D. Dijanović: Europa treba ujedinjenje, no…

Strateški kompas Europske unije

Postalo je gotovo suvišno napominjati da je moć europskog kontinenta već desetljećima u snažnome padu. Do Prvoga svjetskog rata Europa je predstavljala centar svijeta. Nakon Drugoga svjetskog rata Sjedinjene Američke Države konačno preuzimaju poziciju najsnažnije svjetske sile, a Europa postaje pod-pol transatlantskog geopolitičkog centra koji svoje interese usklađuje s američkima. Bilo je i tijekom svih desetljeća nakon svršetka Drugoga svjetskog rata onih koji su zagovarali europsku stratešku autonomiju. Među njima je bio francuski državnik Charles de Gaulle. No takvi su glasovi bili u manjini.

Europska unija već dva desetljeća nastoji stvoriti zajedničku interventnu postrojbu i uskladiti svoje strateške interese.

Glavne zagovornike ideje strateške autonomije posljednjih godina možemo pronaći u Parizu, a manjim dijelom u Berlinu.

Ova je ideja bilo posebno aktualna u vremenu Trumpovog mandata kad je francuski predsjednik Emmanuel Macron govorio o moždanoj smrti Nato saveza.

Strateški kompas

Ministri vanjskih poslova i obrane država članica EU-a nedavno su u Bruxellesu usvojili tzv. Strateški kompas, viziju obrambenog razvoja Unije do kraja ovoga desetljeća, koji predviđa snage za brzi odgovor s do 5000 vojnika do 2025. godine. Dokument o Strateškom kompasu apostrofira kako neprijateljsko okruženje od EU-a traži da napravi kvantni skok i poveća svoje sposobnosti i spremnost za djelovanje, pojača otpornost te osigura solidarnost i uzajamnu pomoć. „Europa mora naučiti govoriti jezikom sile“, rekao je povjerenik EU-a za vanjsku politiku Josep Borrell.

Kao glavnu prijetnju europskoj sigurnosti vidi se primarno Rusiju koja trenutno vodi agresivni rat protiv Ukrajine, koja sudjeluje u sukobima u Gruziji i Moldaviji i de facto upravlja Bjelorusijom. Zatim slijede Kina, nestabilno stanje na zapadnom Balkanu, islamistički teror u sjevernom dijelu Afrike, regionalni sukobi na Bliskom istoku, a zatim pogled seže do Arktika, indo-pacifičke zone i Latinske Amerike. Uz to se spominju opasnosti kibernetičkih napada i opasnosti iz svemira. Njemačka je obećala da će na početku za prvih 12 mjeseci staviti na raspolaganje srž interventne postrojbe.

Dokumentom o Strateškom kompasu države članice se obvezuju na veća ulaganja u obranu, obrambene sposobnosti i inovativne tehnologije. U dokumentu se zaključuje kako neprijateljsko okruženje i širi geopolitički trendovi zahtijevaju od EU-a preuzimanje veće odgovornosti za svoju sigurnost.

(Ne)spojivost s NATO savezom i jačanje federalističke struje

Pohvalno je da je ekonomski gigant (još uvijek) kao što je EU krenuo promišljati o svojoj sigurnosti. Iako se u dokumentu o Strateškom kompasu ističe kako NATO ostaje temelj kolektivne obrane svojih članica, pitanje je koliko je ideja Strateškog kompasa u praksi spojiva s postojanjem ovoga Saveza.

Ideja zajedničke europske obrane čini jednu od ključnih okosnica koncepta strateške autonomije, a ova ideja teško je uskladiva s obnovom transatlantizma. Aktualna događanja u Ukrajini reaktualizirala su pitanje jačanja europskih obrambeno-vojnih sposobnosti. Međutim, homogenizacija unutar NATO-a pod američkim vodstvom više govori u prilog toga da će EU ponovno biti usisana pod američki sigurnosni kišobran (uz povećanje izdvajanja za obranu), nego što će doći do realizacije europske vojne autonomije. K tome, ako dođe do formiranja zajedničke europske vojske ne će li to značiti kršenje neutralnosti zemalja kao što su Švedska i Austrija?

Osim podlaganja SAD-u u sigurnosnom aspektu za očekivati je da će doći do većih usklađivanja političkih planova EU-a i SAD-a. Kao i u vremenu hladnog rata reaktualizira se misao Henrya Kissingera o tome kako je NATO napravljen kako bi u Europi Amerika bila unutra, Rusija vani, a Njemačka dolje. A upravo bi njemačke snage trebale činiti kralježnicu zajedničke europske vojske.

Ideja strateške autonomije podrazumijeva i daljnju federalizaciju, tj. jačanje ovlasti Bruxellesa, što svakako ne izaziva oduševljenja onih država u kojima su na vlasti suverenističke opcije. Politika „još više Europe“ (a ideja zajedničke obrane krupan je korak u daljnjem jačanju ovlasti Bruxellesa) često se do sada provodila nauštrb nacionalnih suvereniteta manjih naroda, a koristila je većim državama kao što su Njemačka i Francuska.

Nema nikakve dvojbe da je Europi potrebno ujedinjenje. Njezina moć u međunarodnim odnosima i dalje je u padu i ako se nastavi naš će kontinent kroz koje desetljeće predstavljati četvrtu lige međunarodne politike. Pad međunarodne moći prati i demografski kolaps, a iduća će desetljeća dovesti i do pada ekonomske moći. Pored toga, uslijed masovnih migracija, mijenja se identitet Staroga kontinenta.

Zajednica suverenih i ravnopravnih naroda

Europa, dakle, treba ujedinjenje, no ono se ne može temeljiti isključivo na ekonomizmu. Osim toga ono se ne smije temeljiti na potiranju nacionalnih individualiteta. Temelji Europe su kršćanski i bez njihova poštivanja nema njezine budućnosti. S druge strane, njemački povjesničar Leopold von Ranke svojedobno je odlično primijetio da čim u Europi bilo koje načelo želi apsolutno zagospodariti uvijek nailazi na otpor koji „izbija iz dubina samog života“, jer se europski svijet „sastoji iz elemenata različitog podrijetla; u njihovoj suprotnosti i njihovoj borbi razvijaju se upravo promjene različitih epoha“.

Pisac ovih redaka smatra da jedino ujedinjena Europa može predstavljati relevantnoga aktera na međunarodnoj sceni, u novome multipolarnome svijetu koji se rađa pred našim očima. No jaka se Europa može graditi jedino kao zajednica suverenih i ravnopravnih država.

Kao što je svojedobno u knjizi Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi primijetio Franjo Tuđman: „Sva povijesna iskustva potvrđuju tezu da se budući europski savez ne može graditi na zamjeni ili nijekanju nacionalnih država, već jedino na suradnji dobrovoljno sjedinjenih europskih naroda, koji samo dio svoje suverenosti prenose na savez, koliko u europskom, isto toliko i u vlastitu interesu, baš zato da bi se mogli suvereno i slobodno razvijati. Pritom je bitno da u savezu europskih naroda nijedan narod ne bude ni u čemu podređen, već u svemu jednakopravan čimbenik“.

Ovome se nema što dodati…

Budućnost Europe je u povratku kršćanstvu, obiteljskim vrijednostima i patriotizmu. Sve drugo znači nastavak propadanja koje postaje sve akutnije.

Davor Dijanović/Hrvatski tjednik/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo