OGLEDI IZ PROŠLOSTI IVO KORSKY: HRVATSKI NACIONALIZAM (4)

Hrvatski federalizam

Izgleda da svako razdoblje ima svoju političku formulu koja bi, po riječima svojih stvaralaca i predstavnika, imala čudotvornu moć da riješi sva zla od kojih trpi čovječanstvo, a ukine napetost među narodima i da jednom zauvijek ukloni opasnost ratova.

Od 1945. godine ta se formula zove “federalizam”. Federacija bi bila onaj čudotvoran lijek koji bi uredio svijet i ostvario svjetski mir i stalni napredak čovječanstva.

No kao svaki takav univerzalni lijek, i ta se formula želi primijeniti na sve odnose, kako na međunarodnom tako i na unutrašnjem području pojedinih naroda.

I u našoj unutrašnjoj politici vidimo projekciju te opće struje kad neki politički krugovi zastupaju primjenu federativnog načela na buduću Hrvatsku, i to uvodeći je u neke veće, federativne zajednice (jadranska, balkanska, podunavska, srednjoeuropska, europska), ili dijeleći je na federativne jedinice (federativno uređenje Hrvatske s Bosnom kao posebnom jedinicom). Neki pak kombiniraju obadvije projekcije, te federalno uređenu Hrvatsku uvode u veće federativne jedinice tvrdeći pri tome da ulaskom u veću jedinicu Hrvatska ne bi prestala biti državom, ali prelazeći šutke preko pitanja da li bi u tom slučaju Bosna, kao federativna jedinica, isto imala značaj države ili bi bila samo posebna pokrajina.

Važnost tog pitanja navodi nas, da u ovom članku izložimo naše gledište u pogledu projekcije federalističke ideje na Hrvatsku.

Oblik, sadržaj i put

Pitanje razlika u jednom narodu, te različnih podjela, ima dva lica: formalno i stvarno. Formalnim se pitanjima bavi pravna nauka koja proučava oblike u kojima se kristaliziraju te razlike, klasificira ih i pokušava sve promjene svesti na zajednički nazivnik, da bi ih mogla uključiti u svoje sustave.

Nasuprot tome sociologija traži stvarni sadržaj tih razlika i njoj su oblici samo građa, koja joj služi kao putokaz da protumači i po mogućnosti sustavno složi stvarne društvene činjenice. Dok se pravo uglavnom drži na površini, te opisujući oblike svrstava ih u kategorije, sociologija traži razloge koji su doveli do tih oblika. I onda dolazi politika koja iskorištava rezultate i jedne i druge nauke, zacrtava budućnost i pokazuje put kojim treba ići kako bi se postigao željeni cilj.

Stoga ćemo se u proučavanju današnje federalističke tendencije u hrvatskoj politici zadržati na ta tri aspekta, na pravnom, sociološkom i političkom, svjesni da nam prva dva služe samo kao sredstvo spoznaje, kako bi treći, vrijednosni i djelatni stav, bio što ispravniji i djelotvorniji. 

Što je federalizam?

U pravnoj nauci taj izraz nema široko, neodređeno značenje koje mu daju suvremeni političari. Stručnjaci upravnog i ustavnog prava svrstavaju federalizam među oblike složenih država, te se trude da mu daju što bolju definiciju koja bi se poklapala sa stvarnošću. Međutim, kako se danas u politici ta riječ upotrebljava u vrlo neodređenom smislu, moramo prijeći sve oblike složenih država da bismo uopće shvatili što koji političar misli (ako uopće misli) pod federacijom, odnosno što bi mogao misliti kad upotrebljava tu riječ.

Kako se radi o pitanju složenih država, nameće nam se prvo pitanje, što je to uopće država. Iskustvo nam odgovora (a to je iskustvo temelj svih definicija) da je država skupina, tj. moralna osoba s određenim područjem i pod zajedničkom vlašću. No kako i druge ljudske zajednice mogu imati sva ta tri obilježja, a da ih ipak nitko ne priznaje državom (općine, pokrajine, sindikati, kolonije), potrebno je naći odliku koja razlikuje državu od tih drugih ljudskih zajednica. Prema većini pisaca, ta odlika leži u njenoj suverenoj (vrhovničkoj) vlasti. Dakle “država je skupina ljudi, nastanjenih na jednom stalnom teritoriju, podčinjenih suverenoj vlasti, koja je uzela na sebe zadaću da ostvari opće dobro u suglasnosti s pravnim načelima”, tvrdi poznati francuski profesor Louis Le Fur (citirano prema srpskom izdanju knjige “Međunarodno javno pravo”, Beograd, 1984., str. 67). Ne razumijeva se pod suverenošću neka apsolutna nezavisnost od drugih zajednica niti potpuna neovisnost od ćudorednih, gospodarskih i kulturnih čimbenika i načela, nego je vrhovnička vlast pravo države da na svom području i u okviru svoje nadležnosti odlučuje u posljednjem stupnju u pitanjima svoje nadležnosti, imajući isključivo pravo bezuvjetne prinude, što joj dopušta da može prisiliti svoje podanike da poštuju i izvršavaju njene odluke. 

Ovakva definicija zvuči na prvi pogled veoma apsolutno, no u stvari državna prinuda nije nimalo apsolutna, jer ako prijeđe neke granice, otpor podanika može postati toliko jak da sruši državnu vlast i uvede novu vlast koja će donositi svoje odluke više u skladu sa željama naroda. Stvarno je dakle vrhovnička vlast relativna; ona je najviša samo na ograničenom području i u pitanjima općeg dobra. U čisto unutrašnjem životu čovjeka može biti ne samo jednaka drugim vlastima, već i slabija od njih (utjecaj vjerskih zajednica na svoje vjernike, političkih stranaka na svoje pristalice i slično). Državna je vlast u načelu ograničena, kao što je to već Aristotel izrekao, na opće dobro zajednice.

Radi povijesnog razvitka i međusobnih borba država i naroda nastali su oblici koji na oko protuslove ovoj definiciji. Ako je državna vlast najviša na svom području, kako je moguće da postoje države koje nad sobom imaju drugu, još višu vlast? Ako je, na primjer, prije 1918. godine Bavarska bila kraljevina, dakle formalno država i priznata kao takva, kako je moguće da su za njeno područje mogli vrijediti neki zakoni njemačkog carstva? Ako je Maryland država, kako je moguće da vlada Sjedinjenih Američkih Država provodi svoje odluke, u nekim granicama, i na području države Maryland? Ako su Tunis i Maroko države, kako to da francuska vlada odlučuje (2.) o svim važnijim pitanjima. Takve su situacije dovele do definicije o složenim državama. 

Ali odnosi između država članica takve složene države međusobno i prema središnjoj vlasti toliko su različiti da je pravna nauka morala svrstati te oblike u više kategorija. Uzet ćemo jedan od takvih sustava, samo zbog ilustracije, iako vjerujemo da su svi ti sustavi više ili manje virtuozno nadmetanje, igra riječi, a ne opisivanje stvarnosti, te da se na njih može s punim pravom primijeniti Durkheimova kritika: “Umjesto da promatramo stvari, da ih opisujemo, da ih uspoređujemo, mi se onda zadovoljavamo da si prizovemo u svijest svoje ideje, da ih slažemo. Umjesto znanosti činjenica, mi se bavimo ideološkom analizom. Nema sumnje da ta analiza ne isključuje nužno svako promatranje. Može se pozivati na činjenice da potvrde ove pojmove ili zaključke do kojih se dolazi na temelju tih pojmova. Ali onda činjenice ulaze samo kao nešto sporedno, kao primjeri ili dokazi; one nisu objekt znanosti” (Emile Durkheim, „Pravila sociološke metode”, 10. izd., Pariz 1947. str. 15 i 16). 

