Zorica Vuković: Kud narodna vojska prođe

Riječ kaptol dolazi od latinske riječi capitulum, a označava zbor kanonika u Katoličkoj Crkvi. Razlikuje se stolni kaptol koji se nalazi u biskupijskom sjedištu i zborni kaptol koji se nalazi izvan biskupijskog sjedišta. Svaka biskupija obično ima stolni kaptol.

Ovih dana pročitah da su u Starom gradu Kaptol, koji se obnavlja, u bunaru pronađeni ljudski ostatci iz Drugog svjetskog rata. Stigli su predstavnici Ministarstva hrvatskih branitelja zaduženi za identifikaciju posmrtnih ostataka. Iskapanja su u tijeku.

Veliko slavonsko selo Kaptol nalazi se oko 12 km sjeverno od Požege, ispod Papuka. Dobilo je ime po utvrdi sagrađenoj početkom 13 st. u kojoj se nalazio Zborni kaptol sv. Petra. Dozvolu za njegovu gradnju dala je biskupija iz Pečuha pod čijom je jurisdikcijom tada bio ovaj kraj. 

Riječ kaptol dolazi od latinske riječi capitulum, a označava zbor kanonika u Katoličkoj Crkvi. Razlikuje se stolni kaptol koji se nalazi u biskupijskom sjedištu i zborni kaptol koji se nalazi izvan biskupijskog sjedišta. Svaka biskupija obično ima stolni kaptol.

Prvi izravni spomen požeškog zbornog kaptola nalazi se u listini pečuškog stolnog kaptola iz 1217. godine. No još se ne zna točno vrijeme njegova utemeljenja, ali se zna da je djelovao  pod imenom Zborni kaptol Sv. Petra od Požege (Capitulum ecclesiae sancti Petri de Posega). Novija povijesna istraživanja navode kraj 12. stoljeća kao osnutak, a povjesničar dr. Stanko Andrić (1967.) smatra da je ovaj kaptol osnovao biskup Kalan (1155.-1218.) koji je od 1193. – 1194. godine bio namjesnik Hrvatske i Dalmacije. 

Utvrda je smještena na uzdignutom platou, okružena jarkom koji je nekada bio ispunjen vodom. U početku je imala šesterokutni oblik s kružnim polukulama i četvrtastom ulaznom kulom. Zapadni zidovi i sjeverozapadna kula uništeni su pri gradnji barokne crkve sv. Juraja. 

U grad se ulazilo s južne strane kroz vrata s dizajućim mostom. Unutar objekta u srednjemu vijeku nalazila se crkva sv. Petra, stambene prostorije kanonika i središnje dvorište. Bio je to prostor primjeren za zajednički život članova kaptola samostanskoga tipa. Iako teško stradava tijekom turskih osvajanja, utvrda je preživjela, uz velike žrtve, kako su pokazala arheološka iskapanja kada je otkriveno više grobova unutar zidina.   

Srijemski biskup Ladislav Szörenyi (1670. – 1752.) obnovio je 1752. godine utvrdu i unutar nje izgradio novu crkvu sv. Juraja. Početkom 19. stoljeća, kaptolski posjed  je ušao u vlasništvo đakovačkog kaptola, a crkva sv. Juraja pretvorena je u žitnicu. Život se u utvrdi odvijao sve do 1943. godine kada su crkvu i stambeni prostor zapalili partizani.

Župa sv. Petra u Kaptolu je oformljena 1334. godine, a današnja Crkva sv. Petra i Pavla sagrađena je 1772. godine.

Moje djetinjstvo i adolescencija jako je vezano uz ovo mjesto jer su tamo živjeli moja teta, tetak i moja tri bratića. Posebno mi je u srcu igra s mojim najmlađim bratićem, jer smo bliski po godinama, kad smo često odlazili u stari grad i ‘istraživali’ po njegovim ruševnim labirintima. Interesantno da do hrvatske samostalnosti nismo, od naših starijih, ništa čuli o partizanskom uništenju grada. 

Od ranog sam djetinjstva znala da je moj ujak Karlo ‘nestao’ negdje krajem II. svj. rata, povlačeći se iz Poljske, jer je kao mladića od 19 godina regrutiran u njemačku vojsku. Dvojica njegovih bratića, koji su bili u hrvatskoj vojsci, ‘nestali’ su dolaskom partizana i ta tuga je bila prisutna u obitelji. 

Moj tetak se na kraju rata, u svibnju, zatekao u Zagrebu kao domobran, gdje su se spremali krenuti prema Austriji. No on nije želio poći na taj put jer mu se godine 1943. rodio sin koji je dobio ime po ujaku, Karlo, a kojeg tetak još nije vidio. On se odvojio od svoje postrojbe kako bi se vratio kući. U Podsusedu ga je skrila jedna žena, nadajući se da će i njenom suprugu, od kojega nije imala nikakvih vijesti, netko nepoznat pomoći u paklu u kojem su se zatekli. 

Dan je tetak proveo u skrivenom kutku u podrumu gdje ga nije pronašla ni njemačka patrola koja je tražila ‘dezertere’.  Noću je uz nešto popudbine, koje mu je dala žena, krenuo prema  rijeci Savi i kroz vrbike se uputio prema istoku. U općem kaosu hodao je poljima, livadama, šumarcima danima, jer trebalo je prepješačiti oko 200 km. Hranu, koju mu je žena dala, brzo je potrošio, pio je vodu iz potoka i jeo kiselicu, vrlo ljekovitu, mineralima i vitaminima bogatu biljku. Hodao je uglavnom noću, izbjegavajući ljude. 

