Zdravko Gavran: Tuđmanizam je mrtav, politike oblikuju noviji čelnici i naraštaji! (2)

Vrijeme:13 min, 24 sec

 

O svekolikim aberacijama od tuđmanizma i ‘apostazijama’ pisano je u posljednje 23 godine i govoreno toliko da njih više nije potrebno tumačiti ni dokazivati. Hrvatska politička i ostala povijest od Tuđmanova odlaska naovamo beskrajno je dug lanac odnosno mreža nebrojenih odstupanja od i iznevjera onoga što je Tuđman proklamirao, branio i zastupao. Naravno, nastavljeno je, pa i progrediralo – nagore ili nabolje (?) – i mnogo toga što se pod njegovim vrhovništvom bijaše u praksi donekle strukturiralo.

U taj lanac odnosno mrežu odstupanja upetljan je ’do grla, rame uz rame sa snagama neotitoizma, multikulturalizma, globalizma, panserbizma, velikobošnjačkog hegemonizma, klijentelizma, partitokratizma i ostalih za Hrvate nepovoljnih „-izama“ i sam „HDZ“. Da su u to bili i jesu zdušno i otvoreno uključeni i upetljani SDP, HNS sa svim svojim frakcijama, odmetnička grupacija Budišina HSLS-a, IDS, manjinci i niz drugih, to se razumije samo po sebi.

Aberacije od tuđmanizma i apostazije

Nema više toga u čemu HDZ odnosno njegovi izabrani dužnosnici ne mogu načiniti truli kompromis na štetu Hrvata ili Hrvatske, u čemu ne mogu popustiti, nema toga što nisu u stanju otrpjeti, ignorirati, zanemariti, predati strancu, domaćem protivniku, stranoj kompaniji, domaćim interesnim mrežama, vanjskom nacionalnom suparniku ili otvorenom neprijatelju.

Nema te vrijednosti koju bi HDZ postojano branio, ako treba i nasmrt.

Nema tog globalističkoga kukavičjeg jajeta koje HDZ ne bi  „kupio“ i usadio ga pod domaću hrvatsku kvočku. Itd.

I nema te apostazije koju HDZ ne bi prijetvorno opravdavao pozivajući se pritom, ako ikako može, na (tobožnju) političku misao Franje Tuđmana, bila to njegova ideja nacionalne pomirbe, bila to njegova ideja dobrosusjedstva  i normalizacije odnosa s Beogradom, bio to Dayton, bila to „regionalna suradnja“, bila to suradnja s Haaškim tribunalom, bila to ideja ulaska u zajednicu europskih naroda, bio to pozitivan odnos prema takozvanim antifašistima. S tom razlikom da se ono za Hrvate najpozitivnije na čemu je Tuđman najviše inzistirao zanemaruje i prešućuje, ono drugo krivo se ili bitno drukčije tumači, a ono treće primjenjuje se u šestom smislu i sasvim drugim okolnostima od onih u kojima je on morao donositi važne i teške odluke.

I pristaše i protivnici ’tuđmanizma’ dobro su razumjeli o čemu je tu bila riječ

Oni koji su ikada razumjeli i prihvatili tuđmanizam kao političku doktrinu dobro su razumjeli i razumiju i danas o čemu je tu bila riječ. Razumjeli su pozitivnost tuđmanizma jako dobro i oni politički emigranti koji su u mladosti bili ustaše, a poslije su razmatrajući što je najbolje za hrvatski narod s vremenom prihvatili Tuđmana kao, realno, jedinu „dobitnu opciju“. Jedan od njih bio je i dr. Ivo Korsky, u ratu ustaški časnik, vrlo ugledan emigrant, k tomu i židovskog porijekla. On je nakon dugih godina proučavanja unutarhrvatske zbilje i kretanja na ljevici došao do zaključka da je, unatoč svim dvojbama, Tuđman taj koji, u danim okolnostima, može ostvariti hrvatsku državu. I nije se prevario!

A najbolje su znali o čemu je tu bila riječ oni koji zbog njegove političke doktrine nisu Tuđmana za njegova života mogli ni prihvatiti ni smisliti, i koji su sve činili, u svim fazama njegova političkog djelovanja, da ga skrenu, obeskrijepe ili gurnu u stranu. Neki od njih smišljali su kako ga svrgnuti, a neki su pokušali i ubiti ga, kao pri bombardiranju Banskih dvora 7. listopada 1991. u organizaciji KOS-a, ali i uz stanovitu pripomoć iznutra („Labrador“ i sl.).