Tako dijeli jedan njemački stručnjak (Karl Strupp, “Temelji pozitivnog međunarodnog prava”, 5. izd., Bonn, 1982., str. 89) složene države na 1) međunarodnopravno složene i na 2) državnopravno složene. Među prvima nalazi one koje su sastavljene od jednakopravnih jedinica: personalna unija, realna unija i državni savez (Staatenbund, Confédération d’Etats), te drugi tip u kojima postoji ovisnost jedne države od druge (protektorat). Složene pak države državnopravnog reda dijeli na vazalne države (Staatenstaat) i savezne države (Bundesstaat, état fédéral).

Iz ovog pregleda vidimo veliku razliku, pa i teoretsku, koja postoji između pojedinih oblika složenih država. Tako, na primjer, imamo Sveto Rimsko Carstvo Njemačke Narodnosti, državni savez koji se od svih najdulje održao i u kojemu su države članice bile stvarno neovisne od vrhovne, u ovom slučaju skoro posve simboličke vlasti, te Švicarski Savez, koji je, ne promijenivši ime, stvarno prestao biti državnim savezom 1848. godine kad je vrhovna vlast prešla od kantona na središnju, saveznu vladu.

Imamo opet, samo primjera radi, savezne države kao Sjedinjene Američke Države, Sovjetski Savez, Njemačku (bilo onu od 1870. do 1918., bilo weimarsku republiku, bilo pak današnju zapadno-njemačku saveznu državu), Meksiko, Venezuelu, Argentinu, pa i Federativnu Narodnu Republiku Jugoslaviju (2.) u najnovije doba, u kojima je položaj sastavnih dijelova u odnosu prema središnjoj vlasti vrlo različit, te se kraj istih ustavnih zakona tijekom povijesti stvarno mijenja.

U tom bogatstvu oblika, a naveli smo mali broj, središnje je pitanje stvarne a ne formalne naravi. Pitanje je, tko je država – središnja vlast ili članice, ili pak i središnja vlast i članice istovremeno. Evo prekrasnog područja za sofizme i nadmudrivanja i u tom pogledu mora se priznati prvenstvo njemačkim stručnjacima koji su uspjeli “obogatiti” pravnu znanost golemim svescima o prirodi tih složenih oblika

————————–

 1.          Ovaj je članak napisan 1955. dakle prije likvidacije francuskog kolonijalnog imperija.

2.           God 1955., kad je napisan ovaj članak, ovo je bilo službeno ime države.

No nama se čini da ključ leži u samoj definiciji države. Ako je država najviša vlast na određenom području, dakle suverena za svoje područje, onda je ograničenje njene suverenosti nekom višom, suverenom vlašću na istom području protuslovlje u sebi, jer ne može jedna vlast biti najviša, ako ima nad sobom višu vlast, odnosno ako ta “viša” vlast ne može zapovijedati nižoj “najvišoj” vlasti, onda nije “viša”, pa ako nije “viša”, onda još manje može biti “najviša”. Dakle, u složenim državama, bile one po imenu personalne unije, realne unije, državni savezi (konfederacije), savezne države (federacije), uvijek može postojati na određenom području samo jedna državna vlast. Ako su članice saveza suverene, tj. najviše na svom području, onda savez nije država nego međunarodno tijelo čije je postojanje ovisno o volji država članica (Sjevernoamerička Unija od 1778. do 1786., Švicarska do 1848., Njemački Savez do 1866., Britanski Commonwealth, u pogledu dominiona od 1980.). Ako su pak članice ograničene voljom središnje vlasti, pa makar samo na izvjesnim područjima i svojevoljno, ali neopozivo, onda je samim time središnja vlast postala suverenom i savez ima oznaku države, dok su članice, bez obzira kakve su si titule ostavile, samo više ili manje samoupravne pokrajine te nove složene države (njemačke kraljevine i kneževine poslije 1870., članice “države” Sjevernoameričke Unije nakon 1786., švicarski kantoni nakon 1848., te “narodne republike” u Jugoslaviji).

Složene su države, bez obzira da li je suverenost kod saveza ili kod članica, prelazni oblici, podvrgnuti stalnoj promjeni. To su različni putovi od jedinstvene države prema raspadu ili pak od različnih država prema jedinstvu, uvjetovani političkim prilikama. Nije federacija nikakav ideal kojemu treba težiti, nego je pomoćno sredstvo da se prikriju stvarni ciljevi (razlaz, odnosno ujedinjenje), kompromis u borbi između centrifugalnih i centripetalnih sila kojemu se iz čisto političkih razloga daje oznaka nečeg višega, dok mu pravnici traže definicije “za opsjeniti prostotu”.

Pa i sam Le Fur, koji ne sakriva svojih simpatija za federalizam (naravno za druge narode, dok za Francuze cijepanje jedinstva ne dolazi u obzir), jasno priznaje smisao saveznih država (za državne saveze kaže, posve ispravno, da su samo “prelazni oblici”): “Savezni oblik dopušta da se održe narodni običaji različitih država, koje se ujedinjuju, on im čak dopušta i da zadrže svoje ime države. Ovo posljednje predstavlja uostalom samo povijesno naslijeđe; s pravnog gledišta posebna država, član savezne države, bez sumnje da ne predstavlja pravu, potpunu državu, kao što je to slučaj sa suverenom državom” (op. cit., str. 105 i 106). Dakle za političke ciljeve savezna je država (federacija) veoma povoljna, jer je savezni oblik… neobično gibak; on je pogodan za postepeni razvitak prema jedinstvu, što je često cilj upravljača, ali čemu bi se narod u početku odupro” (op. cit, str. 106).

Točnost tih navoda pokazuje pokus s drugom Jugoslavijom koja je, napustivši doktrinarni unitarizam prve Jugoslavije, ipak zadržala kao svoj krajnji cilj jedinstvo naroda Jugoslavije, u čemu joj treba poslužiti federalizam kao sredstvo da se smanji otpor Hrvata.

Federalizam primijenjen na Hrvatsku

Federalizam, onako kao što smo ga do sada opisali u teoriji bez obzira na Hrvatsku, ne mijenja svoj značaj ako ga primijenimo na hrvatski narod. Ista pravila koja vrijede za odnos, recimo, Bavarske prema Njemačkoj, vrijedila bi i za odnos, recimo, savezne jedinice Bosne ili Dalmacije prema središnjoj hrvatskoj vladi, s istim mogućnostima formalnopravnih varijanata.

Budući da smo već iznijeli, navodeći Le Fura, da je savezni oblik povoljno sredstvo da se prikriju unitaristički ciljevi, te da taj oblik dopušta održavanje nekih formalnih oznaka državnosti u prelazno doba ujedinjavanja, potrebno je da ispitamo da li je takav prelazni oblik potreban i koristan za buduću hrvatsku državu, pogotovo obzirom na činjenicu da je hrvatski federalizam najnovijeg datuma i da prema Starčevićevim a isto tako i Radićevim svehrvatskim koncepcijama, a još više prema stvarnosti jedinstvene (unitarističke) hrvatske države od 1941. do 1945., znači veliki korak unazad.

