OGLEDI IZ PROŠLOSTI Ivan Oršanić Vizija slobode (11)

Vrijeme:42 min, 29 sec

 

 

 

 4. POTREBA SUDJELOVANJA U POLITIČKOM RADU

 

a) Hrvatski intelektualci i politika

b) Stranačko i izvan i iznad stranačko stajalište

c) Strah i nemar

d) “Glavno je država”

e) Emigrantski patriotizam

 

Hrvatski intelektualci i politika

U izgledima za uspjeh u borbi za slobodu, hrvatska je historijska volja uvijek očekivala dinamiku djelovanja u prvom redu od onih slojeva koji su bili najizobraženiji.

Političko, naime, djelovanje ne zahtijeva samo odlučnost, hrabrost i dobru volju, zahtijeva i izvjesno veće znanje, koje intelektualci uglavnom posjeduju ili se u njega mogu lako i brzo uputiti a bez kojega se ne može voditi politika, i pogotovo ne u širokom međunarodnome svijetu.

Prema tome, ako intelektualci zakažu, krenu u krivo ili dignu ruke od politike, onda narod, onda zemlja, onda bit politike jednoga naroda ostaje bez instrumenata apsolutno potrebnih za postizanje uspjeha.

Svi su nasilnici i svi neprijatelji hrvatskog naroda bili svjesni te činjenice, te su svim sredstvima nastojali odvojiti hrvatsku narodnu masu od tankog sloja hrvatskih intelektualaca: ubijanjem, prijetnjama, nasiljem i kupovanjem, kao i moralnim intelektualnim kastriranjem.

Poznato je, na primjer, da se hrvatski intelektualac prestaje baviti politikom nakon svršenja školovanja, na vratima krute realnosti, u kojoj se tuđinska misao, tuđinska volja i tuđinska moć pojavljivala kao najjači i najodlučniji čimbenik. Ozbiljan se čovjek koji misli na svoju budućnost, na svoju obitelj, na svoj društveni položaj i na svoj mir, ne bavi politikom, ili ako se bavi onda to čini na onoj strani koja mu sve to osigurava, na strani tuđinske misli i tuđinske moći. Tako je kroz dugi niz godina složena naslaga misli i osjećaja da ozbiljna politika mora biti realna ili da se politikom uopće ne treba baviti. Oni pak koji su se bavili “nerealnom” politikom smatrani su neozbiljnima, luđacima, idealistima odnosno smušenjacima.

Tako su u tragičnoj borbi hrvatskog naroda za slobodu razvijena uglavnom tri smjera hrvatskih političara i hrvatske politike: smjer “luđaka”, smjer “realista” i smjer „eunuha“.

Smjer “luđaka” predstavljaju Starčević i Radić; smjer “realista” hrvatski advokati, koji svoje zvanje i svoju kancelariju povezuju s narodom (u opoziciji) i s ministarstvima (na vladi); smjer “eunuha”, koji se ne bavi politikom, predstavljaju bezbrojni stručnjaci, izvrsni činovnici, izvan-iznad stranački, izvan-iznad nacionalni pisci i umjetnici.

Doista u pogledima strašnoga realizma i grube normalnosti Starčević i Radić imaju sve oznake ludih ljudi.

“Pametan”, “ozbiljan”, “realan”, “normalan” čovjek ne bi mogao biti ni Starčević ni Radić. To su mogli biti samo “ludi” ljudi, i zaista su to bili. Mi bismo morali obići cijeli svijet da bismo mogli pronaći tako abnormalne primjere, jer u normali pameti, opreznosti, lukavosti, proračunljivosti itd. njih jednostavno ne možete pronaći.

I to su najveći ljudi hrvatske povijesti, dva giganta koji obaraju u prah i smjer špekulantskog realizma i smjer eunuha. Oni, međutim, nisu ništa postigli, ama baš ništa, dok realisti i eunusi postizavaju svaki dan nešto, opipljivo, privlačno, realno, konkretno, udobno, brzo, danas.

Smjer “luđaka” je smjer vječnosti, pun i potpun u svojoj cjelini, dok je smjer realnosti smjer ovoga časa, pun i potpun u svakoj pojedinosti. Ovaj kruti život pripada u svojoj sveobuhvatnosti gigantima, na jedan mističan način, dok u svojoj dnevnoj brutalnosti pripada “pameti”, “trijeznosti” i “realnosti” sposobnih špekulanata i bijedi uglednih eunuha.

Što su oni primali od dnevne, uspješne i privlačne moći? Prečesto smijeh i pogrde, jer su realisti uvijek dovoljno moćni, dovoljno ugledni, dovoljno uspješni da “luđake” izvrgnu smijehu i pljuvanju. Ipak su u mladosti hrvatski intelektualci s “luđacima”, jer osjećaju u njima Boga, ideale, ljepotu, narod, sve – a u času, kad zatreba živjeti životom dana, tj. pameti, ozbiljnosti i realnosti, započinju slijediti smjer realnosti. To je tragedija našeg ropstva.

Samo su giganti, samo su luđaci mogli ići linijom slobode, a svi su drugi morali ići linijom ropstva, oblikujući svoju povijesnu krivnju time što su svim izrazima svoga ropskog djelovanja davali pred narodom autoritet ispravnosti i superiornosti, a smjeru giganata značaj ludosti, neuspješnosti i inferiornosti.

I u tom pogledu Austro-Ugarska i Jugoslavija predstavljaju zločinačka stanja koja su onemogućivala našim intelektualcima da bi mogli vršiti potpunu političku odgovornost s osobinama normalna čovjeka. Tražilo se izvanredne primjere kakve ni drugi veliki narodi nisu imali u stotinama godina, bez izgleda, ponižavani prečesto od moćnog i uglednog domaćeg i međunarodnog realizma i indiferentizma.

Hrvatska historijska volja za slobodom morala je probijati naslagu realnosti, naslage cementiranoga ropstva, po svojim “luđacima”, jer je u njima bila istina i bivstvo života, od jučer, od danas i za sutra.

U njima je hrvatski narod pokazao koji je smjer hrvatskih intelektualaca ispravan i superioran u odnosu prema politici hrvatskog naroda.

Ne, nije to bio superioran smjer u tisućugodišnjoj volji hrvatske borbe za postojanjem, kad je siromašni hrvatski odvjetnik kombinirao na koju će stranu da bi osigurao napredak svojoj kancelariji, niti kad su hrvatski odgojitelji uz sjajne nazdravice umirivali tinjanje nacionalnih osjećaja, niti kad su hrvatski stručnjaci govorili da se ne bave politikom, nego da su sa svima dobri, izvan svih obveza, sigurni svakoj vlasti, pripravni na sve usluge i napredovanja u službama, novcu, medaljama, ugledu, itd., niti kad su hrvatski intelektualci uopće isticali svoje ne samo izvan-iznad stranačko, nego i izvan-iznad nacionalno, izvan-iznad idejno stajalište i kad su pretendirali da se u svemu tome gleda i cijeni superiorno političko i životno držanje nasuprot smjeru “luđaka”, označenom politički i životno inferiornim.

Ali narod nije mogao osjećati svoju historijsku volju kao nešto inferiorno, makar je bio pod tako strašnim pritiskom realizma koji, naravno, nije smetao tuđinu i neprijatelju, te koji je uživao potpunu slobodu u izgrađivanju pozicija varljive, časovite, privlačne superiornosti, pameti, ozbiljnosti i koristi, nego je izbacio ljude kova Starčevića i Radića, intelektualce najjačeg kalibra, silne volje, sposobnosti, odlučnosti i požrtvovnosti, da pokaže svoju suverenu opstojnost i svoju želju za spasom.

Međutim, bilo bi suviše nadobudno tvrditi da naši neprijatelji nisu imali uspjeha – naprotiv, već ga tisuću godina imaju.

No najveći im je uspjeh svakako u tome što su nam nametnuli shvaćanje o politici ubitačno za hrvatski narod.

Pa zar mi mislimo da smo ostali bez uspjeha slučajno, zbog apsolutne nemogućnosti da uspijemo, ili zbog toga što su nam uvijek neki drugi krivi za naš neuspjeh?