’Od sto glasa’ privatnih nezadovoljnika javnoga ’glasa čuti nije’

Dok mnoge vrijednosti uz koje je Tuđman čvrsto stajao Plenković i drugi iz vrhova HDZ-a uopće ne razumiju, odnosno nikada ih nisu ni razumjeli ni osobno doživljavali kao svoje vlastite, članstvu i biračima i dalje se prodaje ’mantra’ (u kojoj prednjači jedan od rijetkih uz Plenkovića preostalih utemeljitelja, M. Kapulica) o tuđmanizmu kao trajnoj orijentaciji HDZ-a. Samo s tom razlikom što se, eto, HDZ skupa „modernizira“.

Pa tako, umjesto valjda ’staromodnog’ i ’prevladanog’ Tuđmanova ’neinkluzivnog’ hrvatstva HDZ danas zastupa nekakav „moderni suverenizam“, pri čemu nije u stanju objasniti, još manje djelima potkrijepiti što bi to uopće imalo značiti.

Osim toga, HDZ se na riječima ne odriče ni atributa „konzervativne“, dapače „demokršćanske“ stranke, što je postalo komičnim, pa i grotesknim. Ne samo u smislu svjetonazora, nego i u smislu nezastupanja kršćanskih načela u političkoj sferi (koja su prihvatljiva i mnogim izvornim ljevičarima, agnosticima i nevjernicima kojima je stalo da Hrvatska bude i „socijalna“ država, kako stoji u Ustavu) o uređivanju odnosa u društvu na temelju načela jednakopravnosti, demokratičnosti, subsidijarnosti, pravičnosti, solidarnosti, proceduralnosti itd. O HDZ-ovu ignoriranju postojanoga crkvenog nauka o životu (pobačaj), o braku kao isključivoj zajednici muškarca i žene i odatle proistječućoj obitelji da se i ne govori.

Aktualni vrhovnik HDZ-a ima pravo tako se ponašati. On ionako „može što hoće“ – dokle mu to stranačka tijela i ukupno članstvo dopuštaju i omogućuju. A sva stranačka tijela i svi izbori unatrag šest godina potvrđivali su i odobravali sve što on čini i zastupa.

Tragično je pak to što desetci tisuća članova HDZ-a sve to šutke podnose ili i javno opravdavaju iako po svojoj svijesti i vrijednosnim kriterijima takvu orijentaciju (u sebi) ne odobravaju. Ili možda mnogi i odobravaju, tko bi znao što zapravo misle, kada ’od sto glasa’ privatnih nezadovoljnika javnoga ’glasa čuti nije’.

Dvije bitno različite sastavnice ’tuđmanizma’: politička doktrina i ostvarenje u praksi

Svime što je rečeno ne kaže se da je sve što je Tuđmanov HDZ činio bilo dobro, a sve što su činili drugi bilo loše. Ne! Čitavo ovo trodesetljetno razdoblje bilo je smjesa dobroga i lošega.

Kada govorimo o tuđmanizmu, moramo upozoriti da on ima dvije bitno različite sastavnice. Prva je i za nas osnovna njegova politička doktrina. Druga je ostvarenja ili neostvarenje te doktrine pretočene u program u političkoj praksi, na unutarnjem planu, osobito na planu vlasničkih, gospodarskih i socijalnih odnosa. To drugo značenje zaslužuje kritičko istraživanje, koje prepuštamo objektivnim istraživačima, koliko takvih uopće ima. Ovdje govorimo samo o tuđmanizmu u prvom značenju, dakle u značenju temeljnoga nacionalnog političkog i ideološkog koncepta i programa.

Taj program sadržavao je, recimo, i pojam „dekomunizacije“  odnosno oslobađanja od svih povijesnih negativnosti koje je Tuđman u svojoj doktrini odbacivao. Koliko je dekomunizacija odnosno de-totalitarizacija ostvarena, to je pitanje političke prakse, a ne same političke doktrine. (Ona, naravno, nije ostvarena.)

