OGLEDI IZ PROŠLOSTI Ivan Oršanić: Vizija slobode (12)

III. SLOBODARSKA DRŽAVA

 1. Potreba slobodarskog uređenja države

 2. Republikanska teorija

 3. Socijalno-ekonomski sustav

 4. Temeljni politički čimbenici

 1. POTREBA SLOBODARSKOG UREĐENJA DRŽAVE

a) Integralna sloboda

b) Da li država zbog države?

c) Iz tragedije u tragediju

d) Sloboda u našim perspektivama

Integralna sloboda

Pred svakim se Hrvatom problem postavlja u dva pogleda: oslobodilačkom od Jugoslavije, komunističke ili bilo kakve drugačije i u pogledu slobode u Hrvatskoj, bez komunističke ili bilo kakve drugačije diktature.

Može se problem postaviti i ovako: glavno da je hrvatska država, pa makar bila i s komunističkom diktaturom. Ili ovako: glavno da je hrvatska država, pa makar s kakvom nekomunističkom diktaturom. Ili čak i ovako: makar bila i Jugoslavija, samo nek nije komunistička diktatura.

Može se, dakle, problem postavljati na više načina: u svojoj supstancijalnoj cjelovitosti i superiornosti i u svojoj supstancijalnoj nepotpunosti i primitivnosti.

Mi ga republikanci izražavamo u načelu integralne slobode, tj. u potrebi postojanja hrvatske države i u potrebi postojanja sustava slobode u hrvatskoj državi. Nas apsolutno ništa ne obvezuje što ima ljudi koji se zadovoljavaju doživljavanjem hrvatske problematike u njenoj najnižoj, pa čak i negativnoj sadržajnosti. Unatoč toga i protiv toga računamo na republikanske jezgre slobode u Hrvatskoj, koje u sebi gaje i nose hrvatsku problematiku u njenoj najsnažnijoj potpunosti i koje će u danim časovima učiniti da oslobođenje ne bude niti ikakva nova Jugoslavija niti ikakva hrvatska diktatura.

Nama je posve jasno da se takve jezgre mogu razilaziti s ostalim primitivnim pogledima, kao što se to i mi razilazimo u emigraciji, ali tome nema lijeka. Narod mora posjedovati sile u kojima se ideje o njemu doživljavaju u doktrinarnoj potpunosti, jer kad ih ne bi imao, pokazivao bi da praktično nije ni sposoban doživljavati sebe superiorno i težiti potpunosti ideje o sebi i o svojoj sudbini. Kad bi cijeli hrvatski narod (1.) i njegovi politički prvaci bili samo na takvom stajalištu, da je glavno hrvatska država, pa makar kakva bila, onda bi to doista bilo jedinstveno, ali i potpuno primitivno stajalište. No, ako na razumnoj i razumljivoj težnji naroda za državom postoje jezgre, makar i s različitim pogledima, koje o toj državi imaju potpuno sređena gledišta i obzirom na unutrašnju i vanjsku politiku, onda je time očevidno pokazano da je narod sposoban oblikovati svoje snage u najjačim formulacijama. I upravo po tome što postoje takve jezgre dokazuje snažnu vitalnost, dokazuje da i u najtežim časovima doživljava svoju sudbinu stvaralački, a ne samo očajnički.

Ako postoje takve jezgre u emigraciji, sasvim je razumljivo da ih mora i treba biti i u domovini.

Posve je krivo smatrati da njihovo postojanje onemogućuje jedinstvo i slogu u narodu. Naprotiv, njihovo postojanje omogućuje, da se jedinstvo definirana i konkretizira s izvjesnim karakterom odgovornosti i jamstva u narodu nasuprot općeg i niveliranog jedinstva, koje zapravo čeka diktatora i diktaturu u svojem poštenom i iskrenom osjećaju, ali i potpunom neznanju i neokretnosti da bilo čemu dade odgovornu djelatnost. Smatramo da narod treba idejno bogatiti, a ne idejno siromašiti i cementirati ga u tragediji očajavanja. Jer od tragedije očajavanja do stvarne oslobodilačke komotnosti i sklonosti oportunizmu vrlo je mali razmak.

Svaki idealizam treba biti doktrinarno jasan i organizatorno konkretiziran. Stoga je krivo smatrati da nije uputno stvarati različite revolucionarno-političke skupine i stranke s čvrstim programima i odgovornostima za sadašnja i buduća djelovanja, jednako u domovini kao i u emigraciji. To ne ruši ideju slobode, naroda i države, nego ih obogaćuje, izgrađuje i personificira.

U svim pozicijama života i pojedinac i narod jaki su samo onda, ako odbijaju svoga protivnika i njegov sustav u što snažnijem

————————

1.                    Prof. Oršanić ističe da je potrebno ostvariti slobodarsku državu. Time ne tvrdi da neslobodarska   Hrvatska ne bi bila bolje rješenje od Jugoslavije. U članku „Da li država zbog države“ piše: „Hrvatskom narodu je država glavno  u smislu neposredne tehničke ciljnosti“, tj. naš je prvi i neposredni cilj ostvarenje države, no naš konačni cilj mora   biti ostvarenje slobodarskog sustava u toj državi kao preduvjeta za sreću hrvatskog naroda i hrvatskog čovjeka.

doživljavanju svojih težnji, ciljeva, ideja i sustava. Stvaralačke jezgre u jednom narodu ne ruše njegovo jedinstvo, nego mu daju životnu snagu dizanja i pridizanja, svježinu otpora i borbenosti, jer ma kako bile organizacijski malene, zbog izuzetnih prilika, njihova snaga nužno struji cijelim narodom.

Nećemo Jugoslaviju ni komunizam, jer hoćemo slobodu i jer crpimo superiornost hrvatske državnosti i republikanskog sustava u doživljavanju slobodarstva i superiornosti nad svakom Jugoslavijom i svakom diktaturom. 

Sudbinska smislenost hrvatske države nasuprot Jugoslaviji i komunizmu samo je u ostvarenju ideje slobode. Prema tome ne može se govoriti da je glavno hrvatska država, a sve drugo da će se već urediti, jer se time ne izražava pravilna spoznaja i pravilna formulacija o našoj borbi, našim osjećajima, našem jedinstvu, našoj slozi, našemu odnosu prema neprijateljima, nego je, naprotiv, glavno i sudbinski smisleno, da hrvatska država ostvari, izražava, personificira, doživljava ideju slobode nasuprot jugoslavenskog barbarstva. Hrvatska država mora ostvariti, nositi, nametati ideju slobode. To je glavno. To je izvorni stav hrvatske sudbine nasuprot svim pojavama. To mora biti supstanca našeg jedinstva i naše sloge. (1959. – Republika Hrvatska, 33:10/12).

Da li država zbog države?

Zašto hrvatski narod hoće državnu? Ni sad ne živi izvan države i bez države. Očevidno je, dakle, da on ne želi ni državu zbog države, ni Hrvate ministre da budu ministri, ni Hrvate vojnike da budu vojnici, nego on to sve hoće da bude samo njegovo, vjerujući da će onda biti sve zbog njega kao naroda, zbog svih Hrvata koji čine narod, te da će on u takvoj državi biti čovjek, slobodan, ugledan, sa svim pravima i dužnostima. Ne gleda i nije gledao u težnji za državom neku smušenost: glavno da je država, a onda će već vidjeti, nego je glavno država zato da vidimo tu našu slobodu zbog nas i za nas, tu našu vojsku, tu našu kulturu, vjeru, te naše ministre, tu našu ekonomiju, jednom riječi to naše odlučivanje zbog nas i za nas. 

Hrvatskom narodu je pojam države sadržajni a ne okvirni pojam, dok bi mu poneki emigranti htjeli nametati samo i isključivo okvirni pojam države, jer da je to tobože glavno. Upravo njegova tako široka borba i za vrijeme prve i druge Jugoslavije, na svim područjima života, stranaka, sindikata, ekonomije, kulture i vjere pokazuje da on borbi za svoju državu daje sadržajnu, punu i potpunu snagu.

Pred hrvatskim narodom mora se nositi sadržajna narav države a ne okvirna, jer ga država kao država uopće ne zanima i nije za njega zapravo ništa. Samo za jednu krojačku, praznu, slamnatu i mrtvu lutku može biti glavno da je na njoj odijelo, oklop, vreća ili tome slično, dok živom i europskom Hrvatu država ima biti izraz, smisao i vrijednost njegove sadržajnosti. Prema tome, kad se hrvatskom narodu izričito ističe da je glavno država, a u tom značenju da se sve druge pojave stalno trebaju potiskivati, kao nešto tobože nebitno, manje važno, nevažno i tome slično, onda je to teško natražnjaštvo za dozrelo shvaćanje naroda, jer je njemu država glavno samo i jedino zbog toga da bi on mogao stvarati, te sigurno i suvereno doživljavati upravo sve to što se tako neoprezno podcjenjuje i potiskuje kao tobože manje važno. Upravo je u porivima i nabujalosti hrvatske personalnosti snaga za državom sociološki neuništiva i zahtjev za državom apsolutan.

Hrvatski narod uvijek je pravilno postavljao smisao države u načelu “glavno je država”. Budući da se u emigraciji sve više izvrće to njegovo metafizičko shvaćanje, treba naglasiti da se hrvatski narod nikada nije dao prevariti, pa recimo pristati uz nastojanja da se konačno treba baviti samo ekonomskim problemima, a da ne treba takvo bavljenje uvezivati u pojam države, ili da se može smatrati dobrim vjernikom, a ne čak i to uključivati u pojam države. Pokušaji da mu se označi država kao nešto posebno, a njegov cijeli politički, kulturni, ekonomski i vjerski život kao nešto drugo, potpuno su propali i sa strane onih, koji su mu htjeli time reći da je onda i svejedno, koja je i čija je država, pa da može biti i Jugoslavija, kao i sa strane onih, koji bi mu tu državu htjeli nametati kao nešto glavno, što je tobože izvan i iznad svega njegova političkog, socijalnog, kulturnog i vjerskog shvaćanja, to jest njegove totalne personalnosti. Hrvatski narod je očevidno dovoljno zreo, da mu se pod firmom jedinstva ne može podvaliti niti kolonijalno-imperijalističko gledište o državi, a niti fašističko gledište o državi. Njemu je država glavno u smislu neposredne tehničke ciljnosti, a ne u smislu iznad i izvan svega života (2.). Iznad i izvan svega je on sam, koji hoće da je država zato da bi mogao kao zreli i slobodni narod živjeti prema drugima i u sebi, a ne možda zato da bi tuđe diktature i totalitarističke pothvate zamijenio vlastitima.

Komunistička ili fašistička hrvatska država bile bi očevidno države, ali ne u interpretacijama hrvatske zrelosti. (1959. – Republika Hrvatska, 37:20/21).

Iz tragedije u tragediju

Mi smijemo pretpostaviti da će se hrvatski narod osloboditi od komunizma i da će se raspasti Jugoslavija već i zato što se to jednom dogodilo i što to hoće hrvatski narod.

A što onda?

Tko bi mogao dokazati da bi oslobođena Hrvatska postala i slobodna Hrvatska?

_______________

2.                        Oršanić ističe, da je „država glavno u smislu neposredne tehničke ciljnosti“, tj. da prije svega trebamo ostvariti vlastitu suverenu državu, no odbija da bi država bila „iznad i izvan svega života“, tj. da bi bilo svejedno kakva je ta država. „U smislu neposredne tehničke ciljnosti“ moglo bi se dogoditi da hrvatska država ne bude država slobode i socijalne pravde, u kojem bismo slučaju trebali nastaviti borbom za uklanjanje tih nedostataka, dakle, za promjenu državnog sistema, ali ne i za rušenje države kao takve.

Iz činjenice da svi ljudi i svi narodi prirodno teže slobodi, ne slijedi da bi hrvatski narod morao biti slobodan u svojoj državi, kad vidimo da ima dosta naroda koji imaju svoje države, ali ne uživaju slobodu i kad znamo, kako su mnogi narodi prolazili teškim revolucijama nakon postignutih oslobođenja. Težiti slobodi prirodno je, ali biti slobodan i znati živjeti slobodno mora se iskušavati, učiti i odgajati. Mnoga razočaranja, nakon oslobođenja, dolaze otuda, što nitko ne zna, kako se to bude slobodan, i što se to treba zapravo raditi da sloboda predstavlja red i rad, a ne anarhiju i nerad. Dešava se i to da u takvom razočaranju narod počinje žaliti za starim stanjem reda ili da počinje težiti za kakvom bilo čvrstom diktatorskom rukom.

Poslije propasti Austro-Ugarske Poljska prolazi diktaturama, u kojima je poznato ime osloboditelja Pilsudskog, Mađarska prolazi krvavim diktaturama, u kojima je poznato ime Bele Kuna, Češka vrši diktaturu nad Slovačkom pod imenima Masaryka i Beneša, u Austriji je diktatura također, itd. 

U narodima, koji imaju stoljetne države, nakon jedne srušene diktature potrebno je mnogo vremena i napora da se uhoda sloboda. U Francuskoj revolucija ruši feudalnu diktaturu da dođe pod nož Marata, Robespierrea i konačno Napoleona. Revolucija u Rusiji ruši careve da dođe pod nož Lenjina i Staljina.