Sva je krivnja za naše stogodišnje neuspjehe na žalost samo na nama, jer se u idejama, koje su općenito vladale u svijetu, ne može postavljati pitanje krivnje drugoga. U odnosima između Austrije i Hrvatske, između Mađarske i Hrvatske, Srbije i Hrvatske, ne može se bacati krivnja na Austriju, Mađarsku i Srbiju ili na zapadne sile, jer je to uspjeh njihov, a krivnja je naša.

I dok se svo ispitivanje u našoj politici ne postavi na ovu polaznu točku, dotle ne možemo doći do pravilne ocjene o odnosu između hrvatskih intelektualaca i hrvatske politike.

Dok mi ne usvojimo ideju hrvatske slobode kao apsolutnu ideju hrvatske politike u ovakvom istom općem smislu kako je to usvojeno u svim slobodnim narodima, dotle mi nikada nećemo biti ni za što krivi.

Dok mi za sve naše politike, političare, ideje i stavove intelektualaca nalazimo samo hvalospjeve i isprike, a za sve narode svijeta samo napadaje i optužbe, dotle mi ne možemo govoriti da smo definitivno ušli u fazu hrvatske političke apsolutnosti iz faze hrvatskog idejno-političkog relativizma i indiferentizma. Dok bilo koji slobodni hrvatski intelektualac može biti, na primjer, djelatni jugoslaven, bez obzira na to da li je političar, stručnjak ili umjetnik, a da pri tome ne biva označen i osuđen, dotle naša politika ne zna što je to odgovornost prema apsolutnoj ideji naroda.

Dok mi u hrvatskoj politici ne shvatimo što je prvo u apsolutnom smislu, a onda sve drugo, dotle možemo biti na hrvatskom tlu mirne savjesti u službi svih neprijatelja Hrvatske; možemo postizavati najviše položaje, te biti izvrsni stručnjaci koji se ne bave politikom, pa prema tome u prirodnom pravu neodgovornog služništva; možemo biti izvrsni umjetnici, iznad-izvan svih obveza i ideja nacionalne prirode, jer je umjetnik slobodan čovjek; biti izdajnici, koji usred borbe s neprijateljem sjednu u zrakoplov i prijeđu neprijatelju, i tako dalje, jer hrvatski idejno-politički relativizam i indiferentizam dopuštaju sve.

Neprijatelji su hrvatskog naroda zasijali sjeme toga relativizma i ono je tako moćno i snažno da stalno odlučuje hrvatskom sudbinom. Mnogi su pak narodi u Europi, kao i svi narodi s kojima su Hrvati živjeli u zajednici, bili svjesni svoje apsolutne misli, i u tom je pogledu bilo mnogo ratova, ali odstupanja nije moglo biti.

I svi ti narodi postoje još i danas u svojim idejama.

Mi smo se, međutim, gubili s našim političkim relativizmom tobože u višim razlozima i htjeli bismo za to još i priznanje, htjeli bismo nagradu i bacamo krivnju na sve i svakoga, pa čak optužujući zbog nezahvalnosti i zahtijevajući zahvalnost. Mi smo taj unikum na svijetu, koji napada zbog nezahvalnosti i koji zahtijeva zahvalnost! Međutim, krivnja je samo naša, jer smo u našem idejno-političkom relativizmu htjeli dovesti u pitanje smisao života, zakon života, manifestiran u svim razvijenim narodima svijeta kao volja Božja.

Kako smo mi došli do toga da negiramo ideju o sebi zbog bilo kakvih razloga o zajednici s drugim narodima, dok su drugi jačali svoju ideju? Kako to da mi tvrdimo da nas je nekad bilo koliko i Engleza, dok smo danas jedva spomena vrijedan narod? Zašto nije obrnuti slučaj? Zašto u zajednici s Austrijom nije jačana hrvatska državna misao, nego austrijska, a s Mađarskom mađarska, a sa Srbijom srpska? Samo i jedino zato, jer je na hrvatskom tlu vladao idejno-politički relativizam kojega konačno treba potpuno uništiti, jer nakon toliko mrtvih i palih za hrvatsku slobodu i za hrvatsku državu nema mjesta političkim lutanjima.

Austrofili, mađaroni, srbofili, talijanaši, anglofili, frankofili, itd., i na sve ove glupofilije izvrsni nepolitički stručnjaci, izvan-iznad nacionalni umjetnici i znanstvenici nisu mogli jačati hrvatsku državnu ideju i slobodu Hrvata ni na tlu svoga naroda, a kamoli tuđega; naprotiv, jačali su idejno-politički relativizam, idejno političko poltronstvo, idejno-političku impotenciju.

Kako je hrvatski narod mogao postići ostvarenje slobode u engleskom ili francuskom smislu, kad su njegovi intelektualci smatrali da je nacionalno političko stajalište superiorno izraženo u svakoj varijanti idejno-političkog relativizma odnosno indiferentizma, dok se inferiorno stajalište predstavljalo u hrvatskoj državnoj ideji?

Kad se ističe ovaj hrvatski idejno-politički relativizam odnosno indiferentizam, izražen u smjeru naših realista i eunuha koji su cementirali moći tuđina a ponižavali ideju o vlastitom narodu, onda to nije zbog toga što bi se moglo očekivati i tražiti da bi se svaki Hrvat pretvorio u aktivnog revolucionarca, nego zbog toga da se istakne da i u hrvatskoj politici ima i mora biti jedna apsolutna politička ideja, na kojoj se jedinoj imaju mjeriti i ispitivati svi politički i nepolitički stavovi svih hrvatskih intelektualaca. Ističe se zato da bi se pridonijelo definitivnom uklanjanju idejno-političkog relativizma; da bi smjer “luđaka”, smjer realista i smjer eunuha dobili svaki svoj pravi smještaj u ocjenjivanju hrvatske politike, a ne da bi ono što je u sebi idejno najpraznije, moralno najbjednije, karakterno najbezkičmenije, intelektualno najtupavije držalo historijsku poziciju superiornosti na nesrećama naroda.

Hoće se istaknuti da je taj krivi poredak vrijednosti nametnut i razvijen od naših neprijatelja i njihovih misli, a ne od hrvatskog naroda u impulsu njegove ideje i njegovih potreba.

Hoće se istaknuti da su svi oni hrvatski intelektualci, kojima ne prijeti ni austrijska ni mađarska ni srpska vlada ni redarstvo, teror i progoni nego su razasuti po svijetu a imaju slobodu baviti se politikom pa to ne čine, jer su se izručili životnom realizmu, idejno-političkom relativizmu, superiornom indiferentizmu i služničkom stručnjaštvu, stvarno mizerije i izdajnici hrvatske povijesne volje. (1953. – Republika Hrvatska, 7:3/6).

 

Stranačko i izvan i iznad stranačko stajalište

Korisno je istaknuti kako se na naš politički teren nastoji uvući jedno čudno mišljenje o politici, po kojemu bi trebalo smatrati da je izvan i iznad stranačka pozicija nešto superiornija prema stranačkoj poziciji; politika, stranke, baviti se politikom, strankama, sve je nešto inferiorna!

Međutim, naši bi ljudi trebali definitivno i zauvijek shvatiti da je politika u svojoj bitnosti nauka o sudbini naroda, kao i primjena te nauke, pa prema tome predstavlja najsuperiornije, najteže i najodgovornije znanje. Ni sva znanost, ni sva umjetnost, ni bilo što u svijetu ne može se usporediti s političkim potezima kao što su, na primjer, sljedeći: “Sutra se maršira u Poljsku”; “Prekosutra se bombardira Hirošima”; “Kinu se prepušta komunistima”; “Uspostavlja se Jugoslavija”; “Kralj i narod, dosta sa strankama”; “Zabranjuju se štrajkovi”; “Ukida se vjeronauk u školama”; itd.

Ta se pak nauka formira i formulira kao živa snaga u političkim skupinama, javnim ili tajnim, velikim ili malim, pod ovim ili onim nazivom, te izvan njih nema političkog rađanja, stvaranja i razvijanja politike ni u jednom narodu.

