Petar Mladinić: Kako ubiti pticu rugalicu?

Vrijeme:6 min, 10 sec

 

Kako se mogu uspoređivati rezultati postignuti na različitim ispitima? To se javnosti nikako ne argumentira, a mediji nadležnima i ne postavljaju pitanja o tome. A tek kada se ukaže i na to da kriteriji/pragovi prolaznosti na maturi nisu unaprijed objavljeni, kao što bi trebali biti, nego se donose tek nakon uvida u rješenja testova – to posvema oslikava močvaru. To je prva razina močvarnog zemljišta na kojem počiva školsko ocjenjivanje.

Film Ubiti pticu rugalicu (To kill a Mockingbird) iz godine 1962. oslikava i poslije 60 godina civilizacijskog napretka današnju medijsku i javnu scenu u RH.

Zapanjujuća je i prezgodna anologija s tim filmom: usporedi li se nepoželjnu pozornost javnosti koja je bila usmjerena na Toma, Boa ili ubojstvo ptice rugalice koja samo pjeva ukazuje na nedavni medijski orkestriran „skandal“ sa zaključivanjem godišnje ocjene jednom učeniku.

Mjerni instrumenti u školstvu

Sav ovaj narativ o učeničkim školskim ocjenama jest „neboder“ izgrađen na močvarnoj podlozi.

Svakodnevno se uvjeravamo i uvjeravaju nas medijski i drugi akteri svojim argumentima da taj neboder tone i/ili se nagnuo te bi se „uskoro“ mogao srušiti.

Na čemu je izgrađena ta priča i pozivanje na nastavničke prosudbe znanja učenika?

Možda na neupitne i objektivne mjerne instrumente kao što su mjerenja u medicini, fizici, graditeljstvu itd.???

Ne, nitko nikada nije vidio, niti javno objavio te precizne i jasne mjerne instrumente na kojima mogu neupitno nastavnici zaključivati iliti uopće ocjenjivati učenike.

Zašto nitko nije javno objavio takvo što? Pa zato što takvo što ne postoji ni u jednom školskom predmetu. Ovo što se narodu prodaje pod ocjenjivanjem nije ništa drugo nego subjektivno individualno procjenjivanje. I ništa drugo!

Prva razina problema: palac, pedalj i lakat kao mjera

Postoji ponašanje zamaskirano kojekakvim pravilnicima, uputama, „tradicijom“ itd. a koje u potpunosti slijedi povijest načina na koji su trgovci u srednjem vijeku (i poslije), primjerice, mjerili tekstil. Kad su ga trgovci kupovali od „proizvođača“, onda su njihovi palci, pedlji, laktovi i ostale mjerne jedinice bile većih dimenzija od onih jedinica istog naziva kad su prodavali taj isti tekstil. Posljedica je bila da isti količinski broj nije davao jednaku količinu mjerenog tekstila.

Znamo kako je i zašto završilo to „varanje“ s mjernim jedinicama.

Nije li sada situacija ista u školstvu? Zar svaki nastavnik nema svoje mjerne „palčeve, pedlje i laktove“ kojima odmjerava i procjenjuje količinu „uspješnosti“ učenika? I u koje se ne smije dirati! Mogu li se uopće uspoređivati te brojke? Zadovoljavaju li te ocjene uvjete iz teorije mjerenja?

Jeste li pročitali da je prosvjetna inspekcija uopće posvetila i jednu rečenicu tom problemu?

Svaki nastavnik kreira svojim „palčevima“ pisane testove i ocjenjivanje. I onda se javnost čudi kako odlične ocjene nisu iste i za to s pravom problematizira ocjene a da ne ukaže na uzrok.

Na takav problem se nacijepi kao pokušaj ispravljanja ocjena matura vlastitim odlukama/ocjenama. Zar nisu jedne godine 10-ak tisuća maturanata pali ispit iz matematike i zat za to nije nikoga bilo briga? I to nakon 12 godina učenja matematike. Posebice je nerazumljivo i vrlo upitno postavljanje granica uspješnosti i ocjena naknadno nakon uvida u rješavanje i bodovanje pisanih ispita, a ne unaprijed kao što bi moralo biti.

I još slavodobitno ukazuju u NCVVO-u, primjerice, da su ove godine rezultati bolji nego lani. Kako se mogu uspoređivati rezultati postignuti na različitim ispitima? To se javnosti nikako ne argumentira, a mediji nadležnima i ne postavljaju pitanja o tome.

A tek kada se ukaže i na to da kriteriji/pragovi prolaznosti na maturi nisu unaprijed objavljeni, kao što bi trebali biti, nego se donose tek nakon uvida u rješenja testova – to posvema oslikava močvaru.

To je prva razina močvarnog zemljišta na kojem počiva školsko ocjenjivanje.

