Götz Werner: Nije sramota postati bogat, ali sramota je bogat umrijeti

Vlasnik DM-a Götz Werner (1944. – 2022.), vrlo bogat poslovni čovjek i profesor poduzetništva na Institutu za tehnologiju u Karlsruheu, prije desetak godina šokirao je svijet bogatih poduzetnika: „Sve bogatstvo darujem, želim biti slobodan! Djeca imaju pravo na dobar start u životu, ali ne i na to da im roditelji osiguraju doživotno blagostanje.“ To su riječi kojima je Werner objasnio svoju neobičnu odluku kad se kao vrlo bogati vlasnik DM-a odrekao životnoga bogatstva i svoj udjel u vlasništvu darovao dobrotvornoj zakladi!

Njegov maloprodajni njemački trgovački lanac DM po mnogočemu je drukčiji od današnjih liberalnokapitalističkih kompanija: plaće blagajnica kreću se od 6500 do 7000 kuna, primaju dodatne plaće i darovne pakete, kako je pisao jedan naš dnevni list. Zbog tih je pogodnosti i u Hrvatskoj mjesto zaposlenika u DM-u vrlo cijenjeno i traženo. Vlasnik DM-a Götz Werner bio je vrlo neobičan čovjek pa nije čudno što je i njegova kompanija takva. On sam svoje je bogatstvo i svoj stajalište o ostavštini potvrdio riječima: „Nije sramota postati bogat, ali sramota je bogat umrijeti.”

Većina bogataša u svijetu ne odriče se svojega novca. Poziv bogatašima svijeta da se odreknu svojega bogatstva u korist dobrotvornih organizacija uglavnom je bez uspjeha. Bogati se pravdaju da često daruju znatne svote u dobrotvorne svrhe, iako su zapravo razlozi za veće donacije uglavnom sebične prirode ili su na drugi način poslovno proračunate.

Werner je dokazao da su kompanije sa zadovoljnim zaposlenicima uspješnije, a odlukom da svoje bogatstvo ne ostavi djeci nego u dobrotvorne svrhe, pokazao je respektabilan primjer upravo za nas Hrvate, koji smo se godinama zalagali za slobodnu Hrvatsku od komunističke ideologije. Naime, zbog neprovedene lustracije poslije obrambenoga Domovinskoga rata, djeca komunista i komunistička naslijeđena ideologija i dalje ekonomski i politički uništavaju Hrvatsku zbog materijalističkih, klijentelističkih i u konačnici vlastohlepnih razloga. Očito da se vlast u Hrvatskoj poslije 2000. godine razvijala kao protunarodna i protunacionalna, a vladajući kadrovi uglavnom su stasali na komunističko-ideološkim obrascima i odgoju.

Može li se tu išta promijeniti?

Prije mnogo vremena čuo sam kako je jedan par bez djece sav svoj životni imetak ostavio jednoj biskupiji u Hrvatskoj. Taj je biskup veliki zagovaratelj ekumenizma sa SPC, pa je to nažalost bila katastrofalno pogrješna odluka. Tako je taj bračni par bez djece svoj životni imetak nažalost ostavio posve pogrješnoj strani. Pouzdano se zna da su prije otprilike šest mjeseci svi katolički biskupi dobili knjigu autora Milorada Tomanića – SPC, ratovi u njoj i ratovi oko nje (Beograd, 2020.), u kojoj srpski autor piše o mnoštvu podvala, laži i ratnih huškanja SPC-a protiv Hrvata. No nije se uočila promjena retorike ili ponašanja vrha Katoličke Crkve. Osim kod jednoga biskupa, koji već izvjesno vrijeme ne poziva SPC na zajedničke ekumenske molitve, iz vlastitoga lošega iskustva, nego to čini u zajedništvu s arhiepiskopom nepriznate Hrvatske pravoslavne Crkve.