Ni Bosna ni Dalmacija, pa ni drugi dijelovi Hrvatske, nisu danas suverene države (nisu nikakve države kao što ni sama Narodna Republika Hrvatska nije država već samo obična jugoslavenska upravna jedinica, isto što je bila Banovina Hrvatska, stvorena “da se Hrvati ne bune”). Prema tome stvaranjem Države Hrvatske te jedinice ne bi izgubile ništa od svoje suverenosti, tako da savezni oblik ne bi bio potreban da narod lakše proguta gubitak nezavisnosti. Potrebno je, dakle, mimo formalno-pravnih razloga koji u Hrvatskoj ne postoje, pronaći sociološke razloge koji bi opravdali potrebu (privremenu) saveznog oblika.

Narodi su posljedica povijesnog razvitka ljudskog društva, zajednice relativno konstantne, nakon što su dostignule određeni stupanj kristalizacije. Ali sile, koje su djelovale pri postanku naroda, ne nestaju onog časa kada je narod već stvoren, nego one i dalje djeluju i u smislu daljnjeg diferenciranja unutar naroda kao i u smislu čvršćeg uloptavanja narodne zajednice. |

Zemljopisni čimbenici, rasni supstrat i kulturne zajednice spadaju među glavne centripetalne (sredotežne) sile, dok seobe (useljivanja i iseljivanja), djelomično gospodarski čimbenici i utjecaji stranih kultura djeluju centrifugalno (sredobježno), jer uglavnom nije cijeli narod na njihovu dometu, nego samo pojedini dijelovi koji zato doživljavaju poseban razvitak, nepoznat drugim dijelovima. Te utjecaje mogli bismo osim toga podijeliti na horizontalne i vertikalne, tj. prema predmetu na koji utječu. Ako jedan čimbenik utječe na određene slojeve naroda bez mjesnog ograničenja (na primjer proletarizacija sela u cijelom narodu, ili vjerski indiferentizam višeg građanskog sloja cijelog naroda), možemo govoriti o horizontalnom utjecaju. Naprotiv, dulja okupacija jedne pokrajine po stranoj sili, naseljavanje stranog pučanstva na određenom pojasu, prijelaz jedne pokrajine na drugu vjeru, dakle mjesno ograničene pojave koje obuhvaćaju pretežni dio pučanstva tog kraja bez obzira na staleže, možemo nazvati vertikalnim utjecajima.

Dok su horizontalni utjecaji manje opasni za narodno jedinstvo, budući da obuhvaćaju samo jedan dio naroda na cijelom prostoru, vertikalni utjecaji daleko su kobniji za to jedinstvo, jer se zemljopisno određena područja, cijeli krajevi, jednolično razvijaju pod tim utjecajima, različno od drugih krajeva, stvarajući posebnu zajednicu unutar opće narodne zajednice, tzv. regionalizam.

Politička vlast može spadati bilo među centrifugalne bilo među centripetalne čimbenike, već prema stanju stvari. U mnogim državama, a pogotovo u zapadnoj Europi, politička je vlast bila jedan od najvažnijih čimbeniku stvaranja modernih naroda, toliko važan da su neki sociolozi smatrali da su narodi posljedica političke vlasti. To se može protumačiti njihovim izvorima. Većina je sociologa proučavala stvaranje modernih naroda na primjeru francuskog naroda, u kojem se već rano u povijesti politička vlast uglavnom poklapala s geografskim i etničkim supstratom, a kulturno je spadala u isti krug u koji je spadao cijeli podloženi narod.

Ali postojanje naroda, čija se svijest pripadnosti oblikovala pod posve protivnim političkim oblicima, kao npr. Talijana i Nijemaca, gdje nije bilo jedinstvene političke vlasti u razdoblju njihove formacije, nego su pojedini krajevi bili pod različnim vlastima, a neki i pod tuđinskom upravom, dokazuje da jedinstvena politička vlast nije jedini čimbenik u stvaranju naroda.

No to ne znači da joj važnost nije izvanredno velika. Ako se politička vlast poklapa sa centripetalnim faktorima, proces kristalizacije bit će lakši, brži i sigurniji, nego li u slučaju kad takva vlast djeluje centrifugalno, tj. kad različne vlasti vuku pojedine dijelove na različne strane. U takvom slučaju, pogotovo u doba stvaranja naroda, može se dogoditi da krajevi, koji bi inače postali jedno zbog geografskih i etničkih čimbenika, pođu različnim putovima, da se oblikuju u posebne narode ili da unatoč zemljopisnih, etničkih i kulturnih srodnosti ne dođe do jedinstva koje bi izgledalo na dohvatu (Valonci u odnosu prema Francuskoj, Holandezi i Flamanci u odnosu prema Nijemcima, Holandezi i Flamanci međusobno, francuski i španjolski Baskijci međusobno, i kod nas otpad Crvene Hrvatske i oblikovanje posebne crnogorske narodnosti s izrazitom težnjom pretapanja u srpski narod).

* * *

Za hrvatski narod govorilo se često da su zemljopisna različitost i strani kulturni utjecaji stvorili pokrajinske razlike te da je to dakle u neku ruku prirodan i neizbježiv rezultat konfiguracije tla i smještaja na raskrsnici različitih kultura.

Ne može se nijekati postojanje razlika među hrvatskim krajevima, niti poreći tim razlikama značaj “prirodnog rezultata”, budući da je ono što jest, već samim tim što jest, prirodno i neizbježivo, posljedica čimbenika koji su doveli do tog rezultata. Ne poričemo dakle te razlike. Nego poričemo da bi one bile posljedica zemljopisnih i kulturnih čimbenika, dakle nužne u političkom smislu. Te su razlike posljedica političkih čimbenika i prema tome politički, tj. za budućnost, nisu neizbježive ni nužne. Samo ako priznamo determinizam, dakle potpuno nepostojanje slobodne ljudske volje, može se prihvatiti takva projekcija povijesti na budućnost, no čim dopustimo da ljudi i kao pojedinci i kao zajednica mogu nešto htjeti, da se mogu – u okviru danih mogućnosti – opredijeliti za jedan ili drugi put, onda nemamo razloga smatrati da je sva budućnost uvjetovana političkim rezultatima prošlosti.

Ali, kao što smo rekli, ni za prošlost, tj. za povijesno tumačenje sadašnjeg stanja, ne možemo priznati da su zemljopisni i kulturni čimbenici stvorili hrvatski regionalizam.

Ako je istina, kako se tvrdi, da su zemljopisne razlike toliko velike, a strani kulturni utjecaji toliko duboki, onda uopće ne bi bilo hrvatskog naroda, budući da u doba njegova oblikovanja, osim u samom početku, nije bilo jedinstvene političke vlasti koja bi uokvirivala tu masu u jedan narod. A nijekati da taj narod postoji, nema smisla, jer je očigledno.

Dakle nisu ti čimbenici bili nimalo centrifugalni, već na protiv potpuno centripetalni. I doista, zemljopisno Hrvatska je jedna jedinica, u svakom pogledu lijepo uravnotežena, i kao takva se provlači kroz povijest i prije i poslije doseljenja Hrvata. Na istom području formirani su prije Hrvata Iliri, rimske su se pokrajine Dalmacija i Ilirik uglavnom pokrivale s današnjom Hrvatskom, a turski osvajači, kad su upravno uređivali novoosvojene krajeve, sve su hrvatske zemlje pripajali bosanskom pašaluku, dok su druge podvrgavali bilo beogradskom bilo budimskom paši. Turci, koji nisu imali nikakva osjećaja za narodnost, jer im je vjera bila jedino mjerilo, imali su osjećaja za konfiguraciju tla i poštivali su jedinice koje su prirodno tvorile cjelinu. Prema tome vidimo da zemljopisni čimbenici na hrvatskom području nisu takve prirode da bi morali stvoriti regionalizme, već bi sami po sebi stvarali varijante kakve poznaju svi, pa i najhomogeniji narodi. Osim toga razlike koje mi danas poznamo među Hrvatima uglavnom se ne pokrivaju sa geofizičkim podjelama Hrvatske.