U Požegu je došao jednog četvrtka, obrasle brade, poderan i iscrpljen. Bio je sajmeni dan i on se nadao da će nekoga naći iz Kaptola kako bi ga odvezao kući. I doista. Našao je. Suseljan ga nije prepoznao onako odrpana, obrasle brade, ali se sve brzo razjasnilo i tako je moj tetak kolima, koje su vukli konji, stigao u svoje selo, svojoj kući.

Dok je on bio na ratištima, moja teta je rodila Karla. Jednom su mladu majku partizani s Papuka pokupili i odveli je na đubrište pored štale kako bi je strijeljali jer je ‘izdala’ Peru, mlađeg tetkovog brata koji je bio u partizanima. Naime, Pero se nije jedno vrijeme pojavljivao u šumi, pa su se ‘drugovi’ zabrinuli. Netko je Peri dojavio što se zbiva i on je sav izbezumljen dotrčao. Skrivao se kod svoje  cure u selu. I tako je moja teta preživjela. Od tada je Pero na nju pazio. Ali na Peru su pazili i Nijemci. Jednom, kad je došao posjetiti snahu i nećaka, uhvatili su ga Nijemci i odveli ga kao ‘komunistu’ na isto đubrište. Pero se prekrižio i zavapio svetom Antunu za pomoć. Nijemci preneraženi, shvatiše da on nije komunist i pustiše ga…

Rat su preživjeli teta, Pero, tetak, bratić Karlo kojega je njegovala, pomažući svojoj sestri, moja majka tinejdžerica. A ja sam dobila još dva bratića… Moja teta i tetak su svojim životom pokazivali međusobnu duboku privrženost i ljubav iako se teta od šoka na đubrištu nikada nije posve oporavila…

Ova je priča tema za film ili roman. Koliko takvih ispričanih i neispričanih tema, nažalost, ima u našem narodu. A ovi slave nekakav Dan antifašističke borbe. 

Nastavak priče je da je moj najmlađi bratić 1991. godine bio organizator obrane od velikosrpske agresije na tom dijelu naše domovine.

Tijekom jugokomunističke vladavine, stari je grad bio zapušten, a obnovom hrvatske državnosti pripao je općini Kaptol koja ga 1999. daruje Požeškoj biskupiji. Tada 1999. i 2000. godine počinju arheološka iskapanja i obnova o čemu me izvijestio bratić. Nažalost, istraživanja i obnova teku sporo jer nedostaje novaca. 

Požeška biskupija želi spasiti taj povijesni i arhitektonski biser Požeško-slavonske županije. 

 „Dio objekta posljednjih je nekoliko godina konzerviran i obnovljen, ali sredstva iz državnog proračuna nisu dostatna za cjelovitu obnovu. Nakon izrade projektne dokumentacije, biskupija kao investitor steći će uvjete za nastavak obnove građevine, koju namjerava aplicirati za sredstva iz europskih fondova. U utvrdu želimo smjestiti povijesne knjižice iz naših župa i sačuvati ih kao vrijedno arhivsko blago. Uglavnom je riječ o knjižicama iz 18. stoljeća, koje su tada služile svećenicima,“ kaže mons. Antun Škvorčević, požeški biskup i zaključuje: „Sredstvima državnog proračuna, unazad nekoliko godina stari grad u Kaptolu je konzerviran i dio objekta je obnavljan, a obično se godišnje iz tog izvora dobivalo po 150 tisuća kuna što nije dostatno za zahvate koji su ovdje neophodni. Projekt obnove građevine ćemo aplicirati za sredstva EU fondova.“

Koliko ono ‘uključiva’ Nina i ostatak Plenkovićeva plemena daju SNV? Svake godine sve više. 

Saborski zastupnik Daniel Spajić je početkom svibnja o. g. u Saboru komentirao Izvješća o provođenju Zakona o pravima nacionalnih manjina, upitavši ‘devojčicu s traktora’, Plenkovićevu zamjenicu u Vladi, na što je Srpsko narodno vijeće potrošilo milijune kuna: „Otkad je gospodin Plenković zasjeo u Vladu, 2016. pa sve do 2020. SNV-u donacije iz proračuna su rasle za 287,9 %! Odnosno, od 2016. ste imali 9,9 milijuna kuna, a u 2020. imate 28,5 milijuna kuna. Možete li mi ukratko reći koje su tri glavne stavke na koje vam odlazi taj novac, od tih 28,5 milijuna kuna? S tim da, koliko znam, SNV funkcionira kao udruga građana. To je novac svih građana RH.“

Nova potpredsjednica, zamjena za optuženog Miloševića, počela je zamuckivati i na kraju odbila dati odgovor. 

Na web stranici Stolni kaptol sv. Petra u Požegi objavljeno je da je 2. lipnja ’22. započelo istraživanje bunara na lokalitetu Stari grad Kaptol koje provodi Uprava za zatočene i nestale Ministarstva hrvatskih branitelja. Istraživanju je prethodio sastanak svih sudionika ovog procesa. Bili su prisutni: Žarko Španiček, pročelnik Konzervatorskog odjela u Požegi sa suradnicom Viktorijom Ciganović, Danimirka Podunavac, nadzorna arheologinja iz Arheološkog muzeja Osijek, Ivica Žuljević,  prepošt Stolnog kaptola sv. Petra, te predstavnici policije i hrvatskih branitelja. 

Analiza rezultati istraživanja pokazat će što se dogodilo.

U međuvremenu  se u obnovljenom dijelu Starog grada, uoči Petrova (29. lipnja), održavaju koncerti, povodom prvog spomena imena sela Kaptol 1221. godine. Lani je svečano obilježeno 800 godina Kaptola (1221. – 2021.), a taj dan, na blagdan sv. Petra i Pavla, je i Dan općine.

Zorica Vuković, Hrvatsko nebo