amater snimio kako se oblikuju, teku i rastapaju te suze. Komisija liječnika i kemičara uzela je 1. rujna u 11 sati oko jednog kubnog centimetra te tekućine i izvršila analizu koja je potvrdila da su to ljudske suze. Od sredine studenog 1953. bilo je oko 300 ozdravljenja koja je potvrdila liječnička komisija i proglasila ih izvanrednima.  Brojna su bila i obraćenja.

Razmišljajući o tome vlč. Petrak odlučio je uvesti pobožnosti Gospi od Suza kroz devet dana. Devetnica je trajala od 23. – 31. kolovoza 1955. i održava se kontinuirano do danas. Vlč. Petrak vodio je župu do 1994. kada odlazi u mirovinu. 

Godine 2005. požeški biskup Antun Škvorčević izdaje Dekret o uspostavi Svetišta Gospe od Suza u Pleternici, drugo po redu u svijetu, nakon Siracuze. Nadbiskup Siracuze mons. Giuseppe Costanzo 26. kolovoza 2005. donosi dio originalnih moći Siracuske Gospe koje trajno ostaju u vlasništvu pleterničkog svetišta.

Sva ta hodočašća hrvatskog naroda, trpljenja i mnoge molitve, okrunjena su velikom pobjedom 5. kolovoza 1995. na Dan Gospe Snježne i blagdan Gospe Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta. Misle li o tome naši političari? Čitaju li mnogobrojna djela napisana o našoj povijesti, patnji i molitvama ili još uvijek marširaju ‘po šumama i gorama’ kao njihovi ideološki preci? 

„Doista, gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce.“ Mt 6,21

Zorica Vuković, Hrvatsko nebo