Vrijedi pročitati povijest i utvrditi da sustav slobode ne pada iz oblaka i da se ne ostvaruje činom oslobođenja, bilo od tuđina bilo od vlastitih diktatura.

Nužno je uočiti da su oslobođenje naroda i uvođenje slobode dva procesa koji ne moraju predstavljati nikakvo povezano jedinstvo. Narod se oslobodi diktature tuđina i upadne u vlastitu diktaturu ili se oslobodi jedne diktature, pa upadne u drugu. Zbog toga je vrijedno i potrebno razmotriti uvjete i mogućnosti u kojima će sloboda postati prirodnim saveznikom oslobođenja.

***

Ako u oslobođenju sudjeluju samo sile, pogledi, sklonosti i iskustva diktatorskog i totalitarističkog smjera, onda će oslobođenje sigurno donijeti diktaturu i totalitarizam, a ne sustav slobode. Takvim se oslobođenjem ostvaruje država vlastite diktature a ne država vlastite slobode.

Pred ovom pojavom i ovakvom mogućnošću dužan je razmišljati i odlučiti se svaki Hrvat. Nitko neće otvoreno izraziti shvaćanje da bi mu oslobođena domovina trebala biti diktatorski upravljana, ali takvo priznanje nije mnogo važno. Samo oslobođenje izvršeno u silama, pogledima, sklonostima i iskustvima slobode može narodu osiguravati razvitak i učvršćenje sustava slobode.

Ali, gdje su nam takve sile?

Sile slobode ne rađaju se iz diktatura i totalitarizama. Iz njih se, naprotiv, rađaju diktatorske i totalitarističke sile. U duši svakog buntovnika zrcali se jedino slika vlasti i vladavine koju nosi i ostvaruje diktatura. Oslobođenje ruši diktaturu, ali slika ostaje i ona oblikuje oslobođenja u novim diktatorskim formama. Ono, što je trebala biti sloboda, sve se više izražava kao nova diktatura, vlastita diktatura.

U oslobodilačkoj slici hrvatskog naroda lebdi vladavina, načini, oblici i formule današnje diktature i nasilja. Diktatori mogu nestati, oslobođenje se može ostvariti, ali što je sa slikama koje stvarno prijete slobodi, a koje ostaju kao jedini izvor za oblikovanje vlasti i odgovornosti, jer nema drugih razvijenih sila, koje bi nametale bolje izvore za oblikovanje sustava slobode.

Zbog tog tragičnog povijesnog stanja moramo izvršiti najveće revolucionarne napore u moralnom, intelektualnom i organizacijskom smislu, da bismo u pothvate oslobođenja unosili slike i vizije o sustavu slobode i onemogućili svaki postojeći oblik diktatorskih i totalitarnih shvaćanja među nama.

Eto, u tom je smisao postojanja Hrvatske republikanske stranke, koja u oslobođenje nosi viziju slobode kao jedinstvenu koncepciju Integralne Slobode hrvatskog naroda.

Vizija slobode i slika slobode, koja bi imala revolucionarnu snagu da izbriše i uništi povijesne i naslijeđene slike, koje su nam namrle diktature i totalitarizmi i koja bi u nama živjela kao naša vlastitost, mora biti jasna, određena i nesumnjiva. I to jasnija i određenija, što je samo vizija koja se ima izvanrednim naporom boriti protiv svih stabiliziranih realnosti. 

Vizija slobode koju nosi Hrvatska republikanska stranka revolucionarna je vizija i u apsolutnom sukobu s onom realnosti koju gleda hrvatski narod danas, kao i s onom realnosti što je nose izvjesni nostalgični zaostaci.

Hrvatskoj republikanskoj stranci bitna je stvar dati tu izvanredno jasnu sliku o slobodi, koja se ne može zamagliti ni frazama ni hipokrizijom ni demagogijom ni patriotizmom.

U toj revolucionarnoj viziji svaki se Hrvat u domovini i izvan nje može realno i moćno suprotstaviti izvrnutim diktatorskim i totalitarističkim shvaćanjima i pothvatima, bilo da ih nosi tuđin bilo vlastito oslobođenje.

Nama mora biti cilj da cijeli hrvatski narod, i onaj u zemlji i onaj u izbjeglištvu, živi u idejama slobode, – jer nam je to najveća odgovornost. Jugoslavija će propasti, to joj je sudbina, ali s propašću Jugoslavije propast će diktature samo ako ih ne bude u nama, i nastat će sloboda, ako je budemo nosili kao vrlo živu i živahnu viziju i odgovornost.

U svjetlu ove odgovornosti svi oni, koji nose i podupiru doživljavanja i oduševljavanja s idejama i ustanovama diktatura i totalitarizama, djeluju, htjeli to ili ne htjeli, svjesno ili nesvjesno, na liniji naših povijesnih neprijatelja. Svi pak oni, koji nose, podupiru i oduševljavaju se s idejama i ustanovama slobode, rade na liniji povijesnog interesa hrvatskog naroda. 

Narod koji se bori za slobodu mora se hraniti idejama slobode. (1957. – Republika Hrvatska, 27/28:2/4).

Sloboda u našim perspektivama

Narodi predstavljaju dinamična stanja koja prirodno i organski nameću onakvu rezultantu vladavine kakva im odgovara. Ne može biti, na primjer, u Abesiniji demokratske vladavine, kad tamo nitko ne zna što je to i kad je nitko nije u stanju organizirati, pa makar koliko se napisalo knjiga u svijetu da bi takav sustav trebao vladati.

Kad bi se tamo zaveo engleski vladavinski sustav, on ne bi predstavljao organizaciju slobode, nego anarhiju, a kad bi se abesinski sustav zaveo u Engleskoj, predstavljao bi organizaciju diktature, a ne slobode.

Vladavina u jednom narodu rezultanta je cjelokupne narodne realnosti, rezultanta je ideja koje taj narod doživljava i koje je sposoban organizacijski izraziti kao žive sile.

U narodima s jednim mentalnim nazivnikom, kakav predstavljaju nerazvijena plemena, prirodno je logičan autoritativno diktatorski vladavinski sustav. U narodima s više mentalnih nazivnika, u kojima je životno stanje diferenciranije, logičan je demokratski oblik vladavine.

Nema mehaničke demokracije, nema mehaničkog vladavinskog sustava, nema mehaničke organizacije slobode jednoga naroda, jer žive sile kao komponente traže, nameću i bore se za vlastito izražavanje, za vlastiti vladavinski sustav.

Posve je razumljivo da ni jedan narod ne može trajno imati istu formulaciju svoje vladavine, jer se razvija. Ovi pak prijelazi iz jedne formulacije u drugu nisu jednostavna stvar, zbog toga što proces razvitka u jednom narodu ne obuhvaća sve ljude jednako, te su jedni da ostane isto, drugi da se mijenja, trećih se ništa ne tiče itd., kako to već biva u životu. Lako je shvatiti da se prijelazi vrše lagodnije u intelektualno življim sredinama, dok u zaostalim sredinama nema prijelaza bez lomova i nasilja.

Na području demokratske zrelosti lakše se uočavaju, izriču i nameću promjene, negoli u autoritativno diktatorskim nerazvijenostima.

Jedan prirodno i logično postojeći autoritativno diktatorski vladavinski sustav bio bi historijski, u funkcionalnom smislu, pošten, kad bi sam sebi podgrizao opstanak, to jest kad bi iskorišćivao i upotrebljavao svoj autoritet da na svim linijama stvara komponente zrelosti, kad bi, dakle, namjerno i pozitivno djelovao u smislu razvijanja slobode. Međutim, većina takvih sustava iskorišćuje i upotrebljava svoj autoritet da na svim linijama uništava komponente razvijenosti, te stoga moraju biti oboreni silom, u povoljnom času. U ovakvim historijski besmislenim, dakle, zločinačkim autoritativno-diktatorskim sustavima, ne može biti široko postavljenih slobodarskih ideja niti široko organiziranih živih sila, da te ideje nose i razvijaju, jer ih sustavi uništavaju. Zbog toga se i dešava redovno da narod koji obori jedan zločinački diktatorski sustav pada u drugi, koji doduše može bolje odgovarati narodu. Ona manjina, naime, koja je nosila i izvjesne impulse slobode i zahvatila vlast preslaba je komponenta da bi se mogla nametnuti kao opća rezultanta, rezultanta vladavinskog sustava slobode. Zbog toga ona nužno nastavlja s autoritativno diktatorskim sustavom, koji može imati prednost pred bivšim sustavom, jer obično unosi u život, barem u početku, impulse slobode na široj narodnoj podlozi i tako izvršava jedan pozitivni korak unaprijed. Povijest ne pozna periode velikih sloboda iza perioda velikih diktatura, jer se iz velikih diktatura do velikih sloboda mora ići postepeno, a samo zato što organizacija slobode nije mehanička stvar nego rezultanta živih sila, izraženih i organiziranih u idejama slobode, dakle, upravo onih komponenata koje zločinačke diktature redovno uništavaju ali uništiti ne mogu, jer pripadaju naravi života.

Iza ruske carske diktature dolazi ruska proleterska diktatura. Zamišljati i željeti nakon jednom pada boljševičke diktature više manje demokratski sustav u Rusiji može biti doduše plemenito, ali ne i logično, jer nema živih komponenata za izražavanje i organiziranje demokratskog sustava, unatoč široke želje za oslobođenjem od boljševizma.

Uopće, uvijek je dobro razlikovati želje i ideje od oživotvorenja. Od želje za bogatstvom do biti bogat velika je razlika; od želje za izlječenjem od raka do izliječiti se također je daleko; od želje za slobodom do biti slobodan isto tako.

Svi ljudi i svi narodi žele biti slobodni, ali biti slobodan, ili bolje reći znati biti odgovorno slobodan, to jest biti ono što predstavlja savršenstvo života u svrhotnom smislu, vrlo je daleko od želje za slobodom. Narodi prelaze stogodišnje vremenske epohe od želje za slobodom do ostvarenja slobode, i očevidno je nužno ovakve bitne razlike uočavati, a ne vladati se kao da ih nema. I u postignutoj slobodi borba se nastavlja, jer svrhotna orijentacija slobode svaki dan i svaki čas nameće impulse nezadovoljstva, impulse spoznavanja i sazrijevanja prema nedostiživom savršenstvu. 

Ovo isticanje u autoritativno diktatorskim sustavima ne može se doslovno primijeniti na Mussolinijevu i Hitlerovu diktaturu zato što je cilj njihovih diktatura bio u provođenju vojno-političkog nazivnika za cijelu naciju, da bi se mogli ostvariti imperiji putem rata i ukloniti Versailleski ugovor, te što je taj i takav nazivnik bio prihvaćen od velike većine talijanskog i njemačkog naroda. Da su, recimo, Mussolini i Hitler pobijedili, ne bi to značilo pojačanje njihovih diktatorskih položaja, nego bi dolazile do izražaja žive snage razvijenosti, koje bi zahtijevale drugi vladavinski sustav, odgovarajući toj razvijenosti, bezuvjetno realnoj u talijanskom i njemačkom narodu.

***

U perspektivi organizacije vlastite države, mi moramo biti na čistu o elementima našega organskog reda, eda se ne bismo igrali ni diktatura ni demokracije, ako nam je jedno odnosno drugo prirodno nelogično. Čemu da se pravimo važni s demokracijom, ako nam prirodno odgovara autoritativno diktatorska vladavina; čemu da trpimo diktatorske koncepcije, ako nam prirodno odgovara demokratski sustav? Treba to dobro raspraviti. Trebamo dobro voditi računa o tome, da li smo u cjelini narod zaostao, nerazvijen, od jednog nazivnika, diktatorskog kroja ili smo narod razvijenog, diferenciranog, demokratskog kroja. 

Pri tome nam mora biti jasno da narod koji nije zreo za demokratski sustav mora imati diktaturu, dok narod koji posjeduje elemente zrelosti, pa mu se nasadi diktatura, mora biti nesretan i mora se boriti i teško boriti, da svojim prirodnim elementima osigura pravo na slobodni život. I zašto bi bilo potrebno da si hrvatski narod osigurava unutrašnju slobodu krvavim revolucijama, ako bi to mogao postići kao rezultat pameti i zrelosti?