Razumljivo je da nisu svi geniji koji se bave politikom ili ističu na političkom polju, no unatoč tome nije jasno zašto bi se direktno ili indirektno ponižavala politika i stranačko političko djelovanje. Zar su možda svi pjesnici, umjetnici, muzičari, ekonomisti itd. geniji, pa ih ipak nitko ne napada, a najmanje političari. Treba samo čitati oštre i svadljive polemike i kritike na tom području pa shvatiti da se zbog toga, kao i zbog tisuća umjetnika male vrijednosti ne može skinuti umjetnost s pijedestala važnosti i vrijednosti.

Životni, sudbinski interes hrvatskoga naroda je njegova sloboda – ali nakon svega iskustva pogledi o toj slobodi tako su različni i tako krvavo različni da naša politika ne može biti podvrgnuta drečanju komotnih deklamatora o jedinstvu, dobronamjernim i poštenim neznalicama, usiljeno histeričnom obmanjivanju da ćemo propasti ako se najvećom brzinom ne stavimo pod nečiju kapu, nabacivanjem s visoka na stranačke svađe.

Umjesto da se na svim stranama ističe izvanredna potreba najvećega zanimanja za najkonkretniju političku djelatnost svake vrsti, umjesto da se razvija poštivanje političkog zanimanja i djelovanja, kraj svih svađa koje se uvijek mogu požaliti i osuditi, umjesto da se ozbiljan čovjek postidi i ispričava što se ne bavi politikom svoga naroda u onim i onakvim političkim instrumentima kakve i drugi politički razvijeni narodi imaju, umjesto da se oblikuju čvrste političke skupine s odgovarajućim idejama o slobodi naroda, te mogućnostima i načinima borbe, umjesto da se stvaraju i angažiraju borci za danas i za sutra na platformi međunarodnoj i unutrašnjoj, želi se politiku konzumirati s romantičkim izvan i iznad stranačkim patriotizmom, traže se lažne i hipokritske pozicije za to da se konačno uništi politika, to jest jedino što je bitno i važno za svaki uspjeh.

Svakako moramo biti na čistu da politika nema stalno značajku tragedije, jer u svom razvitku narodi imaju časova veselja, komotnosti, pa čak i opasne raspuštenosti kad je relativno jednostavno baviti se politikom, međutim, sigurno je da se naša politika kreće na terenu tragičnoga, u svakom pogledu, pa zato kad naš čovjek ističe kako se ne bavi politikom on stvarno u većini slučajeva kaže:

“Uspio sam pobjeći s toga terena tragičnosti, hvala Bogu, sad sam miran, ali da bih neprestano imao opravdanje za svoj kukavički bijeg i za umirenje savjesti, to moram proglasiti politiku i stranke područjem inferiornosti i običnog svađanja, a sebe postaviti na prijestolje čistoga, djevičanskog altruističkog patriotizma, s kojega mogu sve prigovarati i za ništa ne odgovarati, s kojega mogu dobrohotno pljeskati i davati patriotski milodar i gdje sam uvijek raspoloživ, ako me Domovina zatreba (naravno kad uspije), nemam nikakvih pogleda zbog kojih bi se borio i svađao, kao što nemam nikakvih grijeha zbog kojih bi se ispovijedao; ja sam dobar Hrvat i dobar kršćanin i ja sam za državu, premda mi se čini da će to teško ići jer mi (tj. ’oni’) smo nesposobni”.

Međutim, da ničega drugoga nije bilo u našoj politici, nego samo događaja oko “Banovine” i „Bleiburga” (da ne idemo dalje u prošlost), svaki bi ozbiljni Hrvat morao stvoriti nepromjenjivi zaključak da se mi moramo baviti politikom na što je moguće ozbiljniji, temeljitiji i svestraniji način, da moramo stvarati političke skupine koje će svojim znanjem, borbom, vještinom, stjecanjem iskustva, međusobnom ravnotežom onemogućiti za svagda u hrvatskoj politici i s hrvatskom politikom tragedije u tragedijama.

Svako bježanje od politike nije motivirano isključivo mentalnom i moralnom komotnošću te proračunatim odabiranjem povoljne „patriotske” izvan i iznad stranačke pozicije za „svaki” slučaj.

U stvari mnogi iskreno i pošteno osjećaju da je politika doista teško i mučno zanimanje, koje traži od čovjeka rad i žrtve, koje možda neće nikada donijeti nikakva osobna uspjeha i priznanja, nego samo napadaje, razočaranja i sve vrsti neuspjeha i neugodnosti, a oni nemaju snage taj križ prihvatiti. Ali je to ipak neugodno priznavati, pa im onda dobro dolazi patriotski surogat i izvan i iznad stranačka pozicija, jer na taj način spašavaju čast i ugled; imaju poziciju kao patrioti. Razumljivo je što žele da takvo stajalište ima i svoje predstavnike, te da ono bude priznato i isticano kao vrijedno (Bože moj, zašto ne kao najvrijednije?!), stajalište, a svako drugo kao manje vrijedno (tobože kao stranačko i svadljivo).

Osim ovih, da tako kažemo, “poštenih bojažljivaca” ima i ljudi koji smatraju da nemaju sposobnosti za politiku zbog svojih inih vrijednih naklonosti, no jasno im je da politika mora biti usredotočena u prirodnim političkim instrumentima, te bi željeli pripadati jednoj političkoj skupini i učiniti što mogu, ali iz raznoraznih razloga protivni su svim postojećim skupinama, te se zbog toga priklanjaju izvan i iznad stranačkom surogatu.

Svakako bi bilo logičnije kad bi ovakvi ljudi odabrali koju političku skupinu kao surogat, no tko zna nisu li u pozadini još uvijek možda nedovoljno usviješćeni razlozi političke špekulacije, komotnosti ili političke bojažljivosti.

Međutim, ne ulazeći u pitanje političke ispravnosti, svaki politički čovjek, svaki stranački politički pristaša predstavlja načelno bolje stajalište od izvan i iznad stranačkog stajališta.

Oni ipak koje ističu da smo mi otišli u emigraciju zbog nacionalnih a ne stranačkih razloga, i da narod od nas očekuje nacionalno a ne stranačko djelovanje, te nacionalne a ne stranačke pobjede, ili ne razumiju što pišu ili žele krivim nepotrebnim i pomalo deklamatorskim naglašavanjem nacionalnoga prema stranačkom nametnuti zaključak u korist nacionalne teze.

Egzistencijalni smisao stranke je narod, klasa, rasa itd., prema odgovarajućem programu stranke. Stranka zbog sebe nije ništa. I upravo zbog toga što je tako, što je u stranačkom programu i djelovanju predviđen narod, što, dakle, postoji organski odnos između stranke i naroda (klase, rase itd.), načelno nije na svom mjestu nametati krivi pogled o nekoj protivnosti.

Ovakve zabune u pogledu stranačkoga i nacionalnoga smisla dolaze možda i otuda što mi nismo imali prilike konkretizirati pravu funkciju stranaka, te ustvari mnogi naši ljudi ni ne znaju što su to stranke u njihovoj funkciji nacionalnog (rasnoga, klasnoga) okvira. Oni ne znaju da su stranke ona organizacijska mjesta u kojima pojedinac konkretno formulira, obrađuje, izgrađuje, disciplinira, angažira svoju pripadnost narodu (klasi, rasi itd.), te ako maknete stranku, onda ste ga učinili politički sakatim, objektom samovolje, nametnute propagande, u stvari politički inferiornim, bez oruđa i instrumenata za stvaranje pouzdanoga i djelatnog stajališta, tehnički i pomalo psihološki izvan i iznad stranaka, te lakim plijenom diktature, političkog indiferentizma i beskičmenjaštva.