Kulturni pak utjecaji izvana bili su u svako doba jedinstveni i utjecali su na cijelo hrvatsko područje. Rimsko kršćanstvo, grčko kršćanstvo, islam, ne kao vjere već kao kulture, protezali su se u različna vremena na pretežni dio hrvatskog područja, te prema tome same po sebi te kulture ne bi mogle razdvajati hrvatski narod, nego su samo utjecale na razvitak cijelog naroda.

Gospodarski čimbenici bili su ograničeni na sustav iskorištavanja pojedinih zauzetih pokrajina, kao posljedica političkih čimbenika, te prema tome njihov utjecaj nije nezavisne prirode. Ostaju nam samo, kao jedino mogući bitni uzroci današnjih oprečnosti, seobe i politički utjecaji.

Ne može se poreći važnost seoba. Zbog stranih invazija imali smo stalne seobe na području Hrvatske, i to pod pritiskom Austrijanaca i Mađara vrlo laganu i posve neprimjetnu seobu prema jugu, a pod utjecajem Turaka stoljetnu seobu prema sjeveru i sjeverozapadu. Ali ta seoba nije bila selektivna, niti ograničena na jedno područje. To je bilo s jedne strane bježanje starog hrvatskog stanovništva ispred Turaka, a s druge strane naseljavanje stranog, vlaškog, albanskog, srpskog i drugog istočnog pučanstva u hrvatske krajeve. Kako su pak turska osvajanja bila brža od bijega i seljenja, to je seljenje više izmiješalo hrvatski narod nego što ga je razdvojilo. Pa i kratak period nakon 1878. (okupacija Bosne i Hercegovine) pokazuje u malom takav primjer migracije, te je u tom razdoblju Bosna primila dosta veliki broj hrvatskih i nehrvatskih doseljenika, čime je njena etničko-rasna sličnost s ostalim hrvatskim pokrajinama samo učvršćena.

Ostaje nam samo još jedan mogući uzročnik te podvojenosti: politička vlast sa svojim uključenim gospodarskim (iskorištavalačkim) interesima.

Tri su smjera kojima su strane vlasti išle na Hrvatsku i tri su se regionalizma stvorila. Prvi i najstariji dolazio je sa zapada, preko mora, i širio se prema istoku. To je bio apeninski politički utjecaj koji predstavlja Venecija. Stoljećima su Mlečani širili taj svoj politički utjecaj, koji se u borbi s drugim utjecajima čas širio čas sužavao i, konačno, nakon pet stoljeća postojanja propao ostavivši nam kao posljedicu Dalmaciju i Istru u njihovim današnjim granicama. Granice Dalmacije ne poklapaju se ni s onima što ih je imala stara rimska pokrajina, budući da je u rimsko doba granica između Dalmacije i Panonije bila geofizička, tj. išla crtom koja razdvaja jadranski riječni sustav od savsko-dunavskog, niti se poklapa s bizantskom temom Dalmacijom koju je tvorilo samo pet gradova i tri otoka, nego su rezultat stoljetnog natezanja prvo s ugarsko-hrvatskim kraljevima, a onda s Turcima. 

Druga je politička vlast dolazila s istoka, a predstavljala ju je Turska. Turci su stvorili Bosnu kao što je danas poznamo, Nije Bosna ni geofizička cjelina ni prirodna geopolitička jedinica niti jedinstveno gospodarsko područje, nego se od male banovine oko Travnika proširila, kao pojam, zajedno s turskom vlašću, te se u doba najveće moći Turske prostirala na sjeveru do Drave a na zapadu do Velebita, dok je kasnije u borbama s Austrijom i Mlečanima stiješnjena na uže okvire te je konačno od požarevačkog mira ostala u granicama koje danas poznamo. Kao takvu ju je Austrija okupirala i stavila pod posebnu upravu. Već sam lepezasti oblik Bosne sa središtem u Sarajevu pokazuje smjer širenju turske vlasti, dok okljaštrena periferija lepeze ilustrira kako su kršćanske sile polagano podgrizavale tursku prevlast.

Nasuprot ta dva točno ograničena kraja s posebno jako razvijenim regionalizmom, stoji tzv. banska Hrvatska koja se dobro može označiti riječju “ostaci”. To nije cjelina, ni zemljopisno, ni rasno, nego “ostatak” Hrvatske nakon što su Mlečani i Turci uzeli druge dijelove. A kako je politička vlast koja je vladala nad tim ostacima bila pozvana baš od Hrvata u pomoć, nije osjećana toliko stranom kao druge dvije čisto okupatorske vlasti, te je bilo moguće da ti ostaci održe bar neku, vremenom sve manju autonomiju.

Konačno imamo jednu jedinicu koja je u prošlosti imala izvanredno značenje, te je i društveno davala posebno obilježje svojim stanovnicima. To je bila Vojna krajina, gdje je sustav opće obrambene dužnosti stvorio poseban tip čovjeka, bitno različit od kmeta banske Hrvatske, bosanske raje ili dalmatinskog kolona. Zbog toga je njeno razvojačenje i uklapanje u bansku Hrvatsku bez posebnih prava izgledalo nemoguće. Međutim sjedinjenje je provedeno bez većih poteškoća i regionalizam krajišnika nije se dugo održao kao politički čimbenik, nego se srozao na lokalne razlike iste kategorije kao što su bile druge lokalne razlike unutar banske Hrvatske.

Regionalizmi su dakle čista posljedica dominacije stranih vlasti nad hrvatskim područjem, rezultat različnih tuđinskih osvajanja. Kao takvi oni nisu “prirodni”, tj. ovisni od fizičkih čimbenika, već su ostaci stranih političkih vlasti. Budući da nemaju korijena ni u zemljopisnim ni u kulturnim čimbenicima, ti regionalizmi ne samo mogu već i moraju nestati kao politički čimbenici.

* * *

U tom procesu nestajanja važnu je ulogu odigrala Jugoslavija. Ukidanje zadnjih hrvatskih državnih atributa i prisilno odnarođivanje, surove balkanske metode i priliv Srba u Hrvatsku, prirodno bi morali slabiti hrvatsku svijest. No činjenica da su se stvaranjem Jugoslavije svi dijelovi Hrvatske našli pod jednom političkom vlasti, te radikalna srpska unitaristička politika koja je brisala stare pokrajinske međe, dovele su do protivnog rezultata. Hrvatska svijest ojačala je kao nikada prije. Razlog je jasan: novi, zajednički doživljaj u svim hrvatskim pokrajinama brisao je uspomenu na različne stare političke utjecaje, te je jačao osjećaj solidarnosti i pripadnosti među svim Hrvatima. Politička vlast, pa makar i tuđa i neprijateljska, bila je jedna i jedinstvena te se zato pretvorila u centripetalnu snagu.

Daljnji su zajednički doživljaji svih dijelova Hrvatske samo još pojačavali proces ujedinjavanja. Opći zanos svih hrvatskih krajeva prilikom uspostave hrvatske države, opće nevolje zbog partizanskih napadaja, te konačni zajednički poraz i pad pod novog dominatora, stvorili su moralne veze jače, neposrednije i više od povijesnih doživljaja razdvojenosti. Došlo je do jačeg stapanja pojedinih dijelova hrvatskog naroda u jedno tijelo, do višeg stupnja integracije, ili kao što bi rekao Durkheim, do “dinamičke gustoće”. Mimo i iznad geopolitičkih i ekonomskih čimbenika, moralne veze sjedinjuju dijelove naroda u jedno tijelo, jer “dinamička gustoća” može se definirati, kod istog volumena, kao funkcija broja pojedinaca koji su stvarno ne samo u trgovačkim već i u moralnim odnosima, tj. koji ne samo izmjenjuju usluge ili vrše konkurenciju, već žive zajedničkim životom. Budući da su čisto gospodarski odnosi posve izvanjski, može ih biti vrlo živih a da se ipak ne sudjeluje u kolektivnoj egzistenciji. Trgovački poslovi, koji se vrše preko granica koje razdvajaju narode, ne brišu tih granica. Zato se najbolje izražava dinamička gustoća jednog naroda stupnjem sljubljivanja društvenih dijelova. Jer ako svaka djelomična skupina tvori cjelinu, posebnu jedinicu, odvojenu od drugih ogradom, djelovanje njenih pripadnika uglavnom ostaje mjesno; ako se pak naprotiv ta djelomična društva stapaju u krilu cijelog društva, ili teže stapanju, znači da se u istoj mjeri proširio krug društvenog života” (op. cit., str. 112 i 118). Moralni doživljaji više uloptavaju narod u cjelinu od materijalnih. “Ceste, željeznice itd. služe više poslovima nego stapanju pučanstva… To je slučaj Engleske, čija je materijalna gustoća viša od gustoće u Francuskoj i gdje je ipak stapanje dijelova daleko manje napredovalo, kako to dokazuje održavanje lokalnog duha i regionalnog života” (op. cit., str. 118 i 114).

Hrvatski narod ima toliko bogatstvo zajedničkih duhovnih doživljaja, nekoliko radosnih i bezbroj tragičnih, da su se u njima i po njima različni dijelovi naroda upravo sljubili u jedno mimo i protiv centrifugalnih političkih utjecaja prošlosti. Pravaštvo je jednako djelovalo u banskoj Hrvatskoj kao u Dalmaciji i Bosni, Radićev je pokret obuhvatio sve hrvatske krajeve bez obzira na prošlost, a ustaštvo kao koncentracija državotvorne volje naroda mobiliziralo je sve Hrvate bez obzira na vjeru, stalež i pokrajine. Pod četničkim i partizanskim noževima padali su jednako fratri kao i hodže, seljaci kao i obrtnici, Dalmatinci, Bosanci, Ličani i Srijemci, dok kod Bleiburga komunističke strojnice nisu pitale zarobljene hrvatske vojnike iz koje su pokrajine.

Sociološki čimbenici, mimo i protiv formalno-pravnih i povijesnih uspomena, oslabili su pokrajinske granice i pripravili su put hrvatskom političkom jedinstvu. 

Politička potreba hrvatskog federalizma

Iz dosadašnjeg izlaganja jasno proizlaze dva zaključka: 1) Federalizam je samo formalno-pravno sredstvo da se prikrije integracija prema jedinstvu ili pripravi put za razdvajanje, dakle prelazno stanje, i 2) Regionalizmi su kao političke pojave ostaci prošlosti, nekada slavne a nekada tužne. U hrvatskom slučaju regionalizmi su ostaci političkog ropstva naroda, projekcije tuđinskih vlasti i pohlepe, najnegativnija pojava u hrvatskom narodnom životu.

Sva je hrvatska politika išla za tim, nekada svjesno a još više nesvjesno, da se izbrišu tragovi te prošlosti. U političkim pojmovima Dalmacije, Bosne, Krajine i banske Hrvatske ne očituje se državna, superiorna volja naroda, ne očituje se njegova suverenost, već iz njih struji duh borbe kolona protiv mletačkih namjesnika i trgovaca, otpor raje protiv harača, paralelni otpor bosanskog plemstva protiv utapanja i nestajanja unutar osmanlijskog mora, dužnost seljaka da besplatno oružjem brane austrijske interese i kmetstvo širokih slojeva u korist sve više mađariziranog plemstva koje je za prazne pergamene predavalo stranim vlastima zadnje ostatke suverenosti. Protiv tog povijesnog ropstva hrvatski je narod reagirao jedinstveno u najnovijoj prošlosti, no ta reakcija nije išla za obnavljanjem tih bolesnih formula tuđinske prevlasti, niti za očuvanjem posebnih pozicija domaćih korisnika te prevlasti, već je bila usmjerena postignuću svoje jedinstvene države. 

Zbog toga je svaki federalizam u Hrvatskoj sa sociološkog gledišta nakalamljen i nesuvremen, a formalno-pravno znači potvrdu tuđinskih osvajanja. To je samo isprazna demagogija, podvrgavanje jednoj političkoj modi bez stvarnog temelja u narodnim potrebama. Nisu radili i djelovali Starčević, Radić, Prodan, Čaušević, Bašagić i njima slični Hrvati, nije se zato borila hrvatska vojska, da se obnove ideje dalmatinskih autonomaša, Jagićev austrijski “bosanski jezik”, da muslimani budu kao u Saint-Germainskom ugovoru izdvojeni iz svog naroda i pravno označeni tuđinskom manjinom u svojoj vlastitoj zemlji, da kmetski i graničarski duh bude ovjekovječen. 

Hrvatska politika smije biti samo hrvatska i zato i buduća hrvatska država ne smije nikoga varati i mamiti federalizmom kako bi ušao u nju, već mora otvoreno istaknuti da joj je cilj jedna, jedinstvena država u kojoj će svi Hrvati biti jednaki pravno i stvarno bez obzira na vjeru, porijeklo, stalež i bogatstvo. Ne želimo time reći da bi ta država morala biti centralistički uređena. Naprotiv, baš u narodno jedinstvenim državama može se provoditi prava upravna i gospodarska decentralizacija, približavanje vlasti narodu, jer namjesto povijesnih, antagonističkih jedinica kao u federaciji mogu se ustrojiti upravne jedinice po zemljopisnim i gospodarskim kriterijima s najširim nadležnostima, a bez ikakve opasnosti za političko jedinstvo naroda.

“Republika Hrvatska” br. 17/18 (kolovoz 1955.), str. 21-30.

Srbi u Hrvatskoj

“U kompleksu raspravljanja o odnosima između Srbije i Hrvatske …pojavljuje (se) izvjesno neugodno isticanje, naime da bi Srbija trebala napustiti Srbe u Hrvatskoj, u čemu, očevidno, nema izbora; ili proslijediti liniju jugoslavenstva na bazi isticanja da su hrvatske zemlje srpske zbog doseljenih Srba u hrvatske krajeve bježanjem ispred Turaka (čime hrvatski krajevi nisu prestali biti hrvatski), ili prihvatiti Srbe natrag, jer Turaka više nema, ili jednostavno i ispravno smatrati, da na granicama između Hrvatske i Srbije prestaju sva prava jednih prema drugima i da započinje apsolutno poštivanje, u kojem bi slučaju Srbi u Hrvatskoj normalno živjeli kao i Hrvati.” (Ivan Oršanić, “Hrvatska i Srbija”, “Republika Hrvatska”, br. 3. travanj 1952., str. 7.).