Druga razina problema: autonomija i pritisak na nastavnike

Druga je razina birokratsko zamagljivanje ili izbjegavanje elaboriranja temeljnih pojmova u nastavničkom radu.

Primjerice, jeste li ikada javno vidjeli argumente kojima se definira autonomija nastavnika? A svi se pozivaju na autonomiju!

Je li autonomija kad nastavnik samog sebe proglasi i doživljava strogim i pravednim i onda pošalje 14 maturanata u 4. razredu na popravak i bez imalo odgovornosti za posljedice svojeg rada. A da nikada nitko nije priupitao, javno i/ili službeno, takvog (i druge) nastavnika za njegovu nastavničku „filozofiju“. Ukazivanje i propitkivanje takvog rada proglašava se pritiskom na nastavnike.

Treća razina problema: društvena uporaba 5,0 (milom ili silom)

Treća je razina močvarnog zemljišta svođenje odgoja i obrazovanja na predmetne ocjene i njihova društvena uporaba. Zašto svi hoće biti (silom ili milom) odlični i 5,0? Je li itko u školstvu i naslonjenim institucijama i znanosti istražio uzroke toga. Nikada nitko! Jer to im nije u fokusu.

I što će se dogoditi kad svi budu 5,0? Tada će, već se sada vidi trend, nova eliminacijska testomanija za upise pokušati „objektivizirati“ (sada na egalističkoj razini pojedine škole ili fakulteta) i zamagliti iliti isključiti nastavničke ocjene iz svjedodžbi.

Svašta! Jedan se problem rješava tako da se „proizvede“ drugi kao pravednije i stručnije rješenje, a ustvari jedno te isto. Svoditi upisne kriterije na testomaniju nije ništa drugo nego „bacanje pijeska u oči“ javnosti.

Četvrta razina problema: ad hominem i ad rem u javnoj raspravi

Četvrta je razina napad na sve one koji ukazuju na „karcinomske“ rane školstva. Ad hominem (napad na osobu), a ne ad rem (napad na srž problema) prokušana je metoda izbjegavanja bilo kakvog smislenog rješavanja.

Pažljivo pročitajte pismo koje je jedna majka nedavno poslala školi s nizom primjedbi na nastavnika i općenito na školu. I na što je sve ukazala sa svoje majčinske strane. Takva slična pisma već godinama šalju tisuće roditelja. I nikome ništa, tj. stanje se uvijek (osim sada) „pomete pod tepih“. A onda pročitajte samo što su joj, primjerice, nastavničke udruge ili sindikalisti uzvratili na to pismo. Ni jedne jedine riječi iliti činjeničnog protuargumenta.

Nigdje niti od bilo koga argumenata i činjenica za ad rem, nego su svi (od medija, novinara, tko se sve nije našao pozvan) krenuli i objavili svoje argumente ad hominem.

Učiteljska komora i zapušteno školstvo

Školstvo je u zapušteno. Osmogodišnja obvezatna škola, 15-ak predmeta po razredu, ni „r“ od reforme školstva i školskih kurikula, plaće nastavnika, uvjeti rada, birokratiziranje i izmišljanje dodanih neplaćenih poslova na koje ni sindikati ne reagiraju, nedostatak nastavnika itd. samo su neki ovdje spomenuti argumenti zapuštenosti iliti zastarjelosti.

Sve struke osim nastavnika imaju svoje komore koje se onda brinu oko stručnih kompetencija, licenciranja, prosudbi u slučajevima sporova, uvida u stručni rad, napredovanje itd. Taj stručni posao, osim licenciranja, prisvojili su sindikati, ministarstvo i agencije. I još se hvale takvim radom!

Dovoljno je reći samo jednu ilustrativnu činjenicu: nastavnici nemaju mogućnost licenciranja (jer nemaju komoru koja to u svim drugim strukama radi) nego je taj posao na sebe preuzela Agencija za odgoj i obrazovanje RH svojim „kvazi napredovanjem“ nastavnika (koje je inače povezano s većom plaćom, a ne s licencom). Jeste li ikada pročitali ijedan redak u medijima o tome? Ili vidjeli neku tv emisiju posvećenu rješavanju nastavničkih problema?

Kad čovjek vidi svu tu količinu istovrsnih (i u maniri linča iz na početku spomenutog filma) argumenata i skretanje pozornosti na nebitno u problemu školskih ocjena i „cehovske“ solidarnosti oko nekoga i nečega lošeg, onda se mora zapitati koga i kako treba „ubiti“: Toma, Boa ili pticu rugalicu.

Stari bi Latini za sve ovo rekli: Sapienti sat! (Pametnomu dosta!)

Dakle, na pitanje iz naslova Kako ubiti pticu rugalicu? odgovorite sami!

Petar Mladinić, Zagreb

 

Naslovna slika: https://kaportal.net.hr/

 

 

Petar Mladinić/Hrvatsko nebo

 

 

Facebook komentari

komentara

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.