Kad dobronamjerni pisci članaka ističu potrebu izdizanja iznad stranačkih pogleda, oni u najboljem smislu toga isticanja sigurno žele reći da bi trebalo isključiti gledanje (osjećanje, doživljavanje i realiziranje) države u stranačkim i po stranačkim željama, pa makar one, recimo, bile i najplemenitije, i približiti se u apsolutnom smislu shvaćanju da hrvatski narod kao historijska i neuništiva činjenica mora i treba imati svoju vlast na svom teritoriju, to jest državu, jer da narod to očekuje od svojih političara, a ne ostvarenje ovoga ili onoga stranačkog programa.

Može se dopustiti bez ikakvih poteškoća da takvo shvaćanje dođe do izražaja u potpisima na peticije koje se upućuju različitim međunarodnim forumima i vladama, u izjavama i člancima, u različitim predstavljanjima itd., jer pri tome svakome ostaje slobodno da misli i idealizira što hoće, ali kad treba tu državu dodirnuti ma u najmanjoj konkretnosti, ma u najbljeđoj viziji, u najgrubljim crtama, onda se nužno dodiruju stranački pogledi.

Patriotizam voli domovinu, ali politička stranka, pokret ili skupina konkretizira i dinamizira tu ljubav. Biti pripadnik Katoličke crkve, izvan i iznad svih organizacija, kongregacija i redova (te njihovih svađa!) manje je vrijedno, negoli biti pripadnik ili svećenik kojega reda ili kongregacije u kojima se vjerski život produbljuje. Naravno ima redova koji se konsumiraju kao i stranke, ali se ipak iz toga ne može stvoriti zaključak da bi možda izvan i iznad stranačko stajalište bilo nacionalno superiornije niti da bi nužno između stranačke djelatnosti (koja je u stvari nacionalna, klasna, rasna, shodno programu) i nacionalne (koja je praktično koncipirana ili osobnom diktaturom, ili većinom jednog stranačkog programa, ili sporazumom više stranaka) postojala protivnost.

Nije narod nešto što se samo o sebi i po sebi razvija, nego po aktivnim pogledima ljudi, stranaka i organizacija, i na tom području jedna stranka ne prepušta narod drugoj stranci bez borbe.

Zbog toga se mora dobro razlikovati to historijski nužno osjećanje o državi u stranačkim institucijama od stranačkih svađa. Stranačke svađe mogu se i trebaju umanjivati, ali stranačko konkretiziranje države ne treba stavljati u suprotnost s narodom i državom, te borbom i radom za narod i državu, nego, naprotiv, shvatiti da upravo ovakvo konkretiziranje jedino može voditi jamstvu za ostvarenje naše integralne slobode, tj. slobode hrvatskoga naroda (države) prema drugima državama i hrvatskog naroda (čovjeka) u vlastitoj državi. (1953. – Republika Hrvatska, 8/9: 36/40).

 

Strah i nemar

U zemlji se govorilo, da se ne može baviti politikom, jer je opasno, jer se može izgubiti namještenje, jer treba misliti na obitelj, jer se može doći u zatvor, pa i glavu izgubiti. Sve je to nametao neprijateljski režim da bi hrvatski narod ostao politički nerazvijen i onesposobljen. Ni danas nemamo normalne uvjete u zemlji da bismo se mogli baviti politikom, a baviti se politikom izvan zemlje samo je po sebi nenormalno. I u ovo nenormalno stanje neprijateljski su agenti uspjeli ugurati misao da se ne smije ništa započeti politički organizirati, jer smo izvan domovine. I tako za mnoge kukavice u diktaturama vrijedi isprika da se ne mogu baviti politikom u zemlji, jer je opasno, a za mnoge lijene emigrante zato jer su izvan domovine.

U prvom slučaju neprijatelj gradi svoju moć i uspjeh na strahu, a u drugom slučaju na gluposti i nemarnosti koja se hrani argumentima da nitko ništa ne radi, da nema izgleda na uspjeh, da sve što se radi nema smisla, da nema jedinstva, da se vani ne stvaraju stranke i organizacije, da su sve samo svađe, da je glavno država, a onda će se već sve urediti, itd.

Ne može se reći da svi ti argumenti nemaju uspjeha. Koliko ljudi totalno šuti u diktaturama da ne “upropasti” obitelj, a koliko u emigraciji da se ne zamjeri lijevo i desno, da ne pokvari jedinstvo, koga ni nema, da se ne svađa, i zato što ne vidi neposredna uspjeha. Tako su nam strah i nemar aktivni čimbenici političke realnosti u našoj povijesti. Ali isto tako kao što se revolucionarci u diktaturama ne obaziru na argumente kukavica, ne mogu se ni politički aktivisti u emigraciji obazirati na argumente slabića.

Argumenti, koji se savršeno hvataju ljudskih slabosti, makar imali manju objektivnu vrijednost, imaju daleko veću moć i uspjeh od argumenata, koji zahtijevaju čvrstinu i odlučnost, makar bili i veće objektivne vrijednosti. Iako je objektivno jasno da se diktature ne ruše bez revolucionarne pripravnosti i djelatnosti, ipak mnogi čuvaju namještenje, obitelj i kukavnu slobodu straha; iako je jasno da emigracija mora imati instrumente za stalno, ustrajno, djelotvorno i odgovorno djelovanje, ipak je mnogima bliže biti izvan i iznad svega, te isticati takav stav sa superiornom hipokrizijom koja osim što izražava potpuni nerad, želi ga još i opravdati.

U našoj političkoj dekadenciji došli smo čak dotle da osobe bez stava i stajališta, bez programatske i djelatne odgovornosti, bez obveza i angažiranja, hoće upravo takvom stanju dati oznaku najidealnijega hrvatstva, jer da ono obuhvaća Hrvate tobože u najširem i najvišem smislu. Takve bi osobe htjele definirati hrvatsko jedinstvo i hrvatske nacionalne odbore na ukidanju političkih stajališta, programa, odgovornosti, djelatnosti i čvrstih osobnih angažiranja. Vojnici su tobože izvan i iznad stranaka, programa i razlika, svećenici isto tako, trgovci isto tako, književnici isto tako. U stvari potpune neznalice i lijenčine, jer da išta znaju razumiju i prate, vidjeli bi da se ni u politici ne može biti izvan i iznad svega, mimo programa i razlika koje ti programi nose, kao što se to ne može biti ni u trgovini, umjetnosti i u cijelom životu, nego da mora zauzeti stav za njih ili protiv njih.

Nemati stajalište o vlastitom životu, o vlastitoj odgovornosti u životu, nemati djelatnu orijentaciju u idejama i problemima života znači biti ništica, a poznati stav “iznad i izvan svega” samo je pokušaj spašavanja ništica do određenog časa. Kao da život nije pokazao da su sve te ništice samo tako dugo u stavu” iznad i izvan svega”, dok se ne vidi gdje su novci, titule, položaji i slični uspjesi, jer kad se to pitanje riješi, onda je teško sresti čovjeka koji bi bio “izvan i iznad svega”, tolika je navala na sve jedinice. Koji revolucionarac nije sreo u slučaju uspjeha stotine junaka, koji su mu žučno i sa „svjedocima i svjedočanstvima” dokazivali da nisu bili “izvan i iznad svega”, nego da su bili upleteni u sve.

Svi koji rade ne mora biti da rade ispravno ili iz idealizma, ali oni koji ništa ne rade ili koji bi s malo rada htjeli mnogo postići na račun rada svojih bližnjih jesu obična bagaža, kojoj je cilj samo osobni interes ove ili one vrste i ništa drugo. (1957. – Republika Hrvatska, 25:3/6).

 

“Glavno je država”

Mnogi borci za slobodu nisu vodili računa o prijelomnim procesima, pa se stoga manifestirala pojava da revolucije jedu svoje prvake. Oni su mislili, glavno je da se sruši prethodna vladavina, zaboravljajući pri tome da iza njenog pada mora doći buduća vladavina, njihova vladavina, o kojoj pak prije pada nisu htjeli ni razgovarati. Ova pak uzrečica, da revolucije jednu svoju djecu, vrijedi u prvom redu za nadobudnu, za ambicioznu, za lakovjernu djecu. Za Lenjina, Staljina i Hitlera ta uzrečica nije našla svoju primjenu, jer su oni, vjerujući i radeći za pobjedu, pripravljali joj i odgovarajući sadržaj, odgovarajući ravnotežni proces. Nije riječ o tome, da li su njihove ideje ispravne. Ističe se tek samo to da oni koji vjeruju u jedan cilj, ne rade samo na tome da sruše jedan sustav ideja i činjenica, nego im je glavno da izraze svu vrijednost rušenja u valjanosti, smislu i potrebi svog građenja. Posve je prirodno da oni koji ozbiljno vjeruju u jedan cilj, moraju tome cilju i toj vjeri davati aktualne projekcije, činjenice i slike realnosti.