Tragični preokret do kojeg je došlo nakon Tuđmanove smrti

Nedvojbeno su snage koje su poslije napuštale prvu sastavnicu tuđmanizma (prihvaćenu često nevoljko, iz oportunizma ili samo uvjetno) imale i u doba samog Tuđmana dominaciju i povlašten položaj. (Zašto je bilo tako, izvor je brojnih, do danas nerazriješenih prijepora.) Te snage imale su po sebi veliku moć, u kontinuitetu sa širom moću koju su u svoje ruke kumulirale od 1945. No mora se reći i to da one nisu određivale temeljne političke prioritete ni donosile u danim trenutcima bitne političke, vojne, sigurnosne ni međunarodnopolitičke odluke, kao što je odluka o referendumskom pitanju, o vojnoj strategiji, o politici prema BiH ili o pokretanju Bljeska i Oluje – njih je određivao i donosio ih Tuđman osobno, savjetujući se, naravno, i s njima i s mnogim drugima.

Kada nije više bilo Tuđmana, te su snage uzele u svoju ovlast i donošenje političkih odluka. U tomu je tragični preokret. Time su eliminirale iz igre čitave ešalone izvornih hadezeovaca, domoljuba, branitelja, katolika, nacionalista, istinskih demokrata, protivnika izručenja naših generala i drugih najednom jako „nepodobnih“, a svoju realnu moć pretvorile su žurno i u vrhovnu političku vlast, koju dotad nisu imale, i pretakale ju u enormnu ekonomsku i medijsku i drugu moć. Te su snage s vremenom (a činile su to, ali u mnogo manjoj mjeri odnosno potajice i za Tuđmanova života) provele ’antilustraciju’; umjesto da su same bile lustrirane odnosno umjesto da je nad njima izvršena pravda, one su hrvatski politički prostor sve više ’čistile’ od tuđmanista i od kadrova koji su stajali na spomenutim pozicijama.

Što je glavni cilj ovog osvrta?

Glavni cilj ovog osvrta nije dakle cjelovito vrjednovanje onoga što se u Hrvatskoj dosad događalo, nego posvješćenje dvoga: toga da je tuđmanizam kao politička praksa (sastavljana od obiju sastavnica u njihovoj dinamičkoj ravnoteži, pri čemu je Tuđman bio jamac da nelustrirane snage ne će pretegnuti te eliminirati ili podčiniti ostale), a poglavito kao politička doktrina već odavno mrtav. Ovdje se to samo napokon konstatira.

Tuđman je danas  samo brončano poprsje, ili kameni spomeničić, ili jeftini  suvenirčić koji se izlaže na posttuđmanovskom političkom vašaru. Tuđman je po državničkoj važnosti danas dio političkog folklora, motiv za nostalgičare i iskaznica kojom se dokazuje hrvatsko stranačko-političko pravovjerje. Zato da bi se hrabrije i s  dovoljnim uporištem među biračima moglo promicati bezlično hrvatsko, hrvatsko-srpsko, jugoslavensko, europsko ili koje drugo političko krivovjerje.

HDZ već dugo nije istinski ni „Tuđmanova“ ni tuđmanistička stranka, nego samo i dalje nastoji kapitalizirati svoj tobožnji kontinuitet s tuđmanizmom. Bez njega kao ideologije tu stranku ne bi iznutra ni s glasačima povezivalo ništa drugo osim golih praktičnih i pragmatičnih interesa.

A stranka bez ikakve ideologije, osim ako bi to bila ideologija europejstva, globalizma, atlantizma, tržišnog kapitalizma i liberalnog demokratizma (iliti novog totalitarizma), a pogotovu klijentelizma i pelješenja nacionalne imovine, nužno se urušava, budući da nema nikakav specifičan identitet, nema svoj supstrat. Ako bi ga i imala, taj sigurno ne bi u programskom smislu privlačio dvije trećine članstva ni birača koje HDZ još uvijek privlači i drži na okupu.