Nedavno sam čitao članak u kojem se jedna autorica žali oko gubitka starijega naraštaja Hrvata koji nije rođen u stranom svijetu; došli su u stranu zemlju i tu stvorili imetak, podigli djecu, pomagali Hrvatskoj u obrambenom Domovinskom ratu, na kraju ostarjeli. No Hrvatsku kakvu su sanjali i priželjkivali nisu uspjeli doživjeti. Pod naslovom Padaju nam hrastovi, jedna majka i baka razmišlja o hrvatskom pomlatku, odnosno tko će nastaviti živjeti i zalagati se za hrvatsku progresivnu budućnost kad ode sadašnji iseljenički naraštaj, koji je Hrvatsku napustio poslije Drugoga svjetskoga rata, koji je Hrvatskoj pomagao u vrijeme velikosrpske agresije. Nažalost, izgledno je da će idući iseljeni naraštaj, ovaj poslije obrambenoga Domovinskoga rata, trebati opet cijeli život krvariti i rintati, kako bi na kraju života eventualno nešto od svog suviška investirao za dobrobit i pomoć nacionalnom opstanku Hrvatske. Međutim, to sigurno nisu djeca ovih „palih hrastova“.

Naime, djeca tih naših „hrastova“ već su sada pedesetgodišnjaci (i plus), a zahvaljujući roditeljima izvrsno su situirani, školovani i sami materijalno zavidno zbrinuti. Mnogi od njih, u pedesetima, već su opskrbljeni za cijeli život, žive u obilju i blagostanju, nastavili su na biznise svojih roditelja i razgranali svoja uspješna poslovanja, imaju reprezentativne kuće, voze sjajne automobile, neki imaju luksuzne jahte, neki putuju na sve dijelove svijeta. Imaju već svoju djecu, dosta bezbrižnu, rastrošnu, pomalo „otkvačenu“, koja su već na samom početku života za cijeli svoj budući život osigurana. To je jedna biznis-kasta koja ne treba u životu naporno raditi, samo podosta lagodno živjeti. Zavičajna zemlja njihovih djedova i baka uopće ih ne zanima, ili tek samo površno, onako bizarno, turistički. Politički pojmovi što se u Hrvatskoj zbiva, posve su im iracionalni, čak kod nekih posve naglavačke izvrnuti. Neki od njih pod medijskom propagandom poprimaju krive zaključke, kako su Hrvati nastrani, krvožedni, bezrazložni mrzitelji Srba, krivi za Jasenovac i izmišljena stradanja srpske djece (poput kozaračke). Kao turbofolk u njihovim turboglavama, udaraljke s izvrnutim mišljenjima i zaključcima. Na njih uopće ne utječe niti izaziva ikakvu empatiju iz kakva su komunističkog pakla izišli njihovi predci, koji su im stvorili imetak i njima osigurali udobnu budućnost, niti kako su ostvarili početni kapital, čime su osigurali budućnost svojim unucima, koji će oni obijesno naslijediti i uživati. Kakve su povijesne neprijatelje imali Hrvati, kako nas u Domovini velikosrpstvo tlači gotovo 200 godina, zašto je Hrvatska danas još na recidivima komunizma i dalje trpi nepravde i ne uspijeva isplivati iz te kaljuže laži, pohlepe i zla, to njih uopće ne zanima! Njih ne zanima hrvatska povijesna istina, niti za nju imaju ikakav kriterij ili još manje simpatiju. Oni su rođeni u tuđim zemljama, koje su bez zavaravanja njihova domovina, a Hrvatska zemlja njihovih predaka, nešto imaginarno i tamo daleko, sve povezano s lošim naglaskom njihovih baka i djedova, koji su teško rintali da bi oni danas iz obijesti uživali. Čast rijetkim iznimkama, ali doista iznimno rijetkim!

Sažmimo najvažnije

Hrvatska je odlascima emigranata i pečalbara poslije Drugoga svjetskog rata višestruko izgubila:

1. Prvi naraštaj, koji je radio i stvarao, ponešto i poslao u Domovinu za razne potrebe svoje rodbine, uglavnom od svog suviška.