Ako hoćemo hrvatsku državu, prirodno je željeti da ona bude nešto određeno. Određenost pak nastaje samo onda, ako se oko nje nastoji, misli, radi i pripravlja. Zašto bi, na primjer, hrvatska država imala biti država slobode? Čime se to jamči? Oni koji govore da je glavna država i koji se stalno obaraju na nekakve sitnice i zadjevice kad god ističu da je glavno država, jamče samo to da u njihovom pojmu države ne postoji ništa ozbiljno, jer kad bi to postojalo moralo bi se smatrati vrlo važnim, a ne nevažnim. Kako bi morala izgledati jedna država, kad bi svi borci za nju smatrali da sve što se o njoj može misliti i govoriti spada u sitnice i zadjevice? Morala bi to bezuvjetno biti država sitnica i zadjevica, država nesklada i anarhije. No kako je život suviše ozbiljan da bi samo to mogao biti, nije čudo da on borce revolucionarce s ovakvim shvaćanjem uklanja i izlučuje u stvaranju svojih ozbiljnih ravnotežnih odnosa. Možda oni koji govore da su razlikovanja o državi samo sitnice i zadjevice, te uopće ne prihvaćaju, ne shvaćaju i ne poštuju nikakva druga razlikovanja, obmanjuju i sebe i nas da su borci, jer se očevidno ne može biti borac za nešto što je kao realizacija i kao život samo sitnica i zadjevica. Ili, u stvari, i što je najvjerojatnije, predstavljaju sasvim običnu prazninu, koja također želi imati svoju kakvu-takvu organiziranu sliku i svoju riječ, pa misli da se najbolje osigurala kad kaže da je glavno država, a sve drugo da su sitnice i zadjevice, želeći time nametnuti shvaćanje kao da je ona za sebe osigurala bolji dio, tj. borbu za državu, a svima drugima da pripadaju sitnice i zadjevice.

Tragično je, a i komično, da ta praznina želi povezati hrvatsku nacionalnu borbu na shvaćanju da razgovori o hrvatskoj državi, o stvaranju države i o hrvatskoj budućnosti spadaju u nekakve sitnice i zadjevice.

Svakako je nužno pravilno spoznavati anarhičnu primitivnost i inferiornost ove, tobože izvan i iznad stranačke nametljivosti, koja, makar u sebi nema ništa, i što je najgore, upravo zbog toga traži u političkim odnosima poziciju superiornosti. Međutim, po ovakvim pozicijama borba za državu i sama država ne predstavlja ništa vrijedna, odnosno predstavlja ono što one same govore i neprestano ističu: sitnice i zadjevice.

Što bi narod imao u svojoj državi od ovih koji su se naučili smatrati da političke stranke, na primjer, predstavljaju samo ustanove i izraze sitnica i zadjevica, a da je njihovo stajalište superiorno, nego klicu buduće diktature jedinstva kao nečeg superiornog naprama “sitnim zadjevicama”.

Tko se učio i naučio biti superiornim na prazno neće se od toga dobrovoljno odučiti, nego će takvu poziciju osvajati silom, ako može, dok ne tresne i ne bude srušen.

Sve to plaća narod teškim nesrećama.

Nitko, dakle, nije opasniji i suvišniji za pravilan nacionalni život, nego onaj tko se nameće iznad i izvan svega, u ime države i jedinstva naroda, jer su upravo te dvije ideje već od pamtivijeka utvrđene kao diktatorske odskočnice. Ne treba se, međutim, zbunjivati zbog toga što se one umataju u svečani deklamatorski i demagoški patriotizam, da bi oni koji bilo što kritički kažu o tom patriotizmu ispali kao da su protiv države i protiv sloge.

Problematika o borbi za državu, o državi, njenim vanjsko-političkim egzistencijalnim mogućnostima i orijentacijama ima biti izvan i iznad patriotske demagogije, te ne može biti prihvaćena kao nekakva sitnica i zadjevica. Takva kvalifikacija ne vlada ni u jednom i malo zrelijem narodu, filozofiji, sociologiji i povijesti, pa to neće ni u našem narodu, ni u našoj politici, niti u našim naukama.

Smisao borbe za državu i smisao same države toliko su ozbiljne stvari u životu čovjeka, pa makar taj čovjek bio i Hrvat, da se ne može priznati superiornost na hrvatskoj političkoj pozornici beskrajnom ornamentiranju na temu: glavno je država, budimo složni, sve su samo sitnice i zadjevice – jer upravo to je način da se u krajnjoj liniji ubije vjera u državu, stalno definiranu kao nekakve sitnice i zadjevice, kad se ta država projicira iz svoje apstrakcije na područje konkretnosti.(1958. – Republika Hrvatska, 32: 12/14).

 

Emigrantski patriotizam

Svako napuštanje jedne sredine i prijelaz u drugu sredinu, na primjer kao izbjeglica, u pravilu je tragedija. Tragedija se ublažuje samo ako su zadovoljeni neki povoljni uvjeti, kao na primjer materijalna sigurnost, izvjesna idejna skladnost i prijelaz izvršen na uređeni način. Tko napušta svoju zemlju s putnicom u džepu, te odlazi u zemlju približne kulturne, vjerske i političke razine, te na istu ili bolju materijalnu sigurnost, lakše će se snaći. Ali politički izbjeglica u pravom smislu, bez novca, imena, idejne sklonosti, uz mnoštvo drugih obiteljskih, zdravstvenih i inih neprilika doživljava prijelaz iz jedne sredine u drugu kao potpunu tragediju. Izlaz iz narodne sredine, tradicije i ideja, prirodne i konkretne utkanosti i povezanosti, i dolazak na najnižu ljestvicu novih sredina lomi svaku ograničenost i nameće oblike izvrnuta života.

U procesu ukorjenjivanja u novu sredinu i zadržavanja veza s domovinom igraju ulogu sve pozitivne i negativne ljudske mogućnosti. Niti je lako ukorijeniti se, niti je lako iskorijeniti se, ali jedno i drugo slijedi realnosti života u kojima se nova sredina čini svaki dan sve bližom i konkretnijom a domovina sve daljom i zamišljenijom. Na tom putu krutog priznavanja životne neposrednosti, kojoj se sve podređuje, domovinu se spašava u slatki, blagi i idealistički patriotizam, koji ne želi biti smetan nikakvim naporom, nikakvim problema, nego održavan jedinstvenim poštovanjem i ugađanjem prema svemu što je u podsvijesti već sahranjeno ili u vrlo daleke i nejasne nade pohranjeno. Ovakav patriotizam je najljepši oblik skidanja domovine s oltara odgovornosti i neranljivog i neuvrijedljivog iskorjenjivanja.

Emigrantski je patriotizam zadnji ostatak nostalgičnog sjećanja na domovinu. Teško podnosi jači pritisak političkih, kulturnih i vjersko-moralnih zahvata. Većinom traži prilike, društva i organizacije za iživljavanje temeljnih doživljaja; razgovaranja na svom jeziku, pjevanja, zabavljanja i sjećanja na prošle događaje. I politika mu je stvarno najveći neprijatelj, jer predstavlja uvlačenje čovjeka u konkretnosti ideje o cjelini i obveze prema njoj, što je izvan procesa definitivnog iskorjenjivanja emigranata. Političari kojima je više stalo do popularnosti negoli do politike popuštaju, nastojeći se spojiti s doživljajima ovakvog patriotizma.