Oni koji zastupaju izvan-iznad stranački politički stav i govore da će to već narod odlučiti i da o tome nema smisla danas raspravljati, u stvari pokazuju da apsolutno ništa ne razumiju o krvavim realnostima narodnog života, te o razvijanju vladavinskih sustava u povijesti naroda. Njima su, čini se, engleske, francuske, austrijske, mađarske, bugarske, srpske, talijanske, grčke itd. unutrašnjo-političke revolucije potpune nepoznanice, i oni u hrvatskim perspektivama ništa od toga ne vide. Konačno, teoretizirati o sudbini vlastitog naroda je vrijednije, negoli o svim nogometnim igračima svijeta, svima trkaćim konjima i sličnim pojavama, u smislu: “Da je on ovako onda bi bilo onako”. Čudnovata je stvar, ipak, da za izbjegavanje ozbiljnog razgovaranja o hrvatskim problemima ima stotinu razloga. Hrvatska politika, ekonomija, socijalno uređenje, hrvatske pojave i događaji, o tome najbolje ništa, – no ogovaranja ili analiziranja o svjetskim problemima mogu se podnijeti. U stvari je to znak nedostatka građanske hrabrosti zauzeti određeno stajalište, zastupati ga i snositi za njega odgovornost. Za mijenjati mišljenje o Čang Kaj Šeku nije potrebna nikakva odgovornost, niti postoji opasnost da će se itko sjetiti i reći: “Pa vi ste jučer o njemu drugačije govorili”. Usred hrvatskih problema treba imati neku liniju i na njoj djelatnu odgovornost, a za čije babe zdravlje? Sutra se može pokazati linija pogrešnom i djelatnost neuspješna, pa eto nevolje. Najbolje je biti izvan i iznad stranački patriotski čovjek, uvijek nepogrešiv, izvan svake odgovornosti, sa svima dobar, i za svaki slučaj, a odlučivat će i onako narod, koji mora bezuvjetno priznati patriote koji se ne miješaju u prljavu politiku, nego su izvan i iznad takvih žalosnih stvari.

Ovakvi mnogi i premnogi školovani i neškolovani ljudi, koji sebe brišu kao narod time što se lišavaju najbitnije oznake narodne zrelosti, to jest prava i dužnosti da imaju i izražavaju mišljenje i odlučuju o sudbini svojoj kao naroda, ne mogu ništa drugo učiniti za narod nego samo biti njegovi plaćeni službenici. Ne bi se moglo smatrati uobičajenim da školovani ljudi, na primjer u Engleskoj ili Francuskoj, na pitanje, što o sličnim stvarima misle, odgovaraju da će to već narod odlučivati, pa da oni onda nemaju i ne trebaju ništa misliti i raditi.

To je zaostatak, tragični zaostatak onih ropskih i služinskih vremena, kada je školovani čovjek bio prisiljavan od nasilnih vladavina da bude nula. 

Zašto pak mora biti nula školovani hrvatski emigrant? 

Samo zato što on to jest, što je još uvijek nastavak tragične prošlosti.

Krivo bi pak bilo misliti da su nule bez utjecaja. Naprotiv, sve školovane i neškolovane nule žele jedinstvo mraka da ih se u njemu ne bi vidjelo, da bi bile jednakopravne sa svima; one ne žele nikakvo diferenciranje, jer kud će one u svojoj beskičmenosti. Njima je sve svađanje. One su za mir kao, recimo nogometne lopte, koje su najljepše u izlogu, a najprljavije na kraju svađanja, na kraju utakmice. Borci gube ili pobjeđuju, ali lopte se zaprljaju kao i nule, jer u igri ili borbi prelaze na sve strane i stoga ne mogu biti narod, niti misliti ili odlučivati o narodu. To doista moraju biti neki drugi. I lopta je izvan-iznad stranačka, kupljena i plaćena, služi da zabija golove svima, pa i onima koji su je platili, kao što nule mogu poslužiti da vlastitom narodu zabijaju noževe u leđa.

Na ovako nesretno odgojenim osobama diktatura se ne samo lagodno vozi, nego i prirodno formira. Slobodu ne nosi onaj koji kaže da će o njoj neki drugi odlučivati; slobodu ne nameće u vlastitom narodu niti proti tuđinu onaj koji se odriče da jest i da bude jedinica odlučivanja u takvom poslu; slobodu ne nose ni oni koji imaju patriotsku, sentimentalnu i deklamatorsku naklonost prema domovini, nego oni koji hoće slobodu određenu, u koju unose sve svoje aktivne sile. Samo razvijene ideje, razvijene političke, socijalne, ekonomske, vjerske, kulturne i ine ustanove i organizacije, koje hoće djelovati u slobodi, mogu nametnuti zemlji vlast, vladavinu, sustav, rezultantu slobode. Sloboda kao sustav rezultanta je određenih pogleda o slobodi, konkretiziranih u programe, nastojanja i organizacije.

Svi oni koji danas načelno i stvarno onemogućuju i izbjegavaju formiranje i formuliranje u prvom redu političkih usvješćivanja i stvaranja čistih komponentnih sila, te svi oni koji nose i zastupaju izvan-iznad stranačku patriotsku prazninu podupiru historijski proces diktatorskih oblika vlasti i vladavine u Hrvatskoj. Svi pak oni, koji načelno i stvarno hoće da se hrvatska nacionalna problematika diferencira u određene ideje i organizirane snage, historijski nose formacije vlasti i vladavine u sustavu slobode.

Oni dobronamjerni i zlonamjerni ignoranti, koji govore: „Prvo država, a onda sve ostalo” (3.) trebaju znati, da po gornjim koncepcijama država mora biti diktatura, i drukčije uopće ne može biti bez organiziranih koncepcija o slobodi. 

———————–

 3.                          Oršanić ne odbija da je naš prvi i neposredni cilj ostvarenje hrvatske države, tek ističe da to ne sprečava da razmišljamo o uređenju te države i da već danas postavljamo temelje slobodarskog uređenje te države, dakle, da se političko-stranački razvijamo i diferenciramo.

Problematika hrvatske budućnosti vrlo je mutna u perspektivi slobode, jer su političke ideje i političke sile za izgradnju slobode u većini negativne. To što je tako, osim što je posljedica diktatura u kojima su Hrvati živjeli, te pomanjkanja iskustvenog doživljavanja slobode, posljedica je i pomanjkanja građanske hrabrosti u slobodnih hrvatskih intelektualaca u prvom redu, da slobodu emigracije iskoriste za formuliranje i formiranje idejnih i organizacionih snaga s obzirom na hrvatsku problematiku, koje bi jamčile hrvatskom narodu državu slobode, a ne državu diktatura. 

Tko bi tvrdio da hrvatski narod predstavlja intelektualno živu sredinu, približavao bi se demagoško-deklamatornom postavljanju problema; tko bi tvrdio da su na hrvatskom terenu vrlo žive i organizacijski razvijene sile demokratskog sustava, tvrdio bi neistinu. Isto bi tako bilo netočno tvrditi da hrvatski narod ne bi imao impulse, evidentirane impulse, i indikacije, koje historijski obvezuju na oblikovanje demokratskog sustava, makar to bilo u početnim fazama razvitka, ako već ne u onakvom stupnju, kako u svojoj kući pokazuju recimo Englezi. Organski, dakle, mi smijemo smatrati da smo na onom stupnju razvitka kada nam demokratski sustav prirodno odgovara i autoritativno diktatorski sustavu bio zločin i besmislenost za hrvatski narod.

Osobito je, dakle, važno voditi računa o elementima koji imaju karakter organskog nošenja stabilnosti slobode naroda.

Obzirom na posve barbarsko stanje u Hrvatskoj, koje onemogućuje mnoge elemente slobodnog razvitka, mi bismo vani morali s mnogo većom brigom isključivati sve diktatorske koncepcije, formacije i formulacije i gajiti ideje, programe i organizacijske skupine, koji će kad-tad unijeti na željno i žedno hrvatsko tlo razvijanje svih onih elementarnih impulsa po kojima hrvatski narod hoće svoju državu slobode, a ne produžavanje nasilja i zločinačkih diktatura u vlastitom okviru i vlastitoj odgovornosti.

Sloboda je vrlo složena pojava i među onima, koji iskreno, pošteno i savjesno zastupaju ideje i djelatnosti slobode, a kakva tek mora biti među onima, koji ih uopće ne zastupaju?

Hrvatski narod ne predstavlja više jedan pokret u kojem bi se ljudi više manje slobodno osjećali u međusobnom povjerenju da svi teže poštenoj realizaciji cilja. Samo politički naivnjak može misliti da bi se danas, nakon svega što je bilo, Hrvati u emigraciji ili u zemlji mogli svrstati u jedan monolitni pokret, unutar kojeg bi moglo vladati povjerenje da neće biti osobno-političkih, ideološko-političkih ili međunarodno-političkih zaskakivanja ili izigravanja ili da će iz njega biti formulirana vladavina slobode i odgovornosti. Iskustvo upućuje na realnosti već davno izražene u različitim narodima, to jest na programatsku i organizacijsku određenost, kao i spremnost na borbu koja u takvoj određenosti može biti historijski nužna. Naše prošlo jedinstvo nije bilo smatrano podlogom i izvorom za izgradnju sustava slobode, nego diktatorskih, pa čak i klasnih sustava. Ono je osim toga pružilo mogućnosti za strašne pojave. Jedinstvo iz godine 1935. i 1938. svršava se legitimno u zavjetu kralja Aleksandra: “Čuvajte mi Jugoslaviju” stvaranjem Banovine, koja u smislu zavjeta provodi mobilizaciju i zatvara političke protivnike, nastavlja zavjetnu misao sudjelovanjem u Londonskoj vladi i u zemlji preko Draže Mihajlovića i Parca, te zatim godine 1945. Šubašićevom djelatnosti u Titovoj vladi. Jedinstvo pak iz 1941. godine svršava se u groznim događajima Bleiburga.

Mi smo u politici jednoznačnog jedinstva doživjeli takve udarce, nesreće i takve karikature, da imamo pravo i dužnost smatrati takvu politiku vrlo problematičnom za hrvatski narod. No narod nema mogućnosti izraziti svoju težnju za oslobođenjem na diferencirani način, na takav način, da mu sudbina ne bi bila izručena diktatorskom zahvatu, neodgovornosti, pa čak i političkoj izdaji od strane jedinstvenog vodstva, izdignutog u jedinstvenoj težnji oslobođenja. Za diferencirano definiranje političkog jedinstva potrebni su i diferencirani elementi političkog života, diferencirane organizirane političke snage, to jest političke stranke. No kako se na terenu hrvatskog naroda nisu mogle razviti stranke, što zbog diktatura, što zbog jedinstvene težnje naroda za oslobođenjem, formulirane jednoznačnom političkom formacijom, to mi danas stojimo više nego teško u pogledu formiranja diferenciranih snaga političkog života.

Neprijatelji hrvatske nacionalne slobode i sve koncepcije protivne hrvatskoj slobodi jesu stranog ali i hrvatskog podrijetla, dočim nosioci unutrašnje i međunarodne hrvatske slobode moraju biti u prvom redu sami Hrvati u svojim idejama i u svojim djelima. Da nije bilo svega što je bilo, mogli bismo možda opet zaključiti u plemenitim željama za slobodom, da će sloboda biti naš sustav kad neprijatelj bude ispiren, ali eto upravo je to problematično u najvećem stupnju. Deklamatorstvo ne može biti zastor s kojim bi se mogle sakriti realnosti. Uočavajući, dakle, ovu povijesnu tragičnost, obrađivanje hrvatske nacionalne problematike, te razvijanje ideja, oblika organizacija slobode i odgovornosti predstavljaju u djelatnosti oko hrvatske državne ideje sastavni dio same borbe za hrvatsku državu. Hrvatska državna ideja u svom ostvarenju treba da bude ostvarenje slobode hrvatskog naroda kao cjeline prema drugim narodima i hrvatskog čovjeka u narodnoj zajednici; treba da bude ostvarenje integralne slobode hrvatskog naroda. (1954. – Republika Hrvatska, 13:2/9).

 2. REPUBLIKANSKA TEORIJA

a) Tri zakona unutrašnje slobode

b) Istočna i zapadna civilizacija

c) Dominacije i diktati

d) Međusobno podupiranje varijanata 

e) Napredak u epohama

Tri zakona unutrašnje slobode

Osnovna linija načela, osnovna linija našega republikanstva može se izraziti općenito kao Integralna Sloboda, što znači kao sloboda čovjeka unutar svoje narodne zajednice i kao sloboda narodne zajednice među drugim narodima. Mogli bismo reći i ovako: Integralna sloboda znači slobodu čovjeka kao čovjeka (individue i osobe) i slobodu čovjeka kao Hrvata (zajednice). 

Temeljna, kičmena, strukturalna linija naših načela izgrađena je u problematici integralne slobode. U ovaj čas raspravljat ćemo samo o slobodi unutar narode zajednice. 

***

Nakon toliko stoljeća života, nakon toliko povijesti, možemo već znati, poznavati i formulirati zakone unutrašnje slobode koji vrijede za sva vremena. Nije uputno praviti se pametnim i izmišljati zakone života, kad su oni dani samim životom. Bolje je vidjeti te zakone i uvažavati ih. Mnoge nesreće u našem životu slijede ne samo zbog našeg primitivnog, dječjeg i prirodnog neznanja, nego i zbog tvrdoglavog nepriznavanja već stečenog znanja. Smatrati, na primjer, da Hrvati ne bi trebali imati svoju državu, ne može spadati u dječje neznanje, nego u tvrdoglavo nepriznavanja onoga znanja koje manifestiraju svaki dan stotine država, milijuni knjiga i stotine milijuna govora. 

Kad bi se milijunima školske djece, činovnika i radnika samo jednom u životu protumačilo koje zakone slijedi zdravo oko, rijetko bi tko morao nositi naočale. 

