Kako razumjeti sadašnjeg Papu i kako se prema njemu odnositi?

Vrijeme:5 min, 28 sec

 

Svijet ne treba više populiste, bila riječ o političarima, biskupima ili papama. Svijet (koji se našao na pragu samouništenja, ne ponajprije u fizičkom smislu) treba izvanredne vizionare u službi čovjeka i naroda. Povijest nam pokazuje kako bi papu koji je griješio u svojim odlukama, ponekad donošenima iz razloga koji su odveć ljudski, a premalo Božji, nasljeđivao drugi koji bi usmjerio Crkvu na pravi put u službi Boga i čovječanstva.

Treba priznati da su odluke pape Franje za mnoge katolike često i iznenađujuće i arbitrarne, proizvoljne. Tako primjerice i oni koji nisu ni u kakvoj svezi s crkvenom institucijom „Opus Dei“ primjećuju da Papina odluka o izmjeni onoga što je kao osobnu prelaturu uspostavio sv. Ivan Pavao II. pokazuje antipatiju prema njoj. To je samo još jedan pokazatelj kako on „reformira“ Crkvu. Tako da poništava dosta toga što su učinili ili kako su što riješili Ivan Pavao II. i Benedikt XVI.

Mnogim katolicima u Hrvatskoj ne sviđa se ovaj pontifikat. I ne samo zbog sramotnog i ponižavajućeg odgađanja kanonizacije blaženog Alojzija Stepinca, nego i zbog populizma i  revizionizma utemeljenoga na prijeziru prema povijesti. Nerazumljiva je Papina obuzetost voljom da izmijeni ono što su učinili njegovi prethodnici. Nerazumljiva je i njegova kapitulacija pred onima koji su, unutar Crkve, bili smatrani hereticima, i koji su, objektivno, učinili veliku štetu kršćanstvu. Ne manju od onih okrivljenih za sablažnjive grijehe ove ili one vrste.

Sadašnji papa sigurno nema intelektualnu razinu Benedikta XVI. ni karizmu i povijesnu viziju Ivana Pavla II. No on unatoč tomu sigurno zna da je Crkva djelo Božje i da ju vode ljudi koji ponekad griješe; Crkva nije zajednica bezgrješnih. Ali unatoč tomu Crkva je tijekom povijesti davala goleme doprinose, ugradila svoje vrijednosti i u Europu i u zapadnu civilizaciju i u čitav svijet. Crkva je, unatoč grješnicima i protivnicima, evangelizacijom omogućila mnogo bolji i ljudskiji svijet. Svijet sa sviješću o razlikovanju dobra od zla. Svijet s odgovornošću i pred vlastitom savješću i pred drugima i pred vjekovječnim Bogom.

Aktualni Papa poduzeo je u svom, dosad, devetogodišnjem mandatu niz mjera kako bi nametao svoje ideje i svoje postavke. Problem je što one počesto izgledaju manje vjerske, a više političke i svjetovne. I što ih ne primjenjuje na sama sebe. Razumljivo je da on može izmijeniti ovo ili ono što je donio njegov prethodnik kad stvarnost ukaže na takvu potrebu. Ali nije razumljivo kada se u tomu prepozna ogoljeli izraz antipatije koju osjeća prema drukčijim idejama i drugim karizmama. O čemu nas je dovoljno poučio sv. Pavao – a što potvrđuje i ukupna dosadašnja povijest katolištva.

Jako je važno i znakovito da je Papa oduzeo biskupsku čast prelatu Opusa Dei, jednom od važnih, dobro strukturiranih pokreta u Crkvi. Nije nužno biti konzervativni katolik da bi se to razumjelo, da bi se bilo protiv nepravde i arbitrarnosti.

Mnogi su bili oduševljeni Franjinim izborom na konklavama… Ali se to oduševljenje kod mogli naglo pretvaralo u razočaranje. Osim toga, svaka kritika njegova pontifikata, pa bila ona i najdobrohotnija, podrazumijeva izgon iz crkvenih medija, uskraćivanje prava na vlastiti glas. Događa se da i oni koji ga u tom pogledu ne simpatiziraju bivaju ’papskiji od pape’ – provode cenzuru i marginalizaciju ’nepodobne’ braće i ’nepodobnih’ sestara u Kristu. Prelati i crkveni dužnosnici moraju naime potvrđivati privrženost rimskom biskupu (pa i kad taj izrazito griješi u svojim odlukama) i prema njegovim izaslanicima i predstavnicima. No ako podupiru nepravedne odluke, morali bi se zasramiti. I morali bi se više ugledati u Isusa Krista, a i malo dublje upoznati Sveto pismo, koje ne može prestati biti osnovom svega. Ono je Objava Božja ljudima i Crkvi – a ne to što kojem papi sve padne na pamet.

Prateći odluke pape Franje, pitamo se što učiniti s djelom njegovih prethodnika. Zar njih kritizirati ili korigirati, a njemu slijepo vjerovati? Zar je on jedini koji posjeduje objavljenu istinu? Zar nam je baciti u koš nauk Koncila? Čini se da – osim odluke da ne živi u Vatikanu i spremnosti na traženje simpatija antikatoličkih i radikalno lijevo-liberalnih novinara i za isključivanje i marginaliziranje onih koji mu nisu po volji – nije razvidno u čemu se to uopće sastoji djelo i po čemu će to biti vrijedna spomena ostavština pape Franje. Po umijeću komuniciranja? Po umijeću podilaženja ’svjetovnom svijetu’?

Očekivali smo da će on biti nasljednik sv. Petra kakav je potreban Crkvi u ovo konkretno i izazovno doba. No osjećamo se jako razočarani. Istina je da mu plješću oni koji nikad ne će ići u crkvu, i nikad se ne će osobno obratiti, agnostici, ateisti, neki inovjerci, razni ljevičarski i liberalni populisti.

Moguće je da i uspije postići punu kontrolu na episkopatom, kao što bi se dalo zaključiti po njegovim imenovanjima odnosno kadrovskim odabirima. Stalo mu je naime da u kardinalskom zboru bude dovoljno onih koji će za njegova nasljednika izabrati nasljednika koji će slijediti njegovu vrlo specifičnu viziji. Mi se pak nadamo se da će se dogoditi iznenađenje (po Duhu Svetomu, koji je uz ostalo i vrlo duhovit) i da ćemo kada na konklavama, kada na njih dođe red, dobiti papu s intelektualnom razinom i karizmom kakvu danas treba katolicizam. Kako bi djelo Božje uistinu napredovalo, za dobrobit čovječanstva.

Svijet ne treba više populiste, bila riječ o političarima, biskupima ili papama. Svijet (koji se našao na pragu samouništenja, ne ponajprije u fizičkom smislu) treba izvanredne vizionare u službi čovjeka i naroda. Povijest nam pokazuje kako bi papu koji je griješio u svojim odlukama, ponekad donošenima iz razloga koji su odveć ljudski, a premalo Božji, nasljeđivao drugi koji bi usmjerio Crkvu na pravi put u službi Boga i čovječanstva. No i ovaj bi se Papa morao zapitati zašto Crkva nazaduje, a on pritom tako često dobiva pljesak od onih koji bi ju htjeli uništiti ili prilagoditi sebi i svojim nazorima. Od onih koji su protiv Života – posebice nerođenih, starijih i bolesnih –, koji su za relativizaciju i time uništenje Obitelji. Od onih koji su za depopulaciju, za trganje bića od korijena, od identiteta, tradicija i privrženosti vlastitu narodu, kao širem obliku naravnog zajedništva.

Dok bude ustrajao u populizmu i arbitrarnosti, Papu valja kritizirati, ali uz dužno poštovanje prema tako važnoj službi i odgovornosti koja mu je povjerena, i kao ’simbolu jedinstva’.  Slobodno i po savjesti. Onako kao što su mnogi činili, još od Isusova vremena pa sve do danas.

No „sve ima svoje vrijeme“, kako zapisa  mudri biblijski Propovjednik, pa tako i pape imaju na raspolaganju samo vrijeme koje im je dano.

Molimo se i borimo se – i neka nam dragi Bog pomogne! (M. O.)

Povezani sadržaj:

VIDEO: Papa Franjo ljubio stopala vođama Južnog Sudana

 

M. O./Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.