Politika, koja se svojim energijama podređuje ovim prečesto vanjskofinim prazninama da bi tobože držala duh, uništava svoju svježinu, jer se obmanjuje da uspijeva, dok se stvarno usklađuje s nestajanjem. Patriotizam je zavodljivi oklop s kojim se slabi duboko političko djelovanje, jer se nameće kao diktat koji hoće isključiti politiku, označujući je suvišnim svađanjem, dijeljenjem i kvarenjem jedinstva. Hoće da je on jedina izvan i iznad-stranačka i jedinstvena politika, izbjegavajući dodire s pravom politikom. Najviši njegov oblik dobiva finiju značajku pri održavanju kakve patriotske mise (na kojoj čak i propovjednik zaboravlja da bi misa uvijek trebala biti vjerski čin) ili prigodom nadobudnih predstava, nakon kojih svi odlaze kući uvjereni da su izvršili svoju patriotsku dužnost. Malene revolucionarne skupine ne znače tobože ništa, dok neko veliko i veselo društvo nešto znači. Revolucionarne skupine nikoga ne privlače i ne osvajaju, dok pijano iskreni i svečano hipokritski patriotizam okupljaju mase – stvarno iskorijenjenih i politički praznih i ispražnjenih osoba. Udaljivanje od politike traži puteve i oblike koji umiruju savjest i svijest i koji ublažuju ono što je čovjek htio da se nikada ne dogodi i što je svaki politički emigrant smatrao strašnim, pa čak u neku ruku i izdajom prošlosti, predaka i domovine kao i jednog dijela vlastitog života. Zbog toga patriotsko ljuljanje u svečanom ruhu i zabavnom ugođaju predstavlja proces ublaženog napuštanja domovine. Politika koja se tom diktatu podređuje propala je za narodne ciljeve, jer se upućuje iseljeničkim ciljevima koji u stvari nisu skladni ciljevi s domovinskim ciljevima. Može se s mnogo umišljenosti dokazati da se izbjeglica povezuje s domovinom po činjenicama socijalno-ekonomske, kulturne i vjersko-moralne varijante. Ali je očevidno i pouzdano samo to da je čvrsto povezan s domovinom samo po čimbenicima političke varijante. Dok ovima pripada, dok ove produbljuje, dotle je sklon i po drugim varijantnim čimbenicima približavati se životu domovine. Tko pak namjerno i izričito napada, podcjenjuje i isključuje političku varijantu iz izbjegličkog života, uništava najjače čimbenike veze s domovinom i prema domovini. Takvo se uništavanje ne može sakriti s frazom o patriotizmu. Patriotizam koji ne potvrđuje političku varijantu života, nego je slabi i niječe, maska je i otrov za uništenje jedinstva s domovinom. No u potpunosti nacionalnog života treba shvatiti da se ovaj niti pokriva niti iscrpljuje samo s političkom varijantom. Naprotiv, ta potpunost zahtjeva razvitak svih varijanata, što, naravno, izbjeglištvo ne može ostvariti. Ali treba nastojati težiti potpunosti, jer u tom je smisao osjećanja potrebe domovine. Težnja domovini očituje se u izgradnji i produbljivanju u svim mogućim čimbenicima života, a ne u niveliranju površnosti i praznine pod plaštem patriotizma. Nije ispravno da se bilo koje naše društvo, recimo kulturno, vjersko ili sindikalno, temelji isključivo na nepolitičkim osobama, jer se takva društva samim time poklapaju s uništavajućom strujom. Kao što političko udruživanje i okupljanje ne smije isključiti osobe različitih kulturnih i vjerskih pogleda i društava, tako se ni kulturna i vjerska društva ne smiju ograđivati od osoba iz različitih političkih društava. U tom je upravo smisao slobode da se na području političkih okupljanja nalaze ljudi različitih smještaja na socijalno-ekonomskim, kulturnim i vjerskim čimbenicima; da se u kulturnim društvima nađu ljudi različitih političkih, socijalno-ekonomskih i vjerskih orijentacija i da se u vjerskim društvima nađu ljudi različitih smještaja u političkim, socijalno-ekonomskim i kulturnim čimbenicima. Znak je totalitarističkog shvaćanja, ako isti ljudi moraju biti u jednom (svom) političkom i jednom (svom) pjevačkom ili nogometnom društvu, u jednom (svom) sindikatu, u jednom (svom) vjerskom društvu. Znak je pak apsolutne životne praznine i diktatorske isključivosti, ako se u političkom društvu traži dostatnost koja ne može podnijeti kulturno, socijalno-ekonomsku i vjersku razvijenost; ako se u kulturnom društvu traži dostatnost koja ne podnosi postojanje političkih ili vjerskih aktualizacija ili ako se po vjerskom društvu ne podnosi djelatnost različitih stranaka itd. Zbog toga su ružne pojave u izbjeglištvu da se i pjevačko društvo ima smatrati organizacijom jedne političke skupine, da se ljudi u vjerskom društvu trebaju smatrati diskretnim i prikrivenim nosiocima demokršćanske stranke, da se sindikalno orijentiranje ima podčiniti jednoj političkoj skupini, da se kulturno društvo želi uskladiti s prazninom plesanja itd.

Posve je pogrešno shvaćanje da se jedinstveno osjećanje među razvijenim ljudima može izražavati i postići u oblicima totalitarizma, diktatura ili praznine.

Treba da se okane svoga posla oni koji bi htjeli imati jednu stranku, jedan sindikat, jedno kulturno društvo i jedno vjersko društvo ili samo nešto od toga uz uništavanje i isključenje drugoga, jer to nije stvaranje jedinstva nego totalitarizma, jer to nije razvijanje slobode, nego diktature i u svemu tome disciplinirane praznine.

Nacionalno jedinstvo i duh slobode pokazuju samo i isključivo oni ljudi koji mogu biti u istom kulturnom društvu, makar su u različitim strankama, koji mogu biti u istom vjerskom društvu, makar su u različitim strankama i sindikatima, koji mogu biti u istoj stranci, makar bili različite vjere, sindikata ili kulturnih društava.

Nije to djelatan, stvaran i dubok patriotizam, biti izvan i iznad svega, nego biti u svemu, jer je život domovine, naroda i čovjeka neprestano doživljavanje svih čimbenika života.

***

Očevidno je da tko živi u svim varijantama vrlo aktivno ne može biti visoko ni u jednoj. Samo teoretski možemo govoriti da bi jedan čovjek mogao biti veliki politički radnik, veliki general, veliki trgovac ili tvorničar, veliki književnik, znanstvenik ili umjetnik i veliki svetac. Veličina na jednoj skali normalno umanjuje veličinu na drugoj ili na drugim skalama. Sve što je veliko redovno pripada jednoj varijanti. Za postizavanje i izražavanje veličine treba mnogo vremena, pripravljanja i usredotočenosti, pa je nemoguće da jedan čovjek bude jedna apsolutna veličina. Bit je međutim u tome da čovjek – zbog nemogućnosti da bude veličina u svemu i da se zanima u najvećoj mjeri sa svime – ne smatra sve ostalo suvišnim i da prema tome kao veličina ne ruši sve ostalo, nego da svojom veličinom svemu drugome pomaže.

To što su emigranti prisiljeni usredotočiti se na socijalno-ekonomske čimbenike života, zbog izvanrednih razloga zbrinjavanja, ne bi bilo strašno, nego je strašno to što se briše sve ostalo kao nevažno, nebitno i suvišno. Usredotočenje na socijalno-ekonomske čimbenike izražava se u početku kao umanjenje zanimanja za druge stvari i konačno kao borba protiv svega što je u početku bilo realno priznavano. Stvara se, dakle, izvrnuto društvo, koje na sve reagira samo po čimbenicima socijalno-ekonomske varijante i u njihovu diktatu.