2. U vremenu Domovinskog rata jedan dio naših iseljenika iznimno se napregnuo i danonoćno pomagao u vrijeme rata i poraća, no poslije su mnogi – razočarani u političke odluke – posustali. Taj je cijeli naraštaj nažalost izgubljen.

3. Drugi naraštaj, sinovi i kćeri rođeni u tuđini na raznim dijelovima svijeta, koji su uz pomoć kapitala svojih roditelja lakše živjeli, studirali, uglavnom nastavili raditi i stvarati u tvrtkama svojih roditelja, kapitalizirali su dobit i razgranali poslovanje te se obogatili u novim bespućima stranih zemalja. Najveći dio njih ne poznaje hrvatski jezik, ili vrlo loše govori, politički teško ili gotovo nikako ne razumijevaju i ne osjećaju okolnosti kroz koje su prošli njihovi roditelji. Čast iznimkama, ali to su doista samo rijetke iznimke. Uglavnom, roditelji, teško radeći, nisu imali vremena djecu solidnije odgajati, podučavati, tumačiti im političke okolnosti u zemlji iz koje su potekli. Mnogi danas misle posve drukčije nego njihovi roditelji, pa im čak i spočitavaju neke zaključke i politička stajališta. Taj je cijeli naraštaj također nažalost izgubljen.

4. Treći naraštaj, unučad, jest uglavnom onaj koji uopće više i ne mora raditi; osigurani su za cijeli život, po djedovima i bakama, po roditeljima, nemaju više nikakav izričit osjećaj za Hrvatsku, osim čisto egzotični. Izgubljeni su u bespućima obilja materijalizma, bez vjere i morala.

5. Dakle, Hrvatska je poslije Drugoga svjetskog rata u enormnom demografskom gubitku. U prosjeku za svaki iseljeni bračni par, kroz tri naraštaja, prosječni je gubitak 15-ak osoba (2+3+9).

6. Na kraju, Hrvatska je u golemom materijalnom gubitku, za neostvarena materijalna dobra i financijsku dobit; da su materijalne vrijednosti koje su stvorili iseljenici u stranom svijetu, primjerice stvorene i oplođene u Hrvatskoj.

Sada su djedovi i bake stari i onemoćali. Što će učiniti s kapitalom koji su stvorili?

Djeca su ima odrasla, svoji su na svome, posve zbrinuti, ne treba im više ništa. Osim ako nisu prelakomi, jer neki od njih još za života roditelja propituju se za oporuke. Ionako će im roditelji ostaviti sva svoja dobra, poduzeće, kuće, vikendice, jahte, automobile, bankovne račune…

Unučad bi po logici i prirodnom zakonu trebala nasljeđivati od svojih roditelja, iako su već sada toliko osigurani da imaju sve i nije im potrebno u životu ništa se posebno truditi, jedino nastaviti po tragu svojih roditelja.

Zaključno, ne bi li se imućni Hrvati željni bolje i nedosanjane hrvatske budućnosti doista trebali rukovoditi idejom njemačkoga poduzetnika Götza Wernera s početka ovog razmišljanja o životu koji se približava svom kraju i koji je ispravno zaključio: „Djeca imaju pravo na dobar start u životu, ali ne i na to da im roditelji osiguraju doživotno blagostanje“ i svoju ostavštinu još za života darovao dobrotvornoj zakladi?