Kad bi se svim ljudima od vremena do vremena izložilo, kako disati, kako jesti i što jesti, na svijetu bi bilo mnogo manje bolesti. Postoje, naime, zakoni koje se ne poznaje ili ne uvažava i protiv kojih se živi i zato mora biti previše nesreća. To pak što vrijedi za naš organizam, vrijedi i za socijalne organizme. Treba voditi računa o zakonima ljudskog društva, te na njima izgrađivati zgradu života u svim programima i ostvarenjima. 

Zakoni, koje ću navesti, spadaju u ono znanje koje se također na mnogim stranama tvrdoglavo ne priznaje i ne vidi, a kako ih se uništiti ne može, jer su životni zakoni, to se njihovim nepriznavanjem umnožavaju nesreće.

 1. Zakon o elementarnim varijantama

Mi možemo obuhvatiti cjelokupno zbivanje unutar jedne narodne zajednice u četiri elementarne životne varijante:

a) Politička varijanta, koja se razvija u ideji o cjelini;

b) Socijalno-ekonomska varijanta, koja se razvija u ideji interesa (probitka);

c) Kulturna varijanta, koja se razvija u ideji interesiranja; 

d) Vjersko-moralna varijanta, koja se razvija u ideji smisla i odgovornosti.

Zakon kaže sljedeće: Što su razvijenije elementarne životne varijante u jednoj zajednici, to je u njoj i sloboda čovjeka razvijenija. Prema tome je jasno da u narodnim zajednicama s nerazvijenim elementarnim varijantama mora postojati diktatura. Ona može biti progresivna, ako svjesno razvija varijante, ili reakcionarna, to jest čisto nasilje, ako zatomljuje i sprječava prirodni razvitak varijantama. Cijeli svijet se dijeli na svijet nerazvijenih elementarnih varijanata odnosno pritisnutih elementarnih varijanata, to jest na svijet diktatura, i na svijet razvijenih životnih varijanata, svijet slobode.

Nema države s vrlo nerazvijenim varijantama u kojoj ne bi postojala diktatura, svejedno kakva, kao što nema države s vrlo razvijenim varijantama u kojoj ne bi bilo slobode, svejedno kakve. Diktatura i nerazvijenost su nerazdruživi pojmovi, kao što su razvijenost i sloboda. Naravno da ima i mnogih prelaznih stanja, od kojih svako može biti predmet posebnog ispitivanja. 

Kad se govori, na primjer, o Istoku kao o području diktatura i o Zapadu kao području slobode, onda se govori na takav način kao da bi Istok bio nastanjen ljudima za diktaturu, a Zapad ljudima stvorenim za slobodu. Međutim, istina je samo to da je Istok bez razvijenih varijanata, a Zapad s razvijenim varijantama. I dok Istok ne udovolji ovom zakonu o varijantama, ne može imati slobode. 

Razvijene političke varijante pokazuju bogatstvo impulsa i pogleda, i upravo na tom bogatstvu temelji se snaga s kojom zajednice onemogućuju pokušaj da se ideja cjeline izruči diktaturi. Ideja cjeline u svom nerazvijenom stanju, kao i u svom monolitnom prosjeku, teži diktatorskom izražavanju na osobito istaknuti način kad je zajednica u opasnosti ili u borbi. 

Budući, dakle, da se sloboda jedne narodne zajednice manifestira u bogatstvu elementarnih varijanata, to svaki neprijatelj takve zajednice nužno udara po njima, a prije svega po političkoj varijanti. Zabrana političkih stranaka, simbola, glasila i slično, normalna je pojava; zatvaranje, ubijanje i protjerivanje političkih prvaka; komadanje narodne zajednice, plaćanje i nagrađivanje osoba, pokreta i stranaka, koje služe političkoj varijanti dominatora, kao i podupiranju ideja koje slabe i ruše samu ideju cjeline, itd. Primijenimo li zakon o razvijenim varijantama na nas, imamo bogato iskustvo na raspolaganju. Ako u ovom svijetlu analiziramo našu političku prošlost, možemo shvatiti koliko je bilo pogrešno što su se hrvatske stranke bile povukle s političke pozornice još prije diktature, te što nisu iskorištavale svaku priliku da se ojačaju, bilo u emigraciji, bilo u samoj zemlji, kad je to i u koliko je bilo moguće. Naprotiv su pristali da se ideja cjeline počne manifestirati u svojoj primitivnoj, totalnoj i totalitarnoj, monolitnoj jednostranačkoj formulaciji. 

Tako je stvoreno najstrašnije stanje da je, naime, najveća snaga ideje o cjelini najjače zastupana na njenom primitivnom stupnju, a da politička razvijenost predstavlja slabljenje ideje cjeline; stvorena je time diktatura i na unutrašnjoj fronti hrvatske narodne zajednice kraj diktature na vanjskoj. 

Zakon pak kaže da nema slobode bez razvijenih političkih varijanata.

Stojeći, dakle, na osnovnoj liniji integralne slobode, mi nužno stojimo na zakonu da snaga ideje o cjelini ne propada i ne slabi s razvijanjem političke varijante, kao i svih drugih varijanata, nego se samo jača. 

Deklamatorska, demagoška, patrijarhalna, legalistička i legitimistička obmanjivanja o totalitarističkom jedinstvu, o politici i o našoj borbi protivna su zakonu o razvijenim varijantama, te nas održavaju na najprimitivnijoj ljestvici pogleda o cjelini, na ljestvici reakcionarnih diktatura. Kad budemo postigli državu provalom narodnog otpora i međunarodne dinamike, ova obmanjivanja nužno će pokušati ostvariti diktature, jer im je to struktura.

 2. Zakon o autonomiji elementarnih varijanata

Četiri elementarne varijante u jednoj narodnoj zajednici nisu nezavisne varijante, nego su međusobno u funkcionalnoj životnoj zavisnosti, kao što su, na primjer, u neprestanoj funkcionalnoj zavisnosti srce i mozak, elementarni organi ljudskog organizma.

Čovjek je jedinica u kojoj se sve varijante razvijaju i usredotočuju. Jedinstven je samo zato što je jedan, ali ne po tome što bi u njemu sve četiri elementarne varijante bile jedno. Čovjek je svaki čas drugačija kompozicija između ovih varijanata, pa čak i vrlo protuslovna kompozicija, makar je jedan. Kad to tako ne bi bilo, čovjek ne bi bio ni razumno ni slobodno biće, niti bi se razvijao.

Kako svaki čovjek ne može uvijek djelovati i odlučivati sam i pojedinačno unutar narodne zajednice, to se ljudi udružuju u slične razvojne orijentacije.

Razumljivo je da se tijekom života mijenjaju i orijentacije i organizacije. U takvom se djelovanju dešava da, na primjer, četiri pripadnika jedne stranke simpatiziraju sa četiri različita nogometna kluba, te da se jedan bavi književnosti, drugi slikarstvom, treći glazbom a četvrti pecanjem riba, kao što se može dogoditi da su svi u istom nogometnom, pjevačkom, kuglaškom ili nekom drugom društvu, a da su pripadnici četiriju različitih stranaka. Pa kad se isključuju međusobno, pravdajući se zbog klubova, ukopčavaju se kad su zajedno u stranci; ili se pravdaju i zbog stranaka, ali se uključuju kad su u istom klubu. Isto je tako moguće da jedan dobar vjernik i jedan bezvjernik imaju iste poglede o posjedovanju i raspolaganju s materijalnim dobrima, kao što je moguće da dva vjernika ili dva bezvjerca imaju različite poglede o istim stvarima.

Sve to može biti samo u narodnoj zajednici s razvijenim elementarnim varijantama, kako to uostalom život i pokazuje. Tamo gdje je život nerazvijen to jest mnogo više ujednačen, tamo i odgovara i tamo je moguća totalitaristička kompozicija između elementarnih varijanata, ne samo u doživljavanju pojedinaca, nego posve prirodno i u organizacijama, odnosno u jednoj organizaciji u kojoj se upravlja takvo doživljavanje. Autonomija elementarnih varijanata potreba je razvijenoga života. Samo razvijeni i razvijajući čovjek u svom doživljajnom raščlanjivanju stvara i zahtijeva autonomiju organizacija kojima pripada. I manifestiranje takve autonomije nije životno isključivanje ni nijekanje cjeline ili ideje o cjelini, nego je samo isključivanje totalitarističkog definiranja i upravljanja cjelinom. Autonomija elementarnih varijanata ne znači uništavanje narodne zajednice, nego je jamstvo višeg stupnja njene slobode. Prva je, međutim, i temeljna stvar da tko priznaje pravo čovjeka na slobodu i njen razvitak, nužno mora priznati zakon o autonomiji elementarnih varijanata, o autonomiji političkih organizacija, autonomiji socijalno-ekonomskih organizacija, autonomiji kulturnih organizacija i autonomiji vjerskih organizacija. Cezaropapizam, komunizam i slično jesu negacije ovoga zakona o autonomiji te predstavljaju reakcionarne diktature. Danas je već vidljivo da su komunističke diktature najgore apsolutističke i reakcionarne diktature. 

Autonomija elementarnih varijanata je zakoniti zahtjev razvijajućeg i napredujućeg društva, kao što je totalitarističko-diktatorska koncepcija prirodni izraz nerazvijenog ili reakcionarnog društva. 

U onoj narodnoj zajednici, u kojoj bi neka reducirana (klasna ili staleška) skupina htjela živjeti slobodno u razvijanju elementarnih varijanata, ali ne vodeći računa o razvitku cijele zajednice, nužno bi morala ostvariti diktaturu u narodnoj zajednici, kako su to pokazale sve klasne i staleške diktature. Sve su takve koncepcije danas, bile one feudalne, građanske, radničke ili seljačke, ustvari nehumane, isključive, sebične, totalitarne, nosioci ukočene hijerarhijske strukture, barbarstva i diktature. U ime takvih koncepcija ne nosi se ostvarenje nikakvih viših sustava slobode. Takvo je vrijeme za nas prošlo. Ne može danas, na primjer, francusko građanstvo nositi zastavu slobode protiv feudalizma, niti seljaštvo protiv građanstva. Danas je Francuska jedna razvijena narodna zajednica, slobodna za izgradnju svoga života na autonomiji elementarnih varijanata, koje se tako ukrštavaju i ukopčavaju da se ne može koncipirati ukočenje društva, tj. baza za diktature. 

 3. Zakon o hijerarhijskoj ravnoteži unutar elementarnih varijanata

Spomenuo sam da je sloboda čovjeka u narodnoj zajednici to veća što su u njoj razvijenije elementarne varijante, te zatim u koliko više svaka varijanta uživa izvjesnu autonomiju.

Ovaj treći zakon o slobodi čovjeka govori o hijerarhijskoj ravnoteži na autonomnom području svake varijante, te kaže da svakoj ideji u njenoj funkciji među ljudima mora biti priznata hijerarhijska ravnotežna struktura, da bi mogla vladati sloboda.

Pretpostavimo li koju god ideju u jednoj narodnoj zajednici, lako ćemo zapaziti:

 1. Da ona nema u svakom čovjeku istu vrijednost: ona se ne može utjeloviti monolitno u jednoj zajednici nego hijerarhijski; 

 2. Da se ideja po svakoj višoj vrijednosti smješta na manji broj ljudi, te ima da tako kažem individualnu tendenciju, dok po svojoj nižoj vrijednosti obuhvaća veći broj ljudi, te se može kazati da ima masovnu tendenciju;

 3. Da se ljudi mogu samo približno svrstavati u skupine s jednakom vrijednosti ideje;

 4. Da se ljudi unutar jedne te iste skupine, no s visokom idejnom vrijednosti, međusobno više vrednotno razlikuju, nego ljudi unutar skupina s nižom vrijednosti ideje;

 5. Da se skupine koje jedna ideja usklađuje ne mogu međusobno zamjenjivati i samovoljno ispremiješati, a da se time ne poremeti funkcionalna ravnoteža. Samo se djelomično mogu zamjenjivati pripadnici iz različitih skupina. Približno se jednostavno mogu miješati samo pripadnici unutar iste skupine, i to lakše što su na nižoj (masovnoj) skupini, a to teže što su u višoj (individualnoj) skupini;

 6. Da je prijelaz iz jedne skupine u drugu skupinu u nerazvijenim i ukočenim zajednicama više preodređen (naslijeđe) ili je posljedica brutalne igre ljudskih sposobnosti (pravo jačega i vještijega), dok je u razvijenim zajednicama više temeljen na zadovoljavanju zahtjeva koje ideja traži u svakoj skupini (treba nešto znati);

 7. Da jedna narodna zajednica ne bi mogla postojati kad bi svi njeni pripadnici bili obuhvaćeni jednom jedinom idejom i jednakom vrijednosti ideje u svima njima;

 8. Da se u jednoj funkcionalnoj zajednici redovna, ravnotežna i evoluciona trvenja događaju između susjednih skupina, a revolucionarni lomovi između ekstremnih skupina;

 9. Da vodstvo ideja pripada skupinama s višom vrijednosti, a ne skupinama s nižom vrijednosti ideje; 

 10. Da skupine s višom vrijednosti ideje (hijerarhijski superiorne skupine) nastoje održavati svoje pozicije (konzervirati ih), dok ostale skupine (hijerarhijski inferiornije) nastoje podići se i razviti (evolucionirati i revolucionirati); 

 11. Jedna funkcionalna zajednica pokazuje to višu idejnu razvijenost što je među različitim funkcionalnim skupinama manja vrednotna, pa prema tome i brojna razlika.                                       

Lakše ćemo to shvatiti na svakidašnjim primjerima.  