Zanimljiv je slučaj mnogih političkih emigranata, koji ni ne primjećuju, kako postepeno slijede zakone svake druge emigracije. Za njih je domovina u neku ruku privremeno gurnuta u zapećak, s argumentom da nema politike dok se emigracija ne ojača. Domovina se uokviruje s emigrantima, a narod ima čekati dok se ovi ne obogate. U prihvaćanju diktata socijalno-ekonomske varijante bogaćenje raste, a ideali opadaju i tako argumenat da se treba prvo obogatiti pa onda baviti politikom, općenito ostane bez primjene. Argument da za politiku treba novaca vrijedi, ali ne stoji činjenica da imućni emigranti daju za politiku, kao što ne vrijedi argument da se prvo treba obogatiti pa onda baviti politikom. Oni koji se obogate, više se politikom općenito ne žele baviti – jer se baviti ne mogu, budući da su političku varijantu svoga naroda u faktorima socijalno-ekonomskog diktata ukinuli. Ako bi se radilo o brojčanom uspoređivanju, više se neimućnih nego imućnih emigranata bavi politikom, više neimućni pridonose negoli imućni. Emigrant, pretjerano reduciran na okvir socijalno-ekonomske varijante, s vrlo labavim vezama s čimbenicima ostalih varijanata svog naroda, ulazi u diktat te varijante, u sve njene zavodljivosti, uspjehe i mjerila i u postepeno samouvjeravanje kako su čimbenici ostalih varijanata u krajnjoj liniji gluposti, smetnje i umišljenosti. Kakav Bog, vjera, crkva – zaostalost; kakva politika, obične svađe, ambicije, ništa ozbiljna i uspješna; kakva kultura, novine, časopisi, tko bi to sve plaćao, treba se zabaviti i razonoditi, itd.

Stvarnim mjerilom vrijednosti postaju elementi socijalno-ekonomske varijante, najviše materijalna dobra. Pritisak tog mjerila toliko je strašan, da mnoge osobe doživljavaju prave napadaje bjesnila, mržnje i zavisti kad primijete da ih je preskočila neka poznata im osoba, koja bi po njihovu računu morala biti iza njih. U takvom se stanju prekidaju prijateljstva, pa čak kuju i štetna ogovaranja i opasne podvale. U vrijednosti novca, tko je bez novca i njegovih oblika, nesposoban je, nespretan i neugledan; tko pak ima novca, prisvaja si kvalifikaciju sposobnosti i ugleda. I drukčije ne može ni biti na području diktata socijalno-ekonomske varijante i njenog životnog odgajanja i pritiskivanja. Kroz zelene naočari sve je zeleno, kroz diktat socijalno-ekonomske varijante vide se samo elementi te varijante.

Uspjeh u diktatima socijalno-ekonomske varijante zamračio je poglede na ostale varijante i stvorio emigrantske nakaze, koje su, međutim, dovoljno inteligentne da znaju čuvati dekor. Uredna vanjština, patriotski rječnik i izvjesni milodari predstavljaju ljigavu tugaljivost, predstavljaju izračunati hipokritski zastor za čuvanje potpune i podle bestidnosti. (1956. – Republika Hrvatska 23/24:25/30).

 

 5. TOTALITARISTIČKO JEDINSTVO I DEMOKRATSKA SURADNJA

 1. “Jedinstvo” iznad svega

2. Političko jedinstvo historijski je aktualno

3. Hrvatsko narodno vijeće

 

“Jedinstvo” iznad svega

Na svijetu ima mnogo riječi sa sugestivnom moći koje pružaju izvjesnije uspjehe i prednosti onima koji ih znaju vješto upotrebljavati i montirati. U neku ruku izlazi nezgodno naći se makar i u prividnom sudaru i neskladu s takvim riječima. Osobe koje lako podliježu sugestivnom pritisku, osobe slabe inteligencije, površne i bezbrižne, sigurni su plijen ovakvih riječi s dopadljivim i moralističkim prizvukom.

Tako, na primjer, vješto nametanje riječi mir po komunističkim intelektualcima u cijelom izvankomunističkom svijetu stvara utisak da su za rat svi oni koji se ovom nametanju suprotstavljaju, kritiziraju ga, otkrivaju besmisao, laž i pravu pozadinu njegovu. Sama riječ sugestivno hvata većinsku površnost i komotnost, dok razotkrivanje i tumačenje, kao temeljitiji i intelektualniji poslovi, zahtijevaju ipak neko veće zanimanje. Površna struja će reći: „Ali što gnjavite, jeste li za mir ili niste, što uvijek tražite neka tumačenja i izmišljanja?” Ta neugodna pitanja, koja narušuju upinjanje u shvaćanju pojave, stvarno služe da bi se opravdala i sakrila površnost.

Ovako je otprilike i sa riječi jedinstvo. Jedinstvo iznad svega; moramo biti jedinstveni; nema ništa bez jedinstva; drugi su narodi jedinstveni, samo smo mi nesložni, i zato nam tako ide, itd.; sve moguće montaže i svi moralistički prizvuci oko riječi jedinstvo. Ako nešto pitate, kvarite jedinstvo, ako nešto hoćete, kvarite jedinstvo; ako nešto primijetite, rušite jedinstvo, – jednom riječi, samo pravi pravcati mulac se manifestira dostojnim članom toga i tako isticanog jedinstva, iznad kojega su postavljeni gospodari jedinstva koji bi htjeli imati narod psihološki zatupljen i osposobljen za nesavjesno i neodgovorno vođenje u ostvarenja i događaje koji narod cijelim svojim bićem odbija.

Hrvati treba da isključuju sve oblike stranačko-patrijarhalnog jedinstva i da se upućuju pouzdanijim i odgovornijim oblicima političkog jedinstva.

Političko jedinstvo ne može se postići na silu niti na sam milozvučni udar riječi. Usiljenim isticanjem jedinstva želi se nojevski prikriti činjenica da jedinstva nema, želi se izbjeći i mimoići prave i duboke razloge pomanjkanja jedinstva, želi se osigurati nesmetana politika ovoga ili onoga smjera, koja bi mogla doći u pitanje pred kriterijima odgovornosti, želi se tobože pred neprijateljima i pred stranim svijetom pokazati da smo jedinstveni, jer se nekim čudnim zaključivanjem treba smatrati da svijet kojega mi zanimamo ne bi mogao u čas upoznati vrijednost krivo serviranog jedinstva.

Pa kako je opći razvitak čovječanstva pokazao kako se prave i definiraju politička jedinstva, tu mi uzalud želimo biti izumitelji.

Sigurno je da se hrvatski narod želi vidjeti jedinstveno predstavljen u svojim temeljnim ciljevima, ali da se pri tome ne mora odreći onih ideja, osjećaja, pobuda i pogleda koje smatra da mu jedinstvo ne mora i ne treba dovoditi u pitanje. I to naravno preko političkih organizacija i ljudi, u kojima smatra da su te ideje, osjećaji, pobude i pogledi najbolje i najsigurnije evidentirani. Ovo je put političkog realizma koji, ako ne može dati dogovoreno, ugovoreno, definirano i formulirano djelotvorno jedinstvo, onda je svako drugo jedinstvo prazna slama koju nikakva deklamatorstva, nikakva dobronamjernost, nikakve pobožne želje, ambicije i opsjene ne mogu učiniti ozbiljnim i uspješnim. (1951. – Republika Hrvatska, 1:16/17).

 

Političko jedinstvo historijski je aktualno

Zahtjev za jedinstvom je prirodna pojava, koja se izražava u ljudskim zajednicama uvijek kad se nalaze u opasnosti ili blizu opasnosti.

Na primjer, u Engleskoj su za vrijeme rata bile na vlasti i Konzervativna i Laburistička stranka, na osnovu sporazuma postignutoga među njima; danas se stvaraju različiti međunarodni paktovi, kao NATO, koji predstavljaju oblik šireg međunarodnog jedinstva, itd.

Ne treba dokazivati da je i hrvatski narod u latentnoj opasnosti, te da je teza jedinstva historijski aktualna, što znači da je potreba njene realizacije organski živa.

Razumljivo je da opasnost nameće strah i da se jedinstvo u slučaju opasnosti prihvaća od straha, ali – tu je sad središte pitanja – da li taj strah pripada kategoriji stada ili kategoriji politički razvijenoga naroda?