Vodstva HDZ-a razgrađuju tuđmanizam, hrvatstvo i demokršćanstvo ’iznutra’

Vodstva HDZ-a drže glavninu članstva i birača i dalje na okupu pod izgovorom obrane hrvatstva, u smislu koncepcije biranja ’manjega zla’. Drže na okupu svoje sve ubogije i ovisnije i nemoćnije stado, u kojem je i mnogo onih koji imaju vrlo prizemne interese, strašeći ga dolaskom na vlast crvenih, crnih, zelenih, žutih i ostalih vukova koji, kao, imaju za cilj izgristi ili rastrgati i ono što je još ostalo od tuđmanizma.

Sada Z. Milanović služi kao glavni „dokaz“ koliku su izdaju i veleizdaju počinili oni koji nisu glasovali za KGK kao kandidaticu HDZ-a. Pritom, uopće ih nije briga je li KGK bila po mjeri birača koje HDZ drži za taoce, niti ih je itko anketirao ili pitao koga bi oni željeli za svog kandidata. Nije bilo unutarstranačke predizborne kampanje, kakvu svaki put pratimo u demokratskoj Americi, i drugdje. Ma ne! Samo oktroirani kandidat može i mora biti „naš“ kandidat. Kakvo prednatjecanje, kakvi birači, kakvi bakrači! (Da je HDZ imao pravog Hrvatinu za kandidata, nikakav Škoro, a time ni Milanović, ne bi tada  imali nikakve šanse!)

Time se pokazuje i koliko je HDZ postao odvojen od naroda, koliko prezire vlastite birače i koliko je po metodi i proceduri nekorektan i nedemokratičan. A pritom svojim što aktivnim, što pasivnim politikama i podmuklim činima dosljedno razgrađuje tuđmanizam iznutra. Misli se na onaj tuđmanizam koji je u svijesti mnogih istoznačnica sa svjesnim i ponosnim i odlučnim hrvatstvom i s privrženošću tradicijskim vrijednostima odnosno ’kršćanskoj civilizaciji’, pa i demokršćanstvu u smislu Adenauerova, Schumanova, De Gasperijeva, Mockova ili Kohlova demokršćanstva. (Takvo je u cijeloj Europi pogubljeno.)

HDZ razgrađuje tuđmanizam ’iznutra’, ali ne dopušta da njegovo stado spozna i uvidi da je tako, a ako i uvidi, uspijeva nekako postizati da se ono s time i dalje miri, da ovce ne napuštaju stado, osim anonimnih iznimaka. Medijske kampanje služe zasljepljivanju stranačkih i biračkih ovaca. Tomu istomu služe i nebrojeni ’bliski susreti’ i usiljena ’slikavanja’ s crkvenim prelatima.

Povijest nije nikada bila zaustavljena niti fiksirana uz jednog čovjeka i naraštaj

To da povijest – u značenju protoka vremena i mijena u vremenu – nije nikada bila zaustavljena, da nije bila fiksirana uz jednog čovjeka i jedan naraštaj, notorna je činjenica. Historia est magistra vitae!

Istina, bilo je velikih vođa, uglavnom careva, kraljeva i diktatora, koji su desetljećima držali narode u pokornosti i u svojoj sjeni, a određene su doktrine ili ideologije u tim razdobljima prevladavale. To što se posljednjih dvadesetak godina u Hrvatskoj događa, uvelike se, ako ne i posvema, događa na liniji negacije tuđmanizma  kao dosegnute političke, ideološke i vrijednosne doktrine i kriteriologije.

Kada se kaže „tuđmanizam“, misli se u ovom osvrtu na onu spoznaju i doktrinu koja je u jednom trenutku hrvatske povijesti proistekla iz tisućljetnoga „narodnog genija“ i oblikovala se kako se oblikovala. Mogla se oblikovati i drukčije, no teško da bi na neki drugi način uspjela ostvariti temeljne ciljeve u smislu kako su oni prethodno prikazani. Uza sve bolne i visoke cijene koje  su pritom plaćene. Mogle su biti plaćene i mnogo više cijene, a bez ostvarenja temeljnog cilja.

Vodstvo HDZ-a vlasno je činiti što čini, za to je dobilo mandat od članstva i stranačkih tijela!