Uzmimo jednostavni primjer koji potvrđuje, kao uostalom i cijeli život, hijerarhijsku strukturu u raspoređivanju vrijednosti ideje u zajednici obuhvaćenoj idejom: vojska. Ne bi se moglo po abecedi postavljati generale, niti bi moglo biti toliko generala koliko kaplara ili običnih vojnika. Znanje, iskustvo i dužnosti očevidno su raspoređeni tako da se viša ljestvica vrijednosti usredotočuje na manji broj ljudi. U funkcionalnom smislu, ne može se vršiti izmjenjivanje i uspoređivanje na matematskoj osnovi, dva jednako dva, tri jednako tri, jer dva generala-vojnika nije jednako dva kaplara-vojnika. U funkcionalnom smislu mogu se uspoređivati samo skupine. Kad bismo, recimo, cijelu vojsku podijelili na skupine, onda su one u funkcionalnom smislu jednake, bez ma koje od njih nema vojske. Niti ima vojske bez generala niti bez vojnika. Prema tome, u smislu uspoređivanja, vodstvo vojske, bez obzira na njihov mali broj, pripada generalima, a ne svim vojnicima, bez obzira na njihov veliki broj. Očevidno je da akumulirano znanje, pamet i sposobnosti reduciraju broj, a maleno znanje, pamet i sposobnosti proširuju broj. Život približno priznaje matematsku jednakosti među ljudima samo ako se kreću u istoj skupini, kao, na primjer, svi obični vojnici u jednoj jedinici. No u tom je pogledu veća identičnost u hijerarhijski nižoj skupini, negoli u višoj skupini. Među nekoliko generala veća je individualna vrednotna vojnička razlika, negoli među nekoliko tisuća vojnika, a to zato što se tih nekoliko generala kreću u veoma širokim granicama znanja, iskustva i odgovornosti, dok se obični vojnici kreću u vrlo uskim granicama. 

Na području jedne funkcije, na primjer vojske, ispravno je priznati vojničku superiornost generalu pred kaplarom, makar general pripada skupini s manjim brojem osoba prema većoj skupini kaplara. Isto u jednom poduzeću, inženjeru pripada superiornost pred običnim radnikom, makar pripada skupini manjeg brojnog sastava. Ovaj i tisuće sličnih primjera pokazuju da u ljudskom društvu ne samo da svi ljudi nisu veliki državnici, veliki bogataši, veliki umjetnici i učenjaci, veliki sveci, nego da ljudsko društvo ne bi moglo ni postojati kad bi svi ljudi sve to bili. Koliko god mi ljudsko društvo ispresijecali, uvijek će biti ljudi koji čak u svim varijantama predstavljaju najnižu ljestvicu zadnjih skupina, tj. koji niti imaju razvijen politički osjećaj i znanje, niti neke socijalno-ekonomske interese, niti kulturno interesiranje, niti vjersko-moralno doživljavanje. Uzalud bismo pomišljali, kad govorimo o visoko razvijenom društvu, da bi svi ljudi trebali imati naobrazbu sveučilišnih profesora, kad to jednostavno nije moguće. Ljudska priroda favorizira i podupire hijerarhijsku strukturu ideja u ljudskom društvu.                                                        

No odnosi manifestirani na jednom funkcionalnom području ne mogu imati značenje apsolutnosti za cijelu jednu varijantu ili jednu narodnu zajednicu. Ni po čemu nije jasno, da knjigovođa jednog poduzeća ima veću političku razvijenost od jednog inženjera ili da bolje pjeva ili se razumije u glazbu od jednog radnika ili da je slabiji vjernik od šefa poduzeća. Jedan izvrsni umjetnik, na primjer, pripada individualnoj tendenciji na kulturnoj varijanti, ali može pripadati masovnoj tendenciji na političkoj varijanti. U razvijenom društvu mogu dvije osobe na terenu jedne funkcije ili jedne varijante biti u jednom odnosu, dok na terenu druge varijante mogu biti u istoj skupini ili u različitim skupinama ili u sasvim obrnutom hijerarhijskom odnosu. Samo u nerazvijenom društvu hijerarhijski odnos ima apsolutno ukočeno i monolitno ravnotežno značenje, i tako mora biti, jer po čemu bi bilo drugačije, ako nema impulsa i realnih osnova. Međutim, životna je vlastitost jedne narodne zajednice, po tome što je organska zajednica i po tome što ima ostvariti impulse slobode, da ne može trajno podnositi stanje u kojem bi sve varijante po svojim nekim skupinama bile vezane neprestano na iste ljude. Na primjer, protivno je organičnosti narodne zajednice i duha slobode, da jedna te ista skupina ljudi bude i na čelu politike i na vrhu socijalno-ekonomskog interesa i da ona jedina uživa kulturna dobra, kao što je to bilo, recimo u doba aristokracije. Održavati takvo stanje može samo diktatura. Isto je tako protivno egzistencijalnosti narodne zajednice takvo stanje u kojem bi jednoj skupini (kasti, klasi) pripadala politička, drugoj vojnička, a trećoj radna funkcija. Nemoguće je mehanički definirati autonomije između varijanata na bazi slobode i organičnosti ljudskog društva, nego samo na diktaturi. U velikom razvitku ljudskog društva, na području svih elementarnih varijanata, svi bi ljudi mogli dolaziti do mogućnosti, da po svojim pravim naklonostima ulaze u odgovarajuće skupine. Po jednoj sklonosti, potrebi i djelatnosti jedni bi se smjestili u jednoj varijanti i skupini, a drugi u nekoj drugoj, osjećajući prirodno zadovoljstvo u svom razvijanju i u svojoj poziciji. I, upravo time što se priznaje autonomija elementarnih varijanata, pruža se mogućnost da svi ljudi ne budu pritiješnjeni samo i isključivo s jednom varijantom. Na primjer, socijalno-ekonomskom. U zemljama jednostrano razvijene i naglašene socijalno-ekonomske varijante tko ima više novaca ima apsolutnu hijerarhijsku prednost i superiornost. U zemljama sa svim razvijenim varijantama u superiorne hijerarhijske skupine može spadati i jedan umjetnik bez čekovne knjižice ili jedan sindikalni organizator, jedan odgojitelj ili jedan pošten čovjek. U društvu pak s ukočenim odnosima usredotočuje se postepeno na jednoj strani degenerativno konzerviranje, napuhanost, osjećanje superiorne isključivosti, klasne odijeljenosti, prezira, nadmoći i diktature, a na drugoj strani osjećanje inferiornosti, klasne mržnje i impulzivne zavisti, koja se upravlja osveti i revolucijama.

Razumljivo je da ovakva društvena apsolutnost upotrebljava diktaturu za svoje neprirodno održavanje, kao što je razumljivo da nakon revolucija dolaze neredi, poremećaji među skupinama, te slomovi hijerarhijskih struktura, pa opet prečesto diktature. Tragedija je revolucija u tome što u nepoznavanju ovih zakona smatraju da se uspjeh revolucije manifestira upravo u daljem održavanju ukočenog hijerarhijskog odnosa, samo s tom razlikom da se skupine nižega reda smjeste na pozicije višeg reda i time nameću sirovo i surovo barbarstvo na mjesto profinjene i formalizirane degeneriranosti. Revolucije započinju sa svojim prirodnim padom kad stvore koncepciju da se sve životne varijante imaju silom i totalitarno podrediti pobjedničkoj varijanti. Dok one slijede impuls svoje prirodne i izvorne revolucionarne varijante ka uspjehu, dotle su u napretku, jer slijede zakon. Kad na bazi toga napretka totaliziraju život, te time nametnu i izazovu revolucionarne impulse u drugim varijantama ili skupinama koje moraju slijediti zakone života, jer hoće slobodu, onda je prethodna revolucija završila sa svojom misijom i postaje reakcionarnom diktatorskom silom. Tako bi, recimo, Ustaški pokret završio bio svoju reakcionarnu misiju stvaranjem i osiguravanjem države. Kao što je Hrvatska seljačka stranka bila završila svoju povijesnu funkciju razvivši hrvatskog seljaka u svjesnog čimbenika u ideji cjeline. 

U sredinama i epohama u kojima su ovi zakoni slabo bili zahvaćeni svaki je razvitak bio smatran kao rušenje postojećeg reda, sve su varijante bile utotalizirane i hijerarhijska je struktura bila ukočena. 

U zaostalom je selu poprijeko gledan seljak, koji bi započeo na neki drugačiji način raditi (“kako je moj otac radio, tako i ja radim”). U učmaloj književnoj sredini, teško onome tko ne slijedi “kako mora biti”; u ograničenoj sredini najbogatiji je čovjek i šef zadruge i pjevačkog društva i predsjednik općine i crkvenog odbora. Kad je Bell izumio telefon, petrogradska je Akademija izjavila da to ne može biti.  

Moglo bi se primijetiti da tako kako je i odgovara svima ili barem većini, te da prema tome nema osjećaja diktature. U zaostaloj sredini diktatura ne mora postojati kao dekretirana, diktirana i deklarirana ustanova, nego kao osjećanje i gledanje, mrmljanje i ogovaranje, društveno, ekonomsko, moralno, intelektualno uništavanje, rušenje i onemogućavanje svih impulsa razvijenosti, koji su u početku uvijek malobrojni, jer pripadaju individualnoj hijerarhijskoj tendenciji. Ova diktatura postoji kao stanje koje se manifestira čim se netko “nezgodno” makne. Ako pak ovakvo stanje ima i svoju dekretiranu diktaturu do koje često dolazi, kad impulsi postanu opasni ukočenim varijantama, onda onaj tko se makne može doći i u zatvor. Tako je, na primjer, u hrvatskoj političkoj sredini bilo moguće da budu zatvarani kao ekstremisti oni koji su prije godine 1941. zastupali za svoj narod ideju države, nakon što države postoje toliko tisuća godina. 

Svaka je zajednica konzervativna, jer u biti počiva na prirodnim zakonima i na tradiciji koja se razvila u smislu tih zakona ili proti njima. Nove pak spoznaje i novi impulsi ili donose savršenije razumijevanje ovih zakona, pa prema tome ruše i uklanjaju samo jedan dio nevaljale tradicije i premašene konzervativnosti ili donose naopako razumijevanje prirodnih zakona, pa uklanjaju ne samo ono što je preživjelo, nego udaraju i po samim zakonima života, naravno diktatorski, jer drugačije nije moguće. Prema tome velika je razlika između dvije konzervativne težnje, od kojih jedna održava moralnu, mentalnu i socijalno-ekonomsku tupost i komotnost i koja priječi impulse razvitka, dok druga čuva prirodne zakone. Jedna je težnja bila izražena kad je petrogradska Akademija odbila Bellov telefon, već načinjen, i kad su hrvatski “ekstremisti” bili zatvarani, a druga je bila kad je hrvatski narod odbijao rušenje obitelji, svoga imetka i svoje vjere, kad je konzervirao prirodne zakone. (1955. – Republika Hrvatska, 17/18:2/10). 

Istočna i zapadna civilizacija

Rekosmo, da postoje tri zakona slobode. Prvi zakon o razvijenim varijantama kaže da sve četiri elementarne životne varijante moraju biti razvijene da bi u jednom narodu mogla vladati sloboda. Drugi zakon o autonomiji varijanata kaže da svaka razvijena varijanta mora uživati autonomiju. Treći zakon o hijerarhijskoj uravnoteženosti u varijantama kaže da u razvijenoj i autonomnoj varijanti svaka ideja mora biti hijerarhijski uravnotežena.

Pri tome se život može i mora gledati u četiri elementarne životne varijante. 

Politička varijanta, gledana u svojim temeljnim faktorima: predsjedniku države, vladi, državnoj upravi, saborima, vojsci, sudstvu i političkim strankama, razvija se u ideji o cjelini.

Socijalno-ekonomska varijanta, gledana u svojim faktorima: sindikatima, ekonomskim formacijama, zdravstvenim i inim ustanovama osiguranja, te posebničkom vlasništvu, razvija se u ideji interesa čovjeka. 

Kulturna varijanta, gledana u svojim faktorima: filozofiji, umjetnosti, znanosti, sportu, zabavi i svim kulturnim ustanovama, razvija se u ideji interesiranja.

Vjersko-moralna varijanta, gledana u svim religijama te vjerskim i moralnim društvima i ustanovama, razvija se u ideji smisla i odgovornosti. 

U svakom čovjeku i u svakoj narodnoj zajednici u kojima kompozicija između ove četiri varijante zadovoljava tri navedena zakona vlada kompozicija životnog sklada. Obratno, u svakom čovjeku i u svakoj narodnoj zajednici u kojima ove varijante ne zadovoljavaju zakone vlada kompozicija životnog nesklada. 