Realizam u političkom djelovanju zahtijeva od nas da otvoreno pristupimo problemu Srba u Hrvatskoj kao središnjem pitanju koje moramo riješiti, ako želimo da hrvatsko oslobođenje bude uspješno i da se pretvori u stabilno rješenje na Balkanu.

1. Načelna stajališta

Danas više nema Hrvata koji bi bili za Jugoslaviju, jer bi vjerovali da postoji jugoslavenski narod i da prema tome načelo narodne države zahtijeva da takav jugoslavenski narod ima svoju narodnu državu. Kod Srba takvo mišljenje nije nikada ni postojalo, nego su oni smatrali Jugoslaviju samo proširenom Srbijom, sredstvom za okupljanje svih zemalja u kojima žive Srbi i za posrbljivanje naroda među kojima oni žive.

Hrvati su danas svjesni da načelo narodne države zahtijeva da svaki narod, velik ili mali, jak ili slab, ima svoju narodnu državu kao okvir u kojemu će se razvijati narodna zajednica, te subjekt preko kojega će ova narodna zajednica dolaziti u dodir s drugim narodima. Bez narodne države narodna zajednica nema potrebni politički oblik da bi se slobodno razvijala i ulazila u odnose s drugim narodima na ravnopravan način.

Pa oni Hrvati koji pristaju na Jugoslaviju kao na zajednički okvir, a njih je sve manje i manje, priznaju da je to samo “manje zlo” a ne idealno rješenje. Jer i u takvom okviru zahtijevaju bar formalno zadovoljavanje načela samoodređenja time što hrvatsku upravnu jedinicu i djelomično postignuta autonomna prava nazivaju državom, iako ovakva jedinica nema bitnih oznaka prave države. Osjećaju da bez takvog formalnog priznanja načela narodnog samoodređenja ne mogu obraniti Jugoslaviju. I u tome se ne radi da li u Jugoslaviji vlada veća ili manja sloboda, veća ili manja ravnopravnost, veće ili manje blagostanje, nego o temeljnom načelu: U današnje doba svaki narod treba imati svoju državu da bi se mogao razvijati kao narod i prema tome svaka država koja nije izražaj jedne narodne zajednice predstavlja povredu prava naroda na slobodu i nezavisnost, te mora prije ili kasnije nestati.

U posljednje vrijeme, nakon poraza najnovijeg pokušaja da se ostvari ravnopravnost naroda u Jugoslaviji, kada su predstavnici jugoslavenske vlasti u Hrvatskoj dr. Savka Dabčević-Kučar i Mika Tripalo bili smijenjeni s položaja, jer su ovu ravnopravnost previše doslovno shvatili, nije više pitanje u Hrvatskoj da li će se Jugoslavija raspasti, nego je pitanje samo kad će se raspasti i da li će se uspostaviti hrvatska država s manjim ili većim žrtvama, na miran način ili revolucijom. Te kakvo će biti njeno unutrašnje uređenje. 

Osjećajući ovo opće uvjerenje, koje predstavlja temelj hrvatskog osloboditeljskog djelovanja, jugoslavenske vlasti ponovno posežu za starim metodama i upotrebljavaju Srbe u Hrvatskoj da bi Hrvate spriječili u ostvarenju hrvatske slobode. Tajno i manje tajno predstavnici Beograda govore Srbima u Hrvatskoj da će ih Hrvati klati i uništavati, te da je zato potrebno da oni budu čuvari „reda i mira” u Hrvatskoj i da se odvoje od Hrvata u svom čuvarskom položaju. Vrši se umjetno izoliranje Srba u Hrvatskoj i ovi se tjeraju u psihološki ghetto da bi poslužili središnjoj vlasti kao pomoćne jedinice za obuzdavanje hrvatskih osloboditeljskih poriva.

Ovo izdvajanje Srba u Hrvatskoj ide tako daleko da danas postoje u Hrvatskoj srpska poduzeća, tj. poduzeća u kojima ne mogu biti namješteni Hrvati nego samo Srbi, te da se srpske općine upravljaju mimo i protiv hrvatskih općina. Školstvo pak iskrivljavanjem povijesti i stalnom propagandom stvara kod Srba u Hrvatskoj strah od Hrvata i dovodi do kulturnih pa i ljudskih prekida između hrvatskih Srba i njihovih susjeda i do stvaranja umjetnih veza sa središtima izvan zemlje u kojoj žive i djeluju. Pod vlašću “bratstva i jedinstva” produbljen je jaz između Hrvata i Srba i kod Srba je stvorena psihoza ugroženosti i otvorenog neprijateljstva prema Hrvatima.

2. Posljedice povijesnih događaja

Srbi su došli u hrvatske krajeve bilo bježeći pred Turcima, bilo kao pomoćne jedinice turskih osvajača, bilo kao vojnici u službi Austrije. Vjerojatno je točna tvrdnja hrvatskih povjesničara da je pod turskom vlašću jedan dio katoličkih Hrvata prešao na pravoslavlje radi pomanjkanja katoličkog svećenstva i radi posebnog, povlaštenog položaja koji je u Otomanskom Carstvu uživao carigradski patrijarh. Sigurno je točna tvrdnja da su se tijekom vremena, pod utjecajem srpskog svećenstva, Vlasi i drugi nesrpski pravoslavni doseljenici pretočili u Srbe. Ali danas moramo priznati činjenicu da je, bez obzira na podrijetlo, pravoslavno pučanstvo u hrvatskim krajevima u svojoj većini po osjećaju srpske narodnosti.

Kao što među Hrvatima ima danas potomaka Vlaha i Nijemaca te drugih narodnosti koje su se naselile na hrvatskom području i pretopile u domaće pučanstvo, tako i među hrvatskim Srbima ima ljudi različitog, pa i hrvatskog podrijetla, koji se danas osjećaju Srbima i prema tome su objektivno Srbi. Hrvatska politika mora s time računati i mora poštivati njihovo narodno opredjeljenje, ako ne želi hrvatsku državu pretvoriti u onakvu protunarodnu diktaturu kao što je danas Jugoslavija.

Ali i Srbi u Hrvatskoj moraju shvatiti da ne mogu živjeti u zemlji kao izražaj tuđinske, ugnjetavačke vlasti. Mađari su za doba grofa Khuen-Hederváryja u banskoj Hrvatskoj, a ministra Benjamina Kallaya u Bosni, iskorištavali srpsko pučanstvo da bi pomoću njega, stvaranjem straha i odvajanjem od većine, spriječili normalno ujedinjavanje hrvatskih zemalja koje bi dovelo do oslobođenja Hrvatske. Ova protuhrvatska politika posebno je bila očevidna u Dalmaciji, gdje su Austrijanci pomoću tamošnjih Srba stvarali talijansku izbornu većinu (Italoserbi) koja je u svojoj konačnici skrivila da je nakon prvog svjetskog rata Zadar potpao pod Italiju, a koja je u drugom svjetskom rutu imala za posljedicu talijansko-srpski savez protiv novostvorene hrvatske države.