Vodeće snage u ovoj „postmodernoj“ Hrvatskoj čine ono što čine ili neovisno o „narodnom geniju“, ili njemu usuprot, ili preoblikujući i sam „narodni genij“ kao podatno tijesto od kojega oni koji imaju moć mogu načiniti praktički što hoće, ili u najmanju ruku ono što „moraju“, e da bi se dokazali pred višim gospodarima, vidljivima ili onima iz sjene. HDZ kao cjelina u svemu tomu mnogo je više predmet „obradbe“ i upravljanja  nego što sam „obrađuje“ hrvatsku zbilju i njom upravlja. To je tako ako se zanemare interesne strukture i mreže. No one ne oblikuju ni ideologiju ni državnu politiku, nego se samo otimaju za svoj dio u ružnoj „podjeli plijena“.

Pozivanje dakle na tuđmanizam danas i povezivanje novodobne hadezeovske ideologije i politike s tuđmanizmom ravno je prividu, utvari, tlapnji, a i svojevrsnoj informativno-percepcijskoj i interpretativnoj prijevari. No time se vodstvu nipošto ne poriče pravo da čini što hoće činiti. Nigdje naime „ne piše“ da bi se vodstva HDZ-a morala držati tuđmanizma „kao pijan plota“. Ne! Svako vodstvo vlasno je činiti ono za što je dobilo mandat na posljednjim stranačkim izborima odnosno na „Općem saboru“, a ne na onomu na kojemu je Tuđman prvi put izložio svoj stranački i nacionalno-politički program ili na nekom drugom na kojem je biran on i odobravana njegova politika.

Svako novo vodstvo ima dakle puni ne samo legalitet, nego i puni legitimitet samostalno i neovisno o tuđmanizmu oblikovati svoje programe, prioritete i politike. Svejedno je li riječ o vlastitim ili od drugih preuzetim ili od drugih „nametnutim“ specifičnim programskim točkama, prioritetima i politikama.

Naposljetku, to je naravno-kontrolirani slijed i razvoj, takav je uvijek i posvuda bio, takav je dosad, i takav će biti odsad.

Današnje politike definiraju i provode današnji političari

Franjo Tuđman već je daleka prošlost. To znači – i to se mora reći u lice svim i tuđmanistima i kvazi-tuđmanistima i antituđmanistima podjednako – da se ni pozivanjem na njega ni osporavanjem njega ne oblikuju današnje politike. Uopće ne! One se ne oblikuju po Franji, nego po Ivici, Stipi, Ivi, Jaci, drugom Ivi, Tomi, Zokiju, Andreju… Oni su vidljivi igrači, iza kojih stoje sive zone realne unutarnje i vanjske moći, koncepcija, probitka i razloga svih vrsta.

Današnje politike vode se nekim sasvim drugim razlozima, mjerilima i potrebama nego one prije 20-30 godina. Vode se k tomu mnogo manje sukladno načelima i ideologijama, a mnogo više sukladno pragmatičnim interesima. Koliko u njima stvarno ima tuđmanizma, to praktički i nije bitno. Osim u mjeri u kojoj je nekima potrebno održavati bilo pozitivni, bilo negativni mit o „silno moćnom“, „za sve  zaslužnom“  ili – sa suprotnih strana – „za sve krivom“ Tuđmanu.

Što je bilo, bilo je! Htjeli ili ne htjeli, Hrvatice i Hrvati moraju prestati gledati u prošlost žele li išta do čega im je stalo ostvarivati u sadašnjosti i u budućnosti. Odgovornost već dugo nije  na Tuđmanu, koji će tek nakon proteka više desetljeća i provedenih istraživanja svih arhiva i ostaloga doživjeti objektivnu povijesnu valorizaciju. Odgovornost je danas na drugima i, na čemu je svojedobno inzistirao Petar Šegedin, na svima nama. Svako doba mora iznova tražiti odgovore na dane situacije. Onako kako je na danu situaciju Tuđman imao svoj odgovor, prepoznat i prihvaćen od većine naroda, i utisnuo ga – u sinergiji s mnogima drugima – u svom zenitu duboko u hrvatsku povijest, koja je zatim išla dalje.

(Svršetak sa sljedećim nastavkom)

Prethodno:

Z. Gavran: Tuđmanizam je mrtav, politike oblikuju noviji čelnici i naraštaji! (1)

Povezani sadržaji:

Benjamin Tolić: Tuđmanizam Andreja Plenkovića

Kuščević u uredima želi sliku Tuđmana i raspelo, objasnio zašto

Istina, neistina, laž

 

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.