Može biti shvatljivo da se između ove četiri varijante mogu oblikovati milijuni kompozicija, kazat ćemo milijuni osobnosti i da pri tom sve budu neprestano u ravnotežnim granicama sklada. Isto je tako jasno da može biti mnoštvo kompozicija u kojima se na različite načine potiskuju bilo politička, bilo kulturna ili ostale varijante, i da sve sačinjavaju područje životnog nesklada.

No kraj svih različnosti sklada ili nesklada moguće je zamijeniti njihove kompozicije vrlo općenitog značaja, unutar kojih se razvija život čitavih područja, naroda i pojedinaca, svaki sa svojom kompozicijom sklada i nesklada. Mi ćemo se dogovoriti da ovakve kompozicije najopćenitijeg ravnotežnog smisla između četiri životne elementarne varijante zovemo civilizacijama. Kad se pak radi o teritorijalno posve određenim zajednicama, koje zatvaraju jednu kompoziciju, govorit ćemo o narodima. Najmanje pak društvo je obitelj, koje oblikuje jednu kompoziciju. Konačno svaki pojedinac oblikuje u sebi kompoziciju sklada ili nesklada između ove četiri varijante, koje predstavljaju supstanciju čovjekova bića, te prema tome i svega zbivanja u svijetu. 

Iz ovoga smijemo zaključiti da je smisao života izražen u stvaranju sklada, te da je istina života sadržana u njegovu skladu. Prema tome ne možemo pretpostaviti da bi išta na svijetu moglo postojati što bi supstancijalno i u svome smislu negiralo sklad. Tako, na primjer, svi naši instrumentalni faktori (svi organi za gledanje, slušanje, mišljenje, pamćenje, htijenje, itd.), slijedeći svaki svoje zakone i vršeći jednu instrumentalnu funkciju za razvijanje osobnosti naše supstancije i njeno manifestiranje, služe u cijelosti i potpunoma za oblikovanje sklada. Na primjer, ako zakonima slušanja ne smeta čuti da su dva i dva pet, smeta to zakonima mišljenja; ako zakonima mišljenja ne smeta da na bubnjić udari ma kakav prasak, smeta to zakonima slušanja. U odjelima za nepušače stoji jasno upozorenje, koje i pogled i misao prenose, ali ako je ideja čovjekova interesiranja slabo osvijetljena po drugim varijantama, ona upravlja volju pušača da zapali cigaretu, upućujući oko neka vidi, gdje se nalazi službujući činovnik: kompozicija se nesklada očevidno ne obazire na upozorenje i naređuje svima svojim instrumentalnim organima da manifestiraju nesklad. 

Razlike među ljudima, narodima i civilizacijama razlike su među ovim kompozicijama. Svaki čovjek i svaki narod ostvaruje jednu životnu logiku, određenu ovim kompozicijama, te je prema tome život velebna struktura bezbrojnih individualnih i nacionalnih osobnosti. 

Ne ulazeći u povijesna razglabanja, činjenica je da se svijet danas dijeli u najširem smislu u dvije civilizacije: zapadnu i istočnu. Zapadna civilizacija predstavlja kompoziciju od sve četiri varijante u manifestacijama triju zakona slobode. Istočna civilizacija očevidno ne manifestira zakone slobode. Zapadna civilizacija istaknuto teži skladu, istočna ostvaruje još veliki nesklad. U životnoj logici zapadne civilizacije izražava se očevidna težnja razvijanja političke varijante, pa socijalno-ekonomske, kulturne i vjersko-moralne, zapažaju se obrisi autonomnog priznanja životnih varijanata, kao i realno hijerarhijsko uravnoteživanje ideja u njihovoj životnoj funkciji, što sve skupa dopušta vjerovati u smisao slobode i u ostvarenja sklada u životu. Na Istoku smo tek u najprimitivnijim doživljavanjima zakona slobode i na vrlo ograničenim područjima. Ako na Zapadu sklad nije općenito ostvaren, što nikad među ljudima ne može biti, na njemu se točno znaju elementi sklada i nesklada, zna se kad smo u istini i laži, zna se što je sloboda, a što nije. Sve se to zna i na Istoku. U tom je bitna razlika između opće životne logike zapadne civilizacije, što se u njoj ostvaruje kompozicija sklada u silnom povijesnom razvitku, dok u istočnoj vlada kompozicija nesklada. 

Strašni neredi i borbe na Zapadu predstavljaju dinamiku životne analize u svim idejama, u svim varijantama, u svim kompozicijama. Indijski, kineski i japanski negdašnji mir Istoka predstavljali su mrak nesklada, a ne mir u skladu. Istok nije analizirao niti ideju cjeline, niti ideju interesa, niti ideju inteligencije, niti ideju smisla i odgovornosti. Mrak, monolitnost, izuzetna superiornost kasta, diktat, diktatura i disciplina. 

Na području iste civilizacije mogu postojati mnogobrojne kompozicije, koje nazivamo narodima. Svaki je narod na svoj način formulirao svoju nacionalnu kompoziciju, te pripadnik jednog naroda, kad dođe u drugi narod, makar pripadao istoj civilizaciji, osjeća da je u tuđini. Ne samo zbog jezika, nego jednostavno zbog toga što je sve nekako drugačije. Francuz, Englez, Nijemac, Talijan, Španjolac, itd. – ista civilizacija, ali opet različite kompozicije u zakonima slobode i u svim varijantama. (1955. – Republika Hrvatska,19:3/5).

Dominacije i diktati

Tko malo analizira i slijedi povijesna događanja, kao i svoj vlastiti život, mora ustvrditi, da kompozicija među varijantama ima vrlo čudne odnose. Razlikovat ćemo dvije vrste temeljnih odnosa: dominaciju i diktat. Kad je u jednoj kompoziciji između sve četiri varijante jedna varijanta osobito razvijena, govorimo o dominaciji te varijante u suradnji, prožimanju, kofunkcionalnosti sa svim drugim varijantama. To je normalna pojava u svim kompozicijama. U jednom je čovjeku više razvijena politička, u drugom kulturna, u trećem socijalno-ekonomska, u četvrtom religiozna varijanta, ali uvijek u realnom kompozicionom priznavanju svih ostalih varijanata. Ako su pri tom zadovoljeni svi zakoni slobode, ovakve kompozicije ostvaruju sklad. Kad pak jedna varijanta hoće diktirati drugim varijantama, s ciljem njihova uništenja, govorit ćemo o diktatu među varijantama, što predstavlja kompoziciju životnog nesklada. 

U praktičnom je životu razlika između dominacije i diktata vrlo uočljiva. 

Čovjek, u kome dominira, na primjer, politička varijanta koja se, kako smo rekli razvija u ideji cjeline, želi na socijalno-ekonomskom terenu da bude zadovoljen interes svih ljudi, a ne samo nekih. Na kulturnom terenu želi da svi mogu ići u školu i uživati kulturna dobra, a ne samo neki; na vjersko-moralnom terenu želi također da svi ljudi budu vjerski odgojeni. Time što u njemu dominira ideja cjeline, u kompoziciji s ostalim varijantama, u bezuvjetnom priznavanju svih ostalih varijanata, on stvarno hoće dati ideju cjeline svim varijantama više i bolje od svih drugih. On to hoće u svim faktorima koji spadaju u djelokrug političke varijante, jer on te faktore bolje razumije, poznaje i doživljava. Prema tome, ako bi netko sa socijalno-ekonomske, kulturne i vjersko-moralne varijante htio znati kako će se najbolje razvijati njegova stvar u ideji cjeline, morao bi slijediti onoga i one koji u toj ideji dominiraju, koji su na tom poslu savršeniji, mora priznati djelovanje političke varijante i u njoj sudjelovati.

Čovjek, u kome dominira kulturna varijanta, ali ne izolirano od drugih varijanata, nego u realnom prožimanju s njima, mora željeti od političke varijante, od ideje cjeline, da bude prosvijetljena filozofijom, znanosti, tehnikom, da bude uljuđena, a ne tupa i barbarska. Mora željeti od religiozno-moralne varijante da bude na filozofskoj i znanstvenoj visini.

Čovjek u kome dominira socijalno-ekonomska varijanta, ali koja ne isključuje druge varijante, hoće od političke varijante da vodi računa o interesima pojedinca, da ih razvija, štiti i osigurava. Hoće od kulturne varijante da se interesira za razvitak interesa pojedinaca u filozofskim, znanstvenim, umjetničkim i tehničkim nastojanjima. Hoće od religiozno-moralne varijante da oplemeni i upravi smislu i odgovornosti interese pojedinca. 

Čovjek u kome dominira religiozno-moralna varijanta i koja priznaje ostale varijante unosi u političku varijantu osjećaj odgovornosti, poštenja i pravde; unosi u socijalno-ekonomsku varijantu osjećaj razumijevanja i ljubavi prema bližnjemu; unosi u kulturnu varijantu osjećaj skromnosti, vjere u istinu i u smisao života. U vezi s ovom varijantom zanimljivo je istaknuti da su svi sveci pokazali odnosno da pokazuju vrlo praktično zanimanje za socijalno-ekonomska “pitanja”. Oni pokazuju najviši stupanj dominacije religiozno-moralne varijante, uz apsolutno reduciranje socijalno-ekonomskih faktora za sebe, ali priznaju općenito i socijalno-ekonomsku varijantu bitnom za normalnu kompoziciju sklada. Zato oni, više od svakoga drugoga, u osjećanju odgovornosti i smisla, traže one koji nemaju ništa, koji su goli, bosi, bolesni i nezaštićeni, da im pruže najnužnije u ideji interesa, da bi mogli s drugim varijantama sastaviti kompoziciju sklada. Ne kažu oni tim siromasima da će im samo propovijedati, a za kruh neka idu kud znaju, nego se brinu za kruh onima koje su svi napustili.

Ovim je vidljivo pokazano da dominantna varijanta upravo po svojoj superiornosti osjeća da ne može živjeti u supstancijalnom skladu, ako ostale varijante nisu zadovoljene barem u najmanjem stupnju. Dubina jedne varijante traži prisutnost svih ostalih varijanata da bi mogla rasti i djelovati u kompoziciji. No očevidno je, da samo sublimne dominacije, stvarajući u svojim varijantama najveće moguće analize, mogu svojim djelovanjem priznati sve varijante za sve ljude, a sami se odricati. Samo sveci na religioznoj varijanti postižu visine, odričući se svega. Samo izuzetni kulturni radnici žrtvuju sve, u otkrivanju opasnih puteva znanosti za dobro svima. To su velike tragedije, koje svijetle na vrhovima varijanata, ne uništavajući ih nego stvarajući im najbolju hranu za kompozicioni sklad. 

Tko, dakle, hoće hodati po kulturnoj varijanti, ne može konzultirati neznalice; tko se hoće prožimati religiozno-moralnom varijantom, neka ne čeprka po životu loših svećenika; tko se hoće podučavati na političkoj varijanti, neka se ne napaja špekulantima; tko hoće slijediti socijalno-ekonomsku varijantu, neka se ne oduševljava ni znanim ni neznanim lopovima.

U dominacijama varijanata susrećemo sve veličine, sve vodilje, sve analize, sve velike tragedije koje su razvijale život sklada. 

Međutim život nam pruža i obilje primjera životnog nesklada, koji slijedi iz toga što faktori pojedinih varijanata žele diktirati život, potiskivanjem ili uništavanjem drugih varijanata, razaranjem supstancije čovjeka.

Diktat sa političke varijante izvršava se kao diktatura, koja pretvara prije svega samu varijantu u disciplinirano nasilje odnosno u nasilnu disciplinu. Povijest je prepuna ekscesa i ispada političke varijante u imenima mnogih kraljeva, despota, uzurpatora, diktatora i nasilnika, sve od reda cesara, koji su htjeli diktirati život i smrt, imovinu, misao i vjeru, stvarno uništavajući time elementarnu autonomiju i egzistencijalnost svih varijanata. Prirodna je i logična stvar svih diktata uništenje predstavničkih vrhova u svim varijantama, jer u njima varijante vrednotno dominiraju, svijetle, prosvjetljuju, utječu i drže. Svi su diktati političke varijante nastojali služnički podčiniti ovakve vrhove ili ih likvidirati, ako se nisu podčinili: predstavnike znanosti, umjetnosti, filozofije, crkava, sindikata i razumije se predstavnike u samoj političkoj varijanti. U diktatu političke varijante nema nacionalne vojske, nego diktirane (kraljeve, despotove) vojske, nema slobodnih sabora, nego diktiranih sabora, nema slobodnog sudstva, nego diktiranog sudstva. Nema slobodne filozofije, pa čak ni znanosti, umjetnosti, zabave i športa. Nema slobodne religije, nego diktirane, cezaropapističke, a sve u smislu njihova supstancijalnog uništenja. 

U diktatu socijalno-ekonomske varijante interes pojedinaca pokazuje također svoje ekscese. Život nam je suviše blizu, a da ne bismo poznavali načelo prava jačega u individualnoj tendenciji varijante i načelo diktature proletarijata u masovnoj tendenciji varijante. Diktat te varijante u prvom redu provodi diktaturu na vlastitom terenu time što individualistička tendencija, oblikovana kao kapitalistička klasa, onemogućuje masovnu tendenciju, oblikovanu kao proleterska klasa, a masovna individualističku oštrom klasnom borbom. Izvan svoje varijante, individualistička tendencija, predstavljena u nosiocima velikog pokretnog i nepokretnog kapitala, jednostavno kupuje, plaća i korumpira političku varijantu, tj. političke stranke, vojsku, administraciju i sudstvo. Masovna pak teži javnoj i otvorenoj diktaturi da bi sama diktirala svojim interesima, što je provedeno u komunističkim diktaturama.