Nakon događaja “Banovine” i “Bleiburga” hrvatski strah pred opasnostima ne može pripadati kategoriji stada, jer su to događaji koji bi i najtvrđoj glavi otvorili oči, govoreći: “Hrvati, budite pametni, vi niste stado, nego ljudi, vi imate mozak da se s njime služite uvijek, a iznad svega i najviše u slučaju opasnosti, pa ako morate izgubiti bitku i poginuti, nemojte to učiniti kao stado”.

Naše, dakle, jedinstvo, pokraj svega prirodnoga straha zbog opasnosti, mora biti izrađeno i izgrađeno razumno, politički, a da bi pak takvo moglo biti nužno je posjedovati instrumente u kojima se politički razum razvija u smislu pogleda i odgovornosti, a to su političke skupine.

To je najdublji preduvjet da u času stvarne potrebe možemo ostvariti političko jedinstvo, dakle najvišu kategoriju jedinstva politički razvijenoga naroda, te da isključimo za svagda mogućnosti “Banovina” i “Bleiburga” u jedinstvu kategorije stada, da isključimo za svagda da se narodna oduševljenja učine izvorom političkih neodgovornosti i narodnih nesreća. (1953. – Republika Hrvatska, 8/9:40/41).

 

Hrvatsko narodno vijeće

Čini se da možemo hrvatskoj državnoj ideji dati pobjedničku značajku na području hrvatske politike. Čak i oni, koji su proti njoj, služe se njome u svom političkom manevriranju, jer osjećaju njen pobjednički pritisak, pa su je morali uključiti u svoje političke špekulacije. Pa i oni, koji su otvoreno za Jugoslaviju, govore o nekoj zajednici između hrvatske i srpske države.

Pobjednički tijek hrvatske državne ideje osjeća se i na području sadašnje Jugoslavije. Centralistički pritisak, koji se zavodi u Jugoslaviji, dolazi i zbog toga što je komunistička federativna Jugoslavija propala kao nešto prirodna i prihvatljiva. Nema drugog izlaza nego ponoviti šestosiječanjsku diktaturu i stvarno priznati da Jugoslavija nije rješenje ni u čemu, ni u nacionalnom ni u ekonomskom ni u vjersko-moralnom pogledu. Ni građanski kralj Aleksandar, ni proleterski predsjednik Broz ne rješavaju ništa. Žive na prosjačkoj milostinji onih koji imaju novaca. Prije rata na milostinji Engleske i Francuske, a danas Sj. Amerike. I bili su korumpirani tadašnji vodeći krugovi, kao što su to i današnji.

Vidi se da se jugoslavensko stajalište upućuje svojoj doktrinarnoj propasti u svim izdanjima, dok se hrvatsko državno stajalište upućuje svojoj doktrinarnoj pobjedi. Naša je stvar, odnosno stvar je domovine, da u povoljnom času izvedemo pobjedu na čistač, u praktičnom smislu.

Samim time što se status Jugoslavije i jugoslavenstva gubi i izražava u jednom uzalud prikrivenom totalitarizmu i u stvari jednom crvenom fašizmu, i što se Jugoslavija na međunarodnom području kreće kao priznati prosjak da bi mogla postojati; time, dakle, što nema kategoriju stabilne i prirodne države, njena je sudbina već zapisana za one časove kad bude međunarodno pogodno ne voditi računa o onome što postoji bez unutrašnjeg smisla i potrebe te bez međunarodne koristi.

Osim toga, što državotvorna ideja zauzima definitivno pobjedničke razmjere i što se oslobađa tuđinskih shvaćanja o spasonosnim zajednicama, koje bismo uvijek mi trebali braniti, razvija se u slobodnom dijelu hrvatskog naroda, u emigraciji, i proces oslobođenja u pogledu na unutrašnje odnose među Hrvatima.

Hrvatski narod, u kakvim god bio prilikama, stvarno je smatrao da je način njegovog unutrašnjeg doživljavanja, suživljavanja, odnošenja i razgovaranja demokratski, saborski, izborni. Cijeli društveni život stvarno je neprestano raspravljanje, slobodno razgovaranje i biranje. Narod je htio da tako bude u svim njegovim političkim, sindikalnim, gospodarskim, kulturnim i vjerskim društvima.

Beogradska frontalna diktatura nametnula nam je frontalnu nacionalnu poziciju, kriza demokracije u svijetu sklonost prema autoritativnom sustavu i čini se da je izlaz iz ovakovih pozicija morao biti psihološki vrlo spor i težak. Narodu u domovini to nikako nije moguće, a u emigraciji je to bilo teško zbog velike raštrkanosti kao i zbog borbe za život. No kraj svih mnogobrojnih teškoća svake vrste i kraj svih održavanja pozicija, koje su se razvile u našim neprirodnim i nesretnim prilikama, u emigraciji je probio iskonski slobodarski duh hrvatskog naroda tražeći različite puteve za konstruktivno snalaženje u odgovornosti prema narodnoj sudbini.

Osobito je na temelju ideje jedinstva nastala odlučna dilema da li će ova ideja biti definirana u slobodarskom duhu kakav se pokazivao u hrvatskim saborovanjima, ili u autoritativnoj nacionalnoj fronti kako je nametala diktatura onemogućavanjem saborskog i slobodarskog društvenog života.

Zapravo cijeli politički proces iza godine 1945. odvijao se oko toga da li će se hrvatska nacionalna politika razvijati u demokratskom shvaćanju problematike jedinstva ili u patrijarhalnom, konzervativnom i ukočenom gledanju na sva pitanja.

Taj proces još nije završen. No ideja jedinstva kao izraz slobodnog sporazumijevanja, društvene ravnopravnosti i političkog saborovanja dobivala je sve jači zamah. I došla je do rezultata onog časa kad se u potpunosti definirala kao ideja slobode. Stoga je stvaranje Hrvatskog narodnog vijeća u psihološko-povijesnom smislu posljedica pobjedničkog doživljavanja ideje slobode u hrvatskoj emigraciji kao ideje koja ima vladati unutrašnjo-političkim odnosima u hrvatskom narodu. U stvaranju toga Vijeća stvarno nastavljamo svoju slobodarsku tradiciju, ne dopuštajući neprijatelju da nam diktira sustav života u onom dijelu hrvatskog naroda koji nije u ropstvu.

Stvaranjem ovoga Vijeća hrvatski narod u emigraciji predstavlja se pred narodom u domovini, kao i pred cijelim slobodnim svijetom, kao slobodni izraz težnje za državom i kao realizator slobodnog saborskog političkog i društvenog sustava.

Hrvatsko narodno vijeće jest demokratski instrument u ideji nacionalnog jedinstva.

Hrvatsko narodno vijeće prema tome mora neprestano biti svjesno svojega smisla i postanka.

Ono ne može postati diktatorskim, totalitarističkim i monolitnim pokretom. Ono ne može težiti uništavanju hrvatskih društava i skupina. Ono ne može prisvojiti monopol ideje slobode, nego mora postati najsnažnijim jamstvom i zagovornikom slobode.

Ne može nositi duh isključivosti, nerazgovaranja i neravnopravnosti, jer bi time zanijekalo svoj smisao i svoj postanak.

Njegovo je praktično područje u organiziranju svega što se slobodno hoće i pristaje organizirati i uskladiti u svim svojim moralnim, materijalnim i intelektualnim snagama u borbi za oslobođenje i slobodu Hrvatske.

Nije to ni jednostavno ni lako na tolikim daljinama i usred još drugih razumljivih teškoća i kočnica.

No nacionalno-politička pozicija slobode može računati na stvarni uspjeh, jer predstavlja poziciju naše aktualne duhovne nezavisnosti i naše najbolje povijesne tradicionalnosti.

Pobjednička pozicija hrvatske državne ideje kao ideje slobode među narodima i pobjednička pozicija unutrašnjeg bratstva predstavljaju najljepši sklad s kojim se emigracija može obraćati domovini i tražiti mjesto i priznanje za svoj narod među slobodnim narodima Europe i svijeta. (1962. – Republika Hrvatska, 51:3/8).

OGLEDI IZ PROŠLOSTI Ivan Oršanić: Vizija slobode (10)

(Nastavit će se)

 

Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

Odgovori