Nije potrebno ulaziti u prošlost da bismo uvidjeli, da su vanjske sile iskorištavale hrvatske Srbe za svoje imperijalističke ciljeve protiv Hrvatske i protiv Hrvata. Zloupotreba hrvatskih Srba mimo njihovih stvarnih i trajnih interesa nije nikada bila veća nego u doba Titove Jugoslavije, koja je na umjetan način podjarivala dotadašnje sukobe između Hrvata i Srba i produbljivala jaz između njih. Komunisti su Srbe upotrebljavali da pokore Hrvatsku poslije 1945. godine i da je drže podjarmljenom, čime je vlast postignula da je jedan dio pučanstva Hrvatske radio protiv interesa svoje vlastite domovine i protiv interesa većine. Stvorena je povlaštena no ipak nezadovoljna manjina, te je pojačano razočaranje većine s držanjem ove manjine.

3. Lanac osvete treba prekinuti

“Hiljadugodišnje susjedstvo Srbije i Hrvatske, srpskoga i hrvatskoga naroda, ne poznaje ni jedan međusobni rat, ni jedan međusobni sukob, ni jedno međusobno klanje. Nametanje, naprotiv, Jugoslavije i jugoslavenstva predstavlja niz zločina, predstavlja uništavanje Srbije i Hrvatske, Srba i Hrvata,” napisao je prof. Ivan Oršanić (“Hrvatska i Srbija”, Republika Hrvatska, br. 3, 1953., str. 2.).

Neprirodnost pa i protuprirodnost Jugoslavije dovela je do srpsko-hrvatskog neprijateljstva, koje se očitovalo svom žestinom u kraljevskoj Jugoslaviji, gdje je Srbija smatrala državu kao nešto svoje, dok ju je Hrvatska osjećala kao nešto tuđe. Došlo je do stanja da su neki Srbi u Hrvatskoj, koji su, kao Svetozar Pribićević, na početku bili najoduševljeniji pristalice jugoslavenskog nacionalizma i centralizma, počeli uviđati nepravednost stvorenog stanja i zagovarati promjenu politike prema Hrvatskoj. Međutim, ni ovi Srbi nisu uvidjeli da nisu dovoljne neke promjene, nego da je potrebna načelna promjena, tj. stvaranje nezavisnih, iako prijateljskih država Srbije i Hrvatske, kao temelja za normalan razvitak srpskog i hrvatskog naroda. Nisu došli do takvih logičnih zaključaka, što je dovelo do velikih nesreća kad se Hrvatska uspjela osloboditi.

Postojanje hrvatske države mora nam poslužiti i kao pouka, a ne samo kao inspiracija u borbi. Iako je posve prirodno da je u Hrvatskoj došlo do reakcije na jugoslavensko nasilje i na iskorištavanje domaćih Srba od stranih, zavojevačkih vlada, ova reakcija je škodila samoj hrvatskoj državi i otežala je njeno učvršćivanje. Uskoro nakon stvaranja Hrvatske pojavili su se i strani utjecaji koji su preko domaćih Srba rušili novu državu. Kako Nijemci tako i Talijani iskorištavali su hrvatsku reakciju protiv Srba da se povežu s ovima i da im pomažu u rušenju hrvatske države. Ovo pokazuje kako svaki sukob između Hrvata i hrvatskih Srba dovodi do teških posljedica i za jedne i za druge. Sva materijalna i oružana pomoć koju su četnici dobivali od Nijemaca i od Talijana nije koristila srpskom puku kao što hrvatskom puku nije koristilo nikakvo dobiveno oružje, ako ga je Hrvatska morala upotrebljavati protiv svojih vlastitih građana.

Ako želimo bolju budućnost svojoj domovini, onda moramo prvo priznati da je najveća pogreška hrvatske države bila što uopće nije imala unaprijed stvorenu politiku prema hrvatskim Srbima, te što je dopustila da prirodna reakcija na doživljene nepravde mjestimično preotme maha i stvori stanje u kojemu je suživljavanje Hrvata i Srba bilo otežano. Ignoriranje srpskog pitanja na početku hrvatske države, zatim pokušaj pokatoličenja Srba i konačno stvaranje Hrvatske pravoslavne crkve nisu znak neke promišljene hrvatske politike, nego improvizirane reakcije koje kao takve nisu mogle dovesti do dobrih rezultata. 

Jedina uspješna politika u onom razdoblju bila bi ona koja bi uvidjela da lanac sukoba i neprijateljstava može prekinuti samo onaj koji je u nadmoćnom položaju, a ne onaj koji je stvarno ili psihološki u stanju obrane. Prema tome, u onom času, unatoč srpskih izazivanja i stranih poticanja Srba na neprijateljstvo protiv hrvatske države, inicijativa za stvaranje boljih odnosa između hrvatskih Srba i Hrvata trebala je poteći upravo od hrvatskih vlasti. Ne u obliku nekog taktiziranja, nego u iskrenom priznanju da u Hrvatskoj, kao posljedica povijesnih događaja, postoji dio pučanstva koji se po narodnosti osjećaju Srbima. Bilo je potrebno stvoriti povjerenje toga pučanstva u hrvatsku vlast, da će ona dopustiti njegovo potpuno slobodno nacionalno i kulturno iživljavanje i da će za uzvrat tražiti jedino lojalnost prema državi Hrvatskoj.

Znam da je to bilo teško očekivati u onom času, jer su jugoslavenske nepravde bile još svježe, a samo hrvatsko oslobođenje došlo je odviše naglo a da bi se mogla izgraditi ovakva razborita politika. Svrha ovakvih razmatranja nije osuditi hrvatske vlasti ili pojedine hrvatske prvake, niti su isprazna mentalna gimnastika s mudrošću koja dolazi mnogo godina nakon samih događaja, nego su neophodno potrebna pouka ako ne želimo ponovno upasti u iste pogreške.

Srbi su naime nakon iskustva s Nezavisnom Državom Hrvatskom zapali u iste pogreške u kojima su bili prije nje, i to ne samo u iste nego i u znatno pojačane. Srpsko osvećivanje poslije 1945. ne može se ni prispodobiti s Pribićevićevom politikom da učini Hrvate manjim od makova zrna, koju je vodio kao ministar unutrašnjih poslova Jugoslavije. Ako je jugoslavensko nasilje od 1918. do 1941. dovelo do hrvatske reakcije poslije 10. travnja 1941., kakvu tek reakciju možemo očekivati nakon Titovih nasilja od 1945. pa do danas? Da Jugoslavija smatra normalnom takvu reakciju, vidimo po propagandi koju vrši o tome među Srbima u Hrvatskoj.

No ako je takva reakcija normalna, ona nije neminovna i upravo u tome je uloga slobodnih Hrvata u svijetu, da formuliraju buduću hrvatsku politiku u kojoj će izričito biti isključena svaka osveta uperena protiv bilo kojeg dijela pučanstva Hrvatske, a posebno protiv hrvatskih Srba. 

Kako slijedeća pobjednička faza pripada Hrvatima, na Hrvatima će ležati odgovornost da prekinu lanac sukoba. Hrvati će morati u času svoje pobjede i uspostave države Hrvatske učiniti najveće napore da ne dođe do reakcije na nasilja druge Jugoslavije, da Jugoslavija u svom porazu ne ostavi Hrvatima u naslijeđe diktaturu i nepravdu. Glavni zadatak prve hrvatske, revolucionarne vlade bit će u zadovoljavanju i osiguravanju hrvatskih Srba. Svi napori moraju biti usmjereni da se srpsko pučanstvo Hrvatske osigura od osveta i progona. To je u višem interesu Hrvatske, to od nas zahtijeva sretnija budućnost svih stanovnika Hrvatske.