Diktat socijalno-ekonomske varijante na kulturnom terenu podređuje ljudsko interesiranje u čisto služništvo. Silnu masu intelektualaca rutinira u bezlične profesionalce, kojima je jedini cilj postići što bolju socijalno-ekonomsku poziciju bez ikakva obzira na zakone slobode i na stvaranje skladnih kompozicija. Cijela kulturna varijanta prelazi po svojim vrhovima u tehničke laboratorije, reklamna poduzeća i najprimitivniji zabavni ugođaj, obmanjujući svijet da mu sreća i rješenje leži u isključivom razvitku i zadovoljavanju ideje interesa, bez ikakve supstancijalne veze s ostalim varijantama. Ideja interesiranja, diktirana socijalno ekonomskom varijantom, ne slijedi autonomiju slobode, ne stvara suradnju sklada, nego predstavlja moćno oružje u razvijanju diktature socijalno-ekonomske varijante čak i pod lažljivim nazivima filozofije, znanosti i umjetnosti. Tko se opire, jedva ima mjesta gdje bi ga se čulo i slijedilo, jer gigantski stroj diktata vari ono što mu godi, a odbacuje ono što ga ruši. Diktat socijalno-ekonomske varijante i njeni ekscesi na religiozno-moralnom području često su brutalniji, jer se ideja interesa u nepriznavanju vjersko-moralnih naučavanja mora čvrsto osiguravati od načela odgovornosti i smisla. Ni jedan čovjek ne želi u slijedu diktata svoje socijalno-ekonomske varijante da u njemu i u javnom životu čeprkaju nekakve ideje o odgovornosti i smislu. Stoga je pripravan upotrijebiti sva sredstva da osigura u sebi i u javnosti nesmetano cvjetanje diktatorskoj varijanti. U tom su pogledu dobri svi filozofi, znanstvenici i umjetnici koji zastupaju slobodni moral, koji proglašuju sve vjere praznovjernošću, dobre su sve političke stranke koje izbacuju iz javnog života i odgoja “predrasude”, dobar je svaki tisak, koji iznosi život nedostojnih predstavnika vjere. Za svaki slučaj, u najbližim slučajevima diktata, čovjek umiruje savjest darivanjima, milostinjom, kupovanjem “umislica”, jer na kraju krajeva, neće diktati socijalno-ekonomske varijante propasti tolerirajući službenike koji ne dovode u pitanje diktatorski sustav. Diktat socijalno-ekonomske varijante ili uništava vjersko-moralnu varijantu, koja hoće slijediti autonomni put slobode, ili je kupuje i podređuje, te u svakom slučaju supstancijalno razara. 

Diktat kulturne varijante pokazuje također svoje negativnosti, koje kao i sve ostale negativnosti teže otvorenim ili prikrivenim diktaturama uništenjem autonomije ostalih varijanata. Nisu nepoznata nastojanja diktature i na području filozofije ili znanosti odnosno umjetnosti, gdje su vladajuće skupine onemogućavale svim sredstvima drugačija mišljenja.

Na području političke varijante diktat kulturne varijante zahtijeva od državne vlasti da zavede u cijeli javni život oslobođenje od svih varijanata, i da se ona miješa samo u ono što joj naređuju trustovi udruženih mozgova, čak i tajnih i zakukuljenih. U slučaju otpora od strane bilo koje varijante, ovakve diktature uzimaju oznaku prosvijetljenih diktatura, da bi izgledale ljepše i opravdanije čak i pred onima kojima se skidaju glave i oduzima imovina, kao i pred onima kojima treba opravdanje za svjesnije pomaganje diktature i za umirenje savjesti. Na području socijalno-ekonomske varijante direktna diktatura kulturne varijante nije mogla i ne može ništa ozbiljno napraviti, jer intelektualistička priroda varijante ne posjeduje mogućnosti za široki diktatorski zahvat. Ona je to radila i radi zaposjedajući vrhove na političkoj i socijalno-ekonomskoj varijanti, i iskorištavajući ih kao instrumentalne pozicije za svoje diktatorske ideje. Tko nije prihvaćao i slijedio te ideje, nije mu bilo i nema napretka nigdje. Pokušaj suprotstavljanja plaćan je potpunim uništenjem, kao u svakoj diktaturi. Razlika između diktature kulturne varijante i recimo političke samo je u formi. Kako u diktaturu kulturne varijante nema ideje cjeline, nego samo ideoloških ciljeva, to su nosioci takvog diktata postali na socijalno-ekonomskim položajima nosiocima kapitalističke bezobzirnosti, na individualističkoj tendenciji, odnosno marksističkih diktatura na masovnoj tendenciji.

Diktat kulturne varijante nad religiozno-moralnom varijantom bezobziran je u najstrašnijem smislu. On je mozak i motor svih akcija, koje naoko i formalno izvršavaju politička i socijalno-ekonomska varijanta, s ciljem njena potpunog uništenja ili separacije, u smislu potiskivanja u javnom životu i osobito u odgoju.

Diktat religiozne varijante nad političkom varijantom naprosto ukida svaki trag autonomnosti te varijante, uključujući je u svoju funkcionalnu ovisnost, čak u tolikoj mjeri da hoće brisati narode i granice, svodeći ih na samu religioznu varijantu.

Diktat religiozne varijante nad socijalno-ekonomskom varijantom diktatura je posvemašnje nebrige za interes pojedinaca. Naprosto je nepriznavanje toga interesa kao supstancijalne varijante za kompoziciju sklada. 

Diktat religiozne varijante nad kulturnom varijantom ukida ideju interesiranja kao filozofiju, znanost, umjetnost, tehniku, pa čak i zabavu. Diktat pak u samoj religioznoj varijanti manifestira se kao ukočeni, savršeni, virtuozni formalizam, unutar kojega se muče izvanredni duhovi da bi ga produhovili, jer žive na njegovu diktatorskom području, te se tako čini kao da bi takvi diktati bili u povijesti nosiocima sklada, a ne supstancijalnog nasilja, nesklada i vjerske zaostalosti. 

Razlika između dominacije i diktata je očevidna. Dominacija razvija i uzdiže svoju vlastitu varijantu, i hrani, osvjetljuje i prosvjetljuje s najvišim vrhovima svoje varijante sve ostale varijante. Diktat koči i poništava vlastitu, te razara, zamračuje i kvari ostale varijante. Dominacija teži skladu i ne može biti izvan totalne kompozicije svih varijanata, dok diktat teži neskladu i uopće ne može postojati u kompoziciji svih varijanata, jer supstanca čovjeka hoće slobodu u totalnoj konfunkcionalnosti. (1955. – Republika Hrvatska, 19:3/9). 

Međusobno podupiranje varijanata

Mogla bi jedna politička varijanta imati izvanredno stručno sudstvo, sjajno redarstvo itd., ako čimbenici religiozno-moralne varijante ne bi razvijali doživljavanje deset zapovijedi Božjih u pravom varijantnom legitimnom značenju, dogodilo bi se to, da svo to sudstvo i redarstvo, stvoreno u ideji cjeline i kraj svih zakona i normi donesenih u ideji cjeline, ne bi dalo nikakva rezultata, jer supstancijalna vrijednost njihova leži u ideji smisla i odgovornosti, a ne u ideji cjeline. Dogodilo bi se što se i događa, da bi sudac i redarstvenik osjećali isto ono što i svaki prestupnik njima priveden, te bi našli način da bude “vuk sit i koza cijela”. Ako baš svi ne bi ubijali i ne ubijaju, jer “ne bi mogli ni pile zaklati”, ali bi krali, varali i provlačili se kroz sve zapovijedi i norme “s čistom savjesti”. Istina je, dakle, da u ideji cjeline leži težnja da norme “ne ukradi”, “ne ubij” imaju opće značenje, ali njihova hijerarhijska hrana i snaga ne leži u ideji cjeline, nego u ideji smisla i odgovornosti. Prema tome oni koji pokušavaju stvoriti društvo bez religiozno-moralne varijante, računajući na sud i redarstvo, zaboravljaju da se i sud i redarstvo također smještaju izvan te varijante sa svim posljedicama koje kroz te varijante imaju svi ljudi u narodu. Isto se tako mogu u ideji cjeline stvoriti krasne škole za sav narod. No ako je ideja interesiranja u hijerarhijskom smislu bez ikakvih čimbenika i poriva, premnogi će vrlo brzo zaboraviti čitati i pisati, te prolaziti kroz život s isprikom da su zaboravili naočale kad nešto trebaju pročitati. 

U ideji pak interesa može se dogoditi, da oni kojima su pruženi obiteljski domovi u ime ideje cjeline prodaju iz njih sve što se može skinuti i otkinuti. A ako bi se ideja cjeline zabunila, pa u tim domovima pružila čak i glasovire, na njima bi se moglo cijepati drva ili rezati meso, jer se ne zna svirati. A ako bi se našao i po koji biser, djeca bi se mogla igrati špekulama. 

Prema tome politička varijanta u sustavu slobode mora željeti najveći razvitak, najveću uravnoteženost, najveće priznanje autonomije svim socijalno-ekonomskim, svim kulturnim, svim vjersko-moralnim čimbenicima, jer bez njih ideja cjeline ostaje bez odgovarajuće supstancijalne hrane za rast i bez hijerarhijske snage za održavanje. 

Jedno je stanje u zemlji na, recimo, vjersko-moralom području, gdje postoji mnogo djelatnih redova, pa različitih vjerskih društava, a drugo je stanje gdje cijeli vjerski život u razvijenijem smislu predstavljaju samo biskupi i župnici. Posve je prirodno da jedno i drugo stanje održavaju svoj supstancijalni utjecaj na području drugih čimbenika, prema svojoj većoj ili manjoj vrijednosti, koja postoji u svim pripadnicima zajednice. 

U svakoj zemlji postoji, na primjer, zakon da se ne smije primiti mito. I, u zemlji u kojoj vlada visoki stupanj moralne odgovornosti, redovno će zlo proći svaki onaj izuzetak koji ponudi ili primi mito. U zemljama opće korupcije izuzetno može zlo proći poneki od mnogih koji ponudi ili primi mito. Zakon je očevidno isti, ali njegova je uravnoteženost u osjećajima ljudi vrlo različita.

Stranke su vrlo odgovorne, jer na njima leži briga da razvijaju ideju o cjelini u životu naroda, da u njoj izgrade sve čimbenike političke varijante i da ih osposobi za sustav slobode. Razumljivo je da u svim ljudima ne vladaju jednake spoznaje, te da može biti više stranaka na tom poslu, no kad bi sve djelovale u poštivanju zakona slobode i u ideji cjeline, katkad bi se našlo i dodirnih djelatnosti. Ali u nepoštivanju zakona slobode, te protiv ideje cjeline, dodiri su na granicama nemogućnosti. 

U slučaju sretno uravnotežene političke varijante, s blagim dinamičko-progresivnim težnjama, narodna bi se zajednica možda više zanimala socijalno-ekonomskim, kulturnim ili vjersko-moralnim pitanjima. Najveći intenzitet dinamičkog gibanja u jednom narodu ne mora uvijek biti na području političke varijante. Kao što se u svakom pojedincu javljaju sad politički sad religiozni sad kulturni porivi s različitim intenzitetom, tako se to dešava u cijelom javnom životu. Spoznajni porivi zahvaćaju sad jedan sad drugi dio životne supstance. Život ne pozna matematski jednaku uravnoteženost i matematski jednaku impulzivnost u svim životnim varijantama. Zbog toga imamo narode u svim nijansama; jedni su više politički, manje kulturni; drugi više kulturni, a manje socijalno-ekonomski; treći religiozni, a manje nešto drugo itd. Prema tome su stranački porivi bogatiji u političkim zemljama, kao što su, recimo, filozofski bogatiji u kulturnim ili porivi automatizacije u socijalno-ekonomskim zemljama. No svaka nova spoznajna uravnoteženost, postignuta u ma kojoj varijanti, zahtijeva promjene u drugim varijantama po liniji samog čovjeka. Dok će recimo, jedna moralno osrednja sredina biti neosjetljiva na području svog stranačkog ili javno-političkog života prema tome kakve sve ljude kandidira za ministre i zastupnike, to bi svakako došlo do poriva za promjenama na političkom terenu nakon što bi narod doživio intenzivni dinamičko-progresivni impuls na religiozno-moralnoj varijanti. Isto bi tako narod postao osjetljiviji prema onima koji ga vode i zastupaju, nakon što bi doživio intenzivan kulturni impuls; učinilo bi mu se da su mnogi nekvalificirani za položaje koje zauzimaju. 

Politička varijanta može postojati u zakonima slobode samo ako su druge varijante egzistentne makar u najelementarnijem smislu, jer se život slobode ne može definirati postojanjem čimbenika samo jedne varijante. Nema slobode na dijelove. Cijeli čovjek mora biti slobodan, u sve četiri varijante, u sve četiri ideje, u cijeloj strukturi svoje supstance.