Što bi djedovi i bake trebali učiniti, ako postoji kakav materijalni i financijski višak? Nije li logično da na provjeren i pouzdan način pomognu razvoj i napredak demokracije u Hrvatskoj iz koje su potekli. Ali ne hrvatskim vlastima koje su odnarođene i korumpirane. Postoje i parovi bez djece koji ne bi smjeli olako pogriješiti u svojoj donaciji ili oporuci. Nije li logično da ostave svoj suvišak za istraživanje istine, za širenje istine o Hrvatskoj na stranim jezicima, za mladi naraštaj koji želi živjeti i braniti svoju – našu jedinu nam Hrvatsku? Bez prave istine nema demokracije, ni boljeg upravljanja državom. A nas danas još uvijek pakosno opterećuju povijesne komunističke laži i nedovoljno rasvijetljene hrvatske povijesne istine.

Postoje li mogućnosti za to? Postoje.

U Zagrebu je prošle godine osnovana Udruga CCAS – Zagreb (s provjerenim inozemnim domoljubnim članstvom i Upravnim odborom) za transfer donacija iz svih krajeva svijeta. Osnovana je i Zaklada Predziđe kršćanstva za izvršne namjene projekata širenja hrvatske istine i čuvanja hrvatske povijesne baštine. Obje fundacije ne čini pojedinac nego Upravni odbori i članstvo, uz Statut koji osigurava transparentnost i dosljednost provedbe zacrtanih zadaća i ciljeva.

Udruga CCAS – Zagreb ima zadatak financirati povijesno-istraživačke projekte, programe i nove studije, a Zaklada Predziđe kršćanstva ima zadatak istraživanja i utvrđivanja hrvatskih povijesnih istina te promicanje vjerskih kršćanskih načela istinoljubivosti i pravednosti, u svrhu promicanja općeg dobra na korist budućnosti opstanka hrvatskog naroda.

Nedavno je osnovana i Udruga za promicanje istine o hrvatskoj povijesti. Utemeljena od poznatog donatora iseljenika, također regulirana statutom i usmjerena na promicanje istine putem TV emisija.

Nažalost, to su rijetke mogućnosti s privatnim inicijativama, pothvatima i darivanjima iz suviška i ostavština uspješnih Hrvata, ispravljati ono što ne čini hrvatska država i njezina odnarođena i protunarodna vlast, prokomunistička vlast, poslije utemeljenja države i u krvi izborene slobode. To je, čini se, jedini ispravan način na koji možemo i poslije naših života osigurati pravu istinu kao temelj za perspektivu neke bolje nedosanjane i pravednije Hrvatske. U Domovinu u kojoj smo rođeni i iz koje smo potekli, iz koje se stoljećima iseljavalo zbog socijalnih i političkih nepravdi, samo se rijetki od njih vraćaju – nažalost u sanducima i urnama. Čak i kosti onih koji su jednom otišli, ostaju većinom u stranoj zemlji. Jesu li za života mogli učiniti više? Poslije smrti je nažalost prekasno za nesebične odluke.

Prije smrti, za života, treba biti odlučan poput Götza Wernera, koji je početkom ove godine, 8. veljače umro u Stuttgartu. Dobrobit njegovih zaposlenika i društva bili su mu najvažniji. Werner je neumorno promicao svoj zahtjev za radikalnim rekonstrukcijama socijalne države, te se na predavanjima i intervjuima diljem svoje zemlje usredotočio na ljudsko dostojanstvo. Činjenica je da je njegov lanac drogerija okretao 2010. g. više od pet milijardi eura godišnje i tako se postavio na drugo mjesto u njemačkoj trgovini. Götz Werner, osnivač DM drogerija, svoju je imovinu za života prenio, te je sve svoje udjele u DM grupi uplatio u dobrotvorne svrhe osnovane dobrotvorne zaklade.

Ima li takvih nesebičnih altruista, heroja poduzetnika u Hrvatskoj i u hrvatskom iseljeništvu? Trebamo se nadati da će ih zbog poznatog hrvatskog patriotizma i ljubavi prema Domovini ipak u budućnosti biti više. Živimo u nadi, s molitvama i sjećanjima na one koji su za života nesebično darivali sebe i svoja materijalna dobra za hrvatsku istinu i njezinu bolju budućnost.

Damir Borovčak, HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo