ŠILJO: Dvadeset treća godina političko-izbornog zlostavljanja Hrvata u BiH (4)

Kada su se godine 2001. nova podzakonska izborna pravila određena Barry-Vollanovim amandmanima primijenila u praksi, to je izgledalo ovako: Bosansko-podrinjska županija Goražde, u kojoj živi svega nekoliko Hrvata, birala je voljom županijske većine jednog izaslanika Hrvata, dok je Županija Posavska, u kojoj živi oko 40 tisuća Hrvata, birala isti broj izaslanika. Isto tako Tuzlanska, Sarajevska, Zeničko-dobojska i Unsko-sanska županija, u kojima je živio sveukupno nevelik postotak Hrvata, birale su jednog do dva izaslanika. Izaslanike u županijama u kojima ima malo Hrvata odabirali su u županijskim skupštinama praktički odreda izrazito većinski Bošnjaci.

Tako je nastala situacija da su Bošnjaci u FBiH mogli bez poteškoća izabrati šest od sedamnaest (trećina) hrvatskih izaslanika u Domu naroda. A kako je za potvrdu Vlade ili prolazak nekog zakona dovoljna trećina glasova predstavnika svakog nacionalnog kluba, time je otvoren put preglasavanju stvarnih reprezentanata Hrvata i u gornjem domu.

11 od 17 kao unutarhrvatski predstavnički maksimum

Da neka hrvatska stranka ili koalicija i dobije veliku većinu hrvatskih glasova u BiH, teoretski je mogla imati najviše 11 od 17 izaslanika u hrvatskom klubu Doma naroda, dakle manje od dvije trećine, pa ih opet preostala trećina može s ostalima preglasati. No stranaka s „hrvatskim predznakom“ ima više. Osim toga, ako u skupštinu neke županije s izrazito bošnjačkom većinom ne bi bio izabran nijedan etnički Hrvat, poneki županijski zastupnik, iako Bošnjak, izjasnio bi se kao Hrvat, kako bi bio izabran u Hrvatski klub Doma naroda i tako postao ovlašten suodlučivati o vitalnim hrvatskim nacionalnim interesima. Istodobno, Hrvati realno nisu mogli na isti način utjecati na izbor bošnjačkih izaslanika. Takav izborni i politički inženjering doveo je na federacijskoj razini do privremenog izbacivanja autentičnih predstavnika golemog postotka hrvatskog naroda iz političke igre.

Kako su stranci „demokratski“ promijenili stranke na vlasti u Hrvatskoj 2000. i u BiH 2001.

Promjeni izvršne vlasti u BiH, a uskoro i one u Predsjedništvu BiH, u skladu sa željama i zaslugom truda međunarodnih aktera prethodili su opći (prijevremeni) izbori. Oni su održani po novim OESS-ovim pravilima 11. studenoga 2000.

Nova vladajuća većina uspostavljena je 23. siječnja 2001., više od dva mjeseca nakon izbora, pod vodstvom SDP-a, a pod nazivom „Demokratska alijansa za promjene”. Kao prethodne godine u Hrvatskoj, kada je u njoj vlast preuzela šesteročlana koalicija, sastavljena od glavnog bloka (SDP+HSLS, koji su izašli na izbore s omjerom kandidata na listama unaprijed određenim kao 2:1 u korist „Partije“) te od bloka četiriju neusporedivo slabijih stranaka.

Ovdje treba samo podsjetiti što je dolasku socijaldemokrata (stranke neprekinutog kontinuiteta i baštinicom SKH/KPH/KPJ) za kormilo vlasti najprije u Hrvatskoj, a zatim u BiH prethodilo: U kolovozu 1998. Ivica Račan (SDP) i Dražen Budiša (HSLS) potpisali su sporazum o suradnji dviju stranaka i zatražili raspisivanje prijevremenih izbora. Potpisivanju takve koalicije jako je pridonio američki „International Republican Institute“ (IRI). Djelovanje te ustanove u Hrvatskoj, uz dosta ubrizganog novca iz raznih izvora, sa svrhom svrgavanja „autoritarnog režima Franje Tuđmana“ financirala je američka federalna agencija USAID. IRI će poslije, u opsežnom izvještaju iz g. 2004., opisati i svoju daljnju važnu pomoć u djelovanju koalicijske vlade 2000.-2004. Općenito se može reći da je promjena vlasti u Zagrebu bila ključna za susljednu promjenu odnosa političkih snaga i političku orijentaciju vlasti u Sarajevu.