Prema tome političkoj varijanti pripada pravo i dužnost imati jasno stajalište o elementarnim čimbenicima socijalno-ekonomske, kulturne i vjersko-moralne varijante, kao što uostalom i ovima pripada pravo i dužnost imati jasno stajalište o političkoj varijanti. 

Kad se religiozno-moralna varijanta bavi osnivanjem domova za siročad, napuštene i slično, ne bavi se ona socijalno-ekonomskom problematikom, nego vjerskom, makar je na terenu socijalno-ekonomske varijante. Isto tako političkim legitimnim čimbenicima ne odgovara dati narodu visoku religioznost, kulturnost i socijalno-ekonomski stupanj, kao što ni čimbenicima ostalih varijanata ne pripada razvijati visoku političnost, jer bi se našli na pragu totalitarističkih nastojanja, koja svršavaju s diktaturom. Zbog toga su međusobne kritike nestvarne. Optuživati crkve što nisu visoko razvile znanost, politiku i ekonomiju, pa da su prema tome zaostale, predstavlja supstancijalnu nekorektnost. Svaki autonomni čimbenik može biti vrednovan samo na terenu vlastite varijante. Ne može se, na primjer, optuživati vojničke organizacije što nisu razvile umjetnost, niti umjetnike što nisu razvili ratničko umijeće. No također se ne može pretpostaviti da se u okviru vojničkih organizacija ne osjeća i ne razvija potreba umjetničkog duha u elementarnom smislu. Sve, na primjer, odore pokazuju umjetnički ukus, kao i svi marševi i defiliranja. Ali slabo bi stajala umjetnost, kad bi bila upućivana i obuhvaćena samo ovim interesiranjem i potrebama. Isto se tako razvija vojničko umijeće i na kulturnom području u elementarnom smislu. Šahovsko umijeće, na primjer, razvija izvjesne borbene primjene. No bitke bi slabo prolazile, kad bi se ostalo kod onoga što šahovska igra pruža.

Prema tome svaka varijanta upućuje direktno svoje porive na područje druge varijante samo u najosnovnijem smislu, dok indirektno, posredstvom svakog pojedinca, neprestano hrani ostale varijante.

Svim varijantama pripada supstancijalna dužnost međusobno podupiranja. To znači, na primjer, da vjersko-moralna varijanta mora (ne da može, nego mora) djelatno priznavati i podupirati razvitak političke, pa kulturne i socijalno ekonomske varijante. Legitimni čimbenici političke varijante moraju (ne da mogu, nego moraju) djelotvorno priznavati razvitak legitimnih čimbenika u drugim varijantama, tj. socijalno-ekonomskih, kulturnih i vjersko-moralnih. To hoće čovjek u svom skladnom osjećanju slobode i to mora činiti ljudsko društvo. Naprotiv ne smiju (ne da ne trebaju, nego ne smiju) čimbenici jedne varijante djelotvorno ne priznavati ili bolje reći uništavati čimbenike ostalih varijanata s obrazloženjem da su oni izvan i iznad njih, jer se time utvrđuje izolacija među varijantama, a ne autonomija. Čovjek u zakonima slobode hoće društvenu autonomiju, a ne društvenu izolaciju, jer je to supstancijalno nemoguće. 

Pojave pak da, recimo, stranke prave svoja pjevačka, nogometna, vjerska i sindikalna društva treba smatrati djelatnostima koje teže oblikovanju totalitarističkih diktatura, a ne učvršćivanju zakona slobode. (1956. – Republika Hrvatska, 21/22:18/21).

Napredak u epohama

Cijela povijest svijeta slika je s jedne strane civilizacije Zapada, koji se razvija u dominacijama varijanata, i s druge strane Istoka, koji se razvija u diktatima varijanata. Ova dioba međutim ima značenje samo ukoliko utvrđuje smisao povijesti u najširem značenju. To nikako ne znači, da na Zapadu nije bilo i da nema mračnih i strašnih diktatorskih analiza nesklada, – ali neprestano u impulsu oko kompozicije sklada. Isto je tako bilo i sada ima i na Istoku svijetlih pokušaja u analizi sklada, ali sve je to još uvijek u historijskom okviru različitih diktata nesklada. 

Makar je razvitak povijesti vrlo spor, ipak se u njemu zamjećuje u kojim se idejama manifestira supstanca života, u čemu je afirmacija i u čemu negacija te supstance. U ljudskom se životu opaža koliko je teško koncentrirati se i izvršiti sinteze. Zato se povijest usredotočila na postepeno razvijanje pojedinih varijanata, na njihovo dugotrajno potanko analiziranje, priznavajući pri tom ostale varijante makar na njihovom primitivnom stupnju. Kazat ćemo, povijest je usavršavala svoju supstancu razvijajući postepeno političku varijantu, pa religiozno-moralnu, uz već razvijenu političku varijantu, pa kulturnu varijantu uz ostale dvije razvijene varijante, pa konačno danas živimo u epohi razvitka i analize socijalno-ekonomske varijante. 

Mi smo u neku ruku na svršetku povijesne analize, u posljednjoj epohi, i sad bi bilo logično da dođe jedno visoko stanje kompozicije društvenog sklada. Nakon što čovječanstvo zna da je život u svojoj supstanci analiziran samim životom u svim svojim elementarnim varijantama, ono može historijski konkretizirati životni sklad i slobodno ljudsko društvo. 

U svim su ovim životnim analizama ključale sve zablude, sve životne logike, sve mogućnosti, pa je bilo teško koncentrirati povijesni proces u savršeniju kompoziciju sklada, dok još život nije bio izrazio sve varijante u njihovim dominantnim vrhovima tako da bi se čovjek mogao kretati po sigurnim spoznajama prema privlačnim i snažnim svjetionicima. Zablude i ekscesi, diktati i mračne reakcije nesklada imale su silnih uspjeha, a poznata je stvar da teoretski argumenti teško ruše zablude, ekscese i diktate u uspjehu. Da se ne zadržavamo na prošlosti, lakše je gledati zablude i ekscese u današnjoj epohi socijalno-ekonomske varijante. Najveći dio čovječanstva nema osjećaj o tome, da su epohe samo nužna stanja u spoznajnom procesu čovječanstva na putu prema superiornijom sastavljanju kompozicije sklada između svih varijanata. Većina misli, da aktualna epoha obuhvaća cijelu supstanciju čovjekova bića, zbog njenog izvanrednog iživljavanja, te čak stvaraju teorije, ideologije, doktrine, filozofije, pokrete i stranke, koje dokazuju da je smisao života i njegov sklad dan u faktorima te jedine varijante. Zbog njene razmahanosti, uspjeha i povijesno-spoznajne naglašenosti javljaju se duhovi od jednoga dana, koji, nemajući viziju o razvitku čovječanstva, postaju nosiocima diktata u procesu prirodne povijesne dominacije. To su reakcionarni duhovi, reakcionarne sile, koje okreću, izvrću duh nužne dominacije u duh diktata tako da nastupaju momenti povijesnog očajanja, kad se čini kao da je život bez smisla te da je blizu svršetak svijeta. Sile diktata iskorišćuju u krivom smislu sve ono što je povijest već razvila za dolazak varijante u smislu njene manifestacije kao epohe i pripisuju to sebi u korist, da konačno sve izvrnu u lomove i slomove, koji dosta snažno prijete uništenjem procesualnog kontinuiteta povijesti. 

U ovaj čas smo u epohi socijalno-ekonomske varijante, koja je došla nakon ostalih bogatih i razvijenih epoha, te se prema tome sile diktata u socijalno-ekonomskoj varijanti ne nalaze na početku povijesti, nego skoro bih mogao reći na njenom svršetku, kad su ostale varijante već toliko razvijene da izvanredno snažni ekscesi i diktati socijalno-ekonomske varijante nemaju izgleda za uspjeh i uništenje cijele povijesti čovječanstva, to jest svega onoga što su ostale epohe iskušale, pripravile i prinijele sintezi historijskog sklada. Stanje u svijetu toliko je ispunjeno ograničenim duhovima, a sile diktata toliko moćne i uspješne, da cijela socijalno-ekonomska varijanta daje više utisak gigantske borbe proti ostalim varijantama, negoli obogaćivanje i razvijanje supstancije čovjeka. Otuda toliko pesimizma na političkoj varijanti, na kulturnoj i pogotovo religioznoj. Veliki duhovi očajavaju nad orkanom materijalističke bezobzirnosti, koja hoće totalizirati supstanciju čovječanstva, te ne znaju kako izaći iz ove uistinu tragične situacije. 

Čovjek i povijest ne posjeduju sposobnost časovite koncentracije i sinteze. Čovjek ne može istodobno raditi, jesti, zabavljati se i spavati, ali zato kad radi nije izgubljena funkcija i potreba spavanja i jedenja. Isto tako povijest nije mogla iskušati sve varijante, nego u epohama, ali zato aktualnost jedne epohe, recimo socijalno-ekonomske, ne smije izgubiti i zaboraviti funkciju i potrebu ostalih varijanata, te tražiti totalitarna rješenja po samoj sebi, bez ikakva obzira ili bez historijski dostatnog obzira na njih. Nije dosadašnji život bio uzalud. Cijeli život čovječanstva predstavlja funkcionalno jedinstvo, kao što predstavlja i život jednog čovjeka. Prema tome nema sadašnjosti bez prošlosti niti budućnosti bez sadašnjosti.

Uslijed povijesnog bujanja i plodnosti socijalno-ekonomske varijante, mnoge su njene dominante izvrnute u diktate, mnoge su dobre namjere, sjajni impulsi, izvrsna ostvarenja krenuli u krivo, izgubivši kofunkcionalnu obvezu prema ostalim varijantama. Kraj velebnih i nužnih stvari, kraj izvanredno razvijenih pojava, gladne mase, prepotentni imperijalizmi, materijalističke teze, samoživost i ignorancija misle da je sav život u faktorima socijalno-ekonomske varijante i uslijed toga je život toliko težak, vulgaran i naoko besmislen.

Pad jednog diktata, međutim, može se očekivati samo onda, kad on u sebi propadne. Dok on slavno, sigurno i uspješno vlada, dok filozofi, učenjaci i nosioci njegovi mogu uspješno reklamirati njegovu slavu, otpor je u samoj varijanti i u drugim varijantama potisnut. Svaki, naime, čovjek osjeća u sebi ugodnost, korist, prednost u postojanju diktata, pa onda pronalazi sve moguće razloge da uspava savjest, osjetljivosti i aktivnost ostalih varijanta. Diktat najsnažnije uništava supstancijalnu strukturu čovjeka svojim prividnim povijesnim uspjehom, pogotovo u bezličnoj masi, te prema tome ima većinski mir, sigurnost i legalnost u javnom životu protiv otpora i pobune hrabrih pojedinaca, manjine, u kojoj je kompozicija sklada povijesno čvrsta i napredna. 

Međutim, kad se diktat na socijalno ekonomskoj varijanti počne kolebati, jer ne može pružiti uspjeh, kad, dakle, većina ljudi počne osjećati da zahtjevi i prigovori s područja ostalih varijanata, probuđeni i formulirani od strane hrabre manjine sa čvrstim kompozicijama, imaju realno značenje, diktat je još samo stvar tehničkog svršetka. Ako ovakvi reakcionarni diktati imaju na čelu ambiciozne diktatore, koji obično neće da vide unutrašnji svršetak diktata, pa dakle i nužnost izvanjskog uklanjanja diktata, onda mora doći do revolucionarnog obaranja. Time, naime, što diktat izgubi svoju unutrašnju, prirodnu snagu i uspjeh, s kojim paralizira djelovanje i prigovore sa svoje i sa ostalih varijanata, mora posegnuti za izvanjskom snagom, čistim nasiljem, jer inače nema mogućnosti održavati se. Zbog toga svi diktati pri svom svršetku imaju pojačano pa čak i luđačko držanje, koje samo olakšava supstancijalni uspjeh protivnika diktata, približavajući ih definitivnoj pobjedi.

Istaknuo sam da je smisao čovjeka i čovječanstva jedan te isti: ostvariti kompoziciju sklada, personifikaciju supstancije čovječjeg bića. Cilj je povijesti konkretizirati elementarne životne varijante i pripraviti svjetsku kompoziciju sklada. Ako bismo htjeli govoriti o svršetku svijeta, logično bi bilo da iza prepotencije socijalno-ekonomske epohe dolazi kompozicija sklada i time bi funkcija povijesti bila ispunjena. Bila bi ostvarena sloboda čovjeka u potpunosti, te bi on mogao biti savršeno odgovoran, zaslužan i kriv za svoja djela. Čovjek bi u neku ruku osvojio poziciju, izgubljenu u raju zemaljskom: osvojio bi slobodu u kompoziciji sklada svoje supstancije. Novi grijeh i nesklad morao bi značiti svršetak čovječanstva, jer nema unutrašnjeg razloga da bi se povijest ponavljala. (1955. – Republika Hrvatska, 19:9/12).

OGLEDI IZ PROŠLOSTI Ivan Oršanić: Vizija slobode (1)

(Nastavit će se)

Hrvatsko nebo