Dinko Pejčinović: EKOCID U HRVATSKOJ

subota, 5 rujna 2026

Otkrivanje golemih količina opasnog otpada u Gospiću i neprimjereno ponašanje lokalnih i državnih vlasti izazvalo je kod mnogih građana opravdanu zabrinutost i bijes. U međuvremenu, diljem Lijepe naše pronađena su brojna druga odlagališta smeća za koja se tek treba ustanoviti koliko su opasna i kako ih zbrinuti.

HDZ je na vlasti već deset godina, na raspolaganju ima gotovo neograničena sredstva Europske Unije, a opet, opći je dojam da se ništa nije poduzelo, odnosno da se problem smeća umanjuje i gura pod tepih. Hrvatska je jedna od rijetkih članica Unije koja nema niti jednu spalionicu smeća, a slabi su rezultati zabilježeni i kod sakupljanja, odvajanja i oporabe svih vrsta otpada (osim   limenki i plastičnih boca). Što uopće radi ministarstvo zaštite okoliša i zelene tranzicije? Ni druga ministarstva u Plenkovićevoj Vladi nisu se baš iskazala. Ministarstvo pravosuđa tek se sada sjetilo da bi trebalo povećati smiješne kazne za nezakonito odlaganje otpada, pa se tako, po novom prijedlogu, uvodi kazneno djelo ekocida i doživotna kazna zatvora za najgore kriminalce. Što se do sada čekalo?

Prekogranična suradnja

U 37 tisuća tona otpada koji je stigao u Gospić velik dio otpada na uvoz iz susjednih zemalja, članica Unije, poput Slovenije i Italije. Za Talijane se oduvijek znalo da su mafijaši koji su i vlastitu zemlju pretvorili u odlagalište svih mogućih vrsta otrova, pri čemu je osobito stradao jug Italije. No, što je sa Slovencima, koji uvijek nekako prolaze „ispod radara“? Još u vrijeme bivše Jugoslavije Slovenija je spretno izvozila svoje ekološke probleme „južnjacima“, pri čemu je najviše stradao riječki kraj. U tamošnje krške jame Slovenci su uredno pospremili tone otpada, a da za to nitko nije odgovarao. Slični slučajevi, ali u obrnutom smjeru, nikad nisu zabilježeni! Pokazalo se da ni raspad SFRJ i dolazak demokracije nisu bili dovoljni za promjenu „dobrosusjedskog“ ponašanja, a slučaj ličkog otpada samo je pokazao koliko smo kao država i društvo zaostali. Nevjerojatno je da nitko ne poteže pitanje slovenske odgovornosti za nastalu štetu u Gospiću, tim prije što su i Hrvatska i Slovenija članice zajedničke nad-države?! Ako se slovenski dio otpada ne može „locirati i identificirati“, Plenković bi od Janše trebao tražiti barem sudjelovanje u troškovima zbrinjavanja. Ili to, ili tužba Bruxellesu!

Mikro-zagađivači

Mogu li obični građani pridonijeti održavanju čistog okoliša i skrenuti pozornost na zanemarene opasnosti? Članovi udruge „Čisteći medvjedići“ u jednoj od svojih brojnih akcija čišćenja prikupili su 8500 odbačenih opušaka. U samo tri godine djelovanja, zajedno s udrugom RokOtok, prikupili su 400 tisuća odbačenih opušaka. (Večernji list, 1.9.2026.) „Ovaj problem, nažalost, neće se moći riješiti bez uvođenja konkretnih, jasnih i provedivih kazni za bacanje opušaka“ – poručio je voditelj kampanje Perica Štefan. Iz udruge zato pozivaju Ministarstvo zaštite okoliša i zelene tranzicije te jedinice lokalne samouprave da razmotre strože sankcije. Zaista, uzme li se u obzir najjednostavnija računica, po kojoj milijun pušača popuši (barem) tri cigarete dnevno, dolazimo do zastrašujuće brojke od milijardu opušaka godišnje!!! „Filtri cigareta sadrže celulozni acetat, vrstu plastike koja se vrlo teško razgrađuje, a opušci mogu u tlo i vodu otpuštati niz štetnih tvari.“ Drugim riječima, gomile opušaka koje možemo vidjeti diljem Hrvatske, a najviše na primorskim plažama, riječnim obalama i
jezerima, nisu nimalo bezopasne. Isto vrijedi i za još jedan ružni običaj, posebice raširen u kontintentalnom dijelu Hrvatske, gdje je sasvim „normalno“ šamponiranje ljudi i životinja u inače čistim rijekama, poput Dobre, Kupe, Mrežnice… Na taj način rijeke se „obogaćuju“ tonama šampona, sapuna i deterđenata, a sve je to sasvim nepotrebno, jer tamošnji građani i seljaci u svojim domovima mogu koristiti kupaonice koliko god im treba. I napokon jedna dobra vijest! Posljednjih godina značajno se smanjio broj vozača koji peru svoja vozila na riječnim obalama, što je, najvjerojatnije, posljedica širenja mreže auto-praonica, a ne nekakve odlučne akcije komunalnih inspektora ili već spomenutog suvišnog ministarstva. No, sve to nije dovoljno da se dosegnu europski
standardi, pa građani s pravom očekuju veći trud nadležnih službenika u zaštiti okoliša.

Autor:Dinko Pejčinović

Hrvatsko nebo