4. Puna sloboda

Nije dovoljno obećavati hrvatskim Srbima neka posebna, manjinska prava, jer je teško da će na njih pristati, budući da ih već danas imaju. Danas su Srbi u Hrvatskoj povlaštena manjina, koja uživa prednosti ovog položaja, ali i opasnost koja iz toga izvire. Strah od budućnosti i pomanjkanje vjere u druge građane Hrvatske izravna su posljedica položaja povlaštene manjine koji imaju Srbi u Hrvatskoj. Svaka manjina osjeća se ugroženom, no povlaštena manjina još se više osjeća ugroženom, jer zna da su povlastice dane na štetu većine i da zato prijeti opasnost reakcije ove većine čim se stanje promijeni. 

Što se može ponuditi hrvatskim Srbima u budućoj hrvatskoj državi? U prvom redu treba ih uvjeriti da će svim stanovnicima Hrvatske, bez obzira na vjeru i podrijetlo, biti, uz jednake dužnosti, priznata i jednaka prava, dakle da će njihova sigurnost počivati na općem sustavu slobode, a ne na nekim posebnim i prema tome nestalnim pravima. Ali ova sloboda ne smije biti samo privremena, nego se mora pretvoriti u bitni, trajni temelj hrvatske državne ideje. Ako će hrvatska država osigurati svim svojim stanovnicima punu slobodu nacionalnog, vjerskog i političkog opredjeljivanja, te ako će utvrditi da je udruživanje u svrhu gajenja posebnih interesa ustavom zajamčeno, neće se nastaviti mentalitet ghetta koji se razvio među hrvatskim Srbima i ovi će moći slobodno ulaziti u hrvatski javni život, a da pri tome ne moraju žrtvovati ništa od svojih posebnosti. Ako hrvatska država štiti sve vjere, ali ne usvaja ni jednu, onda će se stanovnici katoličke, muslimanske, pravoslavne, protestantske i židovske vjere, isto kao i agnostici i ateisti, osjećati jednakopravnim. Nemojmo zaboraviti da Hrvatska nije katolička, kao što se to ponekad znalo pogrešno isticati, čime je nanijeta velika šteta hrvatskoj ideji, nego je zemlja u kojoj ima katolika kao što ima i muslimana, pravoslavnih, protestanata i ateista, dakle da nije dužnost države u suvremenom svijetu da ima konfesionalni značaj, pa ni onda kad u njoj jedna vjera ima apsolutnu većinu, što nije slučaj u Hrvatskoj, nego da je dužnost suvremene države osigurati slobodu savjesti svim svojim pripadnicima.

Ako danas u svijetu vladaju narodne države, to ne znači da svi pripadnici države moraju pripadati onom narodu koji je stvorio državu. Jest, narodna država je preduvjet da se narodna zajednica može slobodno i potpuno razvijati, ali ovaj razvitak ne znači da se pojedinci i skupine, koji su povijesnim razvitkom ušli na područje jednog naroda, moraju odreći svojega podrijetla i posebnosti. Jedino što se od njih smije zahtijevati jest da kao građani lojalno surađuju na općem dobru zajednice, no potrebno im je osigurati nesmetani razvitak njihovih posebnosti. Prema tome, ako Srbi u Hrvatskoj žele preko svojih škola i svojih organizacija gajiti svoju srpsku posebnost, a ne samo pravoslavnu vjeru, ovo im treba biti zajamčeno ne kao Srbima nego kao građanima Hrvatske.

Takvo sustavno i dosljedno poštivanje slobode građana neće koristiti samo u odnosu na hrvatske Srbe, nego i u odnosu prema Hrvatima koji pripadaju različitim vjerama kao i različitim političkim strukturama. Dosljedno provedeno, takvo načelo slobode koristit će svim Hrvatima i stvorit će ozračje u kojemu će Hrvatska moći napredovati i prevladati teško naslijeđe prošlih nasilja i tiranija. Jer nemojmo zaboraviti da su nas stoljeća hranila silom i nasiljem; “u hrvatskom (je) narodu stoljećima slagano i složeno mnogo toga, što ga je politički, ekonomski, socijalno, duhovno i moralno imalo dotući, zatući, uništiti, razrovati i pokvariti.” Zato “mi osjećamo svu tragediju, koju su Bizant, Venecija, Beč, Pešta i Beograd izbacili kao nasljedstvo naslaga u svojim vjekovnim nastojanjima da nas se u svakom pogledu uništi.” (Ivan Oršanić. “Povijest se ne briše”, “Republika Hrvatska”, br. 1, listopad 1961., str. 6/7).

Kad smo spoznali da u sebi nosimo naslijeđe prošlih nasilja i tiranija kojima amo bili podvrgnuti, prva nam je dužnost da spriječimo da bi ovo zlo prevladalo u nama. Nije dosta riješiti se materijalnog ropstva, nego je potrebno svladati i duševno ropstvo u kojemu se nalazimo, te na temelju pravednosti i slobode izgraditi takvu državu u kojoj će se i hrvatski Srbi osjetiti slobodnim i zaštićenim. Hrvatska država slobode bit će jamstvo sigurnosti i hrvatskim Srbima i kad je oni osjete takvom, velik dio puta do našeg oslobođenja bit će prevaljen. A buduća država, koja neće započeti s osvetama nego s izmirenjem, imat će čvrst temelj za sretniju budućnost svih svojih stanovnika. Srbi moraju shvatiti da je samo Srbija narodna država Srba i da izvan nje oni ne mogu imati svoju narodnu državu, nego samo prava slobodnih građana zemalja u kojima žive, uključivši i pravo na narodnost i na čuvanje svojih posebnosti. Hrvatska je pak jedina zemlja na svijetu gdje Hrvati mogu ustrojiti svoju narodnu državu i nema nikakva razloga da se oni odreknu ovog opće priznatog prava zato što su ratni vihori donijeli na njihovo područje pripadnike nekih drugih narodnosti. Ovo načelo da je Srbija narodna država Srba, središte srpstva, uglavnom je priznato kako u Jugoslaviji tako i van nje, te su zemlje izvan Srbije, koje se danas nalaze u Jugoslaviji, smatrane interesnim područjem ili kolonijama Srbije. Radi toga nikada ne može doći do ravnopravnosti Srba j Hrvata u Jugoslaviji, jer bi zato bilo potrebno prvo uništiti značaj narodne države, i to središnje, povlaštene narodne države, koji ima Srbija još od 1918. Prema tome ispravno rješenje leži u izdvajanju srpske narodne države iz Jugoslavije i u isto takvom izdvajanju Hrvatske i Slovenije te u stvaranju narodnih država u Hrvatskoj i Sloveniji. Same granice su drugotne važnosti, kao što je to slučaj u cijelom svijetu, i ne mogu biti razlogom da se vrijeđa načelo narodnih država. Činjenica da će ostati Srba izvan Srbije kao i Hrvata izvan Hrvatske ne može spriječiti ostvarenje prava narodnog samoodređenja ni za Srbiju ni za Hrvatsku. Ako su ove države slobodarske i poštuju ljudska prava, onda će i Hrvati koji budu ostali u Srbiji i Srbi koji budu ostali u Hrvatskoj dobiti punu zaštitu svojih građanskih prava, među koja spada svakako i poštivanje narodnosti.

 “Republika Hrvatska”, br. 111 (listopad 1977.), str. 2-18.

OGLEDI IZ PROŠLOSTI IVO KORSKY: HRVATSKI NACIONALIZAM (3)

Hrvatsko nebo