Procesi „značajnih promjena u političkoj dinamici na našim prostorima“

Istodobno, i u drugim zemljama ex-YU inicirani su procesi u smjeru reintegracije područja bivše države (- Slovenija + Albanija), što je kulminiralo Zagrebačkim (balkanskim) samitom, održanim 24. studenoga 2000. pod izravnim pokroviteljstvom Francuske. Ona je skupa s još jednom zemljom koja je stvorila Jugoslaviju, Engleskom, tada zdušno poduprla i propagirala ideju regionalnog povezivanja na području tada izumljenog Zapadnog Balkana, koji je bio novo ime za uglavnom omraženu i raspalu Jugoslaviju. Summitom su predsjedali tadašnji hrvatski predsjednik Stjepan Mesić i francuski predsjednik Jacques Chirac.

Mesić je u svom svečanom govoru tada „proročki“ kazao, spomenuvši se naravno obveze bezuvjetne suradnje s Međunarodnim sudom u Haagu (kojoj je on dao izobilan, zlonamjeran i perfidan doprinos): „Ova će godina završiti nizom vrlo značajnih promjena u političkoj dinamici na našim prostorima, koje su rezultat prije svega demokratske zrelosti građana, ali i sustavne potpore međunarodne zajednice. Izbori i promjene u Hrvatskoj, izbori u SRJ, lokalni izbori na Kosovu, nedavni izbori u Bosni i Hercegovini, potvrđuju da u novo stoljeće ulazimo s novim vizijama, i da je vrijeme ispred nas, vrijeme nade i izgradnje boljih životnih uvjeta za svakog građanina.“

Istine radi, mora se priznati da je Mesić tada decidirano kazao kako ni Hrvatska ni bilo koja druga zemlja ne smije, dok (samorazumljivo, po njemu i ostalima) razvija „regionalnu suradnju“ (i to iskljčivo na „našim prostorima“, a ne srednjoeuropsku, mediteransku ili kombiniranu!), ostati „talac regije“, nego napredovati žurim koracima prema Europskoj uniji, i to „u regati, a ne u konvoju“. Drugim riječima, da nijedna zemlja ne treba čekati sve ostale da bi ušla u EU.

Antinacionalni „drugovi“ u pravi su se čas preobukli u (tobože europske) „građane“

Otad je prošla dvadeset jedna i pol godina. Znamo svi koliko su se gdje ostvarile mesićevske „nove vizije“ i izgradili „bolji životni uvjeti za svakog građanina“ i kako je tko prošao u napredovanju „u regati“. „Drugovi“ su se naime tada u pravi čas preobukli u (tobože europske) „građane“. A spominjati dobrobit bilo kojega pojedinog naroda ili svih dotičnih naroda zvučalo bi na tako „građanskom“ samitu gotovo „bogohulno“ za anacionalne koncepte koji su unatrag tridesetak godina demokracije intenzivno promicani. I inače im je to otprije bilo zazorno, jer su svoj uspjeh „svjesne socijalističke snage“ obogotvorene titoističke Jugoslavije desetljećima gradile na obračunu sa strankama i snagama „nacionalnih opcija“. Ponajviše u neprijateljstvu prema opciji slobodi hrvatskog naroda u obliku samostalne hrvatske države.

Taj otpor prema ideji naroda, nacije i nacionalizma doživljavamo ovih godina u obliku gotovo pomahnitalog inzistiranja na „građanskoj“ Bosni i Hercegovini. Vratimo se stoga još malo natrag na BiH u mjesecima nakon Zagrebačkog samita 2000.

Pojedinačno je pobjednička stranka na izborima 2000. bio SDP, kojem je na čelu stajao Zlatko Lagumdžija, u bivšoj državi visoki komunistički funkcionar. „Partija“ je osvojio 9 mandata u zastupničkom domu BiH, SDA 8, SDS 6, HDZ 5, Stranka za BiH 5, SDN 2, a  ostale stranke po jednog zastupnika; ukupno su izabrana 42 zastupnika. Odaziv na izbore bio je 64,4 posto, a nevažećih listića bilo je visokih 7,75 % (količinski: 125.212), što također ukazuje na raskorak između biračke volje i konačnog rezultata koji se „moralo“ postići.

Od „Stranke demokratskih promjena (SDP)“ do „Demokratska alijansa za promjene”

Rezultat tadašnjih izbora sukladno nastojanjima i konkretnim postupcima predstavnika ’međunarodne zajednice’ bio je promjena vlasti, kursa i duha u državi, a bio je i nastavak „reinterpretiranja“ duha i slova Daytonskog sporazuma. Namjesto dotadašnjeg predsjedatelja Vijeća ministara BiH Martina Raguža (HDZ BiH) izabran je u ponovljenom postupku na Predsjedništvu BiH, Božidar Matić (SDP BiH). Da bude tako, pobrinuo se vp Petritsch, koji je izvršio pritisak na Predsjedništvo. Za „Lagumdžijina  čovjeka“ Matića kao novog predsjednika Vijeća ministara odlučila se u Zastupničkom domu (nasuprot Ragužu kao kandidatu Predsjedništva) novoformirana većina pod nazivom „Demokratska alijansa za promjene”.

U toj novoj „Narodnoj fronti“, kojom se još prije II. svjetskog rata služila Komunistička partija da bi proširila krug pristaša vlastita programa revolucionarnog nasilja, nije bilo autentičnih predstavnika hrvatskog naroda, samo ponešto rubnih, lažnih ili kontroliranih. Sastojala se od osam stranaka praktički neojugoslavensko-neokomunističkog odnosno ljevičarskog iliti (sada) „građanskog“ interesa i dviju stranaka nominalno hrvatskog identiteta (NHI i HSS, ad hoc stranka iz središnje Bosne bez ikakve poveznice sa stvarnim HSS-om); ove obje dobile su na izborim svega oko 5% potpore Hrvata. Nova izvršna vlast nije promicala interese Hrvata, osim fragmentarno, a općenito je bila angažirana na eliminiranja hrvatskog naroda kao konstitutivnog subjekta iz političkog odlučivanja i utjecaja na vođenje države.

Na istim izborima, ali za Zastupnički dom Parlamenta FBiH, Socijaldemokratska partija dobila je najviše, 26%, te je osigurala 37 zastupničkih mandata od ukupno 140. Nova hrvatska inicijativa, jedina nominalno hrvatska stranka unutar buduće Alijanse, dobila je 1% glasova i jedan mandat. Izvan vlasti u Federaciji ostat će dvije „nacionalističke“ stranke: SDA i HDZ, prva s osvojenih 27% glasova i 38 mandata, druga s 18% glasova i 25 mandata.

„Alijansino“ preuzimanje izvršne vlasti, uz Petritscheve pritiske na Predsjedništvo BiH

Nakon uspjeha u preuzimanju vlasti, u Federaciji, Alijansa se dala na formiranje Vijeća ministara BiH. Potporu su joj dale dvije srpske stranke – Savez nezavisnih socijaldemokrata Milorada Dodika i Partija demokratskog progresa Mladena Ivanića, koja se zatim pod pritiskom SDS-a pokolebala. Hrvatski i srpski članovi Predsjedništva BiH, Ante Jelavić (HDZ BiH) i Živko Radišić (SP), usprotivili su se imenovanju mandatara za sastav Vijeća ministara iz Alijanse, te su dali potporu dotadašnjem HDZ-ovu predsjedatelju Vijeća ministara Martinu Ragužu. Potporu je uvjetno dao i bošnjački član Halid Genjac (SDA). Zatim je taj prijedlog išao u parlament. Dva mjeseca nakon toga, 3. ožujka, neposredno nakon trećeg zasjedanja HNS-a, Petritsch je smijenio Jelavića s dužnosti člana Predsjedništva BiH i predsjednika HDZ-a BiH. To je obrazložio tvrdnjom da je Jelavić predvodio donošenje političkih odluka s ciljem osnivanja hrvatske federalne jedinice u BiH i da je time  ugrozio ustavni poredak FBiH i BiH.

Ustavno-pravno dekonstituiranje Hrvata kao doista konstitutivnog i s drugim dvama narodima jednakopravnog naroda nastavljeno je zatim posredstvom amandmana na Ustav Federacije BiH, koje je nametnuo visoki povjerenik Petritsch, služeći se vrlo često bonnskim ovlastima. No oni su ipak  morali na parlamentarnu provjeru. Sve u svemu, od 108 amandmana na Ustav FBiH, samo je njih 39 odobrio Parlament FBiH, a čak njih 69 nametnuli su između 2002. i 2004. visoki predstavnici Petritsch i Ashdown.

Za Hrvate su posebno nepovoljni bili tzv. Petritschevi amandmani iz travnja 2002., poznati u međunarodnom žargonu pod ironičnim nazivom „airport decision” („odluka iz zračne luke”). On ih je naime „dekretirao“ doslovce u zračnoj luci neposredno prije odlaska iz BiH. Njima je i Federaciji BiH i Republici Srpskoj (RS) nametnuo (budući da je bio snažan otpor i opstrukcija u provedbi Barryjevih amandmana) provedbu odluke Ustavnog suda BiH iz g. 2000., po kojoj su sada sva tri naroda postala konstitutivna na cijelom području BiH. To je otad „natkriljujuće načelo“. No s obzirom na izrazitu većinu Srba u RS-u (više od 80 posto stanovništva), dijeljenje vlasti nije u praksi ugrozilo političku premoć Srba u manjem entitetu. Ali je zato Federacija BiH postajala dominantnije bošnjački entitet. Zanemareno je to da je ona po Washingtonskom sporazumu trebala ući u konfederaciju s Republikom Hrvatskom – što bi značilo uravnoteženje odnosa snaga i bilo jamstvo da Bošnjaci ne će samovoljno upravljati Federacijom ni gaziti ustavna i druga legitimna prava Hrvata.

Strategija prepuštanja Srbima apsolutne dominacije u jednom, a pomaganja Bošnjacima da uspostave apsolutnu dominaciju u drugom entitetu

Kadre progurati svoju volju, građansko-bošnjačke i anacionalno-unitarističke stranke dobile su tako zaslugom neutrudivosti međunarodnih igrača mogućnost samostalno formirati izvršnu vlast na razini FBiH (izabrati predsjednika FBiH i dva dopredsjednika te Vladu FBiH) ne obazirući se na izbornu volju velike većine hrvatskog naroda. On im je ionako cijelo vrijeme trn u oku. Sada je i većinski bošnjački narod u većem nastojao sve više imati onakvu i onoliku realnu političku moć kakvu su u manjem entitetu imale srpske nacionalne stranke. Radilo se javno i tajno na ostvarenju tog plana, uz zaglušujuću i bezobzirnu propagandu, koja svoje otrovne plodove daje u javnosti sve do danas, 2022.

Već po tomu postalo je očito kakva se strategija nastoji ostvariti, a to je strategija prepuštanja Srbima apsolutne dominacije u jednom, a pomaganja Bošnjacima da uspostave apsolutnu dominaciju u drugom entitetu. Tek nakon toga, u nastavku odnosno u užarenoj završnici odnosno razigravanju (play-off), riješilo bi se pitanje bi li se takva zajednička država suglasice raspala na dvije polovice. Ovisno o odnosima snaga, interesima i procjenama, Bošnjacima bi moglo odgovarati to da Federaciju BiH pretvore u svoju matičnu i nacionalnu državu kao nositelji njezina suvereniteta, puštajući Republiku Srpsku „neka ide“, a moglo bi im odgovarati i da pokušaju zadržati Republiku Srpsku u zajedničkom državnom okviru – kako bi s vremenom na njezin teritorij proširili svoju političku prevlast putem jačanja savezne razine odlučivanja i svoje većinske volje sukladne  broju glasača, a i uz pomoć postupnog mijenjanja ukupne demografske slike na štetu (preostalih) Srba.

„Biju Turci, al’ biju i naši!“

To što je dosad u ovom feljtonu izneseno samo su neke početne, ali jako važne, epizode iz neizmjerno dugog i opsežnog epa ili sage ili nizanke o političkom, ustavnom, zakonskom i drugom (re)definiranju odnosa u BiH unatrag 20-ak godina. Još ćemo spomenuti samo to da je tih godina velikih uzbuđenja bilo pri (neuspjelom) pokušaju punog ozakonjenja odluke Ustavnog suda BiH iz srpnja 2000. o konstitutivnosti triju naroda kao „natkrovljujućem načelu“ te Petritscheve Odluke o proglašenju amandmana na ustave Federacije BiH i Republike Srpske od 19. travnja 2002. – sukladno Sarajevskom sporazumu o ustavnim promjenama od 27. ožujka 2002.. Taj sporazum potpisao je, pod Petritschevim tutorstvom, niz stranaka, ali ne i Izetbegovićeva i Čovićeva stranka, premda jest stranka (tadašnjeg) M. Dodika. On si je naime tada tek kupovao ulaznicu za političko „preuzimanje“ srpskog naroda u BiH… nasuprot jakoj konkurenciji ratnoga SDS-a i nekih drugih stranaka za Srbe.

Bilo kako bilo, Petritschevi amandmani nisu potvrđeni u parlamentu! Jesu u gornjem domu, ali nisu u donjem. Zastupnici SDA-e i HDZ-a napustili su gornji dom prije glasovanja, dok su u donjem domu bili pri glasovanju suzdržani. A bez njihove potpore u donjem domu stranke vladajuće Alijanse za promjene nisu mogle postići dvotrećinsku većinu, nužnu da bi amandmani bili prihvaćeni i ozakonjeni.

S ovom posljednjom epizodom koje se u ovoj prigodi prisjećamo hoće se reći da su politička i zakonodavna zbivanja u BiH bila nevjerojatno zamršena i puna ne samo stranog diktata, miješanjai izbornog inženjeringa, nego i svakojakih tomu protivnih iznenađenja i otpora onomu što se činilo neminovnim. Nije ni međunarodna zajednica uspjela sve što je naumila, iako jest nanijela veliku i nepopravljivu štetu. Zato se u trenutcima malodušja i rezignacije ipak treba sjetiti kako u BiH i dalje vrijedi ona narodna: „Biju Turci, al’ biju i naši.“ A to tko su, kada, koliko i zašto „Turci“, tko su, kada, koliko i zašto „naši“ zasluživalo bi posebne osvrte. Ni tim osvrtima opet ne bi bilo kraja ni konca, kao što se ne vidi kraja ni konca ni procesu izgradnje zajedničke države BiH (state building), njezine opće normalizacije, provedbe nužnih reformi, europeizaciji, razvoju, konsolidaciji, vladavini prava, smanjenju korupcije, ukidanju monopola i partitokracije i svemu ostalomu što je potrebno da bi imala budućnost dostojnu životnih potreba vlastitih državljana.

Prema tzv. međunarodnoj zajednici Hrvati moraju biti čvrsti, inače će ih ona ’otfikariti’… ili još jednom ’prevesti žedne preko vode’

Pa ipak, situacija je ove godine znatno ozbiljnija, teža, pa i drukčija nego što je bila g. 2000. O tomu se naširoko i svakodnevno govori, pa Hrvatima ne treba detaljnije tumačiti na što se pritom misli. Hrvatski narod ionako je u BiH demografski najviše u uzmicanju i nestajanju i prikraćen za mnogo toga što mu po Ustavu i zakonima pripada pa bi njegovo političko dekonstituiranje u kombinaciji s izborom Komšića kao hrvatskog predstavnika, a u ime liberalnodemokratskog, tobože „građanskog“ koncepta „Jedan član – jedan glas“, ovaj put doista dovelo do dalekosežno nepovoljnih posljedica. Uz ostalo, sada uz taj ljevičarski koncept mnogo jače pristaje (desno-nacionalistička) SDA nego što je to činila na početku stoljeća.

U svemu tomu važno je razumjeti unutarnje odnose i suprotstavljene nacionalne i druge interese, ali još više to da nad svime nedvojbeno bdije te procese nadzire i usmjeruje ih tzv. međunarodna zajednica. Prema njoj Hrvati moraju biti čvrsti, inače će ih, pa i kada se prema njima pravi dobronamjernom i uviđavnom, grubo ili perfidno ’otfikariti’ prvo ona, … a onda i domaći „Turci“. Ili ih, uz pomoć domaćih jataka, još jednom ’prevesti žedne preko vode’.

(Svršetak feljtona)

Šiljo/Hrvatsko nebo